REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Kž–343/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice CN zbog kaznenog djela iz članka 149. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17,118/18 i 126/19, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja EN podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, od 19. rujna 2023., broj: K-77/2021-23, u sjednici održanoj 23. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba privatnog tužitelja EN kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom optuženica CN, na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11- Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje: ZKP/08), oslobođena optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 149. stavka 1. KZ/11, uslijed čega su troškovi kaznenog postupka na temelju članka 149. stavka 3. ZKP/08 pali na teret privatnog tužitelja EN i to na način da je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 66,36 € u korist Državnog proračuna, te troškove kaznenog postupka optuženici CN koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branitelja iz članka 145. stavka 2. točka 7. ZKP/08 u iznosu od 870,99 €, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio privatni tužitelj EN putem punomoćnika Franje Šebijana, odvjetnika iz Varaždina, „zbog svih žalbenih razloga“. Predlaže „da Županijski sud uvaži ovu žalbu, ukine pobijanu Presudu te predmet vrati na ponovno odlučivanje.“
3. Odgovor na žalbu podnijela je optuženica CN putem branitelja Gorana Ružića, odvjetnika iz Čakovca s prijedlogom da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana.
4. Žalba nije osnovana.
5. Privatni tužitelj iako uvodno u žalbi tvrdi da se žali iz svih žalbenih osnova, u obrazloženju žalbe ne navodi koju je konkretno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08 sud prvog stupnja počinio niti obrazlaže o kojoj povredi kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08 je riječ. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. -Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22 i 36/24- dalje: ZKP), po službenoj dužnosti u tom pravcu ispitao presudu, te nije našao da bi bila počinjena bilo koja od taksativno citiranih postupovnih povreda, niti da je na štetu optuženice povrijeđen kazneni zakon.
6. U biti, privatni tužitelj se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
6.1. Naime, on žalbenim tvrdnjama u stvari nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja (članak 470. stavka 2. ZKP-a), jer smatra da je sud prvog stupnja pogrešno pošao od činjenice da u spisu postoje proturječni dokazi analizom kojih nije moguće sa sigurnošću utvrditi da bi optuženica postupila na način kako ju privatni tužitelj tereti, zbog čega optuženicu pogrešno primjenom dokaznog pravila in dubio pro reo, oslobađa od optužbe.
7. Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci prvostupanjskog suda, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa je uslijed toga ispravan zaključak kako nema dovoljno dokaza da bi optuženica postupila na način kako ju tereti privatni tužitelj.
8. Naime, u nedostatku dokaza da bi optuženica kritične prigode uopće razgovarala s privatnim tužiteljem, a imajući prije svega u vidu i nedvojbenu činjenicu da svjedok ČN nije potvrdio navode privatnog tužitelja da je bio prisutan kada mu je optuženica izgovorila inkriminirane riječi, odnosno da je u svom iskazu naveo kako se sjeća da su on i privatni tužitelj EN u par navrata bili u kancelariji optuženice CN, ali i da se ne sjeća u vezi čega te ako je i nešto bilo spomenuto vezao za ljestve on da se toga ne sjeća, kao što se ne sjeća da je u njegovom prisustvu optuženica CN rekla privatnom tužitelju EN da je uzeo ljestve, ne može se s potrebnom izvjesnošću isključiti da optuženica, koja inače osporava inkriminirani događaj, a posebno da je privatnog tužitelja na inkriminirani način oklevetala, čak i da su u njezinoj kancelariji bili privatni tužitelj i svjedok ČN, privatnom tužitelju nije rekla da je ukrao ljestve i odnio ih doma.
9. Odredba članka 3. stavka 2. ZKP-a, propisuje da će sud dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenika. Ovo postupovno pravilo, poznato i kao načelo in dubio pro reo, određuje dokazni standard prema kojemu one činjenice koje idu na štetu optuženika moraju biti utvrđene izvjesno, dakle, na način da je njihovo postojanje izvan svake razumne sumnje. Čim postoji sumnja glede takvih činjenica, one se ne mogu smatrati utvrđenima. Iz citirane odredbe proizlazi i pravilo koje se odnosi na dokazivanje odlučnih činjenica koje idu u korist optuženika: te činjenice treba uzeti dokazanima čak i kada su samo vjerojatne, dakle, kada postoji sumnja na njihovo postojanje, pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu optuženika bilo vjerojatnije nego postojanje činjenice koja mu ide u korist.
10. Predmetni događaj kojega je kao mogućeg opisao prvostupanjski sud – optuženica privatnom tužitelju nije izgovorila inkriminirane riječi - a kojeg i ovaj sud drugog stupnja također nalazi mogućim obzirom na suprotstavljene iskaze privatnog tužitelja i optuženice, uistinu nije ništa manje vjerojatan od tijeka događaja koji je optuženici stavljen na teret. Sud, s obzirom na sadržaj dokaznog pravila in dubio pro reo, ne može donijeti osuđujuću presudu na temelju utvrđenja da je počinjenje djela kako je ono optuženo vjerojatnije od onog predstavljenog u obrani optuženice, već optuženicu može proglasiti krivom samo ako nađe nedvojbeno, dakle, s potpunom izvjesnošću, bez postojanja razumne sumnje, da je optuženica počinila kazneno djelo za koje je optužena. Zbog svega navedenog, neutemeljena je tvrdnja žalitelja kako medicinska dokumentacija iz koje proizlazi kako je odmah po inkriminiranom događaju privatni tužitelj zatražio liječničku pomoć kao i iskaz svjedoka ČN koji je samo izjavio da se ne sjeća da bi optuženica privatnom tužitelju izgovorila inkriminirane riječi, govore u prilog optužbe, odnosno da postoje dokazi da je optuženica počinila predmetno kazneno djelo.
11. Slijedom svega iznesenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice te je ispravno primijenio odredbu članka 453. točke 3. ZKP/08., i optuženicu CN oslobodio od optužbe da bi počinila kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 1. KZ/11., a nakon utvrđenja i da iz provedenih dokaza ne proizlazi niti da bi optuženica ostvarila obilježja kaznenog djela uvrede iz članka 147. KZ/11.
12. Slijedom izloženog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP-a presuditi kao u izreci.
U Puli – Pola 23. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Dragana Kos Milevoj
