3. P-970/2023-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku,po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ,zastupan po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku u Osijeku protiv tuženika OTP Banka d.d.,Split,OIB:52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 28. listopada 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Branka Kobaš, odvjetnika u Osijeku i punomoćnika tuženika IU, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Belizara Tomaić,vodvjetnika u Osijeku,vdana 23.prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.8.st.b) toč.1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 75469/05, sklopljenog dana 22.03.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 22.03.2005. g. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-258/05, u dijelu odredbe koji glasi: ”…u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje samo prodajni devizni tečaj) na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c) ove točke Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.101,11 EUR (tisućustojedaneurjedanaestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi: 5,20 EUR tekućom od 16.02.2009.

8,42 EUR tekućom od 16.03.2009.

12,37 EUR tekućom od 16.04.2009.

5,44 EUR tekućom od 16.05.2009.

4,20 EUR tekućom od 16.06.2009.

3,61 EUR tekućom od 16.07.2009.

5,05 EUR tekućom od 16.08.2009.

2,17 EUR tekućom od 16.09.2009.

3,48 EUR tekućom od 16.10.2009.

1,24 EUR tekućom od 16.11.2009.

3,23 EUR tekućom od 16.12.2009.

2,09 EUR tekućom od 16.01.2010.

6,73 EUR tekućom od 16.02.2010.

9,77 EUR tekućom od 16.03.2010.

9,13 EUR tekućom od 16.04.2010.

11,72 EUR tekućom od 16.05.2010.

15,44 EUR tekućom od 16.06.2010.

18,76 EUR tekućom od 16.07.2010.

25,13 EUR tekućom od 16.08.2010.

18,90 EUR tekućom od 16.09.2010.

34,72 EUR tekućom od 16.10.2010.

26,42 EUR tekućom od 16.11.2010.

28,02 EUR tekućom od 16.12.2010.

34,91 EUR tekućom od 16.01.2011.

44,00 EUR tekućom od 16.02.2011.

34,11 EUR tekućom od 16.03.2011.

36,95 EUR tekućom od 16.04.2011.

32,46 EUR tekućom od 16.05.2011.

42,62 EUR tekućom od 16.06.2011.

49,59 EUR tekućom od 16.07.2011.

52,75 EUR tekućom od 16.08.2011.

87,89 EUR tekućom od 16.09.2011.

54,56 EUR tekućom od 16.10.2011.

49,59 EUR tekućom od 16.11.2011.

50,82 EUR tekućom od 16.12.2011.

46,19 EUR tekućom od 16.01.2012.

50,67 EUR tekućom od 16.02.2012.

57,73 EUR tekućom od 16.03.2012.

58,67 EUR tekućom od 16.04.2012.

56,36 EUR tekućom od 16.05.2012.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023, a od 30. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate ,u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.165,45 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 23.prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV. Prigovor radi prijeboja odbija se u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 14.lipnja 2024.podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 22.03.2005. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.75469/05, potvrđen dana 22.03.2005. g. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU- 258/05, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.095,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 264,07 CHF. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 01.01.2008.godine pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 1.000,00 EUR / 7.534,50 kn. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu: I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl.8.st.b)toč.1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 75469/05, sklopljenog dana 22.03.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 22.03.2005. g. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-258/05, u dijelu odredbe koji glasi: ”…u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje samo prodajni devizni tečaj) na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c) ove točke Ugovora.“ II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.000,00 EUR / 7.534,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 01.01.2008. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženiku odgovoru na tužbu navodi da su Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani, te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. (tužitelj omaškom navodi da je ugovor sklopio s tuženikom). Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž- 6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Naknada štete Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Povrat mjesečnih anuiteta Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Stjecanje bez osnove: Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 22.03.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (23.03.2005g.), a tužba je podnesena tek 14.06.2023.g. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 18.095,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“.Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U pisanom podnesku od 29. kolovoza 2024. (stranica 80 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da nema prigovora, niti primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, te uređuje tužbeni zahtjev, na način da isti glasi: „I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl.8.st.b)toč.1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 75469/05, sklopljenog dana 22.03.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 22.03.2005. g. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-258/05, u dijelu odredbe koji glasi: ”…u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje samo prodajni devizni tečaj) na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c) ove točke Ugovora.“.

II.Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.101,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

5,20 EUR tekućom od 16.02.2009.

8,42 EUR tekućom od 16.03.2009.

12,37 EUR tekućom od 16.04.2009.

5,44 EUR tekućom od 16.05.2009.

4,20 EUR tekućom od 16.06.2009.

3,61 EUR tekućom od 16.07.2009.

5,05 EUR tekućom od 16.08.2009.

2,17 EUR tekućom od 16.09.2009.

3,48 EUR tekućom od 16.10.2009.

1,24 EUR tekućom od 16.11.2009.

3,23 EUR tekućom od 16.12.2009.

2,09 EUR tekućom od 16.01.2010.

6,73 EUR tekućom od 16.02.2010.

9,77 EUR tekućom od 16.03.2010.

9,13 EUR tekućom od 16.04.2010.

11,72 EUR tekućom od 16.05.2010.

15,44 EUR tekućom od 16.06.2010.

18,76 EUR tekućom od 16.07.2010.

25,13 EUR tekućom od 16.08.2010.

18,90 EUR tekućom od 16.09.2010.

34,72 EUR tekućom od 16.10.2010.

26,42 EUR tekućom od 16.11.2010.

28,02 EUR tekućom od 16.12.2010.

34,91 EUR tekućom od 16.01.2011.

44,00 EUR tekućom od 16.02.2011.

34,11 EUR tekućom od 16.03.2011.

36,95 EUR tekućom od 16.04.2011.

32,46 EUR tekućom od 16.05.2011.

42,62 EUR tekućom od 16.06.2011.

49,59 EUR tekućom od 16.07.2011.

52,75 EUR tekućom od 16.08.2011.

87,89 EUR tekućom od 16.09.2011.

54,56 EUR tekućom od 16.10.2011.

49,59 EUR tekućom od 16.11.2011.

50,82 EUR tekućom od 16.12.2011.

46,19 EUR tekućom od 16.01.2012.

50,67 EUR tekućom od 16.02.2012.

57,73 EUR tekućom od 16.03.2012.

58,67 EUR tekućom od 16.04.2012.

56,36 EUR tekućom od 16.05.2012

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

4.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Početni otplatni plan, Promet po kreditu, Obročni otplatni plan, Originalni otplatni plan, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Matiji Balog,univ.mag.oec. izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka, saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke i saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

5.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa.

6.Uvidom u Ugovor o kreditu od 22.ožujka 2005. Godine (stranica 8 spisa) proizlazi da je sklopljen između HVB Splitska banka d.d. i TU iz [adresa], kao korisnika kredita. Sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu je EU. Člankom 1. navedenog kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.095,00 EUR.

Namjena kredita je kupnja novog motornog vozila(čl.2.).

Rok otplate kredita je 84 mjeseci (čl.3.).

Kamatna stopa iznosi 5,80%(čl.4.).

Člankom 8.st.b) toč.1 ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 264,07 CHF

b) i jedne (preostale) mjesečne rate u iznosu od 263,78 CHF, prva rata dospijeva do 10.05.2005.,a zadnja rata dospijeva 10.04.2012.,a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate – u pravilu desetog (10) dana u mjesecu, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa - u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje samo prodajni devizni tečaj) na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c) ove točke Ugovora.

7.Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU- 258/05 dana 22.ožujka 2005 godine ( stranica 14 spisa).

8. Nije sporno među parničnim strankama da je tuženik pravni sljednik HVB Splitska banka d.d.

9.Tužitelj PU, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da 2005. godine je namjeravao kupiti osobni automobil, te su mu za navedeno bila potrebna sredstva. Automobil je izabrao u auto-kući Zubak. U navedenoj auto-kući su ga uputili u HVB Splitsku banku radi podizanja kredita, Obratio se navedenoj banci radi podizanja kredita, te mu je ponuđen kredit u valuti CHF kao najpovoljniji. Za tu valutu su mu rekli da je stabilna. Dobio je ugovor da pročita. Ne može se sjetiti zbog proteka vremena, ali vjerojatno je pročitao ugovor, sa njim je bila i njegova supruga. Njima se činilo da je kredit u toj valuti najsigurniji. Ne sjeća se da ga je itko upozorio na rizik tečaja CHF. Na pitanje da li je išao kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor, izjavio je da ako je bilo potrebno da je išao. Izjavio je da je u to vrijeme bio zaposlen na Filozofskom fakultetu, na radnom mjestu grafičar. Nije imao privatnu firmu, niti obrt. Sredstvima kredita kupio je osobni automobil marke Seat Ibiza koji je koristio za svoje osobne potrebe. Kredit je sam uplaćivao uplatama kod banke, te ako je eventualno bilo kašnjenja to je kada je bio na godišnjem odmoru ili bolnici. Kod sklapanja ugovora bilo mu je bitno da mu se rata kredita ne povisuje s obzirom na plaću koju je primao. Da je znao da će se rata kredita tako znatno povisiti on ne bi podigao taj kredit. Početna rata je bila oko 1.200,00 kuna a završna 1.790,00 kuna. O uplatama posjeduje sve uplatnice (stranica 103 spisa).

10.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Matiji Balog univ.mag. oec.,koji je u nalazu i mišljenju (stranica 63-68 spisa) naveo:

U razdoblju od 01. siječnja 2009. godine do kraja otplate kredita tužitelj je radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više ukupno 8.324,72 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,5345 iznosi ukupno 1.104,88 EUR.

U navedenom razdoblju tečaj CHF nikada nije bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, stoga u zadanom periodu nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

10.1.Stalni sudski vještak Matija Balog, univ.mag. oec., u pisanom očitovanju naveo je da je nalaz i mišljenje izradio sukladno rješenjem definiranom zadatku, te naveo da su prigovori tuženika pravne prirode ,te se na iste ne može očitovati (stranica 92 spisa). Saslušan na ročištu kod suda vještak financijsko-knjigovodstvene struke izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Napominje da je izračun dao za cijelo razdoblje otplate kredita. U svezi navoda tužitelja da je trebalo dati izračun počev od 01. siječnja 2009., može reći da ako se uzme u obzir razdoblje od 01. siječnja 2009. tada izračun ukupno plaćenih iznosa iznosi 8.296,34 kune odnosno 1.101,11 eura, a do navedenog iznosa došao je na način da je oduzeo prvih pet preplata iz tablice 2. Na pitanje vještaku da li je u tužbenom zahtjevu od 29. kolovoza 2024. pravilno postavljen zahtjev za kamatu za prvu utuženu preplatu od 16. veljače 2009. godine vještak je izjavio da je navedeno pravilno postavljeno. Njegov konačni izračun izražen je u tablici broj 2 bez prvih 5 preplaćenih anuiteta, te navodi da u tom razdoblju tečaj nije bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita odnosno nije bilo negativne tečajne razlike. U tablici broj 1. dan je izračun za cijelo razdoblje otplate kredita od svibnja 2005. godine do kraja otplate kredita u kojem razdoblju je utvrđena negativna tečajna razlika u ukupnom iznosu 2.065,48 kuna odnosno 274,14 eura. U tablici broj 1. prikazane su i pozitivne i negativne stavke te izvršen prijeboj negativnih sa pozitivnim stavkama dok su u tablici broj 2 prikazane samo pozitivne stavke tj. kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog. Vještak je izjavio da je u nalazu i mišljenju naveo i datume uplata te da je većina uplata vršena prije dospijeća anuiteta dok je konkretno 6 uplata bilo sa zakašnjenjem s napomenom da je dospijeće anuiteta bilo 10.-og u mjesecu za prošli mjesec, a ako datum dospijeća pada za vikend prvi sljedeći radni dan, te je tužitelj kasnio u plaćanju dana 11. kolovoza 2010. , 27. siječnja 2011., a trebalo je biti 10. siječnja 2011., 11. svibnja 2011. a trebalo je biti 10. svibnja 2011, te 13. lipnja 2011. a trebalo je biti 10. lipnja 2011, zatim 22. kolovoza 2011. a trebalo je biti 10. kolovoza 2011., i 19. rujna 2011, a trebalo je biti 12. rujna 2011. godine, ostale uplate su plaćane unaprijed ili točno na vrijeme. Na istom ročištu vještak je potvrdio navod punomoćnika tužitelja da je u konkretnom slučaju zahtjev za zatezne kamate postavljen nakon dospijeća odnosno nakon izvršenih plaćanja (stranica 101 spisa).

11.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

13.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

14. Dakle,iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.

15.Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

16.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

17.Dakle,odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

18.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

19.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

20.Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, s napomenom da tuženik nije predlagao novo financijsko knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli u utuženom razdoblju preplatio tuženiku ukupno iznos od 1.101,11 eura ,te je stoga sud naložio tuženiku platiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tužitelj je u pisanom podnesku od 31. svibnja 2024. (stranica 42 spisa) i na ročištu održanom kod ovog suda dana 10. lipnja 2024. (stranica 56 spisa) naveo da ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 272,02 EUR (kada je tečaj bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama po čl.29.st.2. ZOO. Prema izračunu vještaka financijsko- knjigovodstvene struke za cijelo razdoblje otplate kredita od svibnja 2005.godine do kraja otplate kredita negativna tečajna razlika iznosila je ukupno 274,14 eura (Tablica br.1. u nalazu i mišljenju). Na ročištu održanom kod ovog suda dana 28. listopada 2024. (stranica 102 spisa) punomoćnik tuženika naveo je da korigira istaknuti prigovor radi prijeboja, te sukladno nalazu vještaka isti postavlja u iznosu od 274,14 EUR, a u ostalom dijelu prigovor prijeboja ostaje nepromijenjen. U svezi navedenog za navesti je u ovoj pravnoj stvari da navedeni prigovor radi prijeboja nije osnovan jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj. U konkretnom slučaju tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli ,već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO),pri čemu se napominje da se restitucijski zahtjev u ovom postupku temelji na pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite u kojem je utvrđeno da su tužena i ostale banke povrijedile prava potrošača tj. u tom postupku je upravo potrošačima a ne bankama pružena pravna zaštita od nezakonitih postupanja prilikom sklapanja ugovora o kreditu vezanih uz valutu CHF. Stoga, s obzirom da tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istakao prigovor radi prijeboja, to je sud navedeni prigovor odbio kao neosnovan (Županijski sud u Varaždinu broj Gž-1216/2021-5 od 5.svibnja 2022.,Županijski sud u Vukovaru broj Gž-240/2023-3 od 26.listopada 2023.).

23.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31.siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23.2.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova ( 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu),dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 14.lipnja 2024.godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017).

23.2.Dakle,zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa s obzirom na izloženo prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan ( VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

24.Za navesti je da je tužitelj po punomoćniku po provedenom vještačenju u pisanom podnesku od dana 29.kolovoza 2024. (stranica 80 spisa) specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP),kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, te je stoga sud donio rješenje kao u izreci (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

25.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP.

25.1.S obzirom na uspjeh u postupku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.165,45 EUR koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini od 75 bodova, sastav četiri obrazložena pisana podneska po Tbr.8.t.1. u visini od po 75 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 10.06.2024. (Tbr.9.t.1.) 75 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška vještačenja po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR. Za napomenuti je da je tužitelj troškovnikom zahtijevao i naknadu troška za pristup ročištu 25.06.2025.,koji zahtjev je neutemeljen jer je naveden datum ročišta nakon objave presude.

25.2.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

26.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 23.prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika