REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Kž–376/2024-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog AČ, zbog kaznenog djela iz članka 236. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, od 24. travnja 2024., broj K-599/2021-42, u sjednici održanoj 23. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Žalba optuženog AČ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi AČ zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11., te je na temelju članka 236. stavka 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda, s time da se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršava šest mjeseci, a deset mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22 – pravilno i 36/24 - dalje: ZKP) naloženo je optuženom AČ na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenom GČ, iznos od 9.025,15 eura u roku od 15 dana.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-a optuženi AČ je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP-a, kao i nagrade i nužnih izdataka postavljene braniteljice Martine Liović Čavajda.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi AČ putem braniteljice Martine Liović Čavajda, odvjetnice iz Osijeka, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene odredaba Kaznenog zakona“ i odluke o kazni, s prijedlogom „da Županijski sud preinači pobijanu presudu i oslobodi okr. temeljem čl. 453. st. 3. ZKP-a, odnosno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP-a, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola.
5. Žalba nije osnovana.
6. Optuženi AČ u žalbi ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, smatrajući da je „izreka presude nerazumljiva razlozima presude i onoga što proizlazi iz iskaza svjedoka i sadržaja isprava, a izostavljeni su razlozi o odlučnim činjenicama.“ Protivno takvim tvrdnjama iz žalbe optuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, izreka presude je u potpunosti razumljiva, a pobijana odluka sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni u postupku izvedenim dokazima. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a što se zapravo odnosi na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.
6.1. Budući da istaknuta bitna povreda nije ostvarena, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a, utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.
7. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno u biti samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se žalbom ne navodi koje je to dokaze prvostupanjski sud u tijeku postupka trebao provesti i koje odlučne činjenice je propustio utvrditi, optuženik tvrdi da ne postoji ni jedan materijalni ili personalni dokaz koji bi upućivao na zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo, odnosno da bi s oštećenikom NČ uopće razgovarao ili mu čak obećavao da će mu putem direktora Zavoda za stanovanje u [adresa] FČ pomoći oko dodjele gradskog stana i da je po tom osnovu od oštećenika primio bilo kakav novac. Osim toga, ističe da se pobijana presuda temelji isključivo na iskazu oštećenika koji je dvojben i nevjerodostojan te da sud bez ikakvog valjanog razloga nije prihvatio njegovu obranu koja je logična i životno uvjerljiva i koja je potkrijepljena iskazima svjedoka VČ i svjedoka KČ. Također, ističe da dokazi koje sud naziva materijalnim dokazima i na kojima temelji ocjenu o vjerodostojnosti iskaza oštećenika GČ, nisu dokazi koji bi se odnosili na utvrđenje nekih odlučnih, a niti tzv. kontrolnih činjenica, a svakako nisu u nikakvoj vezi s optuženikom BČ, a niti su podobni da bi oštećenika na bilo koji način doveli u zabludu, a pogotovo da bi zbog te zablude nešto učinio na štetu svoje imovine, odnosno u konkretnom slučaju dao novac optuženom ZČ.
7.1. Istaknutim žalbenim tvrdnjama optuženik u suštini ne iznosi ništa novo što nije naveo u svojoj obrani i što nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima pobijane presude i subjektivno ocjenjuje rezultat u postupku provedenih dokaza, pri čemu i nadalje negira počinjenje kaznenog djela. Naime, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, ovaj sud drugog stupnja nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.
8. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza oštećenika JČ, iskaza svjedoka FČ uvida u javno bilježnički ovjerenu izjavu AČ o visini duga od 3. studenoga 2020., odobrenje za isplatu naziva "Zagrebački holding" s datumom od 30. rujna 2020., ugovor o najmu stana s datumom od 24. rujna 2020., te pismeno naziva "Darovni ugovor između [adresa] i JČ", s datumom od 25. rujna 2020., njihovom savjesnom i kritičnom analizom i ocjenom, izveo ispravan zaključak o svim relevantnim i odlučnim činjenicama te s pravom zaključio da je u provedenom postupku nesporno dokazano da je optuženi OČ počinio kazneno djelo kvalificirane prijevare upravo na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.
8.1. Tako je prvostupanjski sud vrlo ozbiljno, temeljito i s potrebnom kritičnošću pristupio ocjeni obrane optuženika te ocjeni iskaza oštećenika JČ, iskaza svjedoka FČ, ali i iskaza svjedoka VČ i svjedoka KČ, pri čemu ih je dovoljno analizirao kako same za sebe tako i u međusobnom odnosu pa je, uzimajući u obzir životnost i logičnost sadržaja iskaza oštećenika JČ, potkrijepljenost njegovih navoda s drugim dokazima, posebno iskazom svjedoka FČ, ali i materijalnom dokumentacijom, opravdano zaključio da je iskaz oštećenika GČ vjerodostojan, slijedom čega s pravom nije prihvatio obranu optuženika kao i iskaze svjedoka VČ i KČ koji oštećenika i optuženika povezuju s poslom oko „šverca“ duhana, što je inače na liniji optuženikove obrane.
8.2. Naime, u svom je iskazu oštećenik JČ naveo da je optuženi poduzeo sve one radnje upravo na način kako mu se to stavlja na teret u ovom kaznenom postupku odnosno da mu je optuženik rekao kako poznaje direktora Zavoda za stanovanje u [adresa] FČ i da mu može pomoći oko dodjele stana, da mu je osoba koja mu se putem telefona nastavno predstavila kao FČ obećala da će dobiti stan koji će Grad Osijek renovirati, ali da mora platiti majstora 4.600,00 kuna i da taj iznos novca preda optuženom AČ, što je on i učinio predavši navedeni iznos optuženiku, a naknadno i u više navrata, četiri do pet puta, tijekom rujna i listopada 2020., optuženiku po traženju te osobe, za koju je smatrao da se radi o FČ, predao novčane iznose na ime izvođenja radova u stanu, i to sve u ukupnom iznosu od 68.000,00 kuna. Također je vrlo su detaljno i logično opisao i kako mu je optuženi AČ jedne prigode donio i predao već sačinjeni „Ugovor o najmu stana“ te „Darovni ugovor između [adresa] i GČ“ kao i pismeno pod nazivom „Odobrenje Zagrebačkog holdinga“, te kako je na temelju sugestija prijatelja da se tu radi o nekakvoj mućki, osobno putem telefona kontaktirao FČ kako bi se interesirao što je sa stanom, ali je tada shvatio kako FČ nije uopće znao tko je on, pa je i sam shvatio kako osoba koja se predstavljala njegovim imenom uopće nije bio FČ koji je slučaj prijavio policiji kojoj je i on nakon kontakta ispričao o cijelom događaju.
8.3. Slijedom navedenog, s pravom prvostupanjski sud takav detaljan i sveobuhvatan iskaz oštećenika u pogledu opisivanja mjesta, načina i osoba koje su involvirane u inkriminirani događaj, ocjenjuje kao istinit. Naime, taj je iskaz i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda uvjerljiv jer je sadržajno i okolnosno takav da su u istom vrlo podobno i opširno opisani svi detalji događaja koji predstavljaju logičan slijed međusobno povezanih zbivanja u jedinstvenu cjelinu posebice u vidu raznih aktivnosti koje je poduzimao optuženik i na njegovu inicijativu oštećenik JČ u svrhu ostvarenja optuženikove prijevarne namjere. Tako od prikazivanja optuženika da će oštećeniku putem kompetentne osobe FČ pomoći u dobijanju stana, pozivanja oštećenika od strane nepoznate osobe koja se predstavljala imenom FČ, potom traženja preuzimanja u više navrata novca na ime navodno potrebnih radova radi sređivanja stana koji je namijenjen oštećeniku, do prezentiranja oštećeniku dokumentacije koja ga je trebala uvjeriti i održavati u uvjerenju da će konačno dobiti stan. Pri tome je od važnosti i to da su okolnosti navedene u tom iskazu u bitnom potkrijepljene u dokaznom postupku izvedenim materijalnim dokazima u vidu javno bilježnički ovjerene izjave AČ kojim priznaje postojanje duga oštećeniku u iznosu od 68.000,00 kuna, odobrenja za isplatu naziva "Zagrebački holding", ugovora o najmu stana s datumom od 24. rujna 2020., te pismena naziva "Darovni ugovor između [adresa] i JČ", s datumom od 25. rujna 2020., što samo dodatno potvrđuje istinitost iskaza oštećenika.
8.4. Prihvaćajući iskaz oštećenika u cijelosti kao istinit, s pravom prvostupanjski sud prihvaća i da je prethodno spomenutu materijalnu dokumentaciju oštećeniku predao upravo optuženik, što se inače žalbom osporava uz navode kako se radi o nestručno i pravno nevaljanoj dokumentaciji, i to očito kako bi oštećenika održavao u zabludi da će dobiti stan na ime sređivanja kojeg treba predati još novca. Protivi se bilo kakvom objektivnom životnom rezoniranju konkretnog slučaja i logičkom zaključivanju da bi netko drugi, a žalbom se sugerira da je to oštećenik, sačinio predmetnu dokumentaciju i predao je oštećeniku. Samo je optuženik imao razloga i interes optuženiku predati tu dokumentaciju radi ostvarenja namjeravanog inkriminiranog cilja. Uz navedeno je za istaknuti da je i sam optuženik priznao postojanje duga kao i da tim prije oštećenik nije imao nikakvog motiva lažno teretiti optuženika. Da je optuženik novac oštećeniku uistinu dugovao s onog osnova kojeg navodi u svojoj obrani, oštećenik ne bi imao nikakvog razloga to navesti u svom iskazu.
8.5. Kada optuženik u žalbi ističe kako je zbog očigledne nestručnosti i gramatičke neispravnosti sadržaja predmetne materijalne dokumentacije ista bila nepodobna bilo koga dovoditi ili održavati u zabludi, onda propušta imati u vidu sve one inkriminirane radnje koje je optuženik poduzeo da bi oštećenika doveo i održavao u zabludi radi ostvarenja namjeravanog cilja, a koja je zajedno s tim radnjama itekako bila podobna oštećenika održavati u zabludi uslijed koje je on i davao od njega tražene iznose novca.
8.6. Uostalom, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, uvjerljivost iskaza oštećenika u konkretnom slučaju temelji se i na iskazu svjedoka FČ obzirom da njegov iskaz korespondira iskazu oštećenika. Naime, taj je svjedok potvrdio da ga je nakon višekratnih pokušaja konačno jednom prilikom oštećenik kontaktirao putem telefona te mu rekao da se znaju i pitao ga kada će mu vratiti novce za stan, o čemu taj svjedok nije imao nikakvih saznanja. Očito je da je oštećenik bio u uvjerenju da je ranije doista razgovarao s FČ, odnosno da je nepoznata osoba koja ga je kontaktirala s broja telefona [broj telefona], upravo FČ, jer u suprotnom ne bi naveo da se znaju i ne bi od njega tražio povrat novca za stan. Stoga nije osnovan žalbeni prigovor optuženika kako je iskaz svjedoka FČ irelevantan, i da je sud pogriješio kada je naveo kako je iskaz oštećenika potkrijepljen i iskazom tog svjedoka.
8.7. Slijedom navedenog, količina i kvaliteta dokaza na kojima prvostupanjski sud temelji zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika takvog je značaja da ne dovodi u sumnju zaključak iz pobijane presude da je optuženik kaznenopravno odgovoran za radnje opisane u izreci presude, pa stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Nije u pravu optuženik OČ kada se, sasvim neodređeno, žali zbog „pogrešne primjene odredaba Kaznenog zakona“. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu. To što smatra da u njegovim postupcima nema obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, ne opravdava ovaj žalbeni osnov. Postojanje povrede kaznenog zakona se prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude označeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.
10. Nije u pravu optuženik OČ niti kada tvrdi da mu je sud prvog stupnja izrekao prestrogu kaznenu sankciju.
10.1. Naime, ispitujući odluku o kaznenoj sankciji, kao i prigovore iz žalbe optuženika ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalaže optuženik nije osnovana. Prvostupanjski sud je u tom pogledu optuženiku AČ osnovano kao olakotno uzeo da otac jednog maloljetnog djeteta, a samim time i kako ga je u obvezi uzdržavati, a kao otegotno njegovu višestruku kaznenu osuđivanost i prekršajnu kažnjavanost.
10.2. Stoga, uzimajući u obzir tako utvrđene okolnosti o kojima ovisi vrsta i visina kazne, težinu kaznenog djela i stupanj krivnje, prvostupanjski je sud optuženika za počinjeno kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11. ispravno osudio na primjerenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, pri čemu mu je potom osnovano na temelju članka 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu, određujući da je optuženik dužan izvršiti kaznu u trajanju od šest mjeseci, a ostatak kazne od deset mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od četiri godina ne počini novo kazneno djelo. Pritom, nadalje, prvostupanjski sud opravdano polazi od pretpostavke kako na strani optuženika postoji visok stupanj vjerojatnosti da će se i bez izvršenja cijele kazne postići svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju. Tako izrečena kazna, odnosno djelomična uvjetna osuda i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda je podobna i adekvatna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik nije osnovano.
11. Budući navodi podnesene žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj žalbeni sud u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP-a, presuditi kao u izreci ove presude.
U Puli – Pola 23. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
M
Dragana Kos Milevoj
