Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-352/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Aleku Koniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 19. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 23. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. stavak 1. Ugovora o kreditu, broj: 043-50-6190970 sklopljenog dana 13. prosinca 2012. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, i tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja odredba glasi: „Naknada za obradu kredita: 4,50 % (četiri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 782,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14.12.2012. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ŠT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj trošak od 23. prosinca 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. U cijelosti se odbija zahtjev punomoćnika tužitelja, odvjetnika Aleka Konića, za naknadu troškova delegacije na teret državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 773,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 13. prosinca 2012. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 043-50-6190970 (dalje: ugovor o kreditu), kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 131.000,00 kn/ 17.386,69 EUR[1] . Predmetni kredit korišten je za podmirenje novčanih obveza Korisnika kredita i/ili Založnog dužnika prema Kreditoru i/ili drugim vjerovnicima. Odredbom članka 3. stavak 1. ugovora o kreditu određena je jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 4,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. O predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo odredba je bila unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom i priređenom od strane tuženika te tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost nikakvog utjecaja na sadržaj iste niti je imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita. Iz svega navedenog vidljivo je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Stoga predmetna odredba ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Tužitelju nije objašnjen odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga odnosno istome nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa ulazne naknade. Predmetnim ugovorom nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu tužitelj plaća trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita. Uostalom da su ugovorenom naknadom za obradu kredita uistinu pokriveni odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tuženik je temeljem članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bio ovlašten od tužitelja naplatiti, temeljem zaključenog ugovora o kreditu, samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. Međutim, tuženik je nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredba ugovora o kreditu ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika, i koja je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se ukazuje i kako je Sud Europske unije svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Tužitelj ukazuje na relevantnu sudsku praksu Vrhovnog suda RH, izraženu u odluci poslovni broj: Rev- 673/23, od dana 13. veljače 2024., u kojoj je zauzeto jasno pravno stajalište da je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nepoštena i time ništetna. U konkretnom slučaju nije nastupila zastara na isplatu s obzirom da zastara potraživanja kod restitucijskih zahtjeva nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja pravomoćnom presudom ili na drugi način ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela na osnovi kojeg se potražuje isplata. Navedeno proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH zauzetog na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. Utvrđenjem predmetne ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora s pripadajućim kamatama, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i nije pošteni stjecatelj jer je ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama (naknada za obradu kredita, naknada za prijevremenu otplatu kredita) te je postupao nepošteno te time postao nepošteni stjecatelj za iznose koje je nepripadno primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Stoga tužitelj potražuje od tuženika iznos od 782,40 EUR, koji je tužitelju naplaćen s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je s tužiteljem 13.12.2012. sklopio Ugovor o kreditu broj 043-50-6190970 kojim je stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 131.000,00 kuna uz redovnu kamatnu stopu od 8,95 % godišnje, promjenjivu, ali osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredba članka 3. ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba ugovora o kreditu, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a s obzirom tužitelj da nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom da je tužitelj podnio tužbu 16.4.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba ugovora o kreditu, isti potpisao, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Tuženik je na raspravi održanoj 19. studenog 2024. povukao prigovor na visinu tužbenog zahtjeva.

4. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu broj: 043-50-6190970 od 13. prosinca 2012. (str. 9-13 spisa), otplatni plan od 13. prosinca 2012. (str. 14-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 20. studeni 2017. (str. 18-20 spisa), potvrdu od 2. travnja 2024. (str. 21 spisa) te je saslušan tužitelj ŠT.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, ugovor o kreditu broj: 043-50-6190970 od 13. prosinca 2012., u kojem ugovoru je u članku 3. (Naknada) određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 4,50% od iznosa kredita.

8. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 4,50% od iznosa kredita, sadržana u članku 3. ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 043-50-6190970 koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, 13. prosinca 2012., utvrđeno je da je u članku 3. toga ugovora određena naknada od 4,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj ŠT u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. Tako je iskazao da je sredstva iz predmetnog kredita koristio djelomično za pokriće tekućih troškova, a djelomično za radove koje je imao na kući. Kada je došao potpisati ugovor o kreditu, on ga je već dočekao unaprijed pripremljen, radilo se o špranci ugovora, odnosno o tipskom ugovoru kojega je službenik u banci samo isprintao i on ga je samo potpisao. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, već je bio sretan da uopće može dobiti kredit. Ne sjeća se dali je pročitao ugovor o kreditu ali misli da je letimično pogledao osnovne podatke. Nije mu dana mogućnost da pregovara o odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbi ugovora koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita. Nitko od službenika u banci nije mu objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, pa tako niti odredbu o jednokratnoj naknadi niti je on tražio kakva pojašnjenja. Tek kasnije, odnosno kada se priključio udruzi Franak, saznao je što znači pojam jednokratna naknada za obradu kredita. U trenutku potpisivanja ugovora o kreditu nije znao što podrazumijeva takva naknada. U banci mu nije rečeno na što se ta naknada odnosi, nije mu rečeno koje usluge banka pruža za tu naknadu niti mu je rečeno koji troškovi bi se iz naknade pokrivali. Naknada mu je naplaćena ustezanjem odgovarajućeg iznosa od iznosa kredita. Nitko u banci nije mu rekao da će se jednokratna naknada za obradu kredita naplatiti prilikom podizanja kredita. Prilikom podizanja kredita nije ni znao da mu je takva naknada naplaćena već je to shvatio tek kasnije iz otplatnih tablica. Odredbu koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita u ugovoru o kreditu nije uočio. Ranije je imao drugih kredita ali u tim kreditima nije bilo govora o naknadi za obradu kredita. Naknadi za obradu kredita nije prigovorio jer nije znao da mu je ista naplaćena već je to saznao tek kasnije priključivanjem udruzi Franak gdje mu je rečeno da može tužiti za tu naknadu.

11. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora.

12. Odredbom članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07), odredbom članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19 – dalje ZZP/14) kao i odredbom članka 53. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 19/22. i 59/23. – dalje: ZZP/22) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 96. stavkom 3. ZZP/07 propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Člankom 98. ZZP/07 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Odredbom članka 3. ZZP/07 propisano je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podignuo nenamjenski kredit, za vlastite, privatne svrhe, i to djelomično za pokriće tekućih troškova, a djelomično za radove koje je imao na kući. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP/07.

15. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 3. ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužitelja u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njegove informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogao odustati od sklapanja predloženog ugovora o kreditu.

16. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP/07, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 3. ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

17. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, a vezano za odredbu članka 3. predmetnog ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom ulaznom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 3. ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

19. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, odredba članka 3. ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 koja je prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP/07 ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

20. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana nakon dana isplate/korištenja kredita, kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

21. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 782,40 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 14. prosinca 2012., kao dana isplate/korištenja kredita i ujedno dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

22. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 3. ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 2.10.2024. u iznosu od 150,00 EUR, na ročištu 19.11.2024. u iznosu od 150,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 112,50 EUR, u skladu s Tbr. 7/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 562,50 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Prema troškovniku tužitelja, zatražen je i trošak sudskih pristojbi po viđenju suda. Međutim, tužitelju nije dosuđen trošak koji se odnosi na sudske pristojbe, s obzirom da je isti temeljem potvrde Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Klasa: 560- 01/24-005/156, Urbroj: 251-09-41-1-24-2 od 2. travnja 2024., oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

25. U odnosu na zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije treba reći da prema članku 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS), u slučaju delegacije strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

26. U zahtjevu za naknadu troškova delegacije punomoćnik tužitelja za dva održana ročišta potražuje naknadu za izbivanje iz pisarnice i to za svako ročište iznos od 250,00 EUR uvećano za PDV, odnosno naknadu za 4 sata za svako ročište (ukupno 8 sati), ili ukupno iznos od 500,00 EUR na ime izbivanja iz pisarnice. Osim toga, potražuje i naknadu troškova putovanja osobnim automobilom do Naslovnog suda i natrag, i to za gorivo 255,00 EUR i cestarinu 18,40 EUR (za oba ročište), odnosno ukupno 273,40 EUR s osnova troškova putovanja. Dakle, punomoćnik tužitelja ukupno potražuje trošak delegacije u iznosu od 773,40 EUR.

27. Ovaj sud smatra kako izbivanje iz pisarnice (iz sjedišta odvjetničkog ureda u Zagrebu), za prisustvovanje na ročištu pred Općinskim sudom u Kutini, ne traje dulje od 3 sata, s obzirom da isto ne bi bilo razmjerno udaljenosti na relaciji Zagreb - Kutina koja u jednom smjeru iznosi 85 kilometara (i sam punomoćnik tužitelja isto navodi u troškovniku), a vremenski iznosi oko 1 sat (utvrđeno uvidom u interaktivnu kartu HAK- a), te se stoga navedena udaljenost može prevaliti u trajanju kraćem od tri sata. Treba napomenuti da se u naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice ne uračunava i vrijeme provedeno na ročištu, a sukladno odredbi članka 11. stavak 4. ZS, iz koje jasno proizlazi kako odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom. Stoga, s obzirom da putovanje punomoćnika tužitelja od sjedišta ureda do sjedišta predmetnog suda i natrag, ne traje više od 3 sata, istome nije priznat zatraženi trošak za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 500,00 EUR temeljem citirane zakonske odredbe.

28. Punomoćniku tužitelja nije priznat niti trošak prijevoza vlastitim automobilom (uz trošak cestarine), s obzirom da temeljem odredbe članka 11. stavak 4. ZS odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a ne prijevoza vlastitim vozilom. Stoga punomoćniku tužitelja nije priznato ni pravo na naknadu troškova javnog prijevoza za pristup na ročišta 2.10.2024. i 19.11.2024., budući da troškovnikom punomoćnik tužitelja nije zatražio naknadu troškova javnog prijevoza, već troškove upotrebe vlastitog automobila, na što nema pravo prema prethodno citiranoj zakonskoj odredbi.

29. Slijedom svega navedenog, a u svezi zatraženih troškova s osnova delegacije spisa, odlučeno je kao u izreci rješenja.

Kutina, 23. prosinca 2024.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelj ŠT, po punomoćniku Aleku Koniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri iz Zagreba

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva

Š & Lui iz Zagreba