REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-559/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici RJE i RJ, zaposlenicama (SU-50/12) protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Martićeva 73, Zagreb, OIB: 38922958547, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društava Mikuličić-Lončarić-Bahun-Topić, iz Zagreba, Medveščak 54, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. studenog 2024. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja RJE, zaposlenice i punomoćnika tuženika Gorana Samaržije, odvjetnika, dana 23. prosinca 2024.godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku "HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE", d.d. Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547 platiti tužitelju Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb iznos od 23.570,95 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe sudu a određuje se u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam posto, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, Mihanovićeva 3, naknaditi tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Martićeva 73, Zagreb, parnični trošak u visini iznosa od 1.171,96 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegova osiguranica ŠJ, doživjela dana 19. ožujka 1997. godine prometnu nezgodu koju je skrivio KJ iz [adresa], upravljajući osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka], polica broj [broj police] Croatia d.d. Ljubuški, da je rješenjem tužitelja broj 1185 od 17. svibnja 2001. godine priznato ŠJ, osiguranici tužitelja, pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastupila kao posljedica prometne nezgode. Navodi da je za ranije razdoblje od 01. listopada 2014. godine do 30. lipnja 2018. godine kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio se postupak pod poslovnim brojem P- 1401/2017 radi naknade štete do visine punog iznosa mirovine dok je razmjerni iznos namiren. Nadalje navodi da je svojoj osiguranici ŠJ na ime invalidske mirovine isplatio ukupno 57.401,22 kn u vremenskom razdoblju od 01. srpnja 2018. godine do 30. rujna 2020. godine, pa je tužitelj pozvao tuženikova člana Croatia osiguranje d.d. Zagreb na namirenje navedene štete no on je štetu namirio samo u iznosu od 33.830,27 kn dok je ostatak do punog iznosa štete otklonio tako da je ostao nenamiren iznos štete u visini iznosa od 23.570,95 kn. Tužitelj navodi da ima pravo na naknadu štete u punom iznosu koju trpi isplatom mirovine svojoj osiguranici ŠJ, koju potražuje temeljem čl. 160. do 162. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost, osporava visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je za ranije razdoblje šteta namirivana sukcesivno od strane Croatia osiguranje d.d. Zagreb, koji je u ime i za račun tuženika sukladno Zakonu o osiguranju obrađivao premet. Navodi da tužitelj u ovoj pravnoj stvari za utuženo vremensko razdoblje potražuje pune iznose naknade štete, ali da tuženik sukladno zakonskim propisima koji su se primjenjivali u vrijeme štetnog događaja kao društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu troškova liječenja ili drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje. Navodi kako razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Tuženik ističe kako se tužitelj poziva na primjenu propisa koji su stupili na snagu nakon štetnog događaja dok obveza tuženik proizlazi iz štetnog događaja koji se zbio 1997. godine, pa se u konkretnom slučaju imaju primijeniti propisi o osiguranju i mirovinskom osiguranju koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja, a prema kojima su osiguravajuća društva dužna naknaditi fondu mirovinskog osiguranja samo razmjeri dio mirovina, a ne puni iznos koji tužitelj isplaćuje. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev jer je podmirio cjelokupnu štetu koju je bio dužan tužitelju platiti.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je presudom poslovni broj Pn- 859/201-7 od dana 25. ožujka 2022. godine usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti. Povodom žalbe tuženika rješenjem Županijskog suda u Split poslovni broj Gž- 922/2022-2 od dana 15. veljače 2024. godine ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj Pn-859/2021-7 od 25. ožujka 2022. i predmet je vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Županijski sud u Splitu navodi se da je ovaj sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi relevantne činjenice.

4. U ponovljenom suđenju sud je u dokaznom postupku pročitao Ponudu i isplatu nespornog iznosa od 16.12.2020.g. (list 3 spisa), Zahtjev za naknadu štete od 02.12.2020.g. (list 4 spisa), Mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju za ŠJ (list 5-6 spisa), Zapisnik o uviđaju od 19.03.1997.g. (list 7-9 spisa), Prijave o povredu na radu (list 10-13 spisa) rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu od 17.05.2001.g. (list 13-14 spisa).

Na okolnosti koje među strankama nisu sporne sud nije provodio i cijenio posebne dokaze.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet ovog spora je naknada štete s osnova isplaćene invalidske mirovine osiguranici tužitelja ŠJ.

6. Tuženik navodi da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje odredba čl. 81. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 91/1994) koja odredba propisuje da je društvo za osiguranje dužno u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu troška liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje.

7. Tužitelj na takve navoda tuženika ističe da se tuženik neosnovano poziva na primjenu Zakona o osiguranju/94 kao propisa koji je važio u vrijeme štetnog događaja. Navodi kako tužitelj potražuje naknadu štete koja nije nastala u trenutku kada se dogodio štetni događaj, da šteta nastaje isplatom mirovine, pa se ima se primijeniti Zakon koji važi u vrijeme isplate a to je Zakon o mirovinskom osiguranju temeljem kojeg propisa tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu. Navodi da sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju odredbama sadržanim u člancima 160. -167. tužitelju pripada šteta u punom iznosu, da je odredbom članka 161. st 2. citiranog Zakona propisano da naknada štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja među inim i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata. Navodi da je takav stav zauzet i na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sudova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je održana dana 5. prosinca 2016. godine gdje je prihvaćeno pravno shvaćanje da će se osnovanost zahtjeva Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za naknadu štete na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine njegovu osiguraniku ili obiteljske mirovine isplaćene članovima osiguranikove obitelji prema društvu za osiguranje, primjenjivati primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju. Navodi kako šteta tužitelju nastaje tek isplatom mirovine i tek se isplatom stječu uvjeti za potraživanje naknade štete pa je logično da se primjenjuje pravo koje je vrijedilo u vrijeme nastanka štete odnosno u vrijeme isplate mirovine, a ne vrijeme nastanka štetnog događaja. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 552/2008 od 08. travnja 2010. godine u kojem se navodi da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je nastala prilikom isplate svakog iznosa mirovine. Tužitelj ističe da mu je nastala štete isplatom mirovine, a ne samim štetnim događajem ili priznanjem prava na isplatu. Stoga se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme isplate.

8. Između stranaka je sporno da li tužitelju pripada naknada štete s osnova isplate obiteljske mirovine primjenom odredbi čl. 160. do 162. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost, te pravo tužiteljeva osiguranika ŠJ, na naknadu invalidske mirovine.

9. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19) u odredbi čl. 160. st. 1. propisuje da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Stavkom 2. članka 160. citiranog Zakona propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava, dok je st. 3. čl. 160. citiranog Zakona propisano da zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Nadalje čl. 160. st. 4. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnoj svoti i neposredno od društva za osiguranje dok je st. 5. čl. 160. citiranog Zakona propisano da visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovoga članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

10. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe dok je čl. 163. st. 1. citiranog Zakona propisano da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju se odredbe ovoga Zakona (čl. 163. st. 7. Zakona).

11. Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje: ZOMO) koji je bio na snazi u vrijeme isplate koje je tužitelj vršio svom osiguraniku, odredbom čl. 161. ZOMO propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (čl. 161. st. 2. toč. 2. ZOMO-a). Po čl. 164. st. 1. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

Odredbom čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Sud nije prihvatio navode tužitelja kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji definira stvarnu štetu kao štete koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu. Sud je u ovoj pravnoj stvari primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. st. 2. ZOMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva isplatu naknade štete od tuženika u visini iznosa od 23.570,95 kn/3.128,40 EUR za vremensko razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 30. rujna 2020. godine koju štetu je u utuženom razdoblju isplatio svojoj korisnici ŠJ. Sud ističe kako između tužitelja i tuženika ne postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu jer osiguravajuća društva nisu štetnici, već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (vozača) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Naime odredbom čl. 8. st. 1. ZOOP-a propisana je obveza društva za osiguranje za sklapanje Ugovora o osiguranju, sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja, a odredbama tog zakona uređen je i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje odnosno obračunava premija osiguranja, dok je obveza tuženika za naknadu štete tužitelju u konkretnom slučaju regulirana odredbom čl. 27. ZOOP. Sud je pri tome imao u vidu i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. odlučujući o pitanju tuženika „Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode)“ iznio sljedeće shvaćanje: „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u brojnim odlukama (Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020, Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina.“ U navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske izričito je navedeno da se na ovakve slučajeve primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (isplate mirovine) a radilo se o slučajevima u kojima su isplate mirovina vršene i u razdoblju nakon 2013. kada je stupio na snagu ZOMO, pa zapravo nema dvojbe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da se primjenjuje ZOOP.

Pri tome sud ističe da je između različitih stajališta koje su zauzeli viši sudovi, a što proizlazi iz odluka Županijskih sudova i Vrhovnog suda stajališta kako se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari stajalište zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. godine iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

13. Tuženik u ovoj pravnoj stvari tvrdi kako tužitelj nije pretrpio stvarnu štetu dočim tužitelj tvrdi da mu je tuženik u obvezi isplatiti utuženi iznos sukladno čl. 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju.

14. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odlukama poslovni broj Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022.g., poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.g., poslovni broj Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020. godine za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine stvarna štete koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do stjecanja prava na invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

15. U tijeku ovog postupka tužitelj nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja razlike između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku ostvarila osiguranica tužitelja (čl.221.a. ZPP-a), time nije dokazao osnov niti visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom I izreke presude.

16. Sud je odlučivao o troškovima parničnog postupka sukladno čl. 154. stavak 1. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 21.04.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.02.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav žalbe od 28.03.2022.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.10. OT-a), pristup na ročište dana 12.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1 OT-a), ukupno 850,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 212,50 EUR, trošak sudske pristojbe odgovor na tužbu u iznosu od 31,72 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 77,74 EUR, ukupno 1.171,96 EUR. Tuženiku sud nije dosudio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka budući istu nije zahtijevao (čl.151. stavak 3. ZPP-a).

U Zagrebu, 23. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana računajući od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud u Splitu, pisanim putem u 4 primjerka.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku po punomoćniku