Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P-1504/2023-29

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Tatjani Domijan – Mrva, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o. u Zadru, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 12. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja sa punomoćnikom tužitelja i punomoćnika tuženice, dana 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. [adresa], OIB: 92963223473 da naknadi tužitelju GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 22.238,03 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje

- na iznos od -1,85 eura tekućom od 9.7.2005. do isplate,

- na iznos od -1,60 eura tekućom od 11.08.2005. do isplate,

- na iznos od 7,49 eura tekućom od 14.09.2005. do isplate,

- na iznos od 3,87 eura tekućom od 13.10.2005. do isplate,

- na iznos od 3,90 eura tekućom od 10.11.2005. do isplate,

- na iznos od 5,56 eura tekućom od 09.12.2005. do isplate,

- na iznos od 4,99 eura tekućom od 11.01.2006. do isplate,

- na iznos od -3,04 eura tekućom od 09.02.2006. do isplate,

- na iznos od -5,43 eura tekućom od 11.03.2006. do isplate,

- na iznos od -9,17 eura tekućom od 11.4.2006. do isplate,

- na iznos od -7,57 eura tekućom od 10.05.2006. do isplate,

- na iznos od -9,14 eura tekućom od 13.06.2006. do isplate,

- na iznos od -12,44 eura tekućom od 10.08.2006. do isplate,

- na iznos od -8,72 eura tekućom od 13.09.2006. do isplate,

- na iznos od -9,48 eura tekućom od 13.10.2006. do isplate,

- na iznos od -15,07 eura tekućom od 11.11.2006. do isplate,

- na iznos od -12,65 eura tekućom od 13.12.2006. do isplate,

- na iznos od -17,61 eura tekućom od 11.01.2007. do isplate,

- na iznos od -20,57 eura tekućom od 14.02.2007. do isplate,

- na iznos od -17,82 eura tekućom od 9.03.2007. do isplate,

- na iznos od -21,41 eura tekućom od 11.04.2007. do isplate,

- na iznos od -30,13 eura tekućom od 12.05.2007. do isplate,

- na iznos od -31,93 eura tekućom od 14.06.2007. do isplate,

- na iznos od -34,89 eura tekućom od 11.7.2007. do isplate,

- na iznos od -34,89 eura tekućom od 11.07.2007. do isplate,

- na iznos od -32,47 eura tekućom od 07.08.2007. do isplate,

- na iznos od -30,08 eura tekućom od 16.10.2007. do isplate,

- na iznos od -31,16 eura tekućom od 16.11.2007. do isplate,

- na iznos od -35,92 eura tekućom od 12.12.2007. do isplate,

- na iznos od -26,84 eura tekućom od 12.01.2008. do isplate,

- na iznos od -27,26 eura tekućom od 16.02.2008. do isplate,

- na iznos od -14,55 eura tekućom od 18.03.2008. do isplate,

- na iznos od -17,22 eura tekućom od 16.04.2008. do isplate,

- na iznos od -28,80 eura tekućom od 13.05.2008. do isplate,

- na iznos od -28,52 eura tekućom od 14.06.2008. do isplate,

- na iznos od -36,38 eura tekućom od 12.08.2008. do isplate,

- na iznos od -34,03 eura tekućom od 11.09.2008. do isplate,

- na iznos od -5,33 eura tekućom od 14.10.2008. do isplate,

- na iznos od -2,75 eura tekućom od 17.11.2008. do isplate,

- na iznos od -16,67 eura tekućom od 10.12.2008. do isplate,

- na iznos od -22,69 eura tekućom od 17.12.2008. do isplate,

- na iznos od 24,53 eura tekućom od 20.01.2009. do isplate,

- na iznos od 24,82 eura tekućom od 12.02.2009. do isplate,

- na iznos od 38,47 eura tekućom od 11.03.2009. do isplate,

- na iznos od 14,95 eura tekućom od 11.04.2009. do isplate,

- na iznos od 16,44 eura tekućom od 14.05.2009. do isplate,

- na iznos od 12,48 eura tekućom od 10.06.2009. do isplate,

- na iznos od 12,75 eura tekućom od 14.07.2009. do isplate,

- na iznos od 6,27 eura tekućom od 14.08.2009. do isplate,

- na iznos od 12,93 eura tekućom od 16.09.2009. do isplate,

- na iznos od 4,89 eura tekućom od 15.10.2009. do isplate,

- na iznos od 8,64 eura tekućom od 12.11.2009. do isplate,

- na iznos od 9,30 eura tekućom od 11.12.2009. do isplate,

- na iznos od 24,15 eura tekućom od 14.01.2010. do isplate,

- na iznos od 30,87 eura tekućom od 12.02.2010. do isplate,

- na iznos od 27,74 eura tekućom od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 41,66 eura tekućom od 10.04.2010. do isplate,

- na iznos od 43,78 eura tekućom od 12.05.2010. do isplate,

- na iznos od 79,24 eura tekućom od 13.07.2010. do isplate,

- na iznos od 61,92 eura tekućom od 11.08.2010. do isplate,

- na iznos od 112,39 eura tekućom od 11.09.2010. do isplate,

- na iznos od 88,25 eura tekućom od 13.10.2010. do isplate,

- na iznos od 83,18 eura tekućom od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 108,97 eura tekućom od 14.12.2010. do isplate,

- na iznos od 128,64 eura tekućom od 14.01.2011. do isplate,

- na iznos od 103,43 eura tekućom od 11.02.2011. do isplate,

- na iznos od 111,63 eura tekućom od 10.03.2011. do isplate,

- na iznos od 106,38 eura tekućom od 15.04.2011. do isplate,

- na iznos od 56,22 eura tekućom od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 21.452,31 eura tekućom od 20.05.2011. do isplate, sve po stopi koja se dana 14.09.2005. godine pa do dana 31.12.2007. godine obračunava po stopi od 15%, od dana 01.01.2008. godine pa do dana 30.06.2011. godine obračunava po stopi od 14%, od dana 01.07.2011. godine pa do dana 31.12.2015. godine po stopi od 8,14%, od dana 01.01.2016. godine pa do dana 30.06.2016. godine po stopi od 8,05%, od dana 01.07.2016. godine pa do dana 31.12.2016. godine po stopi od 7,88%, od dana 01.01.2017. godine pa do dana 30.06.2017. godine po stopi od 7,68%, od dana 01.07.2017. godine pa do dana 31.12.2017. godine po stopi od 7,41%, od dana 01.01.2018. godine pa do dana 30.06.2018. godine po stopi od 7,09%, od dana 01.07.2018. godine pa do dana 31.12.2018. godine po stopi od 6,82%, od dana 01.01.2019. godine pa do dana 30.06.2019. godine po stopi od 6,54%, od dana 01.07.2019. godine pa do dana 31.12.2019. godine po stopi od 6,3%, od dana 01.01.2020. godine pa do dana 30.06.2020. godine po stopi od 6,11%, od dana 01.07.2020. godine pa do dana 31.12.2020. po stopi od 5,89%, od dana 01.01.2021. godine pa do dana 30.06.2021. godine po stopi od 5,75%, od dana 01.07.2021. godine pa do dana 31.12.2021. godine po stopi od 5,61%, dana 01.01.2022. godine pa do dana 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od dana 01.07.2022. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31%, od 01. siječnja 2023. godine do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu za razliku od dosuđenog iznosa od 22.238,03 eur do zatraženog iznosa od 22.973,77 eura tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 735,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,85 EUR od 02.07.2005. pa do isplate,

- 1,60 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- 3,04 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 5,43 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 9,17 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 7,57 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 9,14 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 12,44 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 8,72 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 9,48 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 15,07 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 12,65 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 17,61 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 20,57 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 17,82 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 21,41 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 30,13 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 31,93 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 34,89 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 34,89 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 32,47 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 30,08 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 39,16 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 31,16 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 35,92 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 26,84 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 27,26 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 14,55 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 17,72 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 28,80 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 28,52 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 36,38 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 34,03 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 5,33 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 2,75 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 16,67 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

- 22,69 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.625,90 eur uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 13. lipnja 2023. navodi kako su on i tuženica dana 28.04.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 7102699311, koji Ugovor je solemniziran od strane javne bilježnice u [adresa], Darije Grigillo Ramljak, pod posl. br. OU-339/05-1. Predmetnim ugovorom tuženica je odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.000,00 CHF (slovima: sto pedeset pet tisuća švicarskih franaka), uz rok otplate od 360 (slovima: tristo šezdeset) mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju po isplati kredita. Tijekom otplate došlo je do promjene tečaja valute švicarski franak, slijedom koje promjene valutnog tečaja tuženica je tužitelju jednostrano povisivala iznos mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj. P-1401/2012, u kojem parničnom postupku je jedan od tuženika bila i ovdje utužena banka, utvrđeno je kako su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na taj način postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedena utvrđenja potvrđena su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018- 11 od 03.09.2019. godine. Odredba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna je i nepoštena ugovorna odredba. Tuženica, kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno postupanje tuženice rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana; konkretno se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi – dakle, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetna i nepoštena ugovorna odredba. Tuženik, kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Kada je u pitanju obveza informiranja potrošača o rizicima kredita u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF tuženik je propustio informirati tužitelja o tri bitna elementa: - opći tečaj vezan uz svaku valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava ''fluktuirajućih tečajeva'', - rizik vezan uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, tuženik nije informirao tužitelja kao potrošača da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone, a što je utvrdio MMF u svojoj studiji još u ožujku 1997.godine. Tužena banka je dužna tužitelju vratiti sve ono što je primila uslijed opisanog nezakonitog postupanja. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju od strane sudskog vještaka Snježane Herceg u podnesku od 10. rujna 2024. (l.s.165-167). Ukazuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Su IV – 162/2021 od dana 26. studenog 2021. godine gdje je iznesen stav kako je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili dana 28. travnja 2005. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 7102699311 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 155.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od EUR 20.010,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. 2. PRIGOVOR ZASTARE Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. 3 Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13. lipnja 2018. godine nastupila zastara. O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF a. O odluci VTS- a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Zaključno Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 02.07.2005. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. O FINANCIJSKOM VJEŠTAČENJU U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

3. Tužitelj u podnesku od 19. listopada 2023. ističe da je prigovor zastare istaknut od strane tuženice u cijelosti promašen. Naime, odlukom VSRH broj Rev- 2245/2017 od dana 20.03.2018. odlučeno je da je kolektivnom tužbom u tzv. „slučaju Franak“ prekinuta zastara potraživanja preplaćenih kamata i u pogledu valutne klauzule. Dakle, pravomoćnom presudom je zastara počela teći od početka za sva potraživanja preplaćenih kamata i preplaćenih iznosa u pogledu valutne klauzule i u privatnim sudskim postupcima. Dakle, isto znači da je tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa, a koji rok se računa od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, odnosno od 2018. godine, tako da i ona počinje ponovno teći i zastarijeva 2023. godine. Osim toga, Ustavni sud je dana 20.02.2020. donio odluku U-III-2922/2018 kojom se odbija ustavna tužba protiv gore navedene odluke VSRH Rev-2245/2017 od dana 20.03.2017. te je u cijelosti potvrđeno stajalište VSRH iz te odluke o prekidu zastare.

4. Tuženica u svom podnesku od 29. veljače 2024. između ostalog navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta. U podnesku od 11. rujna 2024.navodi da kako je vještak dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 735,74 eura, tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u specifikaciju uplata (l.s.6-13, 71- 78), ugovor o kreditu br. 04/05 (l.s. 14-19), zk izvadak (l.s.20-22), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Snježane Herceg od 25. srpnja 2024. godine (l.s. 147-154), saslušan je tužitelj kao stranka (l.s.213-214).

6. Tužitelj, u svom iskazu navodi da je 2005. digao namjenski kredit za stan u CHF u iznosu od 100.000,00 u eur , što je tada bilo 155.000,00 CHF, 2011. da je morao zatvoriti taj kredit jer nije mogao više plaćati jer su kamate i kurs toliko skakale, te mu je trajnim nalogom cijelu plaću uzimalo te je još morao i nadoplaćivati taj kredit, te je 2011. godine prodao stan jer nije bilo moguće više plaćati te rate, te je morao ići u podstanare te je i dan danas podstanar zbog toga. Kada je rekao da je bio prisiljen prodati stan to je upravo taj stan za koji je digao kredit, inače su on i obitelj živjeli u tom stanu. Prilikom sklapanja kredita nije bilo pregovora o uvjetima kredita, nudili su ih kao najpovoljniji da bi na kraju ispali najnepovoljniji. Nikakvih pregovora nije bilo. Iz banke mu nisu govorili ni o promjeni tečaja ni o promjeni kamata. Nema što drugo izjaviti osim da je rata prilikom sklapanja ugovora bila pola plaće, te kad je došlo do cijelog ludila uzimali su mu cijelu plaću i još je morao nadoplaćivati. To je bilo neizdrživo. Tada mu je plaća bila oko 1000,00 maraka, a rata je bila 500,00 maraka, na kraju je to došlo do 1100,00/1200,00 rata mjesečno.

7. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke jer isti smatra životnim i uvjerljivim te u skladu sa ostalim provedenim dokazima, te kojem nije prigovoreno.

8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Snježane Herceg od 25. srpnja 2024. koje sud smatra stručnim i nepristranim te kojima su otklonjeni prigovori stranaka, slijedi da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor, zaključili dana 28. travnja 2005.g. ugovor o kreditu br. 04/05, kreditna partija 7102699311, na iznos od 155.000,00 CHF, za kupnju stana, sa slijedećim ugovornim elementima: - rok otplate od 30 godina, kamatna stopa od 4,90% godišnje (promjenjivo), - prema dokumentu:

Specifikacija uplata / Prometi po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1.7.2005.g, a slijedeće svakog prvog dana u mjesecu, - utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 812,60 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (članak 7. ugovora), - do dana dospijeća prvog anuiteta, tužena je smanjila stopu redovne kamate na 4,50% godišnje te je prvi anuitet iznosio 777,07 CHF, - kredit je prijevremeno otplaćen dana 19. svibnja 2011.g. Vještak u nastavku odgovara na postavljene zadatke u dva dijela, u prvom, koji se odnosi na potraživanje tužitelja po osnovi preplate i drugi, koji se odnosi na zahtjev tuženika, shodno podnesku od 29. veljače 2024.g. Potraživanje tužitelja po osnovi preplate tečaja U Tabeli I., s lijeve strane, daje se otplatni plan kojeg je primijenila tužena u predmetnom razdoblju otplate, kako slijedi:

- glavnica u iznosu od 155.000,00 CHF, - obračun se daje do zaključno 19.5.2011., datuma prijevremene otplate (zatvaranja) kredita, - kredit je iskorišten dana 19.5.2005.g., shodno dokumentu Prometi po kreditu / Specifikacija uplate, - na dan isplate kredita primijenjen je tečaj Hrvatske narodne banke od 4,742717 kn za 1,00 CHF, to je tečaj koji će vještak koristiti pri izračunu tečajne razlike., - rekonstrukcija otplatnog plana, povećanja kamatnih stopa i datuma plaćanja utvrđena je temeljem dokumenta: Prometi po kreditu / Specifikacija uplata (prilog P-1504-2023-3-8 od 26.09.2023. - prometipotvrde-7102699311-6). Shodno tim parametrima: - u stupcu „h“ iskazuju se datumi kada je tužitelj podmirivao svoje obaveze za anuitete, - u stupcu „i“ prikazan je važeći srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF, na dan plaćanja obveze, - razlike po osnovi promjene tečaja iskazuju se u stupcu 'j' (kn) i „k“ (EUR) Tabele, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja anuiteta, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita), - u ovom prikazu daju se samo pozitivne vrijednosti preplate, negativna vrijednost iskazana je kao 0,00. Potraživanje tuženika prema podnesku od 26. rujna 2023.g. U podnesku od 26. rujna 2023.g. (kasnije ponovljeno u podnesku od 29. veljače 2024.g.) tuženik navodi kako slijedi: „…ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.“ U Pregledu II., daje se novi izračun, razlika u odnosu na Pregled I. odnosi se upravo na uključenje negativnih vrijednosti u obračun. Umanjenje potraživanja tužitelja za preplaćene iznose iznosi ukupno 5.543,09 kn (735,69 EUR). Napomena: Tužitelj je tijekom razdoblja otplate redovito mjesečno otplaćivao kredit, međutim neujednačeno u iznosu. Otplata je obavljana na način da je u jednom razdoblju tužitelj uplaćivao veće iznose od mjesečne obveze, te kumulirao preplatu do jedne dodatne rate, a također u određenim razdobljima uplaćivao manje od dospjele obveze, te kumulirao dug od jedne rate. Pri određivanju datuma podmirenja obveze, o čemu ovisi primjena tečaja Hrvatske narodne banke za CHF, vještak se rukovodio načelom primjene onog tečaja kad je izvjesno da je tužitelj u cijelosti podmirio ratu. Stoga su moguća manja odstupanja od primjene tečaja u odnosu na obračun tužene. U odnosu na obračun tužene, tečajna razlika odnosi se na plaćene anuitete, a ne samo na početnu vrijednost anuiteta.

M I Š LJ E NJ E U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja da potraživanje tužitelja, (bez obračuna zateznih kamata), iznosi kako slijedi: • razlika (preplata) obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije prijevremene otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 173.095,77 kn (22.973,77 EUR), od čega se 161.632,43 kn (21.452,31 EUR) odnosi na tečajnu razliku na glavnicu koja je jednokratno plaćena pri prijevremenoj otplati kredita (Pregled I.), ili • ukoliko se u obračun uključi zahtjev tuženika, potraživanje tužitelja umanjuje se za iznos razlike tečaja u razdoblju od 1.7.2005.g. do 16.12.2008.g., u koljem su vrijednosti tečaja imale negativan predznak te iznosi 167.552,68 kn (22.238,03 EUR).

9. U ovom postupku je tužitelj tužbom zahtijevao isplatu ukupnog iznosa od 20.010,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom navodeći da je taj iznos tuženica stekla bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu br. 7102699311 od 28. travnja 2005. temeljem kojeg je tuženica isplatila tužitelju iznos od 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, tvrdeći da je odredba predmetnog ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ništetna budući je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a tuženica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima zaključivanja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 22.973,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

10. Provedenim dokazom u postupku je utvrđeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor 28. travnja 2005. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu br. 04/05, kreditna partija 7102699311 kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti od 155.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, na rok otplate od 30 godina na koji se zaračunavaju kamate od 4,90 % godišnje (promjenjivo), da je kredit prijevremeno otplaćen dana 19. svibnja 2011., te da je financijskim vještačenjem utvrđen iznos pretplate zbog promjene tečaja CHF od ukupno 22.238,03 eur.

11. Sporna je isplata preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF te je sporno da li je došlo do zastare potraživanja predmetnih iznosa.

12. U kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženice) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Presuda i rješenje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Nadalje, Odlukom broj U-III-252172015 , U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt -575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka (između kojih i tuženica) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,

Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, 10 50 P-984/2020-20 koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Ocjenjujući ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredaba kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

13. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Snježani Herceg koja je sačinila nalaz i mišljenje, temeljem kojeg je utvrđeno da ukupan iznos preplate koji uključuje preplatu zbog promjene tečaja CHF iznosi 22.238,03 eur.

14. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, te kojem stranke nisu prigovorile.

15. Tuženica je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem službenika banke u svojstvu svjedoka.

Štoviše, nije potrebno u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice ili radi isplate, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZPa, a o čemu se radi u ovom slučaju.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio reviziju tuženika u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na tuženicu u ovom postupku.

Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

Pored toga, valja reći da je sud odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja temeljio na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, pri čemu je prosuđivao i relevantna utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

17. Iz provedenih dokaza u postupku u prvom redu iz dostavljenog ugovora o namjenskom kreditu od 28. travnja 2005. i stranačkog iskaza tužitelja kojem tužena nije prigovorila, je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu namjenski kredit kojeg je tužitelj zaključio kao fizička osoba i odobren je tužitelju u svrhu kupnje stana, a koju činjenicu sam tuženik tijekom postupka ni na koji način nije osporavao, a time niti tužiteljev status potrošača. Štoviše, u kupljenom stanu tužitelj je i živio sa svojom obitelji, s time da je 2011. godine morao zatvoriti taj kredit jer ga nije mogao više otplaćivati te je stoga bio prisiljen prodati stan za koji je digao kredit i ići u podstanare te i danas živi u podstanarstvu.

Prema odredbi čl. 3.Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora a prema kojoj odredbi potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je isti zaključen radi kupnje stana, a što tužitelj potvrđuje u svom iskazu da se radilo o stambenom kreditu radi kupnje stana pa prema tome valjalo zaključiti da se radi o potrošačkom kreditu temeljem kojeg tužitelj ima svojstvo potrošača.

Točno jest da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača a što je tužitelj u ovom postupku i dokazao, a tuženik ukoliko tvrdi suprotno treba to i dokazati u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a.

Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

18. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18, 114/22 – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatio, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te otplatom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako tužitelj postavlja zahtjev za isplatu zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

19. Tuženik je prigovorom procesne kompenzacije stavio u prijeboj tražbine tužitelja svoje potraživanje u iznosu od 735,74 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, a koje se odnosi na neplaćenu razliku između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF naspram HRK na dan isplate kredita te stvarno plaćenih anuiteta po tečaju nižim od početnih iznosi 735,74 eur (5.543,09 kn) (omaškom je označen iznos 735,69 eur). S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud je primjenom odredbi čl. 1111. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a dosudio tužitelju iznos od 22.238,03 eur sa zateznim kamatama pripadajućim od svakog pojedinog iznosa. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa kada tužitelj potražuje isplatu u odnosu na ništetne dijelove ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu tada su ništetne te odredbe ugovora za obje stranke i to od zaključenja ugovora o kreditu, što znači da u onim razdobljima kada je anuitet u odnosu na valutnu klauzulu bio niži od početnog ugovorenog tečaja, tada se radi o iznosu koji treba odbiti od potraživanja tužitelja, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za iznos od 735,74 eur.

20. U odnosu na prigovor prijeboja tuženika, tuženik je svoju tražbinu zasnovao na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Sukladno čl. 323 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja, te za svaku takvu uplatu tuženik potražuje i kamatu. Sud je stava da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323 ZOO-a a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Čl. 323. st. 2. ZOO- a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je i za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije ni pregovarao s tužiteljem dakle, svjesno je prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule vezane uz CHF-u. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Sukladno tome, prigovor prijeboja s osnova štete bi bio neosnovan. Pri tome se napominje da iz odredbi čl. 81. st.1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivala pravo na povrat u smislu čl. 323. st.1. ZOO-a jer se odredba čl. 81.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Sukladno iznijetome, prigovor prijeboja valjalo je odbiti kao neosnovan.

21. Sud je dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari raspravnim rješenjem od 9. listopada 2024. godine temeljem odredbe čl. 190. st.2. ZPP-a. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 19. svibnja 2024., postupajući po nalogu suda iz rješenja od 3. rujna 2024. Tuženik se u svom podnesku od 26. rujna 2024.usprotivio preinaci tužbe, ističući da je tužitelj povećao postojeći tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Sud je dopustio preinaku tužbe također iz razloga što je prema stajalištu sudske prakse u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

22. Prema shvaćanju suda, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare, a po kojoj je i donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/2013, pozivajući se i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom pravnom pitanju izneseno u odluci poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je povodom izvanredne revizije odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. ZZP tužbu definiranu čl. 241. ZOO kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. godine. Pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 75/15, dalje: ZOO) zbog čega se prigovor zastare od strane tuženice ukazuje neosnovanim i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, jer se radi o stjecanju bez osnove uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i nepošteni stjecatelj je dužan platiti i zakonske zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Valja dodati da je u odlukama Suda EU u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 od 10. lipnja 2021. izraženo shvaćanje da rok zastare za povrat neosnovano isplaćenih iznosa stečenih temeljem nepoštene odredbe, a koji može isteći čak i prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Dakle, u konkretnom slučaju zastarni rok nije niti počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, pa kako je presuda kojom je prednje navedeno utvrđeno - Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., od toga dana počinje teći petogodišnji rok zastare i do dana podnošenja tužbe u ovoj parnici 13. lipnja 2023. taj rok nije protekao.

23. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je naložiti tuženici, da tužitelju na ime preplaćenih iznosa kamata isplati ukupan iznos od 22.238,03 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja, jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

24. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa). Tužitelj je uspio u sporu u razmjeru od 96,80%, a tuženik u razmjeru od 3,20%. To znači da tužitelju pripada 93,60% od priznatog troška. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe u visini od 500,00 eur, za sastav tri obrazložena podneska u visini od 500,00 eur (19.10.2023., 10.9.2024.,11.10.2024.), zastupanje na tri ročišta u visini od po 500,00 eur (7.3.2024., 9.10.2024. i 12.11.2024.) sve uvećano za PDV 25% što ukupno iznosi 4.375,00 eur, a 93,60% od tog troška je iznos od 4.095,00 eur. Kada se tome pridodaju troškovi vještačenja u punom iznosu od 530,90 eur, onda preostaje u obvezi tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 4.625,90 eur.

25.Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u pravorijeku odluke.

Zadar, 23. prosinca 2024.

S u t k i n j a

Tatjana Domijan – Mrva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pismenog otrpavka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte