Poslovni broj: UsI-1389/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Oskaru Benussiu, odvjetniku u Dubrovniku, Između Polača 14, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, OIB: 36162371878, Dubrovnik, Vladimira Nazora 32, radi izdavanja dozvole za boravak i rad za državljanina treće zemlje, nakon javne i usmene rasprave zaključene 27. studenog 2024. u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja i tuženika, objavljene 23. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Klasa: UP/I-216-02/24-09/48248, Urbroj: 511-03-06-24-6 od 24. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za izdavanjem rješenja o privremenoj mjeri kojom se odgađa izvršenje osporenog rješenja tuženika do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Dubrovniku povodom podignute optužnice sa prijedlogom za izdavanje kaznenog naloga Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku pod brojem: KO-DO-120/2024 od 14. svibnja 2024.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 5. lipnja 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Klasa:

UP/I-216-02/24-09/48248, Urbroj: 511-03-06-24-6 od 24. svibnja 2024., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako se u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je sukladno članku 93. st.1. točka 7. Zakona o strancima odbijen zahtjev tužitelja za izdavanjem dozvole za boravak i rad, pozivajući se da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak odnosno da je podignuta optužnica sa prijedlogom za izdavanje kaznenog naloga. Pobijano rješenje je neosnovano te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da se prvostupanjsko tijelo poziva na članak 93. stavak 1. točku 7. Zakona o strancima kojim je propisano sljedeće: „Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje može odbiti zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad ako: državljanin treće zemlje krši odredbe ovog zakona koje se odnose na ulazak, boravak i rad.“ S obzirom na navedeno, prvostupanjsko tijelo se samo poziva na članak 93. st. 1. točku 7. Zakona o strancima, a uopće ne navodi koje je to odredbe Zakona o strancima tužitelj kršio, a da se odnose na ulazak, boravak i rad. Tim više prvostupanjsko tijelo se poziva na podignutu optužnicu sa prijedlogom za izdavanje kaznenog naloga koja nije niti potvrđena i time preuzima ulogu suda i utvrđuje činjenično stanje koje će biti predmetom kaznenog postupka. Stoga tuženik isključivo samo na temelju podignute optužnice sa prijedlogom za izdavanje kaznenog naloga izvodi naprosto zaključak da je tužitelj kriv za kazneno djelo za koje se tereti te time preuzima ulogu suda, a pritom u potpunosti zanemaruje narav djela i činjenične okolnosti konkretnog događaja kao i ustavno načelo presumpcije nevinosti. Potrebno je ukazati da je u članku 93. stavak 1. točka 4. Zakona o strancima propisano da je jedan od razloga da se tužitelju odbije zahtjev za izdavanjem dozvole za boravak i rad da je pravomoćno osuđen za kazneno djelo. Ako se tome pridoda da je i jedna od pretpostavki da bi se uopće odobrio privremeni boravak sukladno članku 59. Zakona o strancima je taj da stranac nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države, to jasno proizlazi da se pobijanim rješenjem prvostupanjsko tijelo najprije pogrešno poziva na odredbe Zakona o strancima, a potom i pogrešno tumači Zakon o strancima te na temelju samo podignute optužnice sa prijedlogom za izdavanje kaznenog naloga kojim se samo započinje kazneni postupak izvodi zaključak da tužitelj nije zadovoljio zakonske pretpostavke za dobivanje dozvole za boravak i rad. Stoga, protiv tužitelja je samo započet kazneni postupak, a optužnica nije niti potvrđena te stoga tužitelj nije pravomoćno osuđen za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Na temelju članka 28. Ustava Republike Hrvatske propisano je: „Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok se pravomoćnom sudskom odlukom ne utvrdi krivnja“. S obzirom na navedeno, pobijanim rješenjem se grubo krše odredbe Zakona o strancima kao i presumpcija nevinosti propisana Ustavom Republike Hrvatske. Tužitelj već 6 (šest) godina boravi u [adresa] te je radio u renomiranim ugostiteljskim objektima bez ikakvih primjedbi poslodavaca, dapače uz pohvale za izuzetno i stručno obavljanje svoga posla. Iako je tužitelj državljanin Sjeverne Makedonije, isti je životno i poslovno vezan za Dubrovnik gdje već 6 (šest) godina živi i radi, gdje su mu prijatelji, djevojka te je stoga Dubrovnik njegov jedini dom. Ujedno u Dubrovniku je tužitelj najmoprimac u stanu u kojemu živi te sa vlasnicom stana ima i sklopljeni Ugovor o najmu. Naposljetku, potrebno je i ukazati narav kaznenog djela za koje se tužitelj tereti kao i činjenični opis samoga djela, a što također prvostupanjsko tijelo zanemaruje. Naime, tužitelj se tereti da je počinio kazneno djelo krađe iz članka 228. st.1. Kaznenog zakona na način da je navodno iskoristio nepažnju vozača taksi vozila i u nakani da se nepripadno okoristi s poda iza suvozačevog sjedala uzeo torbicu u kojoj se nalazio novčanik te unutar novčanika oko 800 eura, 40 dolara, 2000 dinara, 5000 forinti te osobne isprave vozača. Stoga, iz samoga činjeničnog opisa jasno proizlazi da se tužitelj ne tereti za neko ozbiljno kazneno djelo. Međutim, iz dokaza koji su u posjedu tužitelja jasno proizlazi, a što će tužitelj sve dokazati u kaznenom postupku, da isti nije počinio ovo kazneno djelo. Da okrivljenik nije imao namjeru protupravno prisvojiti novac koji se nalazio u torbi koju je pronašao u taxi vozilu proizlazi iz komunikacije okrivljenika sa njegovom djevojkom ED preko Whatsappa. Iz Whatsapp komunikacije, a koja je nastala prije uhićenja okrivljenika, razvidno je da je okrivljenik obavijestio svoju djevojku ED da je pronašao u taxi vozilu torbu punu novaca te pretpostavlja da ista pripada nekom Z, a s obzirom da ima i dinara te ujedno navodi da nije uzeo novac te da će vidjeti komu pripada te da će istu vratiti vlasniku. S obzirom na navedeno, iz priložene Whatsapp komunikacije izvodi se jasan zaključak da okrivljeniku nije poznato kome pripada torba i novac koju je pronašao u taxi vozilu te da ima namjeru torbu sa novcem vratiti vlasniku odnosno da nije imao namjeru protupravno prisvojiti tuđu pokretnu stvar. S obzirom da je okrivljenik uhićen na radnom mjestu i to neposredno nakon samog događaja, nije mogao niti je imao priliku eventualno saznati kome torba sa novcem pripada, a svakako nije mogao torbu sa novcem odnijeti na policiju prije završetka radnog vremena. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predložio je i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju. Konačno, s obzirom da je tužitelj životno i poslovno vezan za Republiku Hrvatsku (konkretno za Dubrovnik) te bi postupanjem sukladno pobijanom rješenju odnosno odlaskom iz Republike Hrvatske tužitelj ne samo ostao bez prihoda za život jer ne bi imao više zaposlenje, odnosno ne bi bio u mogućnosti ispunjavati svoje radne obveze prema poslodavcu „Kolačići“ d.o.o., nego bi ostao i bez života koji je stvarao 6 godina i gdje su mu svi prijatelji i djevojka i koje mjesto smatra svojim jedinim domom, a ujedno bi trebao nastaviti plaćati najamninu za stan jer je vezan sklopljenim Ugovorom o najmu sa vlasnicom stana, pa bi mu neminovno nastala imovinska i neimovinska šteta koja bi se teško mogla popraviti predlaže da sud sukladno članku 26. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima donese rješenje da ova tužba ima odgodni učinak, te pored toga predlaže i da sud donese sukladno članku 47. Zakona o upravnim sporovima privremenu mjeru na način kako je ista precizirana točkom II. izreke rješenja.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom osporio sve tužbene navode tužitelja pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, pa je predložio da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

3.U sporu je održana rasprava 27. studenog 2024. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili uredno pozvani tužitelj i tuženik, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 9. kolovoza 2024. te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Klasa: UP/I-216-02/24-09/48248, Urbroj: 511-03-06- 24-6 od 24. svibnja 2024., točkom 1. odbija se zahtjev za izdavanjem dozvole za boravak i rad za tužitelja, točkom 2. tužitelju se određuje rok od 8 (osam) dana za dragovoljni odlazak iz Europskog gospodarskog prostora, odnosno Republike Hrvatske, računajući od dana izvršnosti ovog rješenja, točkom 3. tužitelj je dužan prilikom napuštanja Republike Hrvatske ovo rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja Republike Hrvatske, dok je točkom 4. riješeno da ako tužitelj ne postupi po ovom rješenju prisilno će se udaljiti, te je osporeno rješenje doneseno pozivom na odredbu članka 93. st. 1. toč. 7. Zakona o strancima („Narodne novine", broj: 133/20, 114/22 i 151/22).

9.Među strankama ovog spora nije prijeporno da je tužiteljev poslodavac „Kolačići" d.o.o. iz Dubrovnika, podnio tuženiku 25. veljače 2024. zahtjev za izdavanjem dozvole za boravak i rad za tužitelja, državljanina Sjeverne Makedonije, za radno mjesto pomoćnog konobara.

10.Međutim, među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se tužitelju izda dozvola za boravak i rad za dotičnog državljanina treće zemlje, u svezi s čim je li u tom smislu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom čl. 57. st. 2. Zakona o strancima („Narodne novine", broj: 133/20, 114/22 i 151/22) propisano je da se privremeni boravak u svrhu rada odobrava kao dozvola za boravak i rad.

Odredbom članka 88. stavak 1. istog Zakona propisano je da državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim ako ovim Zakonom nije drugačije propisano. Odredbom članka 59. st. 1. istog Zakona propisano je da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako: 1. dokaže svrhu privremenog boravka, 2. ima valjanu stranu putnu ispravu, 3. ima sredstva za uzdržavanje, 4. ima zdravstveno osiguranje, 5. uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godinu dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku osim ako je upućeni radnik odnosno student, istraživač ili osoba premještena unutar društva koja se koristi mobilnošću iz druge države članice EGP-a; 6. nema zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj ili izdano upozorenje u SIS-u u svrhu zabrane ulaska; 7. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnosti ili javno zdravlje.

Odredbom članka 93. stavka 1. istog Zakona propisano je da Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, može odbiti zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad ako: 1. poslodavac odnosno subjekt domaćin ne ispunjava obveze u odnosu na socijalnu sigurnost, prava radnika, uvjete rada i zapošljavanja te porezne obveze odnosno kolektivni ugovor koji obvezuje poslodavca, 2. je za poslodavca odnosno subjekta domaćina otvoren stečajni postupak ili postupak likvidacije sukladno propisu kojim se uređuje stečaj ili likvidacija, 3. poslodavac odnosno subjekt domaćin ne obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa], 4. poslodavac odnosno subjekt domaćin je pravomoćno osuđen za kaznena djela iz područja radnih odnosa i socijalnog osiguranja, 5. je glavna svrha osnivanja ili djelovanja poslodavca odnosno subjekta domaćina olakšavanje ulaska državljanina trećih zemalja, 6. državljanin treće zemlje nije podmirio izrečenu novčanu kaznu, 7. državljanin treće zemlje krši odredbe ovog Zakona koji se odnose na ulazak, boravak ili rad, 8. je poslodavac sankcioniran zbog neprijavljenog rada i/ili nezakonitog zapošljavanja i 9. se tijekom postupka produženja dozvole za boravak i rad za premještaj unutar društva utvrdi da državljanin treće zemlje boravi suprotno odobrenoj dozvoli.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za državljanina treće zemlje, jer i ovaj sud drži kako je u konkretnom slučaju postojala zakonska zapreka propisana naprijed citiranom odredbom članka 93. st. 1. toč. 7. Zakona o strancima da bi se mogla izdati takva dozvola za dotičnog državljanina treće zemlje, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Glede temeljnih tužbenih navoda tužitelja u kojima ističe kako odredba na koju se tuženik poziva u osporenom rješenju i primjenom koje smatra da postoji zapreka da se državljaninu treće zemlje odobri dozvola za boravak i rad u RH, ne propisuje obvezu odbijanja takvog zahtjeva, već to propisuje kao mogućnost, ali da tuženik ne konkretizira na koji način je tužitelj tu odredbu kršio, već da se samo poziva na podignutu optužnicu protiv tužitelja i time da preuzima ulogu suda, što da je nezakonito, uslijed čega da je nezakonito i osporeno rješenje, za kazati je kako sud ovakve navode ne nalazi osnovanima.

14.Naime, s prethodnim u vezi najprije je za kazati kako sukladno naprijed citiranim odredbama Zakona o strancima, posebice odredbe članka 97. tog Zakona, da bi se izdala dozvola za boravak i rad u Republici Hrvatskoj, mora biti kumulativno ispunjeno nekoliko zakonom propisanih pretpostavki i to osim dokumentacije koju je podnositelj zahtjeva dužan priložiti, što je propisano odredbom članka 59. st. 1 toč. 1.

- toč. 5. Zakona o strancima, te osim činjenice da Hrvatski zavod za zapošljavanje na takav zahtjev, nakon provjere poslodavca, donese pozitivno mišljenje, potrebno je da nadležno tijelo za rješavanje zahtjeva, ovdje tuženik, izvrši određene provjere za državljanina treće zemlje kroz evidencije kojima raspolaže, što je propisano odredbom članka 59. st. 1. toč. 6.- toč. 7. Zakona o strancima, pa tek ukoliko su sve te zakonske pretpostavke zadovoljene kumulativno, može se izdati dozvola za boravak i rad određenom državljaninu treće zemlje, za konkretnog poslodavca i za točno određeno radno mjesto.

15.Stoga, prethodno navedenim provjerama, propisanim čl. 59. st. 1. toč. 6. i toč. 7. Zakona o strancima, za državljanina treće zemlje, utvrđuje se, između ostalog, poštuje li državljanin treće zemlje pravni poredak i propise Republike Hrvatske koji se tiču javnog poretka, nacionalne sigurnosti i javnog zdravlja, ponavlja li takva djela i ustraje li u svom ponašanju kojima se krše propisi Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju, prilikom rješavanja zahtjeva tužitelja za izdavanjem dozvole za boravak i rad za predmetnog državljanina treće zemlje prema podacima spisa, utvrđeno je kako je 3. studenog 2023. Policijska postaja Dubrovnik podnijela kaznenu prijavu, protiv tužitelja, zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona („krađa"), zbog čega je u smislu odredbe članka 30. Zakona o općem upravnom postupku poslodavac 27. ožujka 2024. pozvan da uputi tužitelja u prostorije tuženika, a radi izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima bitnim za odlučivanje u ovom postupku, kojem pozivu se tužitelj odazvao, te je u iskazu naveo kako je 2. studenog 2023. kasnio na posao, te je pozvao Uber da ga odveze. Dok se vozio na stražnjem sjedalu, slučajno je nagazio na mušku torbicu, koju je i uzeo u nakani da potraži njenog vlasnika. Potom je nazvao svoju djevojku ED i rekao joj za nađenu torbicu i da će potražiti vlasnika. Dok je radio što je naveo, došla je policija sa prijavom da je osumnjičen za krađu, jer se uspostavilo kako je torbica od vlasnika Ubera. Nakon davanja izjave sucu istrage određen mu je istražni zatvor od mjesec dana, ali je uz plaćanje jamčevine pušten 9. studenog 2023. Razlog zbog čega je postupio na opisani način je to što je i sam u nekoliko navrata izgubio novčanik, te bi mu ga uvijek nalaznici i vratili. Smatrao je da je ostala nekome iz prethodne vožnje i htio je napraviti dobro djelo i vratiti je vlasniku. Iz torbice nije ništa otuđio, a također da zbog nikakve torbice i nečijih stvari ne bi riskirao posao u Dubrovniku i smatra kako nije počinio kazneno djelo. Nadalje, tuženik je utvrdio i kako je u svezi navedenog događaja Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku pod brojem: KO-DO-120/2024 s danom 14. svibnja 2024. protiv tužitelja podignulo optužnicu uz prijedlog za izdavanje kaznenog naloga, pa je tuženik nakon detaljnog razmatranja iskaza tužitelja i utvrđenog činjeničnog stanja zaključio kako za izdavanje tražene dozvole postoji zapreka kavu u vidu ima naprijed citirana odredba čl. 93. st. 1. toč. 7. Zakona o strancima, zbog čega je odbio predmetni zahtjev tužitelja osporenim rješenjem, a protiv kojeg je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

16.Kod izloženog stanja stvari, neprijeporno je da opisano ponašanje državljanina treće zemlje ukazuje na kršenje pravnog poretka Republike Hrvatske, pa je tuženik sasvim osnovano zaključio, odnosno procijenio da u konkretnom slučaju postoji zapreka za izdavanje tražene dozvole kavu u vidu ima odredba čl. 93. st. 1. toč. 7. Zakona o strancima te je ocjenjujući njegovo ponašanje u Republici Hrvatskoj, donio osporeno rješenje, kojeg sud uslijed prethodno obrazloženih okolnosti cijeni u cijelosti pravilnim i zakonitim. Stoga, neupitna je činjenica da je imenovani državljanin treće zemlje kršio odredbe Zakona o strancima koje se odnose na ulazak, boravak ili rad, upravo iz razloga što je protiv njega podignuta optužnica zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona („krađa"), zbog čega je tuženik s pravom smatrao kako uslijed toga on nije poštovao propise koji se odnose na boravak ili rad, slijedom čega da postoji zapreka iz članka 93. st. 1. toč. 7. Zakona o strancima, pa je pravilno primjenom citirane odredbe odbio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad, na koji način nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

17.Zaključno, u svezi problematiziranja počinjenja samog kaznenog djela za koje je u odnosu na tužitelja podignuta optužnica od strane nadležnog Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, za kazati je kako i takvi navodi nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, to pak stoga što je isključivo Općinski sud u Dubrovniku nadležan provesti kazneni postupak i utvrditi sve relevantne činjenice u istom, međutim od posebne je važnosti naglasiti kako tužitelju nije odbijen zahtjev za izdavanje tražene dozvole iz razloga što bi on bio pravomoćno osuđen za kazneno djelo, već je zahtjev odbijen iz razloga kakve u vidu ima odredba čl. 93. st. 1. toč. 7. Zakona o strancima, dakle zbog toga što nije poštovao propise koji se odnose na ulazak, boravak ili rad, slijedom čega je jasno da nije potrebno da tužitelj bude pravomoćno osuđen za neko kazneno djelo da bi mu se odbio zahtjev za izdavanje dozvole u smislu citirane odredbe, već je dostatno da on ne poštuje propise koji se odnose na ulazak, boravak ili rad, koje okolnosti su na njegovoj strani uslijed obrazloženog u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude i po stajalištu ovog suda bile ostvarene, kod kojeg stanja stvari je zahtjev za izdavanje tražene dozvole pravilno odbijen.

18.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

19.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

20.Nadalje, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa imajući u vidu da tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi im izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

21.Potom, sud je odbio prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere sadržaja citiranog u izreci točke II. rješenja kao neosnovanog, a to stoga što ovaj sud drži kako nisu ostvareni razlozi za izdavanjem zatražene privremene mjere propisani odredbom čl. 42. st. 3. ZUS-a, budući da se ista ne ukazuje nužnom kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, tim prije što je ovaj sud ocijenio zakonitim i pravilnim osporeno rješenje tuženika, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci rješenja.

22.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom III. u izreci rješenja.

U Splitu, 23. prosinca 2024.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Oskaru Benussiu, odvjetniku u Dubrovniku, Između Polača 14, uz zapisnik od 27. studenog 2024. i zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj, Službi upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Dubrovnik, Vladimira Nazora 32, uz zapisnik od 27. studenog 2024., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.