Poslovni broj: Us I-3371/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1., zastupanog po opunomoćeniku ZT (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 21. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika tuženika, 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 560-01/23-01/284, Urbroj: 512-25- 23-2 od 9. studenog 2023. i rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I-560-01/23-01/306, Urbroj: 512M2-6510-23-2 od 11. listopada 2023.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II 560-01/23-01/284, Urbroj: 512-25-23-2 od 9. studenog 2023. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I-560-01/23-01/306, Urbroj: 512M2-6510-23-2 od 11. listopada 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao vozača hitne pomoći.

3. Tužitelj u tužbi kojom pobija zakonitost osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja u bitnom navodi da je prvostupanjskim rješenjem odbijen njegov zahtjev za stjecanje statusa hrvatskog branitelja za vrijeme od 01.10.1991. do 30.10.1992., kao pripadniku Ministarstva zdravstva, uz obrazloženje da je za traženo razdoblje bio zaposlenik bolnice, mada to nije naznačeno, da se je nalazio na radnoj obvezi kao zaposlenik Opće bolnice Dubrovnik. Na navedeno rješenje da je izjavio žalbu koja je odbijena osporenim drugostupanjskim rješenjem uz identične razloga kao u prvostupanjskom rješenju bez osvrtanja na navode iz žalbe. Naglašava kako u prvostupanjskom, tako i u drugostupanjskom rješenju uopće nisu uzete u obzir (a prema načelu materijalne istine je prvostupanjsko, odnosno drugostupanjsko tijelo bilo dužno obrazložiti izjave), tj. kako su njegovi predloženi svjedoci FT, GT i ST ostvarili status hrvatskog branitelja kao pripadnici Ministarstva zdravstva (bili su skupa sa njim zaposlenici Hitne pomoći koja je tada bila sastavni dio Opće bolnice Dubrovnik) u traženom razdoblju i isto razdoblje upisano im je u bazu branitelja, a o čemu su dali izjave koje su prilog njegovog zahtjeva. Nadalje, smatra da su navedeni svjedoci morali biti saslušani o tome kako su oni ostvarili status hrvatskog branitelja kao pripadnici Ministarstva zdravstva, te imaju li spoznaje o tome zbog čega on nije ostvario traženi status, jer se ovdje radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Isto tako, odredbe ZUP-a nigdje ne propisuje koji dokazi imaju jaču pravnu snagu (u ovom slučaju podaci iz službene evidencije, odnosno iskazi svjedoka) te nije obrazloženo zbog čega se iskazi svjedoka ne mogu uzeti kao relevantni, jer ponovno napominje da su svi vjerodostojni, tj. iskazi osoba koje imaju status branitelja za traženo razdoblje kao pripadnici Ministarstva zdravstva, što i on traži. Dakle, pored pogrešne primjene pravila postupka da je i činjenično stanje pogrešno, odnosno uopće nije potpuno utvrđeno, te je drugostupanjsko tijelo trebalo u svojim rješenjima navesti poradi čega smatra da su iskazi predloženih svjedoka nevjerodostojni, odnosno kontradiktorni, te obrazložiti u čemu se sastoji brižljiva ocjena svakoga dokaza i svih njih skupa što u ovim rješenjima nije slučaj i predstavlja osnovu za žalbeni razlog, jer prema načelu materijalne istine, tijelo koje vodi postupak treba uzeti u obzir sve činjenice, znači one koje stranci idu u korist i u štetu. Slijedom navedenog, predlaže sudu donošenje presude kojom će se poništiti osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i usvojiti njegov zahtjev za stjecanje statusa hrvatskog branitelja u vremenskom periodu koje mu je odbijeno, a podredno ukinuti osporene akte i naložiti prvostupanjskom tijelu da donese rješenje koje će biti zasnovano na zakonu.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao vozača hitne pomoći, a protiv kojeg rješenja tužitelj je podnio žalbu , koja je odbijena osporenim drugostupanjskim rješenjem, protiv kojeg je tužitelj podnio predmetnu tužbu. Nadalje, tuženik navodi da navodi tužitelja nisu utemeljeni, te citira i poziva se na odredbu članka 3. stavka 1. i 2. i članka 179. stavka 1. točke a) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihove obitelji (Narodne novine, broj 121/17, 98/19, 84/21), te navodi da je uvidom u spis predmeta razvidno kako tužitelj u svojem zahtjevu i u tužbi navodi da traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u razdoblju od 1. listopada 1991. do 30. listopada 1992., i da je tada bio vozač hitne pomoći. Bio je zaposlenik ratne bolnice Sv. Vlaho Dubrovnik, u razdoblju od 01.10.1991. do 30.10.1992., raspoređen je bio na radno mjesto vozač hitne medicinske pomoći. Navodi intervencije te izloženost vrijeđanju te prijetnjama smrću od strane neprijateljske vojske. Nadređeni su mu bili FT, GT te IT. Spisu prileže izjave svjedoka IT, GT te FT, koji u bitnome potvrđuju navode tužitelja. Za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata potrebno je da budu ispunjena dva kumulativna uvjeta, a to je pripadnosti nekom od organizacijskih oblika iz članka 3. Zakona, dakle pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Drugi kumulativni uvjet je propisan člankom 3. stavkom 2. Zakona koji propisuje da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Dakle, suprotno neutemeljenim navodima iz tužbe tuženik smatra da je pobijanim rješenjima ispravno utvrđeno činjenično stanje, te je sagledavajući svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno ispravno zaključeno da tužitelj ne ispunjava niti jedan od dva kumulativno propisana uvjeta za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Nije u spornom vremenu bio pripadnik OS RH već zaposlenik bolnice u Dubrovniku kao vozač hitne pomoći. Aktivnosti koje je obavljao kao civil, vozač hitne pomoći, ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Slijedom gore navedenog predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, budući nema zakonskih pretpostavki za poništavanje ili oglašavanjem ništavim osporavanog rješenja.

5. U sporu je održana rasprava 21. studenog 2024., a čime je, kao i dostavom podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je tužitelj naveo da u cijelosti ustraje u podnesenoj tužbi i svim navodima iznijetim u istoj. Istaknuo je da su svi pa tako i on, zatečeni u to doba kao djelatnici hitne pomoći, da su svi ostali ostvarili status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i to oko 150 ljudi, a koji su bili također djelatnici medicinskog centra, pa tako i liječnici, kao i čistačica. Istaknuo je da je 1995. ili 1996. dostavljen upitnik na hitnu pomoć u kojoj su djelatnici unijeli podatke od kada do kada su sudjelovali u Domovinskom ratu te im je temelj tog popunjenog upitnika priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a da se on u to vrijeme nalazio na liječenju u Zagrebu te iz toga razloga nije popunio navedeni upitnik. Naglasio je da je to bila ratna bolnica.

5.1. Opunomoćenik tuženika je na ročištu za raspravu naveo da ustraje u svim navodima iz odgovora na tužbu, a i time do prijedloga da ovaj sud odbije tužitelja s tužbom u cijelosti.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledan cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.

8. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a po ocijeni ovog suda tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u razdoblju od 1. listopada 1991. do 30. listopada 1992. kao vozača hitne pomoći u Dubrovniku.

10. Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17, 98/19 i 84/21; dalje: ZHBDR) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i; f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite kjoi je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

11. Stavkom 2. istog članka propisano je da pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Repbulike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovog članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 05. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

12. Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) ZHBDR-a propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenog upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi evidenciju.

13. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe po ocjeni ovog suda, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje su pravilni i zakoniti, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

14. Naime, citiranim odredbama ZHBDR-a propisano je i taksativno navedeno kojim kategorijama osoba se omogućuje utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

14.1. Dakle, za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata potrebno je da budu ispunjena dva kumulativna uvjeta, a to su pripadnosti nekom od organizacijskih oblika iz članka 3. Zakona, dakle pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga) i sudjelovanje u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske koje podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

15. Polazeći od citiranih odredbi ZHBDR-a te podataka spisa predmeta, a posebno od navoda samog tužitelja iznesenih u predmetnom zahtjevu i tužbi gdje tužitelj navodi da traži utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u razdoblju od 1. listopada 1991. do 30. listopada 1992., da je bio zaposlenik ratne bolnice Sv. Vlaho Dubrovnik u navedenom razdoblju od 01.10.1991. do 30.10.1992., raspoređen na radno mjesto vozač hitne medicinske pomoći. Navodi intervencije izvlačenja ranjenih pripadnika HV, te izloženost vrijeđanju i prijetnjama smrću od strane neprijateljske vojske, a koji iskaz u bitnome potvrđuje u svojim izjavama priloženim uz zahtjev tužitelja svjedoci IT, GT i FT, koji navode da je tužitelj u spornom razdoblju radio na poslovima i radnim zadacima vozača hitne pomoći u ratnoj bolnici sv. Vlaho u Dubrovniku, izlažući se opasnosti za vlastiti život da je prevozio i zbrinjavao pripadnike hrvatske vojske i sve potrebite u tom razdoblju, kako vojnike, tako i civile, to je prema ocjeni ovog suda, pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je odbilo predmetni zahtjev tužitelja odnosno tuženik kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

16. Prema ocijeni ovog suda, pravilno je utvrđenje tuženika i prvostupanjskog tijela da tužitelj ne ispunjava (kumulativne) zakonske uvjete za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata propisane gore citiranom odredbom članka 3. ZHBDR-a. Naime, pravilno upravna tijela utvrđuje da tužitelj u spornom razdoblju nije pripadao sastavnicama Oružanih snaga Republike Hrvatske propisanim u naprijed citiranoj zakonskoj odredbi (članak 3. stavak 1. ZHBDR-a), te se niti aktivnosti koje sam tužitelj i svjedoci u svojim pisanim izjavama navode da je tužitelj obavljao ne mogu smatrati pružanjem otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u smislu naprijed citirane odredbe članka 3. stavka 2. ZHBDR-a.

17. Naposljetku, glede prigovora tužitelja da je drugim osobama koje su obavljali s njim iste poslove u spornom razdoblju priznat status hrvatskog branitelja za navedeno razdoblje, za navesti je da isto ne dovodi do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Ovo zato, jer podaci spisa predmeta, pregledana dokumentacija i rezultati dokaznog postupka ne daju osnova za zaključak da tužitelj ispunjava zakonom propisane kumulativne uvjete za priznavanje traženog statusa.

18. U izloženom, kako tužitelj ne ispunjava kumulativne uvjete propisane gore citiranim zakonskim odredbama, po ocjeni ovog suda, tuženik i prvostupanjsko tijelo su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo, te pri tome u upravnom postupku koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, dok tužbeni prigovori, imajući u vidu prethodno navedeno, nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

19. Stoga, a budući je osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje zakonito, te nisu ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09, 110/21), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci presude.

U Splitu 23. prosinca 2024.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 126. u svezi čl. 131. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju,

- tuženiku, uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.