Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-1348/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu od 15. srpnja 2024. poslovni broj P-3788/2020-11, dana 23. prosinca 2024.
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se žalba tuženice i ukida presuda Općinskog suda u Splitu od 15. srpnja 2024. poslovni broj P-3788/2020-11 u dijelu kojim je usvojen zahtjev pod toč. I. i II. izreke, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Nepobijani odbijajući dio zahtjeva pod toč. I. izreke ostaje neizmijenjeni.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:
"I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 306,43 € sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05. ožujka 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
Za više traženo u iznosu od 32,01 €, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 769,91 €, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 15. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine."
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) i radi bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.
4. Žalba tuženice je osnovana.
5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine za ožujak 2018., koju potražuje tužiteljica kao vlasnica stana na adresi u [adresa] koji je koristio zaštićeni najmoprimac CŽ, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- da se tužiteljica obratila tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojim potražuje od tuženice naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. u ukupnom iznosu od 90.000,00 kn (mjesečno po 2.500,00 kn) i da je tuženica ocijenila neosnovanim zahtjev tužiteljice
- da je prema stanju na dan 3. ožujka 2020. tužiteljica bila upisana kao suvlasnica č. zgr. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 1/3 dijela, a da se u naravi radi o stanu na II. katu i potkrovlju ukupne površine 52,10 m[2] , te da je navedeni stan tužiteljica prodala na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. koji je sklopila kao prodavateljica s kupcem ŠŽ
- da je tužiteljica sklopila 30. lipnja 2000. ugovor o najmu stana s CŽ kao zaštićenim najmoprimcem, da je u ugovoru navedeno da s najmoprimcem CŽ stan koriste GŽ (supruga), MŽ (sin) i ZŽ (kći) i da je CŽ s osnova zaštićene najamnine platio tužiteljici za ožujak 2018. iznos od 140,67 kn - da je ZŽ (kćerka CŽ) stekla vlasništvo na stanu (E-9) u zgradi označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju ugovora o darovanju nekretnine sklopljenog između CŽ i ZŽ od 2. rujna 2013., a da je CŽ vlasništvo stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. koji je sklopio s majkom BŽ, kao i da je ZŽ vlasnica čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. Otočac
- da je između tužiteljice i TŽ **.**.2019. sporazumno raskinut ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., nakon čega je CŽ predao tužiteljici ključeve stana i stan oslobodio od svojih stvari
- da iz očitovanja Porezne uprave Split od 28. kolovoza 2019. iz predmeta broj P- 3769/2020 proizlazi da su na predmetnoj lokaciji evidentirani podaci o visini najamnine za stan površine 68,00 m[2] u visini od 33,24 kn/m i za stan 23,00 m u visini od 101,09 kn/m[2]
- da iz iskaza CŽ u postupku broj P-3604/2020 proizlazi da je "cijeli svoj život" živio u predmetnom stanu na kojem je po baki stekao stanarsko pravo, da je s majkom imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg je stekao stan nakon njezine smrti (umrla 2010.), da je stan darovao kćeri jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da u vrijeme kada je sklapala ugovor o najmu stana s CŽ nije imala saznanja da je imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom, da je to saznala od poznanika nakon smrti njegove majke nakon čega mu je njezina odvjetnica poslala "obavijest", da je CŽ nakon toga darovao stan kćeri te je iz stana izašao negdje 2019.
- da je tužiteljica 2013. pokrenula postupak protiv CŽ radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana u kojem je tužba odbačena pravomoćnom sudskom odlukom i da je 2013. pokrenula postupak protiv CŽ i ZŽ radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju koji je okončan povlačenjem tužbe,
pa primjenjujući na navedeno činjenično stanje utvrđenje iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. u kojoj je utvrđeno da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer institut zaštićenog najma ima za posljedice niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce (vlasnike stanova) u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, te da postojećom zakonskom regulativom nije postignuta pravilna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava, odnosno da je vlasnicima stanova stavljen nerazmjeran i prekomjeran teret pa je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima pravo na naknadu štete primjenom čl. 1045. st. 1. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO). Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan na temelju razloga navedenih pod toč. 23. do 23.3. obrazloženja. Visinu zahtjeva sud je utvrdio na temelju podataka o visini tržišne najamnine pribavljene od porezne uprave, koji je obrazložio pod toč. 24. do 24.3. obrazloženja, pri čemu utvrđenu visinu najamnine (kao razliku između tržišne i zaštićene) nije umanjio za porez na dohodak iz razloga navedenih pod toč. 25. obrazloženja. Zaključno, prvostupanjski sud je otklonio prigovor tuženice da je tužiteljica doprinijela nastanku štete jer je mogla raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišnu najamninu navodeći da "sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora" da to nije predmet ovog postupka niti razlog "utrnuća prava na naknadu štete", pa je usvojio zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu isplatiti joj iznos od 306,43 EUR sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2018. do isplate.
6. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije dao nikakve razloge o prigovorima tuženice u pogledu doprinosa tužiteljice vlastitoj šteti, odnosno da je u konkretnom slučaju tužiteljica imala pravo na raskid ugovora o najmu i pravo na predaju stana u posjed. To iz razloga što je tužiteljica znala da zaštićeni zajmoprimac CŽ i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u istom gradu, radi čega joj je pripadalo pravo zahtijevati raskid ugovora i predaju stana u posjed. Tužiteljica je pokrenula određene postupke u tom smislu, ali je nepoduzimanjem odgovarajućih pravnih radnji, odnosno pogrešno postavljenim zahtjevom u predmetu Po-171/2023 i povlačenjem tužbe u predmetu Po- 172/2023 prouzročila situaciju da se zaštićeni najmoprimac i nadalje nalazio u stanu i da iz tog razloga stan nije mogla koristiti. Tužiteljica je znala da je CŽ stekao vlasništvo stana nakon smrti majke (što proizlazi i iz presude Županijskog suda u Splitu od 4. svibnja 2023. broj Gž-998/2023) te je trebala poduzeti odgovarajuće pravne radnje radi provjere platne sposobnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji, sve u vezi čl. 31. st. 2. i čl. 7. st. 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., 36/24., u daljnjem tekstu: ZNS), s time da i sama tužiteljica u iskazu potvrđuje da joj je ta činjenica bila poznata najkasnije 2013. kada je pokrenula neodgovarajuće sudske postupke protiv zaštićenog najmoprimca. Nadalje, ukazuje da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 4. listopada 2017. broj U-III/604/2016 te od 30. siječnja 2018. broj U-III/3849/2011 zauzeto stajalište prema kojemu je pravo na zaštićenu najamninu uvjetovano ekonomskim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca vezano uz tržišnu vrijednost druge nekretnine u njihovom vlasništvu, dok je u odlukama od 23. rujna 2020. broj U-III/367/2019 i U-III/368/2019 izraženo također stajalište o uvjetovanosti prava na zaštićenu najamninu vlasništvom najmoprimca ili članova njegovog domaćinstva druge kuće ili stana bez obzira na useljivost nekretnine s time da su "kriteriji useljivosti" utvrđeni u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x-751/17, Rev-448/12, Rev-2043/11 i Rev-x-760/15). Zaključno osporava utvrđenu visinu naknade štete na temelju podataka porezne uprave jer iste ne smatra primjenjivim na konkretan slučaj, s obzirom da nisu izvedeni dokazi na okolnost u kakvom stanju se nalazi predmetni stan u smislu njegove uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za stanovanje, te ukoliko je već visina štete utvrđena na taj način da ista predstavlja bruto iznos najamnine koju je potrebno umanjiti na ime porezne obveze najmodavca (porez na dohodak od imovine po osnovi najma) i po tom osnovu umanjiti bruto iznos najamnine s obzirom da naknadu štete predstavlja gubitak zarade od najamnine.
7. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP, koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.) u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor takve vrste mogu pobijati iz razloga propisanih čl. 467. st. 1. ZPP, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica s obzirom da presuda ima nedostataka radi kojih ovaj sud ne može ispitati njezinu zakonitost. 9. Tuženica je tijekom postupka isticala da je tužiteljica odgovorna što joj je nastala šteta za utuženo razdoblje (ožujak 2018.) jer nije poduzela odgovarajuće pravne radnje kojima bi štetu otklonila, odnosno da nije otkazala ugovor o najmu niti je zatražila od CŽ predaju stana u posjed, iako je najkasnije od 2013. (kada je pokrenula neodgovarajuće postupke) imala saznanje da je CŽ stekao stan od majke temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju.
10. Prvostupanjski sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u predmete istoga suda broj Po-171/2013, Po-172/2013, P-4175/2020 i P-3604/2020, te je pod toč. 20. obrazloženja ukratko opisao da je tužiteljica protiv [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja „da je raskinut ugovor o najmu stana“ u kojem je tužba odbačena pravomoćnom sudskom odlukom i da je protiv ZŽ i [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja „ništetnim ugovora o darovanju“ koji je završio povlačenjem tužbe. U vezi tvrdnje da je tužiteljica sama doprinijela šteti jer je mogla raskinuti ugovor o najmu i naplatiti CŽ tržišnu najamninu, prvostupanjski sud je pod toč. 29. obrazloženja naveo: (…) sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora o najmu, to nije predmet ovog spora. To ne bi bio razlog utrnuća prava na naknadu štete jer je država nametnula taj odnos tužiteljici (…).
11. Dakle, iako je tuženica tvrdila da je tužiteljica prouzročila nastanak štete jer nije poduzela odgovarajuće pravne radnje nakon saznanja da je CŽ stekao vlasništvo stana, kao i da nije provjeravala imovinske prilike članova njegovog obiteljskog domaćinstva tvrdeći da je ZŽ (kćerka CŽ) također imala u vlasništvu nekretninu, prvostupanjski sud navedene tvrdnje nije smatrao relevantnima za ocjenu osnovanosti zahtjeva, te nije iznio razloge kojima otklanja njihovu osnovanost.
11.1. Međutim, po ocjeni ovoga suda pravni pristup prvostupanjskog suda nije pravilan s obzirom da su za ocjenu osnovanosti zahtjeva relevantne činjenice - da li je tužiteljica poduzela odgovarajuće pravne radnje nakon što je saznala da je CŽ stekao pravo vlasništva na drugom stanu nakon majčine smrti, kao i da li je imala saznanja da i njegova kćerka ZŽ ima u vlasništvu nekretninu te o kojoj vrsti i vrijednosti nekretnine se radi. S tim u vezi bitno je koje vrste postupaka je tužiteljica vodila i koji je bio njihov ishod, s obzirom da je tužiteljica nedvojbeno pokretala postupke protiv CŽ i ZŽ nakon što je saznala o stečenoj imovini CŽ i njegovom daljnjem raspolaganju darovanjem u korist kćeri ZŽ od 2013. nadalje.
11.2. Sama tužiteljica u iskazu navodi da je nakon saznanja o stečenoj imovini uputila putem odvjetnika CŽ "obavijest", dok iz obrazloženja presude Općinskog suda u Splitu od 6. lipnja 2016. broj Po-171/2013 (list 195-198 spisa) proizlazi da je odvjetnica tužiteljice dopisom od 20. rujna 2013. obavijestila CŽ da više nema pravo na zaštićenu najamninu i da ga je pozvala u roku od mjesec dana iseliti iz stana.
12. Za ovaj sud nije dvojbeno da sustav zaštićenog najma uveden ZNS, kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ br. 18/97., 67/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17., 6/24., u daljnjem tekstu: Konvencija), pa je zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. U tim slučajevima vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu) pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.
13. Međutim, prema čl. 31. st. 2. ZNS pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Isto tako pravo na zaštićenu najamninu ovisi „i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca" kako to propisuje čl. 7. st. 2. ZNS, a koje je od utjecaja na procjenu materijalnog stanja najmoprimca. Na obje okolnosti je tuženica ukazivala u prvostupanjskom postupku tvrdeći - da je tužiteljica znala da je CŽ stekao stan nakon smrti majke i da njegova kćerka (koja je član obiteljskog domaćinstva) ima nekretninu, kao i da je vezano uz ta saznanja tužiteljica bila dužna poduzeti pravne radnje koje bi joj omogućile ostvarivanje tržišne najamnine.
14. Prema čl. 1045. st. 1. ZOO tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, s time da je prema čl. 1046. ZOO šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu prema čl. 1092. st. 1. ZOO.
15. S obzirom na navedeno po ocjeni ovoga suda bitno je za ocjenu osnovanosti zahtjeva koje je pravne radnje poduzela tužiteljica nakon što je saznala da je CŽ stekao stan, koju vrstu pravne zaštite je zahtijevala u sudskim postupcima i na koji način su isti okončani, odnosno je li zahtijevala izmjenu ugovora o najmu stana prema kojoj bi CŽ plaćao slobodno ugovorenu najamninu. O tom utvrđenju ovisi ocjena suda je li u postupanju tužiteljice bilo propusta koji su doprinijeli ili su u potpunosti doveli do nastanka štete, što se posljedično reflektira na ocjenu odgovornosti tuženice za naknadu štete.
16. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 369. st. 1. ZPP ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu, na način da će provođenjem predloženih dokaza, njihovom analizom i ocjenom utvrditi pravno relevantne činjenice koje radi pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao i radi toga nije odgovoreno na prigovore tuženice o postojanju razloga koji otklanjaju njezinu odgovornost, uzimajući u obzir stajalište ovoga suda i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje ukazuje tuženica u žalbi. U vezi eventualnog utvrđivanja visine štete potrebno je ukazati da štetu u vidu izgubljene koristi čini razlika između tržišne i zaštićene najamnine umanjena za porez koji bi tužiteljica platila da je nekretninu iznajmljivala (u smislu pravnog shvaćanja VSRH sa VII. sjednice Građanskog odjela Su IV-171/2008- 14). U novoj odluci prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.
U Varaždinu 23. prosinca 2024.
Sutkinja
Sanja Bađun
