Poslovni broj: Us I-2540/2023-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Igoru Vlašiću, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 36, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1., OIB: 66486182714, zastupanog po opunomoćeniku AV (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 21. studenog 2024. u nazočnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja Marine Parčina, odvjetnice u Splitu i opunomoćenika tuženika, 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 560-01/23-01/237, Urbroj: 512-2501-23-2 od 4. rujna 2023.

II. Poništava se rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP I 560-01/23-01/177, Urbroj: 512M2-6510-23-27 od 18. srpnja 2023., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje, u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju presude.

i

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja isplatiti tužitelju iznos od 2.500,00 EUR na ime naknade troškova upravnog spora zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od dana izvršnosti odluke o troškovima (prvi dan poslije isteka roka za dobrovoljno ispunjenje) do isplate.

II. Za više traženo od dosuđenog odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika Klasa:

UP/II 560-01/23-01/237, Urbroj: 512-2501-23-2 od 4. rujna 2023. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP I 560-01/23-01/177, Urbroj: 512M2-6510-23-27 od 18. srpnja 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim je odbijen zahtjev tužitelja kojim traži priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ONZ MZ Glavice.

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenih rješenja iz svih zakonom predviđenih razloga tužitelj u bitnom navodi da je tražio da mu se utvrdi status hrvatskog branitelja dragovoljca iz Domovinskog rata temeljem čl. 3. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19, 84/21, dalje: ZHBDR). Tužitelj, kojem je ukazom predsjednika Republike Hrvatske od 28. svibnja 1992. dodijeljen čin natporučnika Hrvatske vojske, je u upravnom postupku isticao da ispunjava uvjete jer je: 1) sudjelovao u odredu Narodne zaštite (ONZ) [adresa] od travnja 1992. odnosno u svakom slučaju od početka zakonskog roka iz čl. 3. st. 1. ZHBDR-a (30. srpnja 1992. godine), sve do prelaska u 126. brigadu u prosincu 1992.; 2) iz ONZ Glavice bez prekida prešao u 126. brigadu u prosincu 1992.; 3) bio pripadnik 126. brigade od 12. prosinca 1992. i ostao njen član 106 dana. Tužitelj je u svrhu dokazivanja ovih činjenica u upravnom postupku predlagao izvođenje dokaza osobnim iskazom, saslušanjem svjedoka, privatnim ispravama koje sud dostavili svjedoci, javnobilježnički ovjerenom izjavom zapovjednika IV bojne 126. brigade. Dakle, tužitelj u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku istaknuo, te isto potkrijepio dostavljenim odnosno predloženim dokazima, da ukupno ima: 1. Računajući od 12. prosinca 1991., 106 dana u službi u 126. brigadi; 2. Računajući od zakonskog roka od 30. srpnja do izlaska iz 126. brigade, ukupno 241 dan u kontinuitetu u odredima narodne zaštite i Oružanim snagama RH. Slijedom navedenog, nesporno je da je tužitelj ostvario status hrvatskog branitelja odnosno dragovoljca iz čl. 3. i 5. ZHBDR-a po dvije različite osnove, i to (1) temeljem pripadnosti 126. brigadi i (2) u svakom slučaju, temeljem kontinuirane pripadnosti ONZ-u [adresa]. brigadi. Nadalje, sve da navedeno tužitelj i nije dokazao, upravna tijela su bila dužna prihvatiti tužiteljev zahtjev s obzirom da je tužitelj podredno dokazao da je tužitelj bio pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992., zbog čega su mu upravna tijela bila dužna priznati status dragovoljca. Međutim, prvostupanjsko tijelo to nije učinilo i odbilo je zahtjev tužitelja, iz sljedećeg razloga: 1. tužitelj se ne nalazi na popisu pripadnika ONZ Glavice tog tijela i ne posjeduje iskaznicu ONZ, kao i svojim neobrazloženim stajalištem da pripadnici ONZ Glavice nisu sudjelovali u „direktnom oružanom djelovanju prema agresoru“, ne definirajući pri tome što se smatra navedenim pojmom kojeg ne poznaje mjerodavno materijalno pravo; 2. da je prema evidenciji članstva 126. brigade tužitelj evidentiran kao član te brigade od 6. siječnja 1992., a ne od 12. prosinca 1991., pa zaključuje da uvjet iz čl. 3. st. 1. nije ispunjen. Za potrebe punog razumijevanja ovog postupka i odluka koje su prethodile tužbi, tužitelj u bitnome sažima ključne argumente i utvrđenja iz prvostupanjskog postupka. Tužitelj je istaknuo da je bio član ONZ Glavice od ožujka 1991. do prelaska u 126. brigadu HV-a, na koju okolnost je kao dokaz predložio saslušanje svjedoka, a kao dokaz je istaknuti i popis pripadnika ONZ Glavice koji spisu prilaže jedan od svjedoka. Prvostupanjsko upravno tijelo saslušava samo dva svjedoka koje je predložio tužitelj, koji iskazuju da je tužitelj bio član ONZ Glavice, te bez obrazloženja ne prihvaća prijedlog da se saslušaju drugi svjedoci. Prvostupanjsko upravno tijelo ne dovodi u pitanje iskaz svjedoka koji potvrđuju da je tužitelj bio pripadnik ONZ Glavice te ne dovodi u pitanje popis pripadnika ONZ Glavice koji prilaže jedan od saslušanih svjedoka, ali ih ne uzima u obzir pri donošenju odluke. Nasuprot izvedenim dokazima, prvostupanjsko upravno tijelo utvrđuje da tužitelj nije bio pripadnik ONZ Glavice jer se ne nalazi na popisu pripadnika ONZ Glavice i ne posjeduje iskaznicu ONZ, zanemarujući pri tome iskaze svjedoka i druge isprave koji dokazuju suprotno. Tužitelj je istaknuo da su pripadnici ONZ Glavice pripadnici borbenog sektora, jer su ako ništa drugo sudjelovali u borbenim djelovanjima prilikom blokade vojarni u [adresa], na koju okolnost je predložio saslušanje svjedoka te istaknuo da je općepoznata činjenica o blokadi vojarni u [adresa], uključujući da je prilikom borbe bilo stradalih osoba. Prvostupanjsko upravno tijelo saslušava dva svjedoka koje je predložio tužitelj, koji iskazuju da je tužitelj sudjelovao u borbenim djelovanjima prilikom blokade vojarni, ali opet suprotno njihovim iskazima zaključuje da pripadnici ONZ Glavice nisu sudjelovali u direktnom oružanom djelovanju prema agresoru, makar jesu sudjelovali u blokadi vojarni, prikupljanju oružja, osiguravanju ključnih objekata, itd. Tužitelj je istaknuo da je član IV bojne 126. brigade od njenog osnivanja 12. prosinca 1992., što je dokazao Javnobilježnički ovjerena izjava zapovjednika IV bojne 126. brigade, a njegove navode su potvrdili svjedoci u svojim iskazima. Međutim prvostupanjsko upravno tijelo bez obrazloženja ne uvažava izjavu zapovjednika pod kojim je tužitelj služio, koji iskazuje da je tužitelj član brigade od osnivanja (prosinac 1992.), bez obrazloženja ne prihvaća prijedlog da se saslušaju drugi svjedoci koje je tužitelj predložio te konačno utvrđuje da je tužitelj pripadnik brigade od 6. siječnja 1992., pri čemu ne objašnjava zašto ne vjeruje njegovim objašnjenjima kako je došlo do pogreške u evidenciji, kao ni zašto ne vjeruje izjavi neposredno nadređenog zapovjednika. Tužitelj je također istaknuo i da ima status dragovoljca jer je proveo u borbenom sektoru barem 100 dana od travnja 1991. do 15. siječnja 1992., što je dokazivao naprijed navedenim dokazima, dok prvostupanjsko upravno tijelo uopće ne odlučuje o ovome zahtjevu. Prvostupanjsko tijelo nije provelo savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Prvostupanjsko tijelo suprotno načelu utvrđivanja materijalne istine svoju odluku temelji samo na jednom dokazu, i to službenoj evidenciji za koju tužitelj tvrdi da su manjkave, a bez obrazloženja odbija uzeti u obzir druge dokaze, koje je to tijelo samo izvelo ili koje je dostavio tužitelj. U tom smislu, prvostupanjsko tijelo bez ikakvog valjanog obrazloženja odbija postupiti sukladno čl. 58. ZOUP-a. Nadalje, prvostupanjsko tijelo utvrđuje da svjedoci iskazuju da je tužitelj bio pripadnik ONZ Glavice, ne dovodi u pitanje njihov iskaz ni na kakav način, niti izvodi bilo kakav dokaz koji bi bio protivan navedenom, ali opet zaključuje da tužitelj nije pripadnik ONZ Glavnice. Navedeno proizlazi samo iz činjenice da prvostupanjsko tijelo svoju odluku temelji samo i isključivo uvidom u evidencije koje ima u svom posjedu i ne želi uvažiti ni jedan dokaz koji upućuje na suprotno. Ovo usprkos tome što je tužitelj već tijekom prvostupanjskog postupka upozoravao nadležno tijelo, a navedeno je istaknuo i u žalbenom postupku, da je u razdoblju koje je ovdje relevantno Republika Hrvatska bila žrtva agresije, da su se odredi narodne zaštite i druge jedinice oružanih snaga osnivali u ratnim uvjetima, i da su građani pristupali jedinicama dobrovoljno i mimo jasno utvrđenih procedura. U takvim okolnostima, popisi koji su se vodili podložni su pogreškama i ne mogu se smatrati jedinim valjanim dokazom nečijeg sudjelovanja u ONZ-u, a to je upravo ono što je prvostupanjsko tijelo učinilo. Podnositelj zahtjeva ne zna zbog čega njegovo ime nije navedeno na popisu dragovoljaca ONZ Glavice, ali pretpostavlja da je riječ o pogrešci do koje je došlo zbog uvjeta u kojem se taj popis sastavljao, što je činjenica koju je prvostupanjsko tijelo propustilo ocijeniti. Isto tako, podnositelju zahtjeva nije poznato da su pripadnici ONZ-a Glavice imali ikakve iskaznice. Ono što podnositelj zahtjeva zna, a postoji i mnoštvo drugih svjedoka koji također znaju, jest da je bio član ONZ Glavice i da je kao pripadnik tog odreda sudjelovao u svim njegovim aktivnostima sve do prelaska u 126. brigadu. U takvim okolnostima, prvostupanjsko tijelo arbitrarno i bez ikakvog obrazloženja odlučuje da će prihvatiti samo evidenciju koju ima u svom posjedu i odbija razmotriti druge dokaze, kao i provesti savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza zajedno.Konačno, prvostupanjsko tijelo arbitrarno i pogrešno primjenjuje materijalno pravo, jer izmišlja kriterij „direktnog oružanog djelovanja prema agresoru“ koji ne postoji u zakonu, a nakon toga i pogrešno tumači odlučne činjenice, pa time dolazi do apsurdnog zaključka da oružana blokada i napad na vojarnu u kojoj je smješten agresor, pri čemu se itekako koristi oružje, i tijekom kojeg se vodi bitka u kojoj na obje strane ima stradalih, nema obilježja „direktnog oružanog djelovanja prema agresoru“.Tužitelju je također nejasno kako se činjenica „direktnog oružanog djelovanja prema agresoru“ utvrđuje iz popisa pripadnika ONZ Glavice odnosno neposjedovanja iskaznice pripadnika ONZ, što je jedini dokaz na kojem je prvostupanjsko tijelo temeljilo svoju odluku da tužitelj nije dokazao status hrvatskog branitelja odnosno dragovoljca. Protiv rješenja prvostupanjskog tijela tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga a koje razloge ponavlja i u tužbi, te navodi da se tuženik nije osvrnui niti na jedan od tih žalbenih razloga u osporenom rješenju. Iz navedenog je razvidno da Pobijano tuženikovo rješenje doneseno je protivno odredbi članka 98. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21, dalje: ZUP) s obzirom da rješenje nije valjano obrazloženo. Kao što je jasno vidljivo iz tablice iznad, tuženik se u drugostupanjskom postupku nije očitovao ni na jedan argument tužitelja. Kad se izuzmu dijelovi obrazloženja odluke tuženika u kojima se citiraju propisi, ono što preostaje je sljedeće: Tuženik ponavlja da postoje iskazi svjedoka koji iskazuju da je tužitelj bio pripadnik ONZ Glavice; - Tuženik ponavlja da svjedoci iskazuju da su pripadnici ONZ Glavice sudjelovali u blokiranju vojarni; - Tuženik ponavlja da je utvrđeno da tužitelj nije nađen na popisu dragovoljaca ONZ Glavice. Temeljem toga tuženik zaključuje: „Dakle, pobijanim rješenjem potpuno i pravilno je utvrđeno činjenično stanje jer žalitelj nije pružao oružani otpor agresoru kao pripadnik odreda Narodne zaštite, …“.Ovo utvrđenje je nerazumljivo jer iz navedenog nije razvidno da li tuženik zaključuje da: tužitelj nije bio pripadnik ONZ Glavice, ili da pripadnici ONZ Glavnice nisu sudjelovali u oružanom otporu agresoru. Pored navedenog, tuženik nije pravilno obavio svoju ulogu drugostupanjskog tijela koje odlučuje po žalbi, jer se nije ni jednom riječju očitovao na ekstenzivne i obrazložene argumente tužitelja u vezi s povredama propisa učinjenih od strane prvostupanjskog tijela. Nadalje, rješenje tuženika odnosi se samo na dio tužiteljevog zahtjeva kojim je pokrenut prvostupanjski postupak, koji se odnose na stjecanje statusa hrvatskog branitelja temeljem pripadnosti ONZ Glavice. Tuženik se u svom rješenju uopće ne osvrće na argumente da je tužitelj postao pripadnik 126. brigada sudjelovanjem od početka u osnivanju njene IV bojne (od 12. prosinca 1992.) i ne razmatra ni jedan žalbeni razlog tužitelja u vezi s time. Poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i navodi da tužitelj nije dobio nikakva, a kamoli zadovoljavajuća objašnjenja pitanja, koja su ključna za donošenje pravilne i zakonite odluke, pa tako niti zašto nadležna upravna tijela ne vjeruju iskazima svjedoka i ispravama iz kojih bez ikakvih kontradiktornosti slijedi da je tužitelj bio pripadnik ONZ Glavice u odgovarajućem razdoblju, kao i da je pripadnik IV bojne 126. brigade o njenog osnivanja u prosincu 1992.; zašto nadležna upravna tijela ne vjeruju ispravama koje su predložene kao dokazi; zašto nadležna upravna tijela bez ikakvog obrazloženja ignoriraju dokaze koje predlaže stranka i u postupku uzimaju u obzir samo one činjenice koje sama smatraju relevantnima. Nadalje, iz pobijanih odluka nije razvidno zašto prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik suprotno primjenjivom zakonu tumače uvjet oružanog otpora agresoru na jedan specifičan način koji nije propisan zakonom. S tim u vezi, iz odluke nadležnih upravnih tijela nije razvidno koje okolnosti to moraju biti ispunjene da bi nadležna tijela u konkretnom slučaju utvrdila da je došlo do oružanog otpora agresoru. Naime, ako smatraju da okolnosti na koje ukazuje tužitelj (sudjelovanje u blokadi i napadu na vojarnu) nemaju obilježja oružanog otpora agresoru, onda bi prvostupanjsko i tuženo tijelo morali definirati što po njima jest oružani otpor agresoru. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se poništava osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužbeni navodi nisu utemeljeni, suprotno navodima iz tužbe da je u postupku pravilno i točno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Potom tuženik citira i poziva se na odredbu članka 3. i članka 179. točke a. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/2017, 98/2019, 84/2021), te navodi da je uvidom u spis razvidno da je tužitelja podnio zahtjev za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti ONZ Glavica od ožujka 1991. do 6. siječnja 1992. Navodi da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 06.01.1992. do 26.03.1992. u 126. pukovniji HV Sinj. Nadalje Područni odsjek za poslove obrane Split izvršio je provjeru te nisu pronašli RV rođenog **.**.1958. na popisu ONZ Glavice. U svojem očitovanju vezanom za ratni put tužitelj je naveo da je od početka 1991. do odlaska u prosincu u brigadu bio u odredu narodne zaštite u [adresa]. U izjavi od 4. srpnja 2023., svjedok VV naveo je da je RV bio dozapovjednik ONZ, a kasnije zapovjednik ONZ. Čuvali su repetitor, sudjelovali u blokadi vojarni, organizirali naoružano ljudstvo i čuvanje vitalnih objekata te ustrojili četiri naoružana voda s ciljem zaštite prikupljenog lovačkog naoružanja. U izjavi od 4. srpnja 2023., svjedok ZV naveo je da je bio zapovjednik CZ pri MZ [adresa]. Bili su prisutni kod blokade vojarni. Iz očitovanja Područnog odsjeka za poslove obrane Split KLASA: 560-01/23- 01/106, URBROJ: 312M2-66-23-2 od 26. travnja 2023. navedeno je da RV nije nađen na popisu dragovoljaca ONZ-Glavice. Dakle, suprotno navodima iz tužbe, tuženik smatra da je u postupku ispravno utvrđeno kako se podnositelj zahtjeva, ovdje tužitelj, ne nalazi na popisu pripadnika ONZ Glavice odnosno ne posjeduje iskaznicu pripadnika ONZ. Isto tako aktivnosti koje je opisivao tužitelj i svjedoci, ne mogu se svrstati pod aktivnosti iz članka 3. stavka 2. Zakona koji propisuje da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Dakle, u postupku je utvrđeno kako tužitelj nije bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najamanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru OSRH u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana. Stoga, predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

5. Podneskom od 19. studenog 2024. tužitelj se očitovao u odnosu na navode iz odgovora na tužbu osporavajući iste u cijelosti te ustrajući u bitnom u navodima iznesenim u tužbi. Poziva se na upravnosudsku praksu i dostavlja sudsku praksu.

6. U sporu je održana rasprava 21. studenog 2024. a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je tužitelj u cijelosti ostao pri navodima iz tužbe i podneska od 19. studenog 2024., dok je tuženik ostao pri navodima iz odgovora na tužbu, te predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka VV i ZV, te za saslušanjem tužitelja kao stranke, kao suvišno i nepotrebno, držeći da se pravilna i zakonita odluka o zakonitosti osporenih rješenja može donijeti na temelju podatka spisa predmeta.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

12. Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17, 98/19 i 84/21, dalje: ZHBDR) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana, c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

13. Stavkom 2. istog članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

14. Odredbom čl. 179. točke a) ZHBDR propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

15. Iz podataka spisa predmeta upravnog tijela je razvidno kako slijedi:

- da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadanosti ONZ Glavica od ožujka 1991. do 6. siječnja 1992.;

- da u službenoj evidenciji ne postoje podaci o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu za sporno razdoblje odnosno da se tužitelj ne nalazi na popisu pripadnika ONZ Glavice;

- da je tužitelj evidentiran u bazi IS-VE kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata u razdoblju od 6. siječnja 1992. do 26. ožujka 1992. temeljem pripadnosti 126. puk HV Sinj;

- da je tužitelj odslužio vojni rok i imao obvezu služenja u pričuvnom sastavu; 16. Odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a) propisano je da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Kad žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadržava i pozivanje na zakon koji to propisuje.

17. Prema odredbi članka 120. stavka 2. ZUP-a odredbe toga Zakona koje se odnose na oblik i sadržaj prvostupanjskog rješenja na odgovarajući se način primjenjuju i na drugostupanjsko rješenje. Stavkom 3. istog članka propisano je da će se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja ocijenit i svi navodi žalbe. Ako je već prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svojeg rješenja pravilno ocijenilo navode koji se u žalbi iznose, drugostupanjsko tijelo može se pozvati na razloge prvostupanjskog rješenja.

18. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženika ovaj Sud je utvrdio da tuženik, izvan paušalno, nije iznio izlaganja stranaka, odnosno koji bi to uopće bili žalbeni razlozi koje je tužitelj naveo u žalbi na prvostupanjsko upravno rješenje (samo navedeno da je tužitelj izjavio žalbu), pa je posljedično tome u cijelosti izostala ocjena žalbenih navoda tužitelja, a na što s pravom prigovora tužitelj, a čime je tuženik postupio u cijelosti protivno odredbi članka 120. stavka 3. ZUP-a, a što već osporeno rješenje tuženika čini nezakonitim.

19. Nadalje, odredbom članka 8 . ZUP-a propisano je da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

20. Člankom 9. stavkom 1. ZUP-a propisano je da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar, a stavkom 2. istog članka propisano je da koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

21. Odredbom članka 47. stavka 1. ZUP-a propisano je da službena osoba utvrđuje sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari, dok je odredbom članka 58. stavka 1. ZUP-a propisano da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid. 22. Naime, prema ocjeni ovog suda, a polazeći od podatka spisa predmeta upravnog tijela u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, upravna tijela nisu, dajući ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te dovodeći ih u vezi jedne s drugima, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdili pravo stanje stvari, na koji način su povrijedili gore citirane odredbe ZUP-a.

22.1. Naime, predloženi svjedoci dijelom nisu niti saslušan, pa tako predloženi svjedok MV nije saslušan niti su u obrazloženju osporenih rješenja dani razlozi zbog čega nije izveden dokaz saslušanjem navedenog svjedoka, a na što opetovano osnovano prigovara tužitelj, dok su na zapisnik saslušani svjedoci VV i ZV, koji su u svojim iskazima potvrdili navode tužitelja o pripadnosti ONZ Glavice u traženom razdoblju. Štoviše svjedok ZV, a koji je bio zapovjednik CZ pri MZ Glavice je uz zapisnik priložio i popis pripadnika Odreda NZ Glavice Sinj, a na kojem se popisu pripadnik nalazi i tužitelj, a koji dokaz uopće nije cijenjen pri donošenju kako prvostupanjske tako niti drugostupanjske odluke. Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka VV i ZV u pogledu zadaća koje su obavljali proizlazi između ostalog da sudjelovali u blokadi vojarni „ [adresa] i „ ĆV“.

23. Stoga, polazeći od podataka spisa predmeta i to spisu priležećih izjava svjedoka VV i ZV danih na zapisnik pred prvostupanjskim upravnim tijelom koji nedvojbeno iskazuju o pripadnosti tužitelja ONZ MZ [adresa] u spornom razdoblju (štoviše svjedok VV iskazuje da je tužitelj u početku bio dozapovjednik, a kasnije zapovjednik ONZ), kao i popis pripadnika Odreda NZ Glavice Sinj koje je svjedok ZV priložio uz zapisnik, a koju činjenicu tužitelj i ističe u predmetnom zahtjevu, proizlazi neosnovanost utvrđenja upravnih tijela da tužitelj ne bi bio pripadnik ONZ Glavice u traženom razdoblju pozivom isključivo na činjenicu da se isti prema službenim podacima tuženika ne nalazi na popisu pripadnika ONZ Glavice, obzirom dakle, da iz rezultata provedenog dokaznog podataka tijekom upravnog postupka proizlazi suprotno.

24. Naime, za istaći je da je notorna činjenica da uslijed ranih zbivanja evidencije nisu uredno vođene i da u ratnom razdoblju (tako i u konkretnom slučaju) nije bilo primarno da se sve brižljivo evidentira, kao i da je određen broj ljudi sudjelovao u Domovinskom ratu, a da to nigdje nije evidentirano, radi čega tužitelj nema drugu mogućnost nego putem drugih raspoloživih dokaznih sredstava, pa tako i putem svjedoka, dokazivati svoju pripadnost ONZ u spornom razdoblju osobito kad to pokušava dokazati usprkos neurednim evidencijama. Utoliko se ne može osporeno rješenje temeljiti upravo na pozivanju na manjkave evidencije jer je predmet upravnog postupka utvrđivanje pripadnosti ONZ upravo u onom periodu koji je ispušten iz evidencija. U takvom slučaju dokazna snaga evidencija nije i ne može biti jača od onog što proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe članak 9. ZUP-a.

25. Nadalje, cijeneći podatke spisa predmeta, a imajući pri tome u vidu i obrazloženje osporenog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja, ovaj sud nije u mogućnosti niti otkloniti prigovore tužitelja u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede sporne činjenice aktivnosti i zadaća koje je tužitelj obavljao u spornom razdoblju odnosno da li se aktivnosti i zadaće koje je tužitelj tada obavljao mogu smatrati pružanjem otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom u smislu naprijed citirane odredbe članka 3. stavka 2. ZHBDR-a.

26. Naime, osnovano prigovara tužitelj da izjave svjedoka koje su dane tijekom upravnog postupka u obrazloženju osporenog rješenja nisu niti cijenjene pri donošenju odluke (samo navedene, bez suštinske ocjene), navodeći da je i on u svom iskazu, kao i svjedoci u svojim izjavama naveli da je tužitelj bio pripadnik ONZ Glavice u spornom razdoblju, te da je sudjelovao u blokadi vojarni „ [adresa] i „ ĆV [adresa].

27. Dakle, javnopravna tijela su u obvezi provesti ispitni postupak te utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, svim sredstvima prikladnim za dokazivanje u tu svrhu, pa tako i ispravama i saslušavanjem stranke i svjedoka. Stoga, ovaj sud utvrđuje da upravna tijela u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu nisu, dajući ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te dovodeći ih u vezi jedne s drugima, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdili pravo stanje stvari, na koji način su povrijedili odredbe članka 5., 8., 9. i 47. ZUP-a.

28. Konkretno, javnopravna tijela su u ovoj upravnoj stvari trebala utvrditi sve činjenice i okolnosti o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu u predmetnom razdoblju, odnosno je li bio pripadnik organiziranih oblika obrane te kao takav pripadnik pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj, povratak te obuka i priprema za odlazak na bojišnicu) te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, odlučiti o predmetnom zahtjevu tužitelja.

29. Sukladno navedenom, u postupku koji je vodilo prvostupanjsko tijelo je trebalo kod uzimanja izjava od svjedoka, utvrditi sve bitne činjenice vezano sa tužiteljevo sudjelovanje u Domovinskom ratu u navedenom razdoblju, temeljem kojih bi se jasno utvrdilo na kakav je način tužitelj sudjelovao, na kojim lokacijama i s kojim zadacima i ciljevima, u kojem vremenu, da li se je radilo o organiziranom sudjelovanju, kako je tužitelj bio naoružan i da li je i na koji način sudjelovao u borbenim aktivnostima.

29.1. U tom smislu službena osoba je trebala se brinuti da izjave koje svjedoci daju ne budu na štetu prava koja bi mogao ostvariti, te u tom smislu je bilo potrebno da se svjedoci u vezi načina njegove angažiranosti u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske, postavljaju jasna i precizna pitanja po kojima bi svjedoci mogli dati konkretan odgovor o načinu angažiranosti tužitelja u Domovinskom ratu, a ne postupiti kao u konkretnom slučaju.

30. Stoga, sukladno naprijed navedenom, ovaj sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju izostala cjelovita i pravilna ocjena svih izvedenih dokaza, te nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a posljedično tome je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, a što osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela čini nezakonitim.

31. U izloženom, a budući da osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje nisu zakoniti valjalo je, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, a postupajući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u skladu s odredbom članka 47. stavka 1. ZUS-a, poništiti osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje tuženika i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje, a kako je odlučeno u izreci presude.

32. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno pravilno i potpuno utvrditi relevantno činjenično stanje svim raspoloživim dokaznim sredstvima, osobito pri tome je dužno saslušati sve predložene (gore navedene) svjedoke, a po potrebi saslušati i druge svjedoke, omogući tužitelju izjašnjavanje o svim relevantnim činjenicama i okolnostima, te nakon tako provedenog dokaznog postupka, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odluči o zahtjevu tužitelja, pridržavajući se pritom izloženih pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu s odredbom članka s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

33. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu valjalo je pozivom na odredbu članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i troška zastupanja na ročištu od 21. studenog 2024., svaka radnja po 500 bodova, odnosno ukupno 2.000,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV iznosi ukupno 2.500,00 eura (Tbr. 27. toč. 1. u svezi Tbr. 46. i Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a.

33.1. Sud nije našao opravdanim troškom u smislu odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a trošak sastava podneska od 19. studenog 2024. obzirom da je tužitelj u bitnom ostao pri navodima iz tužbe, a pored toga sve navedeno tužitelj je mogao iznijeti i na ročištu održanom pred ovim sudom 21. studenog 2024., a na kojem je i ostao pri navodima iz tužbe i navedenog podneska, a koji troška mu je obistinjen.

33.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke rješenja.

U Splitu 23. prosinca 2024.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 148. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz spis upravnog tijela

- u spis.