REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4143/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Perici, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Maria Perice, odvjetnika i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 23. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9010880715 sklopljenog dana 06.12.2005. godine između tužitelja OČ, [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak - CHF kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju OČ, iz [adresa], iznos u visini od 5.250,85 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznos:

- 10,38 EUR tekuće od 31. listopada 2008. godine pa do isplate,

- 11,69 EUR tekuće od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 31. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 15,97 EUR tekuće od 28. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 11,81 EUR tekuće od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 12,37 EUR tekuće od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 6,52 EUR tekuće od 31. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 1,45 EUR tekuće od 30. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 2,58 EUR tekuće od 31. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 5,45 EUR tekuće od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 5,06 EUR tekuće od 30. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 2,36 EUR tekuće od 31. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 6,94 EUR tekuće od 01. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 11,11 EUR tekuće od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 17,00 EUR tekuće od 31. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 15,00 EUR tekuće od 28. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 22,93 EUR tekuće od 31. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 21,01 EUR tekuće od 30. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 24,55 EUR tekuće od 31. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 46,81 EUR tekuće od 30. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 42,18 EUR tekuće od 31. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 55,02 EUR tekuće od 31. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 50,24 EUR tekuće od 30. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 41,66 EUR tekuće od 31. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 57,19 EUR tekuće od 30. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 78,11 EUR tekuće od 31. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 63,60 EUR tekuće od 31. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 67,04 EUR tekuće od 28. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 61,36 EUR tekuće od 31. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 61,73 EUR tekuće od 30. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 88,25 EUR tekuće od 31. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 89,15 EUR tekuće od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 112,45 EUR tekuće od 31. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 99,99 EUR tekuće od 31. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 86,99 EUR tekuće od 30. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 85,70 EUR tekuće od 31. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 83,83 EUR tekuće od 30. studenog 2011. godine pa do isplate,

- 89,29 EUR tekuće od 31. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 94,45 EUR tekuće od 31. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 93,48 EUR tekuće od 29. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 3.483,11 EUR tekuće od 28. ožujka 2012. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju OČ, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 06. prosinca 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9010880715 na iznos u visini od 46.410,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), u kunskoj protuvrijednosti, s promjenjivom kamatnom stopom, jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika, a koji kredit je otplatio 2012. godine. Navodi kako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da citirana odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obvezujuća je za ovaj sud. Slijedom navedenog tužitelj zahtjeva vraćanje onog što je primljeno sa zateznom kamatom, na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zahtjeva i naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, osporava status potrošača tužitelju, ističe prigovor zastare. Tuženik navodi kako tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik ističe da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, pa ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Navodi da odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Ističe da Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Nadalje navodi da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama, da je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da odredbama Ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnici i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u zadužnicu od 06.12.2005.g. (list 8 spisa), obavijest o konačnoj otplati kredita od 03.04.2012.g. (list 9 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2008.g. i poslovni broj Pž-7129/13 od 14.06.2018.g., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013.g. (list 10-42 spisa), dopis tužitelja i tuženika za dostavu dokumentacije (list 43-46 spisa), izračun razlike anuiteta po kreditu tužitelja, plan otplate, knjigovodstvenu karticu (list 50-65 spisa), Ugovor o kreditu broj 9010880715 od 06.12.2005.g. uz otplatnu tablicu (list 66-75 spisa), pojašnjenje analize rizika kredita (list 89 spisa), odluke Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 96-120 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod činjeničnih navoda tužbe, osporava navode tuženika kojim se osporava status tužitelja kao potrošača, osporava istaknuti prigovor zastare, osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva sadržajno kao u podnesku od 08. siječnja 2024. godine (list 92-120 spisa). Tuženik u tijeku postupka ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su se stranke ugovorile valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

6. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka jer da je tužitelj podnio tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjene su u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010880715 od 06. prosinca 2005.g utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 46.410,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,35% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 4. Ugovora), namjena kredita - adaptacija stambenog objekta (čl.2. Ugovora o kreditu). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (120 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

8. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je tužitelj podnio tužbu dana 24. svibnja 2023. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine to tražbina tužitelja nije zastarjela.

9. Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu OČG i OČGB protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

Kako je prethodno navedeno i obrazloženo u ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužitelj nije bio u zastari u bilo kojemu dijelu te je tužitelj opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

10. Nadalje podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvala, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. kolovoza 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

11. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

12. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

13. Sud je na okolnost spornih činjenica saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za adaptaciju obiteljske kuće, otišao je u banku i djelatnik mu je ponudio kredit u CHF, nije mu nudio drugu vrstu kredita, niti je pitao za neki drugi kredit. Djelatnik banke mu je rekao da je najbolje uzeti kredit u CHF jer je najniža kamatna stopa, nije mu pojašnjavao da postoje bilo kakvi rizici za sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje navodi da je otišao kod javnog bilježnika ovjeriti potpis koji mu isto tako nije pojašnjavao ugovorne odredbe. Tužitelj iskazuje da je pročitao ugovor prije potpisivanja, da je po struci inženjer pomorskog prometa, da je pitao djelatnika što je to valutna klauzula a on je rekao da je to najbolja opcija za njega za kredit. Ujedno navodi da ga djelatnik banke nije upozorio što znači valuta utočišta niti ga je upozorio da HNB ne štiti tečaj valute CHF kao što štiti tečaj valute EUR. Ističe da se rata kredita tijekom otplate uvećavala time da je kredit je otplatio tako da je uzeo drugi kredit. Osobno je otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta, a niti osnivač trgovačkog društva. Iskazuje da nije vlasnik apartman niti iznajmljuje apartmane, kreditom je adaptirao obiteljsku kuću.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo. 14. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

15. Sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao detaljno tužitelja prije sklapanja ugovora o riziku sklapanja ugovora u kojem je ugovorena valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora niti u tijeku ovog postupka iznosi relevantne činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu "Potrošač".

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak u članku 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja OČ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/22., 59/23) sve kao pod točkom I. izreke presude.

16. Tuženik u tijeku postupak osporava status potrošača tužitelju. Odredbom članak 2. Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita - adaptacija stambenog objekta. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je on koristio odobreni kredit za adaptaciju njegove obiteljske kuće.

U odnosu na prigovor tuženika da nije dokazan status potrošača tužitelja sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - adaptacija stambneog objekta (čl.2. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, da je ugovor o kreditu namjenski- adaptacija stambenog objekta. Tuženik na kojem je teret dokaza, a koji osporava svojstvo potrošača tužitelju nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokazanog postupka na okolnost utvrđivanja da tužitelj nije koristio kreditna sredstva kao fizička osoba u potrošačke svrhe. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenski kredit, pa ukoliko tužitelj nije koristio sredstva u potrošačke svrhe ili ih je koristila u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer je isti sklopljen s tužiteljem kao fizičkom osobom u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

Nadalje sud ističe da se u ovom konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu tj. adaptaciji stambenog objekta koji je s tuženikom sklopio tužitelj kao fizička osoba i nema nikakve naznake da je kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se uopće bavio takvim djelatnostima. Sud je stajališta da tužitelj ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovom poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku.

17. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 18. lipnja 2024. godine (list 127-133 spisa) utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 39.562,65 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.250,85 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

18. Tuženik osporava nalaz i mišljenje jer je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren kunski kredit, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik nadalje navodi kako je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u ovom predmetu sporno je li tuženik pružio tužitelju informacije o specifičnom riziku rasta upravo tečaja CHF. Tuženik ističe kako se u pogledu samog izračuna vještaka kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena. Stoga navodi da takav izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi svakako treba zanemariti.

Navode tuženika sud je ocijenio kao neosnovane, a to iz razloga jer sud u ovoj pravnoj stvari primjenjuje stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim odlukama je utvrđena ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

19. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 50.250,85 EUR s osnova valutne klauzule te je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

20. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno … banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

21. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak s uračunatim PDV-om za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 24.05.2033.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 31.05.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 09.01.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.05.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.07.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 12.11.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 1.200,00 EUR, te je priznat trošak PDV u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 1.500,00 EUR, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.700,00 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23). Sud nije priznao tužitelju trošak avionske karte Dubrovnik-Zagreb-Dubrovnik u iznosu od 147,27 EUR radi dolaska na saslušanje budući da tužitelj nije dostavio dokaz na okolnost utvrđivanja visine troška tj. avionsku kartu niti dokaz da je istu platio. Pri tome se ističe da je tužitelj mogao biti i saslušan zamolbenim putem u mjestu stanovanja pred Općinskim sudom u Dubrovniku, ali je predložio saslušanje pred ovim sudom.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.st.3. ZID ZPP-a ("Narodne novine" broj 80/22).

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 23. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku