REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5208/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vuljak&Vuljak d.o.o., Koprivnica, Zrinski trg 11, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja VN, odvjetničke vježbenice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 23. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužitelju SN, iz [adresa], iznos u visini od 1.872,77 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 8,71 EUR tekućom od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,57 EUR tekućom od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,51 EUR tekućom od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,54 EUR tekućom od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,81 EUR tekućom od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,75 EUR tekućom od 02. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,02 EUR tekućom od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,38 EUR tekućom od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,94 EUR tekućom od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,97 EUR tekućom od 02. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,92 EUR tekućom od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,29 EUR tekućom od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,70 EUR tekućom od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,78 EUR tekućom od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,92 EUR tekućom od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,35 EUR tekućom od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,05 EUR tekućom od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,54 EUR tekućom od 02. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,00 EUR tekućom od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,65 EUR tekućom od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,08 EUR tekućom od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,38 EUR tekućom od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,73 EUR tekućom od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,67 EUR tekućom od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,32 EUR tekućom od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,78 EUR tekućom od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,32 EUR kn tekućom od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,32 EUR tekućom od 02. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,35 EUR tekućom od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,94 EUR tekućom od 02. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 59,86 EUR tekućom od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,19 EUR tekućom od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,24 EUR tekućom od 02. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,89 EUR tekućom od 02. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 60,19 EUR tekućom od 02. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,89 EUR tekućom od 02. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,89 EUR tekućom od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 404,33 EUR tekućom od 08. kolovoza 2012. godine do isplate,

sve u rok od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, naknaditi tužitelju SN, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s Volksbank d.d. pravnim prednikom Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, tuženikom, dana 28. ožujka 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 918917 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 16.395,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita i da je predmetnim ugovorom određena redovna kamatna stopa u visini od 5,10% godišnje promjenjivo, sukladno odluci Banke. Navodi da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik tijekom ugovornog odnosa jednostrano mijenjao. Tužitelj se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja presuda je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine. Navodi da je tuženik temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi stekao iznos u visini od 1.872,77 EUR/14.110,38 kn te je tuženik kao nepošteni stjecatelj u obvezi vratiti tužitelju sve preplaćene iznose sa zateznom kamatom. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

Tužitelj dana 07. rujna 20233. godine dostavlja ispravljenu tužbu imajući u vidu statusne promjene na strani tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastara u odnosu na tražbinu koja je predmet ovog spora, te navodi nema mjesta primjeni u ovoj pravnoj stvari odluka Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, niti presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužitelj niti ne dokazuje da se o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu koja je predmet ovog spora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva, ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi kako presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, pa se tužitelj neosnovano poziva na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač, a sud u ovoj pravnoj stvari treba utvrditi u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici sud primjenjuje u pojedinačnoj parnici. Navodi kako je pravno neosnovano pozivati se na utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi da su iste bile nerazumljive. Tuženik ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi, nije sporno da je člankom 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ista iznosila 5,10% godišnje, da je člankom 4. citiranog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula te je člankom 8. ugovoren način otplate kredita. Navodi kako sporne po tužitelju ugovorne odredbe nisu ništetne u presudama iz parnice Potrošač pa tužitelj treba dokazati u ovoj konkretnoj pravnoj stvari da bi iste bile ništetne, a sud u postupku dužan je ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi da treba imati u vidu da odredba čl. 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju visina kamatna stopa takve promjenjive ugovorene kamate ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tuženik navodi i da se tužitelj mogao informirati o značenju valutne klauzule kod trećih osoba ali i kod djelatnika tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, pa je tužitelj propustio prikupiti sve informacije potrebne za odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak. Navodi kako tužitelj ne dokazuje da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da su iste dovele do neravnoteže među strankama time da je tužitelju bilo poznato da se za promjenjive kamatne stope primjenjuju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt i dostupan je svima a odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u izračun preplaćenih iznosa (list 6- 7 spisa), Ugovor o kreditu od 28.03.2006.g. (list 8-13 spisa), obavijesti o promjenama visine kamatne stope i otplatnu tablicu po kreditu tužitelja (list 14-19 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 20-28 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare sadržajno kao u podnesku od 15. siječnja 2024. godine.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 28. ožujka 2006. godine Ugovor o kreditu broj 918917 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini iznosa od 16.395,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, niti je sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita.

6. Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (čl.2.1. Ugovora o kreditu) i valutna klauzula ugovorena čl.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu.

8. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu dana 06. lipnja 2023. godine, a zastara nastupa dana 14. lipnja 2023. godine. Sud pri tome ističe da u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata i valutnu klauzulu, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226 . ZOO-a.

9. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja te odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

10. Sud je saslušao tužitelja kao stranku u postupku na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao vozilo za osobne potrebe, otišao je u auto kuću Kia Stupnik i kada je odabrao vozilo ponudili su mu kredit u CHF i da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom. Navodi da su mu u auto kući predali napisani ugovor o kreditu, nitko ga nije upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF, niti su mu tumačili parametre na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa. Tužitelj iskazuje da nije išao u banku u svezi sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spor, da drugu vrstu kredita osim u CHF nisu mu niti nudili. Nadalje navodi da je osobno otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta, a niti bilo koje druge poslovne aktivnosti.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

11. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao niti dostavio dokaz da bi pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama kako to tvrdi u tijeku postupka.

12. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da su ugovorne odredbe tužitelju bile jasne i razumljive. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl.1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da su mu jedino ponudili kredit u CHF i da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe niti ga upozorio na rizike sklapanja ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak niti su mu pojasnili temeljem kojih parametara bi se mijenjala visina kamatne stope.

13. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u točki 2.1. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja početno ugovorena kamatna stopa iznosi 5,10% godišnje. U točki 11.4. Ugovora navodi se da je Korisnik kredita u cijelosti upoznat s uvjetima Ugovora o kreditu. Također, nesporno je i da je u čl. 8. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. U tijeku postupka tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da bi tužitelju kao korisniku kredita dostavljao osobno kao ugovornoj stranci obavijest o promjeni mjesečnog anuiteta (novi otplatni plan) niti da je s tužiteljem pregovarao o odredbi ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti da je tužitelja kao potrošača upozorio na ekonomske posljedice ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud utvrdio i iz iskaza tužitelja.

14. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

15. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva. U odnosu na navode tuženika da su prema tržišnim uvjetima određivali visinu kamatne stope prema parametrima banke i prema Općim uvjetima tuženika sud takve navode smatra irelevantnim. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sud ne nalazi da bi tužitelj dao pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, a koji nisu jasno niti navedeni tj. uopće nisu navedeni u Ugovoru o kreditu. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelju dostavio Odluku o kamatama i naknadama Kreditora temeljem kojih je pridržao pravo na jednostranu izmjenu ugovorne odredbe kojim su stranke regulirale promjenjivost kamatne stope. Kako dakle nisu određeni kriteriji za promjenu kamatne stope to zasigurno tužitelj nije mogao biti upoznat s budućim kriterijima i parametrima za promjenu kamatne stope koji nisu niti navedeni u Ugovoru o kreditu.

16. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita ."

17. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenim između Volksbank d.d. Zagreb i tužitelja SN, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

18. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa te razlika iznosa imajući u vidu početni tečaj CHF na dan isplate kredita i promjene tečaja za vrijeme ugovornog odnosa, sve prema dokumentaciji koja prileži u spisu, a koju visinu kamatne stope tužitelj i tuženik ne osporavaju.

Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod točkom I. izreke presude.

19. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

U odnosu na tijek zatezne kamate sud je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem stajalištu kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Stajalište ovog suda je da tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno … banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

20. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 06.06.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 07.09.2023.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), sastav podneska od 15.01.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 11.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točak 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 23. prosinca 2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.000,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 250,00 EUR, ukupno 1.250,00 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presude jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 23. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku