REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-745/2024-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet, Zagreb, Svetošimunska cesta 25, OIB 76023745044 i drugotužitelja prof. dr. sc. PN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oba zastupana po punomoćnicama Ireni Čaček i Morani Vojnović, odvjetnicama u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Večernji list d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB 92276133102, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji oba tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-1530/2022-3 od 19. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-120/2020-39 od 14. srpnja 2022., u sjednici održanoj 23. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija i ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1530/2022-3 od 19. lipnja 2023. i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-120/2020-39 od 14. srpnja 2022., a predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev oba tužitelja kojim su od tuženika tražili isplatu svaki po 100.000,00 kuna sa zateznim kamatama i uklanjanje članka autora SN i GN pod naslovom "U aferu s AN upetljan je i dekan Agronomije: Evo koja je bila njegova uloga, Odbio je na Fakultetskom vijeću raspravu o svojoj ulozi u aferi s poticajima koja potresa Hrvatsku" objavljen 3. lipnja 2020., s web portala. Odlučeno je i o trošku postupka.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4070/2023-2 od 6. prosinca 2023. dopustio tužiteljima podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog slijedećeg pravnog pitanja:

„S obzirom na karakter i domet kaznene prijave, smatraju li se činjenice koje su u njoj sadržane točnima, istinitima i vjerodostojnima da bi slijedom toga pozivanje na sadržaj kaznene prijave kao izvora objavljene informacije predstavljalo ekskulpacijski razlog autorima, urednicima i nakladnicima u medijskim postupcima?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Tuženik je podnio odgovor na reviziju, u njemu se usprotivio revizijskim razlozima i predložio reviziju odbiti. Zahtijevao je trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale objavom članka kako je navedeno pod toč. 1. ovoga obrazloženja, a činjenična utvrđenja od kojih su nižestupanjski sudovi pošli prilikom donošenja odluka su:

- da su u spornom članku navedene informacije koje se odnose primarno na drugotužitelja, koji je u vrijeme objave tog članaka bio dekan tužitelja Agronomskog fakulteta;

- da je u spornom članku navedeno da istražitelji PN navode kao jednog od aktera u sređivanju poticaja koje je prema sumnjama USKOK-a organizirala sada već bivša državna tajnica AN;

- da je u spornom članku navedeno da prema tvrdnjama USKOK-a tužitelj PN je trebao pripremiti izmjene propisa kojima bi se onda pogodovalo MN i VN, dvojici poduzetnika povezanih s AN;

- da je u spornom članku navedeno da istražitelji tvrde da je PN, prije nego što je prijedlog izmjena Uredbe poslao u Ministarstvo, prvo taj prijedlog poslao MN i AN kako bi oni prekontrolirali je li sve napravljeno po Sladićevim željama;

- da je u spornom članku navedeno da je unaprijed zakazana sjednica Fakultetskog vijeća zbog korona virusa trebala biti održana online, no neki članovi vijeća su zbog afere u kojoj se našao dekan zatražili da se sjednica održi uživo i da se na dnevni red stavi rasprava o njegovoj ulozi u aktualnoj aferi oko poticaja, no PN kao dekan je odbio te zahtjeve;

- da su sporne informacije pod 2. do 4. alineje ove točke obrazloženja doista utemeljene na kaznenoj prijavi, o kojoj u dijelu u kojem se u istoj spominje tužitelj prof.dr.sc. PN sporni članak informira javnost, i opisu kaznenog djela za koje se, između ostalog, tereti AN prema kaznenoj prijavi Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta Osijek, protiv AN i još dvanaest osumnjičenika od 29. svibnja 2020.;

- da tužitelji u tužbi neistinito navode kako su u predmetnom članku objavljene tvrdnje da je tužitelj prof.dr.sc. PN sudionik kriminalnih radnji, odnosno tvrdnje da su tužitelji bili uključeni u izmjene Uredbe o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na način da se pogoduje poduzetnicima MN i VN;

- da je u odnosu na informaciju pod petom alinejom ove točke na temelju iskaza drugotužitelja i svjedoka utvrđeno da je ta informacija istinita.

7.1. Nižestupanjski su sudovi primijetili i da je pitanje (ne)postojanja osnove odgovornosti tuženika zbog objave spornih informacije već raspravljeno u postupku koji se pred istim prvostupanjskim sudom po tužbi istih tužitelja protiv tuženika ŠN i LN kao glavnih urednika tiskanog, odnosno elektroničkog izdanja Večernjeg lista, vodio pod poslovnim brojem Pn-106/2020 radi objave ispravka upravo informacija za koje tužitelji u ovom postupku tvrde da su im nanijele štetu koja opravdava novčanu satisfakcija, a koji postupak je pravomoćno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva jer su tuženici dokazali da su objavljene informacije točne.

7.2. Nižestupanjski su sudovi pošli od zakonske regulacije čl. 21. st. 4. Zakona o medijima (Narodne novine broj 59/04, 84/11 i 81/13 - u nastavku ZM), po kojoj nakladnik ne odgovara za informaciju kojom je šteta učinjena između ostalog ako je ta informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. Ocijenili su - s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su objavljene informacije točne, a da nije sporno da je za objavu tih informacija, obzirom na status tužitelja u društvu, postojalo opravdano zanimanje javnosti - da je tuženik dokazao postojanje razloga koji ga oslobađa odgovornosti za štetu koja je eventualno nastala tužiteljima objavom tih informacija.

8. Radi davanja odgovora na revizijom postavljeno pravno pitanje, ovaj sud prvenstveno upućuje na pravna shvaćanja koja je već izrazio u predmetima činjenično pravno dostatno podudarnim sa ovopredmetnim, koja glase:

- „Dakle, analizom razloga za oslobađanje od odgovornosti nakladnika razvidno je da kaznena prijava s obzirom na svoj karakter i stupanj vjerodostojnosti koji proizlazi iz njenog zakonskog određenja ne može se smatrati niti točnim činjenicama, ali niti činjenicama za koje je autor imao razloga vjerovati da su istinite. Naime, po ocjeni ovog suda autori kada i ako izvješćuju javnost o eventualnim počinjenu kaznenih djela i kada u takvim člancima navode osobe punim imenom i prezimenom, a svoja saznanja temelje isključivo na sadržaju kazne prijave moraju biti i svjesni značaja i ograničenih dometa kaznene prijave i eventualno nepoznavanje procesnog položaja kaznene prijave nije i ne može biti ispričivo za autora, profesionalnog novinara, a time niti za nakladnika.“ (v. Rev-783/15-2 od 5. listopada 2016.);

- Međutim, sudovi nižeg stupnja, prilikom ocjene postojanja pretpostavki za (djelomično) oslobođenje od odgovornosti za sadržaj objavljenih informacija, pogrešno su ocijenili značaj kaznenih prijava podnesenih protiv tužitelja. Naime, kaznene prijave, obzirom na svoj karakter i stupanj vjerodostojnosti koji proizlazi iz njihovih zakonskih određenja, ne mogu se smatrati niti točnim činjenicama, niti činjenicama za koje je autor imao razloga vjerovati da su istinite. Naime, po shvaćanju ovog suda autori kada i ako izvješćuju javnost o eventualno počinjenim kaznenim djelima, a svoja saznanja temelje isključivo na sadržaju kaznene prijave moraju biti svjesni značenja i ograničenja dometa kaznene prijave, a nepoznavanja procesnog značenja kaznene prijave nije i ne može biti ispričivo za autora, profesionalnog novinara, a time i za nakladnika.

Zbog toga podaci iz kaznenih prijava ne mogu niti biti razmatrani kao razlog za oslobođenje nakladnika od odštetne odgovornosti.

Obzirom na navedeno, sudovi nižeg stupnja precijenili su značaj navedenih okolnosti koje dovode do (djelomičnog) oslobođenja od odgovornosti tuženika, te su slijedom navedenog pogrešno primijenili odredbu iz čl. 21. st. 4. alineja 3. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04 - dalje: ZN) te pogrešno oslobodili tuženika od odgovornosti za dio naknade štete u iznosu od 10.000,00 kn.“ (v. Rev 2062/16-2 od 6. rujna 2017.).“.

9. Ovaj sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi odluku u pogledu navoda koji su obuhvaćeni pod al. 2. do 4. toč. 7. ovoga obrazloženja utemeljili isključivo na činjenici da su ti navodi zapravo utemeljeni na kaznenoj prijave protiv okrivljenika – treće osobe te da je tuženik u medije zapravo samo prenio sadržaj te kaznene prijave, pa su ti sudovi su tako ocijenili da se radi o točnim navodima u smislu čl. 21. st. 4. ZM. Ne bi trebalo biti sporno u ovom stadiju postupka da su ti navodi zapravo točni prijenosi sadržaja kaznene prijave.

10. Polazeći, dakle, od pravne prirode kaznenih prijava - kako ih je ovaj sud ocijenio u gore citiranim revizijskim odlukama, koje pravno shvaćanje i ovom odlukom reafirmira i time daje odgovor na revizijom postavljeno pravno pitanje - autori, kada i ako izvješćuju javnost o eventualnim počinjenu kaznenih djela i kada u takvim člancima navode osobe punim imenom i prezimenom, a svoja saznanja temelje isključivo na sadržaju kazne prijave moraju biti svjesni značaja i ograničenih dometa kaznene prijave i eventualno nepoznavanje procesnog položaja kaznene prijave nije i ne može biti ispričivo za autora.

10.1. Prethodno se ne ograničava samo na slučajeve izvještavanja o samom osumnjičeniku, nego i o osobama koje se u kaznenoj prijavi samo spominju u kontekstu na neki način povezanim sa kažnjivim radnjama obuhvaćenim tom prijavom, a koje bi po općem tonu i kontekstu objavljenog teksta (naglašava se, ovaj sud ne daje ocjenu je li taj kontekst u ovom konkretnom slučaju takav, jer to nije obuhvaćeno dopuštenim i revizijom postavljenim pravnim pitanjem) mogle stvoriti dojam involviranosti te osobe u kaznena djela za počinjenje kojih je osumnjičen osumnjičenik. Prethodno tim više, jer se kaznenom prijavom niti ne terete te (treće) osobe i u odnosu na njih ne primjenjuje (ionako upitan i neodređen) standard zaštite čak niti svojstven kaznenoj prijavi, jer na njih ona nije ni usmjerena.

10.2. Također, prethodno se ne ograničava samo na slučajeve objave informacija koje su pribavljene uvidom u kaznenu prijavu (pa dalje na neki način obrazlagane ili komentirane autorskom intervencijom) nego i na slučajeve kada se cijela informacija prenosi i predstavlja isključivo kao prijenos sadržaja kaznene prijave. Naime, polazeći od ocjene kaznene prijave u svjetlu shvaćanja kakvog ga je već izrazio ovaj sud mora se dalje zaključiti da se zaštita oštećenicima ne može uskratiti zbog same činjenice (uz obrazloženje) da je članak objavljen i predstavljen samo i isključivo kao prijenos sadržaja kaznene prijave, pa tako (pogrešno) zaključiti da, ako je uistinu vjerodostojno prenesen sadržaj kaznene prijave, da bi se već samim time radilo o točnoj informaciji (i ispunjenju uvjeta za ekskulpacijski razlog) u smislu čl. 21. st. 4. ZM. Naime, kada bi se priklonilo takvom (pogrešnom) shvaćanju, u praksi bi se – samo drugačijom formulacijom teksta, uz prijenos informacija smisleno podudarnog sadržaja (podudarnog sveopćeg tona objavljenih informacija i prenošenja konteksta događaja, u njegovoj smislenoj cjelovitosti), kojim oštećeniku zapravo nastaje isti stvarni efekt objave iste informacije – onemogućila oštećeniku pravna zaštita u okvirima odredbi ZM.

10.3. Za zaključiti je i da čak ni naglašavanje kroz autorski članak da se radi o navodima kaznene prijave, uz ustezanje od davanja autorskog osvrta i zaključka o radnjama koje bi se po kontekstu autorskog članka mogle na neki način povezati sa (potencijalnim) kažnjivim radnjama osobe protiv koje je podignuta kaznena prijava ili osobe koja se u prijavi spominje, samo po sebi ne daje objavljenoj informaciji, prenesenoj i predstavljenoj isključivo kao sadržaj kaznene prijave, karakter točnosti u smislu čl. 21. st. 4. al. 3. ZM te se u tom slučaju (dakle, u slučajevima gore razmatranim) moraju ispuniti drugi razlozi za izostanak odgovornosti za štetu u smislu tog stavka.

11. Primjenjujući tako izraženo pravno shvaćanje na ovaj predmet, ovaj sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi primijenili pogrešan pravni pristup kada su objavljene informacije, isključivo zbog toga što predstavljaju sadržaj kaznene prijave, karakterizirali kao točne u smislu postojanja ekskulpacijskih razloga iz čl. 21. st. 4. ZM.

12. Ovaj sud ne ispušta iz vida da su nižestupanjski sudovi utvrdili da u spornom članku (protivno navodima iz tužbe) nije objavljeno da su tužitelji bili sudionici kriminalnih radnji iz kaznene prijave niti je ispustio iz vida da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen i zbog utvrđene istinitosti navoda pod toč. 7. al. 5. ovoga obrazloženja - ali i uz takva utvrđenja (u ocjenu pravilnosti kojih ovaj sud u ovoj reviziji ne ulazi, jer nisu predmetom revizijom postavljenog pravnog pitanja) bilo je potrebno sagledati činjenice i cjelokupni ton i kontekst preostalog objavljenog članka u svjetlu pravnog shvaćanja koje je ovaj sud reafirmirao i dalje protumačio ovom odlukom.

13. Slijedom svega navedenog, a na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci, pod toč. I., a u ponovnom će postupku nižestupanjski sudovi otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem i donijeti novu, zakonitu odluku.

14. Ovaj sud naglašava da ovom odlukom ne implicira kakvo bi trebalo biti činjenično utvrđenje, konačna ocjena o postojanju razloga na strani tuženika zbog kojih se ne odgovara za štetu, kao ni konačna odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nego svoju odluku temelji (samo) na utvrđenom propustu nižestupanjskih sudova, gore navedenom, kojim je činjenica da se radi o prijenosu sadržaja kaznene prijave sama po sebi ocjenjena razlogom (u smislu čl. 21. st. 4. ZM) zbog kojeg se ne odgovara za štetu.

15. Odluka o naknadi troška postupka povodom revizije donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 23. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug