REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-10045/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćni Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o. (OIB: 90275854576), Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 3. prosinca 2024. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika OC, odvjetničkog vježbenika, 23. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. i članka 3. Ugovora o kreditu br. 19080 od dana 04.05.2006.g. kao i odredba čl. 5. st 1. Uvjeta ugovora o kreditu tuženika a koji su sklopili tužiteljica ČC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE LEASING d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB 90275854576 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB 90275854576 platiti tužiteljici ĆC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana, iznos od 1.652,13 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,40 EUR od 01. lipnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 04,45 EUR od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,67 EUR od 17. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,27 EUR od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,89 EUR od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,54 EUR od 17. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,36 EUR od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,95 EUR od 18. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,07 EUR od 17. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,81 EUR od 18. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,17 EUR od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,54 EUR od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,03 EUR od 13. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,07 EUR od 18. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,59 EUR od 14. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,82 EUR od 9. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,05 EUR od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,04 EUR od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,98 EUR od 8. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,58 EUR od 12. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,03 EUR od 13. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,89 EUR od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,09 EUR od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,13 EUR od 8. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,01 EUR od 16. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR od 14. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,87 EUR od 29. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,51 EUR od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 37,06 EUR od 17. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,14 EUR od 29. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 36,14 EUR od 29. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,96 EUR od 18. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,90 EUR od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,56 EUR od 23. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 68,38 EUR od 7. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 53,85 EUR od 7. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,60 EUR od 8. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,66 EUR od 7. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,57 EUR od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,10 EUR od 8. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,82 EUR od 7. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,28 EUR od 7. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,11 EUR od 5. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,70 EUR od 6. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,87 EUR od 6. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,32 EUR od 7. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 54,35 EUR od 8. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 51,25 EUR od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,19 EUR od 9. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,83 EUR od 19. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 55,27 EUR od 19. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 49,19 EUR od 20. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 52,00 EUR od 19. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 52,53 EUR od 19. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 55,73 EUR od 21. svibnja 2013. godine do isplate,

za svaki iznos do isplate sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 176,75 eur, s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.605,61 eur, sa zateznom kamatom od 23. prosinca 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je 4. svibnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 19080 (dalje: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.546,15 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja, u svrhu financiranja troškova kupnje vozila, da je rok otplate kredita ugovoren na 84 mjeseca s otplatom u mjesečnim obrocima u iznosu od 248,31 CHF obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule tužiteljica ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženim nije kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje tužiteljica ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio takve ugovorne odredbe koje su bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljicom kao potrošačem nije tužiteljici dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

Poziva se na utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. navodeći da je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka. Smatra da, iako ga stranke nazivaju ugovorom o kreditu, isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu, a da se prema odredbi čl. 499. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće, kao i da se prema odredbi čl. 56. ZZP ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Poziva se na odredbe čl. 81., čl. 83., čl. 84. ZZP i čl. 3. st. 2. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 8. studenog 2024. traži utvrditi ništetnim odredbe članka 2. i članka 3. Ugovora o kreditu br. 19080 od 04.05.2006. kao i odredbu čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovora o kreditu tuženika a koji su sklopili tužitelj ČC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE LEASING d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB 90275854576 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te naložiti tuženiku da tužiteljici plati iznos od 1.652,13 eur sa zakonskim zateznim kamatama pojedinačno navedenim u točki II. izreke ove presude, kao i da joj tuženik naknadi trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 7. ožujka 2024. tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, navodeći da se na tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga, pa s obzirom da je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2013., a da je tužba podnesena 2023. smatra da je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, niti je unutar tog roka protiv tuženika pokrenut postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.

Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos te smatra da tužiteljica nije pretrpjela nikakvu štetu. Tuženik navodi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu.

Ističe da je tužiteljica u potpunosti imala mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinila, kao i da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba.

Ističe da je tužiteljici, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužiteljici koja je, dakle, imala mogućnost pregovaranja i da je tužiteljica ta koja je odabrala ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a da tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF.

Navodi i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2005. kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i da nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužiteljica.

U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužiteljice o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužiteljicu informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužiteljicu u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužiteljica bila ta koja je odabrala upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužiteljica ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik.

Tuženik navodi da je upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost.

Predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 19080 od dana 04.05.2006.g (list 10-13 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 04.05.2006. (list 14-16 spisa) uz javnobilježničku potvrdu (solemnizaciju) od 05.05.2006. (list 17 spisa), promjenu kamatne stope za Ugovor br. 19080 (list 18 spisa), plan otplate uz ugovor o kreditu bt. 19080 (list 19-23 spisa), promet po računu (list 24-32 spisa), izjavu zaposlenika tuženika ŽC iz [adresa] (list 42-44 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. od 28.10.2024. (list 69-75 spisa), te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica (list 83- 84 spisa).

4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF, te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Nije sporno da su stranke ovog spora sklopile Ugovor o kreditu broj 19080 od 04.05.2006. solemniziran 05.05.2006. kod javnog bilježnika Josipa Bradarića u [adresa], broj OU-51/096, te da je na temelju tog Ugovora tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju novog vozila marke Škoda, Fabia Classic 1.2. u iznosu od 16.546,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužiteljica otplatila ugovorenu kreditnu obvezu kako ona u ugovoru glasi.

7. Sporna je aktivna legitimacija, istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, te osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata.

8. Za ocjenu (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 83.,, 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03- dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO).

9. Tvrdnje tuženika da nije bio stranka kolektivnog spora "Potrošač" su osnovane, međutim iako tuženik nije jedna od banaka tuženih u kolektivnom sporu, valja reći da je u pravno i činjenično sličnoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa je slijedom toga zaključeno da to nije moguće tumačiti kao pojedinačno pregovaranje.

10. Nadalje je prema stavu suda bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni suda to nije učinjeno ni na koji način.

11. Konačno, prema stavu suda, banke su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, da bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke nisu učinile premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano da banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja, postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

12. Tako i u konkretnom slučaju valja ispitati jesu li konkretne odredbe Ugovora i Uvjeta prema kojima je glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta bila vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

13. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da je ništetna odredba čl. 5. Uvjeta ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutu CHF valja reći da su prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

14. Valja istaknuti i da ZZP niti ZOO ne propisuju kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. a samo načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

15. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

16. Prema odredbi članka 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je zapravo riječ o kunskom kreditu koji je od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima, jer je kredit tužiteljici isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi da se isplata kredita vrši u kunskoj protuvrijednosti, što znači da za plasiranje ovog kredita tuženik nije morao raspolagati valutom švicarski franak, odnosno bilo kojom drugom valutom osim kune.

18. Tužiteljica je iskazala da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila s tuženikom nakon što se istom obratila za kupnju vozila, te joj je odmah ponuđen kredit u CHF kao najpovoljnija opcija kupnje osobnog vozila kreditom, uz objašnjenje od strane zaposlenika tuženika da je CHF stabilna valuta, a kada je pitala za promjenjivu kamatnu stopu što to znači rekli su joj da je moguće da će se povećavati, ali ne znatno.

O tome što bi moglo utjecati na promjenu tečaja CHF odnosno povećanje kamatne stope kod tuženika joj ništa nije rečeno, odnosno o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF nije ju nitko od strane tuženika upozorio. Predmetni kredit u cijelosti je otplatila na način kako je ugovoreno i to ga je osobno otplaćivala, a vozilo koje je kupljeno sredstvima kredita bilo je u svrhu osobnih potreba te nije tada, a niti kasnije, bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta. Sporazum prijenosu fiducijarnog vlasništva solemniziran je kod javnog bilježnika.

Iskazala je i da je prije potpisivanja Ugovor pročitala, s time da ona nije imala utjecaja na sam sadržaj ugovora koji je sastavljen u auto kući tuženika.

Tužiteljica nije tražila izmjene odredbi Ugovora nakon što je isti sastavljen i nakon što ga je pročitala, jer je to bilo nemoguće s obzirom da je to bila ponuda tuženika koju tužiteljica nije mogla mijenjati, a i u sve je ušla s punim povjerenjem. Tužiteljica je iskazala također da je ona pitala može li kredit sklopiti s valutnom klauzulom u eurima i rečeno joj je da može, ali da je kredit s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji, a iz razloga koji je ranije navela.

18.1.Budući da priložena pisana izjava zaposlenika tuženika, ŽC, načelno opisuje način postupanja zaposlenika tuženika s potencijalnim klijentima za sklapanje ugovora o kreditu, ali iz navedene izjave ne proizlazi da ŽC ima bilo kakvih saznanja o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora, to njegova izjava ne doprinosi zaključku o tome je li sklapanju ugovora prethodilo pregovaranje o sadržaju ovog predmetnog Ugovora, pa nije niti od utjecaja na ishod ovog postupka.

19. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan, životan i uvjerljiv, proizlazi da je tužiteljica, koja je po zanimanju medicinska sestra, prosječan potrošač koji prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja, da nije bila informirana o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, te posljedično tome tužiteljica kao prosječan potrošač od tuženika, koji je kao kreditor prema klijentima imao sve obveze kao i ostale novčarske institucije, nije dobila obavijesti o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih je tužiteljica mogla procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim kreditnim obvezama koje iz takvog ugovora proizlaze.

20. Takvo postupanje tuženika uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene vezane za tečaj CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, a tuženik je kao i banke, morao znati da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve koji preuzima rizik bez potrebnog znanja o tome i još potaknuta na sklapanje ovakvog ugovora, u početku s nižima kamatnim stopama, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, što je samo po sebi nepošteno.

21. Dakle, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.

22. Budući da predmetni Ugovor od 4. svibnja 2006. ima sva obilježja potrošačkog ugovora i da je tužiteljica potrošač i to prosječni, neosnovano tuženik osporava njezinu aktivnu legitimaciju za pokretanje ovog spora i primjenu na konkretni slučaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

23. U takvom slučaju ugovaranja valutne klauzule radilo se o odredbama koje su bile jasne i uočljive, ali nisu bile razumljive. Formulacija ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu koje su davatelji kredita sklapali s potrošačima bila je takva da su potrošači temeljem takvim odredbi jedino znali koliko je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati tečaj CHF, tako da ugovorena buduća obveza, ugovorena prema tečaju CHF, nije bila određena, a niti odrediva, tim više što se nije radilo o odredbama ugovora o kreditu o kojima se pregovaralo, već su takve odredbe bile sastavni dio unificiranog obrasca ugovora o kreditu, sastavljenog od strane kreditora.

23.1. S obzirom na nespornu činjenicu da je Ugovor sastavio tuženik, to je sukladno odredbama čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO ugovor tumačen sukladno načelima obveznog prava, te u korist tužiteljice.

24. Prema tome, jasno je da neodređena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru koji je sastavio tuženik i plasirao proizvod (kredit) bez pojašnjenja te odredbe korisniku kredita, suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač na taj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca i ta odredba je bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu kako će se tečaj CHF kretati. Pritom valja istaknuti da prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava, pa su u tom smislu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF u čl. 2. i 3. Ugovora kao i u čl. 5. Uvjeta, ništetne, dok ugovori o kreditu mogu opstati bez odredbe o valuti CHF.

25. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 87. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta odredbe čl. 326. st. 2. ZOO .

26. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor zastare, valja reći da prema shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV-33/2022-2, održane 31. siječnja 2022., da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, za koji nije propisan neki drugi rok zastare, pa se sukladno odredbi čl. 225. ZOO primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, koji počinje teći od pravomoćnosti ove odluke u dijelu kojim su sporne odredbe Ugovora utvrđene nštetnim, (toč. I. izreke) koji dakle nije niti počeo teći, pa je slijedom toga neosnovan tuženikov prigovor zastare.

28. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva za vraćanje više plaćenog s osnove valutne klauzule u CHF izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., sa zadatkom da utvrdi visinu više plaćenih iznosa kredita na temelju razlike tečaja u svakom pojedinačnom anuitetu u odnosu na tečaj na dan isplate kredita za cjelokupno razdoblje otplate kredita.

29. Prema nalazu i mišljenju vještaka sačinjenom na temelju Ugovora o kreditu i prijepisa knjigovodstvene kartice za isti, ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita 11.05.2006. iznosi 12.448,02 kn, odnosno protuvrijednost po fiksnom tečaju za euro iznosi 1.652,13 eur. 30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića kao detaljan stručan i obrazložen, a ni tužiteljica mu nije prigovarala kao niti tuženik. 31. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO kojom je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, tuženik je u obvezi vratiti tužiteljici iznos koji je tuženik primio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

32. Obveza plaćanja zateznih kamata na pojedine iznose od dana stjecanja tog nepripadnog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je u okolnostima konkretnog slučaja u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, tuženik kao novčarska institucija, banka, nesavjestan stjecatelj.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. i čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23- dalje: Tarifa).

34. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe od 27.10.2023. prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 09.09.2024. i 03.12.2024. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav dva podneska od 24.04.2024. i 08.11.2024. prema Tbr. 8/1 100 bodova za svaki, za pristup na ročište za objavu presude 23.12.2024. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 1.100,00 eur, uvećano za 25% PDV 275,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 33,18 eur ili ukupno 1.408,18 eur.

35. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 28.05.2024., u kojem ponavlja već ranije iznesene navode, kao ni trošak sastava podneska od 7.10.2024. uz koji je dostavila dokaz o plaćanju predujma vještačenja, jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice.

36. Sukladno uspjehu tužiteljice u sporu s osnovom 100% te visinom 90,34% ili konačno 95,17 % pripada joj parnični trošak u iznosu od 1.340,16 eur čemu u cijelosti valja pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eur, koji je bez obzira na uspjeh tužiteljice bio potreban za vođenje parnice, tako da je tužiteljici konačno odmjeren parnični trošaku iznosu od 1.605,61 eur.

37. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

38. S obzirom da je tužbeni zahtjev i nakon smanjenja - povlačenja tužbe za iznos od 176,75 eur (1.828,78 eur - 1.652,13 eur), ostao u istom tarifnom razredu od 100 bodova, to na temelju odredbe čl. 158. st. 1. ZPP, a sukladno stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1249/2021 od 1. ožujka 2022., tuženiku u ovom konkretnom slučaju na pripadaju troškovi zastupanja u odnosu na tužbeni zahtjev za koji je povučena tužba i tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen.

U Zagrebu, 23. prosinca 2024.

Sutkinja

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika