Poslovni broj: UsI-2025/2023-14

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Željki Babarović, te zapisničarki Suzani Pavić, u upravnom sporu tužitelja "NEOKOD" d.o.o., [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Suzana Budišćak-Kupčinec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu "Koharić & Budišćak-Kupčinec" d.o.o., Zagreb, Nova Ves 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, dana 23. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak Klasa: UP/II-471-02/21-01/497, Urbroj: 513-04-23- 5 od 31. ožujka 2023. godine i porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sisak Klasa: UP/I-471-02/21-01/42, Urbroj: 513-07-03-21- 98 od 13. listopada 2021. godine.

II Nalaže se tuženiku naknaditi trošak upravnog spora tužitelju u iznosu od 3.750,00 EUR u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/21-01/497, Urbroj: 513-04-23- 5 od 31. ožujka 2023. godine žalba se djelomično uvažava, potom se pod točkom 1. poništava točka II. 1 .c) izreke poreznog rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave Područni ured Sisak, Klasa: UP/I-471-02/21-01/42, Urbroj: 513-07-03-21-98 od 13.10.2021. godine te točke III.-V. u dijelu koji se odnosi na naprijed navedenu poništenu točku i pod točkom 2. se utvrđuje da se u preostalom dijelu izreke žalba se odbija i rješenje ostaje na snazi, a kojim prvostupanjskim-poreznim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sisak Klasa: UP/I-471- 02/21-01/42, Urbroj: 513-07-03-21-98 od 13. listopada 2021. godine je tužitelju utvrđena obveza poreza na dobit, poreza i prireza porezu na dohodak od kapitala i poreza na dodanu vrijednost za 2019. godinu sa kamatama. Pod točkama II. -V. naložena je uplata utvrđenih obveza na za to propisane račune uz nalog za obračun i plaćanje daljnje kamate sve do dana uplate, naloženo je provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, sve u roku 8 dana od dana izvršnosti rješenja, pod prijetnjom naplate ovrhom.

Tužitelj u tužbi pobija zakonitost osporavanih rješenja navodeći kako je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Sisak, donio porezno rješenje Klasa: UP/I- 471-02/21-01/42, Urbroj: 513-07-03-21-98 od 13. listopada 2021. godine kojim je tužitelju za razdoblje od 1.1. do 31.12.2019. godine utvrđen manje obračunati porez na dobit za razdoblje u iznosu od 141.588,63 kn te kamata obračunata do 01.10.2021. godine u iznosu od 7.747,22 kn, manje obračunati porez i prirez na dohodak od kapitala; obveza poreza iznosi 622.452,62 kn, prireza 62.245,26 kn te kamata obračunatih do 4.8.2021. u iznosu od 42.442,38 kn, i manje obračunat porez na dodanu vrijednost u iznosu od 8.100,00 kn te kamata obračunata do 04.08.2021. godine u iznosu od 452,54 kn. Na navedeno porezno rješenje uložena je žalba koju je tuženik odbio utuženim rješenjem. Tužbom se pobija zakonitost rješenja u cijelosti i to zbog bitnih povreda pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava, a što je utjecalo na zakonitost utuženog rješenja. Porezno tijelo je u točki I.2. poreznog rješenja od 13. listopada 2021. godine, tužitelju utvrdilo obvezu poreza i prireza na dohodak od kapitala s kamatom obračunatom do 4.8.2021. godine u ukupnom iznosu od 727.140,26 kn, u pogledu čega je tuženik odbio žalbene navode. U osporavanom rješenju od 19 stranica, tuženik se na navedeno očitovao u tri manja odlomka i to tako da paušalno navodi stajalište poreznog tijela bez pozivanja na konkretne zakonske odredbe. Tužitelj kao bitno ističe da je s direktorom društva sklopio Ugovor o okvirnoj pozajmici za 2019. godinu za ugovorenu okvirnu pozajmicu od 1.000.000,00 kn s početkom korištenja od 01.01.2019. godine i kamatnom stopom od 2%, te tijekom 2019. godine još osam Ugovora o kratkoročnoj novčanoj pozajmici i 5 Dodataka Ugovoru, koji su dostavljeni poreznom tijelu u tijeku postupka nadzora. Isplata pozajmice vršena je na račune primatelja pozajmice i na račune njegovih vjerovnika; banaka i drugih, a povrat pozajmica vršen je uplatom na žiro račun poreznog obveznika. Tužitelj je poreznom tijelu u postupku nadzora 20.05.2021. godine dostavio detaljno očitovanje u kojem navodi da nema sklopljenih ugovora o kreditima te da su sve isplate s računa tužitelja kojima se podmiruju rate kredita, zapravo pozajmice direktoru koji je stvarni korisnik tih kredita. Radi se o tome da je dio pozajmica (temeljem gore navedenih ugovora o pozajmicama), isplaćivan tako da su direktno plaćane obveze primatelja pozajmice, dakle pozajmica nije najprije isplaćena na račun primatelja pa da je onda primatelj podmirio ratu kredita, već su uplate išle direktno vjerovnicima primatelja pozajmice. Tužitelj se također očitovao i glede povrata pozajmica ističući da je povrat vršen uplatama na žiro račun koje je primatelj pozajmice „tehnički“ vršio uplatom gotovine u banci na račun tužitelja te uplatom gotovine na bankomatima na račun tužitelja. Bitno je istaknuti da je povrat pozajmica uplaćivan na račun tužitelja te se prilikom uplate u banci kao svrha uplate navodilo „povrat pozajmice“, a kod uplate na bankomatima kao svrha uplate ponuđene su samo dvije mogućnosti; „uplata“ i „uplata utrška“, drugi izbor ne postoji, stoga primatelj pozajmice nikako nije mogao unijeti kao svrhu uplate „povrat pozajmice“ iako je svaka uplata na račun tužitelja zapravo to i bila. Dakle, nesporno je da su uplate evidentirane na žiro računu tužitelja kao „uplate“, ali samo iz razloga što prilikom uplate na bankomatu nema opcije „povrat pozajmice“, porezno tijelo ih ne priznaje kao povrat pozajmice. Porezno tijelo je u rješenju od 13. listopada 2021. godine, a koje je tuženik potvrdio, navelo da je od banaka i drugih kreditnih institucija zatražilo Obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje te (u razdoblju od 21. do 31.05.2021. godine, dakle nakon što se tužitelj očitovao) dobilo informaciju da tužitelj nema ugovorenih kredita, nego se radi o privatnim kreditima direktora. Dakle, banke su potvrdile tužiteljevu izjavu. U pogledu povrata pozajmica porezno tijelo u obrazloženju rješenja na 15. stranici kontradiktorno navodi cit: „Uplate gotovine na žiro račun uplatama putem bankomata s opisom plaćanja Polog dnevnog utrška... te uplate gotovine na žiro račun uplatama putem bankomata s opisom plaćanja uplata na depozitnom bankomatu., ne mogu se priznati kao povrat pozajmice zato što se povrat pozajmice ne vrši uplatom putem bankomata već uplatom na žiro račun poduzeća s opisom plaćanja povrat pozajmice te se kao takvo i evidentira u poslovnim knjigama s pripadajućim uplatnicama. Ovakav postupak vraćanja pozajmica nije u skladu sa zakonskim propisima te samim time Izjava odnosno obrazloženje da prilikom korištenja bankomata za uplate gotovine na žiro račun u ponuđenom izborniku nje bilo mogućnosti izbora opcije uplate - povrat pozajmice, nje opravdana .Ovo stoga što je pregledom prometa po žiro računu utvrđeno da je porezni obveznik u istom danu vršio uplate na žiro račun s opisom plaćanja vraćanje pozajmice i uplate na bankomatu bez opisa, evidentirane na Izvodima kao uplata na depozitnom bankomatu ili polog dnevnog utrška.“. Tužitelj ističe da je kontradiktorno upravo to što porezno tijelo najprije navodi da su uplate putem bankomata bile na žiro račun, a zatim da se uplatama putem bankomata ne vrši povrat pozajmica već uplatom na žiro račun „poduzeća“. Porezno tijelo očigledno pogrešno smatra da uplate putem bankomata nisu uplate na žiro račun. Postavlja se pitanje što su onda uplate putem bankomata i kamo onda taj uplaćeni novac ide ako ne na žiro račun primatelja? Također zašto onda bankomati imaju mogućnost da se putem njih obavljaju uplate? I najvažnije pitanje da li je porezno tijelo nadležno za tumačenja vezana za bankovne transakcije i transakcije putem bankomata ili je bilo dužno zatražiti mišljenje nadležne institucije? Činjenica je da su u istom danu bile uplate s opisom plaćanja „vraćanje pozajmice“ i uplate na bankomatu bez opisa jer je primatelj vraćao pozajmice i na šalteru u banci gdje postoji mogućnost navođenja bilo koje svrhe jer ju unosi službenik banke, i putem bankomata gdje su samo dvije ponuđene opcije; „uplata“ i „uplata utrška“. Suprotno utvrđenju poreznog tijela (koje i tuženik samo potvrđuje) da se radi o uplati utrška, postavlja se logično pitanje kojeg to utrška? Porezni obveznik obavlja djelatnost savjetovanja pravnih osoba te savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem, nema maloprodaju niti obavlja frizerske ili slične usluge da bi uplaćivao dnevni utržak. Samo porezno tijelo je uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave utvrdilo da tužitelj nije obveznik fiskalizacije, onda je potpuno nerazumno da bi uplaćivao bilo kakvu gotovinu kao dnevni utržak.

Odredbom članka 121. stavka 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22) propisano je da se porezni nadzor treba obavljati jednakom pozornošću u pogledu svih bitnih činjenica, kako onih koje idu na štetu poreznog obveznika, tako i onih u njegovu korist. Osim navedene odredbe porezno tijelo je ne postupajući u dobroj vjeri povrijedilo i odredbu članka 9. stavka 1. istog zakona.

Tužitelj ističe kako navod poreznog tijela da vraćanje pozajmica putem bankomata nije u skladu sa zakonskim propisima, a bez navođenja kojih to propisa i koje točno odredbe, samo govori o paušalnom i arbitrarnom postupanju poreznog tijela, što se ogleda i u činjenici da porezno tijelo u svom rješenju u nekoliko navrata kao poreznog obveznika navodi odgovornu osobu društva cit: „... porezni obveznik dostavio je dokumentaciju vezanu za osobni račun i dokumentaciju vezano za neke od njegovih osobnih kredita koji od njega nisu traženi od strane poreznog nadzora...". Mora se istaknuti i da porezno tijelo opetovano navodi frazu „koji od njega nisu traženi od strane poreznog nadzora“. Nejasno je s kojom namjerom i iz kojeg razloga je potrebno isticati da nešto nije traženo kad je sudjelovanje poreznog obveznika u postupku ne samo pravo, nego i obveza propisana odredbom članka 69. Općeg poreznog zakona prema kojoj je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze. Jednako tako paušalno i tuženik na 16. stranici osporavanog rješenja navodi cit: „...vezano za izjavu da su uplate gotovine na bankomatu s opisom plaćanja polog dnevnog utrška ili uplata na depozitnom bankomatu, zapravo povrati pozajmice, ne može se podvesti pod niti jedan zakonski okvir niti priznati kao povrat pozajmice, a kako to pogrešno smatra žalitelj jer se povrat pozajmica ne vrši uplatom na bankomatu već se vrši na žiro račun društva s opisom plaćanja - povrat pozajmice te se i tako evidentira u poslovnim knjigama s pripadajućim uplatnicama.“ Tužitelj ističe kako tuženik doslovno prepisuje navod poreznog tijela da se povrat pozajmica ne vrši uplatom na bankomatu, ali također ne navodi kojom odredbom je to propisano, već samo paušalno „ne može se podvesti pod niti jedan zakonski okvir“. Dok s jedne strane tuženik propušta najosnovnije pozvati se na relevantnu materijalnu odredbu, s druge strane tuženik docira tužitelju u osporavanom rješenju navodeći cit: „Tumačenje žalitelja odnosno njegovo razumijevanje poreznog sustava pogrešno je, jer se glede oporezivanja, prije svega radi o imperativnim normama reguliranim područjima, gdje poreznim obveznicima, ali jednako tako i poreznom tijelu, nije ostavljena na odluku primjena propisa, već je izrijekom naloženo određeno postupanje, koje ne dopušta autonomiju u odlučivanju niti primjeni.“ Iz navedenog razvidno je, ne samo nezakonito postupanje poreznog tijela koje ne navodi tu „imperativnu normu“ na kojoj temelji svoje utvrđenje, da se povrat pozajmica ne može izvršiti putem bankomata, nego isto tako nezakonito postupa sam tuženik jer potvrđuje takvo nezakonito rješenje poreznog tijela i sam se ne poziva na konkretnu materijalnu odredbu, već koristi paušalne termine uobičajene za laike; da nešto nije u skladu s propisima. Postupanje tuženika i poreznog tijela protivno je načelu zakonitosti propisanom u članku 6. stavku 1. Općeg poreznog zakona i članku 5. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09, 110/21). Tužitelj ističe da je banka Erste bank d.d. u tijeku postupka dostavila očitovanje o tome da se uplate na bankomatu prema standardima banke knjiže kao uplata dnevnog utrška, dakle radi se o čisto tehničkoj prirodi, ali tuženik je navedeno protumačio doslovno, odnosno da se radi o uplati dnevnog utrška. Kako je gore navedeno da se tuženik u samo tri odlomka očitovao glede utvrđenog poreza na dohodak od kapitala, treći odlomak u osporavanom rješenju cit: „Što se tiče bez poziva poreznog tijela dostavljenih ugovora o privatnim kreditima direktora ŽK, a koja da su sredstva uplaćivana u korist žiro računa društva putem bankomata (kao povrat pozajmica) društvu po Ugovorima o kratkoročnim pozajmicama, treba reći da pozajmice koje su ugovorene., .uopće nisu isplaćivane na privatni račun direktora, te je pravilno utvrđeno da se ovčje radi o izuzimanju novca za privatne troškove osnivača.". Tužitelj ponovno ističe da su pozajmice isplaćivane tako što su uplate išle direktno vjerovnicima primatelja pozajmice. Za takav način isplate pozajmice tužitelj je smatrao da je, dapače, transparentniji nego da se pozajmica isplaćivala na račun primatelja pa da je on plaćao obveze prema vjerovnicima. U konačnici ishod je jednak, a niti porezno tijelo niti tuženik ne navode kojom odredbom je propisano da se pozajmica mora isplatiti na račun primatelja pozajmice jer bi se u suprotnom smatralo skrivenom isplatom dobiti. U pogledu evidentiranja pozajmica u poslovnim knjigama, tužitelj ističe da je i samo porezno tijelo utvrdilo da su isplate knjižene na kontu 11406 - zajmovi članovima uprave i zaposlenicima i to početni dug u iznosu od 93.613,86 kn, promet dugovni u iznosu od 893.793,48 kn, promet potražni 869.084,11 kn, i na kontu 1631 - potraživanja od osnivača u iznosu od 221.529,01 kn, dakle sve sukladno odredbama članaka 65. i 66. Općeg poreznog zakona. S obzirom da je tužitelj uredno knjižio pozajmice u svojim poslovnim knjigama, nejasno je utvrđenje poreznog tijela i tuženika da se radi o skrivenoj isplati dobiti. Nadzorom je nesporno utvrđeno da je u poslovnim knjigama tužitelja iskazano potraživanje po osnovu zajmova članovima uprave. Da se ne radi o skrivenim isplatama dobiti u smislu članka 7. stavka 1. točke 12. Zakona o porezu na dobit, jasno je jer pozajmice nisu isplaćene „na teret dobiti“. U Bilanci društva dana pozajmica je iskazana kao potraživanje za dani zajam i ne može se tvrditi da je došlo do smanjenja imovine društva po osnovu tog zajma jer se potraživanja u Bilanci iskazuju kao imovina, a odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se izuzimanjima imovine smatraju izuzimanja izvršena tijekom poreznog razdoblja na teret dobiti tekućeg razdoblja. U tom smislu sve pozajmice da bi se mogle smatrati izuzimanjem, morale su biti knjižene kao rashod, a evidentno je da tako nisu knjižene i samo porezno tijelo je utvrdilo da su knjižene kao potraživanja od osnivača i kao zajmovi članovima uprave. Tužitelj ističe i dostavlja uz tužbu, kao iznimno bitan dokaz da se ne radi o dohotku od kapitala, Zapisnik Porezne uprave, Područnog ureda Sisak Klasa: 471-02/22-01/37, Urbroj: 513-07-03-22-75 od 27. srpnja 2022. godine kojeg je donijelo isto porezno tijelo koje je donijelo i Porezno rješenje kojim je utvrđena obveza poreza na dohodak od kapitala. Radi se o Zapisniku koji je sastavljen nakon provedenog postupka nadzora po članku 88. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, br. 115/16 do 32/20) kod poreznog obveznika ŽK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za razdoblje od 1.1.2018. do 31.12.2021. godine, direktora tužitelja, odnosno primatelja pozajmica. U postupku nadzora odnosno utvrđivanja nerazmjera imovine kod poreznog obveznika ŽK koji je odgovorna osoba društva Neokod d.o.o., nisu utvrđene nepravilnosti za nadzirano razdoblje. Bitno je istaknuti da je predmetnim zapisnikom utvrđeno da je ŽK dostavio Ugovore o pozajmicama koji su sklopljeni sa društvom Neokod d.o.o. kao davateljem pozajmica, pa tako i za 2019. godinu za ugovorenu okvirnu pozajmicu od 1.000.000,00 kn s početkom korištenja od 1.1.2019. godine i kamatnom stopom od 2%. Nadalje, utvrđeno je da je način korištenja predmetnih pozajmica ugovoren parcijalnim isplatama na račun primatelja i plaćanjem prema vjerovnicima primatelja okvirne pozajmice, a primatelj pozajmice će novac uvećan za zakonski određenu kamatnu stopu vraćati parcijalno prema mogućnostima i to legalnim načinima i mogućnostima kojima se zatvaraju između poveznih osoba što uključuje kompenzaciju, cesiju te ostale zakonom dopuštene transakcije koje služe zatvaranju dugova. U navedenom postupku je porezno tijelo izvršilo uvid u financijske kartice društva Neokod d.o.o. (tužitelja u ovom upravnom sporu), konto 11406 - zajmovi članovima uprave i zaposlenicima te su za 2019. godinu utvrđeni evidentirani iznosi primljenih i vraćenih pozajmica poreznog obveznika (str. 12. i 13. Zapisnika) dugovni promet (dane pozajmice) u iznosu od 893.793,48 kn i potražni promet (vraćene pozajmice) u iznosu od 869.084,11 kn - dugovni saldo na 31.12.2019. iznosi 118.323,23 kn, s obzirom da je dugovni saldo na dan 31.12.2018. godine bio 93.613,86 kn.

Nadalje na 27. str. Zapisnika porezno tijelo obvezniku ŽK utvrđuje za 2019. godinu kao izvore primitaka pozajmice od društva Neokod d.o.o. u iznosu od 893.793,48 kn te izdatke - povrate pozajmica društvu Neokod d.o.o. u iiznosu od 869.084,11 kn, sve evidentirano na financijskoj kartici konta 11406- zajmovi članovima uprave i zaposlenicima za 2019. godinu. Dakle, iz navedenog je razvidno da je isto porezno tijelo u drugom postupku nadzora koje je provelo od 28.2. do 27.7.22. godine nad ŽK - primateljem pozajmica od tužitelja društva Neokod d.o.o. - davatelja pozajmica, utvrdilo da se radi o pozajmicama, da je nesporno da je tužitelj pozajmice dao te da ih je primatelj pozajmica vratio. Prema tome, očigledno je da je porezno tijelo u postupku nadzora nad tužiteljem temeljem istih činjenica i okolnosti (koje su, dakle, postojale i u postupku nadzora nad direktorom društva ŽK) izvelo pogrešan činjenični zaključak i u ovom postupku pogrešno zaključuje da se ne radi o pozajmicama. Vezano za utvrđenje obveze poreza na dobit iz točke I.1) Poreznog rješenja, tužitelj ističe da je sukladno svemu navedenom u točki II. ove tužbe nezakonito utvrđena osnovica poreza na dobit koja je uvećana za iznos uplata na žiro račun, a koje su tretirane kao uplate utrška. Osim navedenog porezno tijelo suprotno odredbi članka 6. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona tužitelju nezakonito ne priznaje 50 % troškova u vezi s motornim vozilom. Naime, tužitelj je zaključio Ugovor o financijskom leasingu s društvom Porshe leasing d.o.o. te je sukladno tome za automobil predmet leasinga, uredno knjižio 50 % troškova u vezi s motornim vozilom koji se odnose na troškove goriva i održavanje vozila, i 100 % troškova osiguranja vozila, a sve sukladno odredbi članka 7. stavka 1. točke 4. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, br. 177/04 do 106/18). Porezno tijelo navodi da tužitelj nije koristio vozilo u poslovne svrhe te da se stoga ne mogu priznati troškovi kako je navedeno. Tužitelj ističe da porezno tijelo očigledno ne razumije i pogrešno tumači odredbu članka 7. stavka 1. točke 4. Zakona o porezu na dobit. Naime, notorna činjenica je da se motorna vozila za osobni prijevoz, osim u poslovne svrhe koriste i za privatne potrebe, ali s obzirom da je administrativno zahtjevno utvrditi i razdvojiti iznos stvarnog korištenja u privatne svrhe, te s obzirom da bi u poreznom pogledu bilo složeno pratiti i kontrolirati takvo razdvajanje, upravo radi pojednostavljenja postupka propisan je poseban porezni tretman korištenja motornih vozila, odnosno podjela u postotku 50 : 50. Sukladno tome priznato je pravo na odbitak 50 % pretporeza te se za 50 % troškova uvećava osnovica poreza na dobit, odnosno u rashode se priznaje 50 % troškova nastalih u vezi motornih vozila, osim troškova osiguranja i kamata koji se priznaju u punom iznosu. Namjera zakonodavca je bila pojednostaviti postupak vezano za korištenje vozila u poslovne i privatne svrhe, bez da porezni obveznici posebno dokazuju koliko su vozilo koristili u koju svrhu. Tuženik pak u osporavanom rješenju glede navedenih troškova potpuno pogrešno navodi da su za porezno priznavanje istih potrebni putni nalozi i evidencija o korištenju osobnog automobila, a što nije propisano niti odredbama Zakona o porezu na dobit niti odredbama Pravilnika o porezu na dobit. U smislu navedenog tužitelj ističe Uputu Ministarstva financija, Porezne uprave Klasa: 410-10/18-01/01, Urbroj: 513-07-21-01/18-1 od 27.3.2018. godine iz koje se kao bitno izdvaja cit:

„Pojednostavljenje proizlazi iz činjenice da se priznavanjem prava na odbitak 50% pretporeza kod korištenja prijevoznih sredstava za osobni prijevoz ne propisuje obveza vođenja dodatnih evidencija jer se smatra da pretporez nije odbijen u dijelu u kojem se prijevozna sredstva koriste u privatne svrhe pa ne proizlazi ni obveza obračuna PDV-a prilikom korištenja istih u djelu za privatne potrebe... Obveza vođenja evidencije o korištenju sredstava za osobni prijevoz nije propisana ili obvezna.“

Nadalje, navod tuženika na 18. str. osporavanog rješenja da ni prvostupanjsko tijelo ni tuženik nisu dužni tužitelju priznati trošak amortizacije za motorno vozilo jer ga on sam nije iskazao u Prijavi poreza na dobit, nije točan jer je utvrđivanje činjenica koje idu u prilog poreznom obvezniku propisano i odredbom članka 6. stavak 2. i odredbom članka 121. stavak 2. Općeg poreznog zakona.

Iz navedenog i u ovoj točki III. tužbe, razvidno je očigledno nezakonito postupanje i tuženika i poreznog tijela te pogrešna primjena materijalnog prava čime čine povredu odredbe članka 6. stavaka 1. i 2. i odredbe članka 9. Općeg poreznog zakona. Nepoznavanje osnovnih načela i odredbi poreznih propisa te pogrešno tumačenje istih, ne postupanje u dobroj vjeri i arbitrarno utvrđivanje poreznih obveza ukazuje na to da su porezno tijelo i tuženik donijeli nezakonita rješenja i u pogledu svih drugih nepriznatih troškova.

Sukladno svemu prethodno navedenom predlaže se da sud poništi prvostupanjsko-porezno i drugostupanjsko rješenje.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

Predlaže sudu da bez rasprave odbije tužbeni zahtjev.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Sud je dana 08. srpnja 2024. godine te dana 02. prosinca 2024. godine održao usmene i javne rasprave u prisustvu opunomoćenice tužitelja, tužitelja osobno i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika tuženika te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024).

Na raspravi dana 08. srpnja 2024. godine je opunomoćenica tužitelja navela kako je porezni obveznik Neokod davao pozajmice vlasniku i da je te iste pozajmice vlasnik vratio. Vratio ih je bilo na šalteru banke, bilo putem bankomata. Porezno tijelo ustraje na pretjeranom formalizmu navodeći da povrat pozajmica preko bankomata nije povrat nego da je polog utrška a to nitko ne može biti jer "Neokod" nije obveznik fiskalizacije i nema nikakvog utrška. Nadalje, porezno tijelo ignorira i pojašnjenje banke koja kaže da je nebitno na koji način se transakcija vrši i to ne određuje vrstu transakcije. Nadalje, samim time ne radi se o skrivenoj isplati dobiti, kako to porezno tijelo pogrešno utvrđuje jer je porezni obveznik Neokod knjižio to potraživanje prema vlasniku za pozajmice. U drugom poreznom postupku koji je to isto porezno tijelo vodilo nad vlasnikom društva ŽK utvrđeno je da je ŽK primio i vratio pozajmice poreznom obvezniku odnosno društvu Neokod. Dakle, porezno tijelo u ovom postupku na temelju ističe činjenica i okolnosti donosi potpuno drugačiji odnosno pogrešan činjenični zaključak. Nadalje, porezno tijelo potpuno nezakonito i pogrešno ne priznaje pravo na 50% pretporeza za osobno vozilo. Kao dokaz tome predaje se u spis i uputa samog poreznog tijela gdje se to mora priznati. U spis se predaje i e-mail korespodencija sa službenicom banke. Tužitelj je dalje naveo da je prijavio prihod od 307.887,50 kn a da je porezno tijelo temeljem provedenog sveobuhvatnih činjenica utvrdio prihod od 312.925,00 kn. Nadalje, porezni obveznik sukladno djelatnosti društva obavlja poslove savjetovanja sa gradovima, općinama, trgovačkim društvima i ustanovama i prilikom osnivanja društva je dostavio dokaz da ne obavlja poslove sa gotovinom. Stoga utvrđene uplate na bankomatu od 420 tisuća kuna ne mogu se smatrati prihodom društva odnosno prihodom od obavljanja gospodarske djelatnosti budući da niti jedan gradonačelnik, načelnik, direktor ne može platiti sa računa grada usluge gotovinom. Također, neosnovano je porezno tijelo odbilo trošak božićnice, regresa, nagrade ŽK samo zato što je bio zaposlen u nepunom radnom vremenu. Također, nezakonito je odbijanje školarine za doktorski studij s obzirom na činjenicu da zakonske odredbe jasno propisuju da ukoliko je trošak školovanja vezna uz djelatnost društva što ovdje nesporno jest takav trošak se mora priznati. Činjenica uplate novca na bankomatu kao tehnički način uplate novca je dostavljena i od strane Erste banke i od strane HNB-a.

Na raspravi dana 02. prosinca 2024. godine je opunomoćenica tužitelja ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih navoda iznesenih na raspravi od 8. srpnja i još je dodala: da osnovni dokaz koji ide u prilog tužitelju je uz tužbu priloženi zapisnik tog istog poreznog tijela, područnog ureda [adresa] od 27. srpnja 2022. godine, u kojem porezno tijelo utvrđuje da su sve pozajmice koje je gospodin ŽK kao direktor Društva uzeo iz Društva, da su sve te pozajmice i vraćene društvu. Dakle, samo porezni tijelo je utvrdilo da nema osnove za utvrđivanje bilo kakve porezne obveze jer su sve pozajmice vraćene. U ovom postupku upravo utvrđuju obvezu na osnovu tih pozajmica, zapravo potpuno netočno i pogrešno utvrđuju činjenično stanje. Nema skrivene isplate dobiti jer su pozajmice vraćene. Tužitelj je još dodao da pozajmica nije osnova za porez već prihod, a na pozajmicu se plaća kamata koju je platio i da je potpuno shizozofreno da na iznos od 300 000 kn plaća milijun kuna poreza.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

Uvidom u prvostupanjsko-porezno rješenje Ministarstvo financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sisak, Klasa: UP/I-471-02/21-01/42, Urbroj: 513-07-03-21-98 od 13. listopada 2021. godine Sud je utvrdio da je istim tužitelju za razdoblje od 01.01. do 31.12.2019. godine utvrđen manje obračunati porez na dobit za razdoblje u iznosu od 141.588,63 kn te kamata obračunata do 1.10.2021. u iznosu od 7.747,22 kn, manje obračunati porez i prirez na dohodak od kapitala; obveza poreza iznosi 622.452,62 kn, prireza 62.245,26 kn te kamata obračunatih do 4.8.2021. u iznosu od 42.442,38 kn, i manje obračunat porez na dodanu vrijednost u iznosu od 8.100,00 kn te kamata obračunata do 4.8.2021. u iznosu od 452,54 kn. Uvidom u osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/21- 01/497, Urbroj: 513-04-23-5 od 31. ožujka 2023. godine sud je utvrdio da se istim žalba djelomično uvažava, potom se pod točkom 1. poništava točka II. 1 .c) izreke poreznog rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave Područni ured Sisak, Klasa: UP/I-471-02/21-01/42, Urbroj: 513-07-03-21-98 od 13.10.2021. te točke III. -V. u dijelu koji se odnosi na naprijed navedenu poništenu točku i pod točkom 2. se utvrđuje da se u preostalom dijelu izreke žalba se odbija i rješenje ostaje na snazi, s obrazloženjem kako je žalba djelomično osnovana. Iz spisa predmeta razvidno je da je Ministarstvo financija - Porezna uprava, Područni ured Sisak, provela postupak poreznog nadzora kod poreznog obveznika, a o čemu je dana 4.8.2021. godine sačinjen zapisnik kojim su utvrđene nepravilnosti pobliže opisane u zapisniku te dopunski zapisnik dana 1.10.2021. Protiv zapisnika, porezni obveznik je uložio prigovor. Temeljem činjenica utvrđenih zapisnicima doneseno je porezno rješenje dana 13.10.2021. godine kojim je žalitelju utvrđena porezna obveza sa kamatom, a sve kao u izreci rješenja, protiv kojeg je uložio žalbu. Nadzorom je utvrđeno da je žalitelj u 2019. godini poslovne prihode od obavljanja usluga savjetovanja i izrade akata iskazao u iznosu od 295.863,09 kn (u bruto bilanci te računu dobiti i gubitka), a koje je evidentirao u Knjizi izdanih računa temeljem ukupno 153 računa. Pregledom Knjige izdanih računa utvrđeno je da računi prate numerički slijed od rednog broja 1 do 123, utvrđeno je da neki računi nedostaju, neki su knjiženi pod drugim rednim brojevima, račun broj 170 je dva puta izdan, sve kako je to detaljno opisano na str. 4 pasus 3. obrazloženja. Utvrđeno je da nedostaje 47 računa, temeljem slijednosti računa. U svezi nedostajućih računa žalitelj je naveo da kod ispisa računa nije korišten nikakav program već su pisani u word programu, što je dovelo do pomanjkanja koncentracije i preskočenih računa. Pregledom nekih izdanih računa, utvrđeno je da se radi o računima na kojima je napomena da obveznik nije u sustavu PDV temeljem čl. 90.st. 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Kako je žalitelj dostavio samo izlazne račune bez popratne dokumentacije to je pozvan dostaviti sve Ugovore o poslovnoj suradnji sa naručiteljima ili izjave s opisom suradnje odnosno dostaviti svu dokumentaciju koja svjedoči o tome da su fakturirane usluge doista i izvršene. Traženu dokumentaciju u roku žalitelj nije dostavio (ponude, narudžbenice, zapisnike, izvješća o obavljenim uslugama i sl.) već je naveo da se za fakturirane usluge nije provodio postupak nabave. Uvidom u sve račune koje su dostavili kupci i sve račune koje je dostavio žalitelj utvrđeno je da se ne radi o istim računima (drugačiji su) odnosno da račune koje je dostavio kupac usluga žalitelj ne posjeduje niti je evidentirao u Knjizi izdanih računa U svezi naprijed utvrđenog žalitelj se očitovao te izjavio da se radi o nemaru, neznanju i nesnalaženju. Porezno je tijelo nakon dostavljenog očitovanja (str. 8 obrazloženja rješenja) ponovno izvršilo pregled svih računa te utvrdilo da žalitelj nije izdao 159 računa već 153 računa koje je evidentirao u Knjizi izdanih računa (izradio ŽK) u iznosu od 307.887,50 kn, dok su kupci dostavili 179 računa na ukupan iznos od 312.925,00 kn. (izradila ZK knjigovođa ili ŽK). Pregledom izvoda prometa po žiro računima banaka odnosno uplata kupaca, utvrđene su uplate, sve kako je to prikazano u tabelama na str. 10,11 i 12 obrazloženja rješenja. Na str. 13-15 obrazloženja dan je pregled gotovinskih uplata na žiro račune banaka pod opisom: polog utrška (60.569,40), polog dnevnog utrška na atm putem bankomata (155.699,40) te uplata na depozitnom bankomatu (204.100,00). Utvrđeno je i daje žalitelj primio dvije uplate i to u iznosu od 500,00 kn (za odvjetničke usluge iako žalitelj nije odvjetnik) i 954,60 kn (tabela broj 4 na str. 13 rješenja) za koje uplate nema vjerodostojne dokumentacije niti izdanih računa, a čime je postupio protivno čl. 62.st. 1. OPZ-a. Dakle, nadzorom su utvrđeni ukupni prihodi žalitelja u iznosu od 734.748,40 kn (312.925,00+60.569,40+155.699,40+204.100,00+500,00+954,60), prihodi iskazani po žalitelju iznose 295.863,09 kn te utvrđena razlika između prihoda iskazanih u Prijavi poreza na dobit za 2019. po žalitelju i prihoda utvrđenih nadzorom iznosi 438.879,31 kn. Slijedom navedenog utvrđeno je da žalitelj u 2019. knjiženja i druga evidentiranja nije obavljao potpuno, točno, pravodobno i uredno, a čime je postupio protivno čl. 66.OPZ-a. Nadalje, uvidom u prijavu poreza na dobit te bruto bilancu za 2019. god. utvrđeno je daje žalitelj iskazao rashode u iznosu od 92.997,3 8 kn, dok je u Knjizi ulaznih računa evidentirao rashode u iznosu od 78.675,75 kn te utvrđena razlika iznosi 14.321,63 kn. Utvrđeno je da je žalitelj u Popisu dugotrajne imovine na31.12.2018. evidentirao osnovna sredstva i to Samsung SM- G950F:nabavljen 3.11.2017.,UHD PQ SAM: nabavljen 5.10.2017., S8 G950 Orhideja, nabavljen 24.10.2017., Apple iPhone 7, Apple Macbook Air 13, Apple iMac 21,5, Audi A5 Sportback 2,0 tdi Dinamic (nabavljeni u 2018.). U Popisu dugotrajne imovine na dan 31.12.2019. žalitelj je evidentirao dva mobitela. Uvidom u Knjigu primljenih računa utvrđeno je daje žalitelj u poslovne rashode 2019. na financijskom kontu evidentirao kupnju šest mobilnih uređaja u ukupnom iznosu od 29.749,61 kn. Kako žalitelj ima samo jednog zaposlenika-direktora, a u rashode je evidentirao naprijed navedeni trošak kupnje 6 mobilnih uređaja te kako mobitelima koji su nabavljeni u 2017. (Samsung SM- G950F i Samsung SM-G950F) nije prošao vijek trajanja od dvije godine i isti nisu otpisani, to nema zakonske osnove da se prizna trošak od 29.749,61 kn, prema članku 12.st.5. točka 4. i 15. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine' br. 177/04, 90/05, 57/06,146/08, 80/10,22/12,148/13,143/14, 50/16, 115/16, 106/18).

Člankom 12. Zakona o porezu na dobit, propisano je: 1) Amortizacija dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine priznaje se kao rashod u svoti obračunanoj na trošak nabave po linearnoj metodi primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz stavka 5. ovoga članka. (2) Amortizacija se obračunava pojedinačno. (3) Dugotrajnom materijalnom i nematerijalnom imovinom smatraju se stvari i prava čiji je pojedinačni trošak nabave veći od 3.500,00 kuna i vijek trajanja duži od godinu dana. (5) Godišnje amortizacijske stope utvrđuju se prema amortizacijskom vijeku za svrhe oporezivanja, za pojedine su grupe dugotrajne imovine: točka 4. za računala, računalnu opremu i programe, mobilne telefone i opremu za računalne mreže (2 godine), 50%.

Nadalje je utvrđeno da je žalitelj u poslovne rashode evidentirao troškove goriva i održavanja vozila u iznosu od ukupno 14.972,01 kn te je predočen Ugovor o financijskom leasingu za vozilo Audi A5 Sportback 2,0 tdi Dinamic, dok u Prijavi poreza na dobit nije iskazan trošak amortizacije.

Člankom 7.st.l. točka 4. Zakona o porezu na dobit ( Narodne novine' br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16, 115/16, 106/18) propisano je da se osnovica iz čl. 5. Zakona povećava za 50% troškova, osim troškova osiguranja i kamata, nastalih u svezi s vlastitim ili unajmljenim motornim vozilima i drugim sredstvima za osobni prijevoz (osobni automobil, plovilo, helikopter, zrakoplov i sl.) poslovodnih, rukovodnih i drugih zaposlenih osoba, ako se na osnovi korištenja sredstava za osobni prijevoz ne utvrđuje plaća.

Kako vlastito vozilo kupljeno na financijski leasing, nije korišteno u poslovne svrhe te kako je žalitelj utvrđivao plaću za 1 sat, to se ne mogu priznati troškovi goriva i održavanja osobnog vozila u iznosu od 14.972,01 kn niti troškovi osiguranja vozila u iznosu od ukupno 2.869,26 kn, sukladno naprijed navedenom članku 7.st. 1 ,t.4. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine' br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16, 115/16, 106/18). Nadalje je utvrđeno da je žalitelj u bruto bilanci na kontu 4225 evidentirao usluge javnog bilježnika u iznosu od 2.714,75 kn, međutim pregledom primljenih računa, utvrđeno je da se radi o troškovima koji nisu u izravnoj vezi s ostvarivanjem dobiti odnosno da se isti odnose na osobne troškove direktora PK i to: trošak solemnizacije, trošak ovjere Ugovora o dugoročnom namjenskom kreditu, trošak solemnizacije. Kako je riječ o osobnim kreditima direktora, to se troškovi javnog bilježnika u naprijed navedenom iznosu, ne mogu priznati i to sukladno odredbi članka 7.st.l.toč.l3. Zakona o porezu na dobit, kojim je propisano da osnovica iz članka 5. Zakona, povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu. Osnovom naprijed citirane odredbe zakona, žalitelju se ne priznaju drugi troškovi koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i to trošak školarine, trošak ostalih obveza prema radnicima, zatim ne priznaje mu se trošak kamata sukladno odredbi članka 7.st.2.točka 11. Zakona o porezu na dobit, kojom je propisano da se osnovica povećava za kamate koje nisu porezno priznati rashod, ne priznaje mu se trošak novčanih kazni sukladno odredbi članka 7.st. 1.točka 7. Zakona o porezu na dobit, kojom je propisano da se osnovica uvećava za kazne koje izriče mjerodavno tijelo.

Žalitelju se sukladno članku 5. te članku 11. Pravilnika o porezu na dobit, priznaju samo oni troškovi koji su izravno vezani uz obavljanje djelatnosti odnosno izdaci o kojima postoje uredne isprave i koji su vezani uz ostvarivanje prihoda jer između prihoda i rashoda mora postojati međuzavisnost, dakle da se učinjeni trošak treba odraziti na ostvarivanje tekućih i budućih prihoda. Žalitelju se priznaju troškovi u iznosu od 28.530,90 kn (tabela na str. 20 obrazloženja rješenja).

Kako je žalitelj u Prijavi poreza na dobit za 2019. iskazao poreznu osnovicu od 212.438,32 kn na koju je obračunao porez u iznosu od 25.492,60 kn, dok je nadzorom (dopunski zapisnik) porezna osnovica utvrđena u iznosu od 1.179.905,31 kn to je na istu utvrđena obveza poreza na dobit u iznosu od 141.588,63 kn. Netočnim utvrđivanje porezne osnovice postupio je protivno odredbi članka 5.st.l.

Zakona o porezu na dobit.

Nadalje, a kako žalitelj nije evidentiran kao obveznik fiskalizacije, dok je pregledom prometa žiro računa utvrđeno kontinuirano uplaćivanje gotovine nepoznatog porijekla to je žalitelj pozvan očitovati se o uplatama putem bankomata, polog dnevnog utrška te nesrazmjera prihoda, pozajmica i prometa po računu. Žalitelj se očitovao da novac na žiro računu pod različitim opisima plaćanja, uplata dnevnog utrška, uplata po računu, gotovinska uplata, pozajmica, predstavljaju vlastita sredstva osnivača i direktora i predstavljaju povrate pozajmice. Društvo ima samo ugovoren leasing za vozilo te da su ostale uplate po kreditima samo izvršene sa žiro računa kao platitelja po navedenim obvezama, a stvarna osnova istih su navedeni ugovori o pozajmicama, odnosno u konkretnim slučajevima trgovačko društvo je samo i isključivo platitelj za navedene obveze. Žalitelj je dostavio osam Ugovora o kratkoročnim pozajmicama i pet Dodataka Ugovorima, sklopljenih između društva Neokod d.o.o. i direktora ŽK. Prema istima davatelj pozajmice se obvezuje uplatiti pozajmicu na privatni račun korisnika. Kamata od 2% se obračunava pri povratu pozajmice i uplaćuje jednokratno. Uvidom u bruto bilancu za razdoblje 2019. godine utvrđeno je daje na kontu 11406 žalitelj iskazao zajmove članovima uprave i zaposlenicima, sve kako je navedeno na str. 24 obrazloženja rješenja, pasus prvi. Utvrđeno je i daje žalitelj na financijskom kontu 4608 - nepriznat trošak, evidentirao osobne troškove direktora ŽK, i to: trošak prema bankama s osnova kredita (Sberbank d.d., Slatinska banka d.d., Zagrebačka banka d.d., Privredna banka Zagreb d.d., ABC- Kreditna unija Sisak, Manus projekt d.o.o., Numeratum d.o.o., Sindikalna štedno kreditna unija Zagreb itd), trošak Erste Card Club d.o.o., OTP revolving, Slatinska master, trošak ovrha, povrat pozajmica fizičkim osobama koje su njemu dane kao fizičkoj osobi (VK, LK, FK, NK, IK, TK, Ž), i ostalih troškova u ukupnom iznosu od 221.529,01 kuna. Dana 30.12.2019. žalitelj je donio odluku da se sa konta 4608 iznos od 221.529,01 kn osobnih troškova direktora preknjiži na konto 1631-potraživanja od direktora. Utvrđeno je kako žalitelj nije vodio evidenciju o nepriznatim troškovima odnosno ukupno nepriznati troškovi utvrđeni po prometu žiro računa iznose 416.414,57 kn. Prema zaprimljenom Očitovanju kojeg je dostavio LK, izjavio je daje direktoru društva ŽK pozajmio iznos 2.300,00 kn, a da mu je umjesto kao fizička osoba vršio povrat pozajmice preko računa društva Neokod d.o.o. Na isti način se očitovala i OK odnosno da mu je dala pozajmicu, a da joj je vraćena na njen račun sa računa društva Neokod d.o.o. Pregledom privatnog računa direktora otvorenog kod Zagrebačke banke i OTP banke, utvrđeno je da pozajmice ugovorene Ugovorima o kratkoročnim pozajmicama, nisu isplaćene na privatni račun sukladno sklopljenim ugovorima, a slijedom čega se ukupno isplaćen novac sa žiro računa društva, ne može smatrati pozajmicama direktora. Pregledom izvoda utvrđeno je daje sa žiro računa društva ukupno na tekuće račune direktora uplaćeno 235.160,00 kn s opisom uplate: plaća, osobno primanje i plaćanje naloga te nigdje nema uplate s opisom plaćanja-pozajmica niti su privatni ugovori direktora sa financijskim institucijama i bankama, dokaz da se radi o vraćanju pozajmica.

Slijedom naprijed iznesenog porezno je tijelo utvrdilo da se ne radi o pozajmicama, već o izuzimanju novčanih sredstava za privatne troškove direktora i člana društva na teret dobiti, a kojim izuzimanjem je isplaćena sva dobit iz prethodnih razdoblja. Dakle, isplate putem žiro računa društva i to zajmovi članovima uprave u iznosu od 893.793,48 kn, potraživanja od osnivača u iznosu od 221.529,01 kn, privatni troškovi vlasnika po žiro računu u iznosu od 416.414,57 kn, smatraju se izuzimanjima u novcu u ukupnom iznosu od 1.310.208,05 kn+prenesene pozajmice od 93.613,86 kn, sveukupno iznos od 1.403.821,91 kn s time da se priznaju uplate na žiro račun s opisom plaćanja povrat pozajmice u iznosu od 359.484,72 kn. Temeljem članka 66 st. 1. i čl. 70.st.2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 115/16-106/18) izvršen je obračun poreza na dohodak od kapitala i prireza uvećanjem neto izuzimanja od 1.044.337,19 kn u bruto 1.729.035,08 kn te utvrđena porezna obveza u iznosu od 622.452,62 kn i obveza prireza u iznosu od 62.245,26 kn. Žalba se uvažava iz razloga, kako slijedi:

Žalitelj je u 2019. godini, dakle u vrijeme kada nije bio u sustavu PDV ispostavio 19 računa sa iskazanim porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu računa od 40.500,00 kn (osnovica + pdv), pdv od 8.100,00 kn, a prikaz kojih je dan na str. 27 obrazloženja rješenja. Kako žalitelj nije u zakonom propisanom roku prema članku 84. st. 1. i članku 85 st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine 73/13, 148/13,143/14, 115/16, 106/18), obračunao i iskazao PDV u prijavama za obračunsko razdoblje od 1.10.2019. do 31.12.2019., to mu je pravilno utvrđena obveza PDV te zatezne kamate u iznosu od 452,54 kn, a koje su obračunate od dana dospijeća do dana uplate u tijeku nadzora (tabelarni prikaz obračuna kamata u tabeli na str. 28 obrazloženja rješenja). Međutim, kako i samo porezno tijelo utvrđuje da je žalitelj PDV u iznosu od 8.100,00 kn uplatio tijekom poreznog nadzora, dakle prije donošenja ovdje pobijanog poreznog rješenja, to slijedi da je pogrešno naložena uplata već plaćenog PDV, slijedom čega je glede ovog dijela valjalo riješiti kao u točci 1. izreke ovog rješenja.

Žalba se odbija.

U prekluzivnom žalbenom roku od 30 dana od dana zaprimanja poreznog rješenja (21.10.2021.) uložena je žalba dana 19.11.2021., navode koje ovo tijelo razmatra, kako slijedi:

Slijedeći prigovore žalitelja i to prigovor da direktor društva nije osobno zaprimio porezno rješenje te da potpis na dostavnici nije njegov, isti se ne prihvaća, iz razloga kako slijedi:

Člankom 59. Općeg poreznog zakona (Narodne novine 115/16-42/20), dalje OPZ, propisano je: (1) Porezni akt kojim se odlučuje o pojedinačnim pravima i obvezama iz porezno-pravnog odnosa ili kada od dana dostave poreznog akta počinje teći rok koji se ne može produžiti, dostavlja se prema mjestu dostave osobnom dostavom sudionicima poreznog postupka. Ako sudionik ima opunomoćenika, porezni akt dostavlja se samo opunomoćeniku. (2) Mjestom dostave iz stavka 1. ovoga članaka smatra se: 1. prebivalište ili uobičajeno boravište sudionika, 2. sjedište sudionika koji je pravna osoba, 3. radno mjesto sudionika.

Osobnom dostavom iz ovoga članka smatra se dostava koja je izvršena osobno osobi kojoj je porezni akt namijenjen. Dostavom poreznog akta opunomoćeniku smatra se da je dostava izvršena samom sudioniku.

Člankom 61. st. 1. i 2. Općeg poreznog zakona, propisano je: 1) Izvršena osobna dostava potvrđuje se dostavnicom. Dostavnicu potpisuju sudionik ili osoba ovlaštena za primanje poreznog akta i dostavljač.(2) Sudionik ili osoba ovlaštena za primanje poreznog akta na dostavnici će zapisati datum primitka.

Obvezna osobna dostava sudioniku žalitelju koji je pravna osoba izvršena je u skladu sa člankom 59. Općeg poreznog zakona i to u mjestu sjedišta pravne osobe. Dostava se dokazuje dostavnicom koja prileži spisu i kojom je prema članku 61. OPZ-a, potvrđena izvršena osobna dostava. Na dostavnici je potpis primatelja, datum primitka 21.10.2021. i potpis dostavljača.

Dostava je ujedno izvršena kao osobna dostava iz čl. 59. st. 3. OPZ-a, jer je obavljena fizičkoj osobi ovlaštenoj za preuzimanje pismena u ime žalitelja kao pravne osobe. Stoga žalitelj neosnovano ukazuje na odredbe koje reguliraju ostavljanje pisane obavijesti o vremenu sljedeće dostave, jer se takve obavijesti ostavljaju samo u slučaju nemogućnosti izvršenja uredne dostave.

Dakle, znajući da pravna osoba može imati samo jedno sjedište koje se upisuje u sudski registar kao i daje dužna u svome sjedištu organizirati odnosno osigurati nesmetano zaprimanje pismena, to je porezno rješenje pravilno dostavljeno poreznom obvezniku Neokod d.o.o., u mjestu njegova sjedišta na adresi [adresa] i to sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 59. Općeg poreznog zakona, što je potvrđeno dostavnicom (čl. 61. OPZ). Slijedom naprijed navedenog, prigovor žalitelja o neurednoj dostavi, u cijelosti se otklanja neosnovanim.

Nadalje, prigovor žalitelja da mu u postupku nije omogućeno izjašnjavanje, je u potpunosti promašen. Ovo je tijelo izvršilo uvid u spis te utvrdilo da u ovom postupku poreznog nadzora nisu povrijeđena nikakva žaliteljeva prava niti je na bilo koji način onemogućen u ostvarivanju svojih prava. Žalitelj je obaviješću o poreznom nadzoru upoznat sa pravima, obvezama te posljedicama ne postupanja glede svojih obveza te je sukladno čl. 122. Općeg poreznog zakona, dalje OPZ, upozoren da daje obavijesti, predočava evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge isprave te daje sukladno članku 69. OPZ dužan sudjelovati u postupku nadzora i utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze. U postupku je sačinjen i uručen mu zapisnik (čl. 126. OPZ) kojim su utvrđene činjenice bitne za oporezivanje žalitelja sve u okviru predmeta nadzora i određenog razdoblja nadziranja, protiv kojeg je uložen prigovor, a prije sastavljanja zapisnika (čl. 125. OPZ) obavljen je zaključni razgovor o čemu je sačinjena službena zabilješka, upoznat je sa novoutvrđenom obvezom, te je končano doneseno ovdje pobijano rješenje, protiv kojeg je uložio žalbu.

Člankom 122. st.l. OPZ, propisano je da je porezni obveznik dužan sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za oporezivanje na način da daje obavijesti, predočava evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge isprave ili imenuje osobu koja će to raditi u njegovo ime, o čemu je dužan obavijestiti porezno tijelo najkasnije do datuma početka poreznog nadzora utvrđenog u obavijesti iz članka 120. ovoga Zakona. Treba reći i da je žalitelj u svakom trenutku imao pravo sukladno članku 84. Zakona o općem upravnom postupku, obavijestiti se o tijeku postupka i razgledati sve spise predmeta te je imao pravo o svom trošku umnožiti akte iz spisa, i to sve do dana donošenja ovog rješenja. Nadalje, u odnosu na prigovor da je u postupku poreznog nadzora trebalo izuzeti inspektoricu ĐK, izvršenim uvidom u spis predmeta, ovo tijelo ne nalazi daje žalitelj podnio ikakav zahtjev za izuzeće, pri čemu valja reći da u žalbenom postupku ovo tijelo o istome ne odlučuje, već o izuzeću temeljem uredno podnesenog zahtjeva odlučuje voditelj ili čelnik poreznog tijela, u skladu sa člankom 56. OPZ-a.

Ni prigovor žalitelja o povredi članka 125. Općeg poreznog zakona, nije osnovan. Člankom 125. Općeg poreznog zakona, propisano je (1) O ishodu poreznog nadzora, prije sastavljanja zapisnika, treba obaviti zaključni razgovor s poreznim obveznikom ili s osobom koju je imenovao porezni obveznik te raspraviti sporne činjenice, pravne ocjene, zaključke i njihove učinke na utvrđivanje porezne obveze te o tome sačiniti zabilješku.(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, zaključni razgovor neće se obaviti:

1. ako tijekom poreznog nadzora nisu utvrđene nepravilnosti ili 2. ako porezni obveznik razgovor izbjegava ili odbija 3. u nadzorima fiskalizacije i igara na sreću. Ovo je tijelo izvršilo uvid u spis te utvrđuje da spisu prileži službena zabilješka iz koje je razvidno daje zaključni razgovor sa žaliteljem održan dana 4.8.2021., a na kojem su raspravljene sporne činjenice, pravne ocjene, zaključke i njihove učinke na utvrđivanje porezne obveze. Obzirom je zakonom propisano da se prije sastavljanja zapisnika mora održati zaključni razgovor, a koji je održan o čemu svjedoči zabilješka u spisu te obzirom zakonom nije vremenski propisano njegovo trajanje te kako i sam žalitelj navodi da je bio na zaključnom razgovoru, to ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja.

Vezano za prigovor da je dana 4.11.2021. predao podnesak u spis na kojeg da se porezno tijelo nije očitovalo, valja reći da je ovo tijelo izvršilo uvid u podnesak te da je iz zabilješke sačinjene povodom obavljenog zaključnog razgovora vidljivo da je na zaključni razgovor žalitelj donio podnesak pod nazivom Podnesak na dostavljenu Informaciju o utvrđenim nepravilnostima, a u kojem nije iznio nikakve nove dokaze vezane za porezni nadzor, već je samo ponovio navode iz već ranije dostavljenih očitovanja, a koji su raspravljeni na zaključnom razgovoru.

U odnosu na prigovor da bi porezno tijelo prekoračilo svoje ovlasti time što je od kupaca tražilo dokumentaciju, valja reći da Opći porezni zakon/OPZ predviđa široki spektar dokaznih sredstava, slijedom čega se kao dokaz može koristiti sve ono što se smatra odgovarajućim za utvrđivanje kakve činjenice gdje u postupku poreznog nadzora porezno tijelo utvrđuje činjenice, primamo na temelju podataka iz poslovnih knjiga. Međutim, sukladno odredbi članka 77. OPZ porezno je tijelo slobodno u izboru dokaza kojima se može poslužiti utvrđivanjem činjeničnog stanja. Porezno tijelo, može iskoristiti sve što može pridonijeti utvrđivanju činjeničnog stanja u pojedinom slučaju, a kakvu će dokaznu snagu imati pojedini dokaz to utvrđuje službena osoba na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno (čl. 9.st.2. Zakona o općem upravnom postupku).

Sukladno odredbi članka 81. st. 1. i 2. OPZ-a porezno tijelo može tražiti predočenje poslovnih knjiga, evidencija, poslovne dokumentacije i drugih isprava od poreznog obveznika i drugih osoba kod kojih se one nalaze, te su ih dužni predočiti poreznom tijelu. Nastavno na taj prigovor, valja reći daje porezno tijelo (s jedne strane) ovlašteno i dužno u svim segmentima žaliteljevog poslovanja nesporno utvrditi da li su isporuke prikazane na računima, doista i izvršene od izdavatelja računa te tu ne može biti riječi o nikakvom prekoračenju ovlasti. Dakle, kad porezni obveznik sam na zahtjev poreznog tijela u roku ne dostavi traženu dokumentaciju, porezno je tijelo ovlašteno (s druge strane) istu zatražiti od kupaca u čemu nema ništa sporno, osim što su usporedbom žaliteljeve dokumentacije sa onom koju su dostavili kupci, utvrđene nepravilnosti, a koje žalitelj bezuspješno pokušava opravdati nemarom, neznanjem i sl. Tumačenje žalitelja odnosno njegovo razumijevanje poreznog sustava pogrešno je, jer se glede oporezivanja, prije svega radi o imperativnim normama reguliranim područjima, gdje poreznim obveznicima, ali jednako tako i poreznom tijelu, nije ostavljena na odluku primjena propisa, već je izrijekom naloženo određeno postupanje, koje ne dopušta autonomiju u odlučivanju niti primjeni. U odnosu na prigovor daje pogrešno utvrđeno činjenično stanje za kupca Muzej grada Pregrade, treba reći daje na str. 10 zapisnika o nadzoru konstatirano daje taj kupac izvršio plaćanja po 7 računa, svaki po 500,00 kn, ukupno 3.500,00 kn i to temeljem računa broj: 4/2019, 11/2019, 19/2019, 31/2019, 50/2019,51/2019 i 61/2019., dok je na str. 11. porezno tijelo utvrdilo daje žalitelj pod tim rednim brojevima računa evidentirao druge kupce (osim za račune 4-1-1 i 19-1-1 te je konstatiralo daje pregledom Knjige izdanih računa, tom kupcu žalitelj izdao i evidentirao u poslovnim knjigama 7 računa i to broj računa:4-l-l/2019,12-1-1/2019,19-1-1/2019, 34-1-1/2019, 53-1-1/2019, 54-1-1/2019, 63-1-1/2019 ukupnog iznosa 4.500,00 kn (račun broj 63-1- 1/2019. na iznos od 1.500,00 kn), slijedom čega ne stoji prigovor o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Odnosno kupac je izvršio plaćanje po računima rednih brojeva koji se razlikuju od računa rednih brojeva koje je žalitelj evidentirao u svoji poslovnim knjigama. Vezano za prigovor da nije zapisnički konstatirano da je u vrijeme kada nije bio u sustavu PDV, zaračunati PDV OPĆINI MAČE platio, treba reći da je u zapisniku porezno tijelo utvrdilo daje taj kupac žalitelju platio jedan račun u iznosu od 1.500,00 kn bez PDV i 3 računa u iznosu od 1.875,00 kn od čega PDV iznosi 375,00 kn (sveukupno 7.125,00 kn) i to temeljem računa brojeva: 113/2019, 131/2019, 152/2019 i 169/2019, dok je na str. 12 zapisnika porezno tijelo konstatiralo da je pregledom Knjige izdanih računa, tom kupcu žalitelj izdao i evidentirao u poslovnim knjigama 4 računa i to brojeva računa 107-1-1/2019, 119-1-1/2019, 152-1- 1/2019, 169-1-1/2019. Odnosno pregledom računa koje je dostavio kupac i računa koje je dostavio žalitelj, utvrđeno je da se ne radi o istim računima već o naknadno izdanim računima od strane žalitelja, slijedom čega je u potpunosti neosnovan prigovor da bi činjenično stanje za ovog kupca bilo pogrešno utvrđeno. U obrazloženju pobijanog rješenja je navedeno da je žalitelj PDV zaračunat na računima kupcu Općina Mače (kada žalitelj nije bio u sustavu PDV) i to po računima 131-1-1/2019, 152-1-1/2019 i 169/2019 platio 14.6.2021., dakle u tijeku nadzora, slijedom čega ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja. U odnosu na kupca GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA KLANJEC, potpuno je promašen prigovor da bi time što je porezno tijelo konstatiralo da na računima kupca (njih devet) nema potvrde o zaprimanju, tko ih je zaprimio i kada, prekoračilo svoje ovlasti. Porezno je tijelo konstatiralo ono što je utvrdilo te tu ne može biti riječi o prekoračenje ovlasti. Za tog je kupca utvrđeno da je platio ukupno računa u iznosu od 3.200,00 kn, ukupan iznos izdanih računa iznosi 4.000,00 kn kao i da još nisu izvršena plaćanja po računima broj 168/2019 i 156/2019. U odnosu na kupca OPĆINA GUDINCI treba reći da je porezno tijelo utvrdilo da je taj kupac izvršio plaćanja temeljem 9 računa na iznos od 1.500,00 kn bez pdv i dva računa sa pdv u iznosu od ukupno 1.875,00 kn (pdv 375,00kn) i to računa broj: 16/2019, 23/2019,33/2019,41/2019, račun bez broja od 26.6.2019., račun bez broja od 30.6.2019., 78-1-1/2019, 95-1-1/2019, 116-1- 1/2019, 122-1-1/2019, 151-1-1/2019. U račune broj 16/2019, 33/2019 i 41/2019. je naknadno upisano broj računa i godina, napomena da nije u sustavu PDV, da je pravovaljan bez potpisa i pečata, način plaćanja transakcijski i da ih je izradila ĆK. Uvidom pak u Knjigu izdanih računa utvrđeno je daje pod dostavljenim navedenim rednim brojevima računa, žalitelj evidentirao druge kupce (osim za račun 151-1-1/2019.) te je pregledom Knjige izdanih računa, utvrđeno daje tom kupcu žalitelj izdao i evidentirao u poslovnim knjigama račune i to brojeva računa 18-1- 1/2019, 25-1-1/2019, 36-1-1/2019,43-1-1/2019, 58-1-1/2019, 64-1-1/2019, 82-1- 1/2019, 97-1-1/2019, 108-1-1/2019, 117-1-1/2019, 151-1-1/2019. (str. 14 zapisnika). Odnosno kupac je izvršio plaćanje po računima rednih brojeva koji se razlikuju od računa rednih brojeva koje je žalitelj evidentirao u svojim poslovnim knjigama, slijedom čega prigovor da utvrđeni nedostatci u računima brojeva 16/2019, 33/2019 i 41/2019. nisu točni, je u potpunosti promašen. U obrazloženju poreznog rješenja je utvrđeno daje PDV zaračunat na računima 122-1-1/2019 i 151 - 1-1/2019. izdanim kupcu OPĆINA GUDINCI (kada žalitelj nije bio u sustavu PDV) plaćen dana 14.6.2021., dakle u tijeku poreznog nadzora, slijedom čega ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja. Vezano za prigovor u odnosu na kupca OPĆINA KRAPINSKE TOPLICE, utvrđeno je daje taj kupac platio račune u ukupnom iznosu od 36.875,00 kn temeljem računa rednih brojeva navedenih na str. 14 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa (str. 14 zapisnika) u Knjizi izdanih računa evidentirao druge kupce (tabela 10 zapisnika) kao i da je kupac izvršio plaćanje po računima rednih brojeva koji se razlikuju od računa rednih brojeva izdanih tom kupcu, a koje je žalitelj evidentirao u svojim poslovnim knjigama u ukupnom iznosu od 32.875,00 kn. U obrazloženju poreznog rješenja utvrđeno je da je PDV kojeg je žalitelj zaračunao na računima kada nije bio u sustavu pdv, izdanim tome kupcu i to po računima broj 125-1-1/2019,144-1-1/2019, 148/-1-1/2019, i 161-1-1, platio dana 16.6.2021., slijedom čega ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja. U odnosu na kupca GRAD PLOČE, taj je kupac platio jedan račun i to broj 17/2019, dok je uvidom u Knjigu izdanih računa utvrđeno da je pod tim brojem računa 17/2019. žalitelj evidentirao kupca Grad Vrbovec. Za kupca GRAD SLATINA utvrđeno je da je taj kupac dostavio dva računa i to rč.br. 164-1- 1/2019. irč. br. 171- 1/2019. na ukupan iznos od 2.500,00 kn, dok je u Knjizi izdanih računa žalitelj pod brojem računa 164-1/2019. evidentirao drugog kupca, računa broj 171-1/2019. nema te je utvrđeno da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račun broj 170-1/2019. U odnosu na prigovor da bi činjenično stanje bilo nepravilno i nepotpuno utvrđeno za kupca OPĆINA BABINA GREDA, treba reći da je taj kupac platio račune u ukupnom iznosu od 12.000,00 kn temeljem računa rednih brojeva navedenih na str. 16 i 17 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa (navedenih na str. 16 i 17 zapisnika) u Knjizi izdanih računa evidentirao druge kupce (tabela 14 zapisnika) kao i daje žalitelj tome kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 10.750,00 kn (brojeva kako je to navedeno str. 17 zapisnika). U obrazloženju poreznog rješenja utvrđeno je da je PDV kojeg je žalitelj zaračunao na računima kada nije bio u sustavu PDV, izdanim tome kupcu i to po računima broj 118-1-1 /2019,126-1-1 /2019, 146/-1- 1/2019, 165-1-1/2019 i 170-1-1/2019 platio dana 15.6.2021., slijedom čega ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja. Za kupca OPĆINA DRNJE razvidno je da je taj kupac platio račune u ukupnom iznosu od 13.000,00 kn temeljem računa rednih brojeva navedenih na str. 17 i 18 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa (navedenih na str. 17 i 18 zapisnika) u Knjizi izdanih računa evidentirao druge kupce (tabela 15 zapisnika) kao i da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 10.750,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 17 zapisnika). Kupac SLATINA KOM d.o.o. platio je račune u ukupnom iznosu od 18.500,00 kn rednih brojeva kako je to navedeno na str. 19 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa (navedenih na str. 19 zapisnika) u Knjizi izdanih računa evidentirao druge kupce (tabela 16 zapisnika, osim za račune 6-1-1 i 13-1-1) kao i daje žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 18.500,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 19 zapisnika (6,13,23,31,39,51,69). Vezano za prigovor da nije zapisnički konstatirano da je platio PDV kojeg je iskazao na računima ispostavljenim kupcu BABINA GREDA kada nije bio u sustavu pdv, treba reći da je u obrazloženju poreznog rješenja utvrđeno da je PDV kojeg je žalitelj zaračunao na računima tome kupcu i to po računima 118-1-1, 126-1-1, 146-1-1, 165-1-1 i 170-1-1 platio dana 15.6.2021., slijedom čega ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja, a još manje da bi činjenično stanje bilo nepravilno utvrđeno. Za OPĆINU LEGRAD, a vezano za prigovor da je dostavljena dokumentacija od tog kupca i žaliteljeva istovjetna u sadržaju i iznosu računa, treba reći daje taj kupac ukupno uplatio 28.000,00 kn po računima rednih brojeva navedenih na str. 19 i 20 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa u Knjizi izdanih računa evidentirao druge kupce (tabela 17 zapisnika) kao i da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 26.000,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 20 zapisnika). Za GRAD VRBOVEC, vezano za prigovor da je dostavljena dokumentacija od tog kupca i žaliteljeva istovjetna u sadržaju i iznosu računa, treba reći da taj je kupac platio račune u ukupnom iznosu od 36.000,00 kn temeljem računa rednih brojeva navedenih na str. 21 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa u Knjizi izdanih računa evidentirao druge kupce (tabela 18 zapisnika) kao i da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 33.000,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 21 i 22 zapisnika). Za RADIO OGULIN, a vezano za prigovor da je dostavljena dokumentacija od tog kupca i žaliteljeva istovjetna u sadržaju i iznosu računa, treba reći daje taj kupca platio račune u ukupnom iznosu od 9.437,50 kn temeljem računa rednih brojeva navedenih na str. 22 i 23 zapisnika te je uvidom u dostavljene račune utvrđeno da se radi o računima koji ne odgovaraju računima po kojima je izvršeno plaćanje odnosno daje pod tim rednim brojevima žalitelj evidentirao druge kupce ili da u Knjizi izdanih računa, nema nekih računa (tabela broj 20 zapisnika). Za kupca UDICA -UDRUGA ZA DEKMOKRACIJU I CIVILNE AKTIVNOSTI, a vezano za prigovor da nije zapisnički konstatirano daje platio PDV kojeg je iskazao na računu ispostavljenim tom kupcu kada nije bio u sustavu PDV, treba reći da je u obrazloženju poreznog rješenja utvrđeno da je PDV kojeg je žalitelj zaračunao tome kupcu i to po računu broj 190/2019., platio dana 14.6.2021., slijedom čega ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja, a još manje da bi činjenično stanje bilo nepravilno utvrđeno.

Za JAVNA USTANOVA PARK PRIRODE LONJSKO POLJE, a vezano za prigovor da je dostavljena dokumentacija od tog kupca i žaliteljeva istovjetna u sadržaju i iznosu računa, treba reći daje taj kupca platio račune u ukupnom iznosu od 14.100,00 kn temeljem računa rednih brojeva navedenih na str. 24 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa u Knjizi izdanih računa evidentirao druge kupce (tabela 21 zapisnika) kao i da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 14.100,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 24 zapisnika). Za TURISTIČKU ZAJEDNICU GRADA ORAHOVICE, vezano za prigovor da je dostavljena dokumentacija od tog kupca i žaliteljeva istovjetna u sadržaju i iznosu računa, treba reći da taj je kupac platio račun u iznosu od 3.800,00 kn temeljem računa rednog broja 112/2019., dok je žalitelj pod tim rednim brojem računa u Knjizi izdanih računa evidentirao drugog kupca (i to Općinu Smokvica, tabela 22 zapisnika) kao i daje žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račun broj 100- 1-1/2019.U iznosu od 3.800,00 kn. Za OPĆINU MARIJA BISTRICA, a vezano za prigovor da je dostavljena dokumentacija od tog kupca i žaliteljeva istovjetna u sadržaju i iznosu računa, treba reći da je taj kupac platio račune u ukupnom iznosu od 24.000,00 kn temeljem računa rednih brojeva navedenih na str. 25 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa u Knjizi izdanih računa evidentirao i druge kupce (tabela 23 zapisnika) kao i da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 22.000,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 26 zapisnika). Za Grad Ogulin utvrđeno je da je taj kupac platio računa u ukupnom iznosu od 21.000,00 kn po računima brojeva pobrojanim na str. 27 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa u Knjizi izdanih računa evidentirao i druge kupce (tabela 24 zapisnika) kao i da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 18.500,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 27 zapisnika). Za OPĆINU SMOKVICA utvrđeno je daje taj kupac platio račune u ukupnom iznosu od 32.250,00 kn po računima rednih brojeva pobrojanim na str. 30 i 31 zapisnika, dok je žalitelj pod tim rednim brojevima računa u Knjizi izdanih računa evidentirao i druge kupce (tabela 25 zapisnika) kao i da je žalitelj tom kupcu izdao i evidentirao račune u ukupnom iznosu od 27.500,00 kn (rednih brojeva kako je to navedeno str. 31 i 32 zapisnika). Vezano za prigovor da nije zapisnički konstatirano da je platio PDV kojeg je iskazao na računima ispostavljenim tom kupcu kada nije bio u sustavu PDV, treba reći da je u obrazloženju poreznog rješenja utvrđeno daje pdv kojeg je žalitelj zaračunao tome kupcu i to po računima broj 132-1-1, 140-1-1, 141-1- 1 i 147-1-1, platio dana 14.6.2021., slijedom čega ovo tijelo ne nalazi povredu zakona na štetu žalitelja, a još manje da bi činjenično stanje bilo nepravilno utvrđeno. Dakle, žalitelj je izdao 153 računa koje je evidentirao u Knjizi izdanih računa (izradio ŽK) u iznosu od 307.887,50 kn, dok su kupci dostavili 179 računa na ukupan iznos od 312.925,00 kn. (izradila ZK knjigovođa ili ŽK). Prema tome neosnovano žalitelj navodi da ne postoji 179 računa u iznosu od 312.925,00 kn, s time da je u tablicama dan prikaz plaćenih računa, a naprijed je konstatirano koliko je izdano računa koje su poreznom tijelu dostavili kupci i na koji iznos. Naprijed opisanim načinom poslovanja žalitelj je postupio protivno odredbi članka 65. i 66. Općeg poreznog zakona, a kojima je propisano da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja (čl. 65.). Knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (članak 66.st.l.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (2). Knjigovodstvene isprave koje su izrađene na papiru mogu se pretvoriti u elektronički zapis ako se osigura vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost od trenutka pretvorbe do kraja razdoblja propisanog za čuvanje knjigovodstvene isprave (3). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (4). Knjiženja i druga evidentiranja ne smiju se mijenjati na način da se prvotni sadržaj više ne može utvrditi. Ne smiju se obaviti ni izmjene takvog značaja daje neizvjesno jesu li provedene odmah ili naknadno. Slijedom toga prigovor žalitelja da je do dupliranja, trodupliranja itd. računa došlo jer da on radi pet dana u tjednu te da za svoje poslovanje koristi više informatičkih uređaja (prvotno je to žalitelj pripisivao nemaru, neznanju i sl.) ne može dovesti do drugačijeg rješenja ove porezne stvari, jer je nesporno da je žalitelj postupio protivno zakonom propisanim obvezama. Osim toga porezno je tijelo utvrdilo da na računima na kojima je napomena da ih je izradila ĆKknjigovođa, ona nije u nadziranom razdoblju pružala knjigovodstvene usluge žalitelju. Vezano za prigovor žalitelja da porezno tijelo odbija priznati daje on dostavio račune treba reći da su upravo usporedbom računa koje je dostavio žalitelj i računa koje su poreznom tijelu dostavili kupci utvrđene nepravilnosti i razlike i to da su oni plaćali račune drugih brojeva od računa brojeva koje je poreznom tijelu dostavio žalitelj, a pod tim rednim brojevima je žalitelj u svojim poslovnim knjigama evidentirao druge kupce. U situaciji gdje žalitelj ne vodi svoje poslovanje i poslovne knjige sukladno naprijed citiranim odredbama OPZ-a, tvrditi da je ukupan iznos izdanih računa drugačiji od onog kojeg je utvrdilo porezno tijelo temeljem računa žalitelja koje su poreznom tijelu dostavili kupci, je u potpunosti promašeno. Jednako tako vezano za izjavu da su uplate gotovine na bankomatu s opisom plaćanja polog dnevnog utrška ili uplata na depozitnom bankomatu, zapravo povrati pozajmice, ne može se podvesti pod niti jedan zakonski okvir niti priznati kao povrat pozajmice, a kako to pogrešno smatra žalitelj jer se povrat pozajmica ne vrši uplatom na bankomatu već se vrši na žiro račun društva s opisom plaćanja- povrat pozajmice te se i tako evidentira u poslovnim knjigama s pripadajućim uplatnicama. Ovdje treba reći, a vezano za očitovanje Erste bank od 10.8.2021. kojom banka potvrđuje da se uplata na bankomatu od strane pravne osobe na izvodima evidentira kao uplata dnevnog utrška, sukladno bančinim standardima, da se tim očitovanjem dokazuje gotovinska uplata dnevnog utrška, međutim nedvojbeno je da se time ne dokazuje da bi uplata dnevnog utrška na bankomatu, predstavljala povrat pozajmice, kako to pogrešno smatra žalitelj već predstavlja uplatu/ prihod društva. Iako žalitelj navodi da društvo ne posluje s gotovinom, upravo gotovinske uplate na bankomatu svjedoče o tome, slijedom čega se izjava žalitelja da je zapravo radi o povratu pozajmice, ne prihvaća. Žalitelj je, a pregledom prometa po žiro računu društva naplatio odvjetničke usluge SK, iako za to nije registriran, a za što nije izdao račun te je pravilno porezno tijelo utvrdilo da je navedenim postupljeno protivno odredbi članka 62.st. 1. Općeg poreznog zakona, dok je prigovor žalitelja da se tu zapravo radi o pozajmici u potpunosti neosnovan (sve se svodi na izjavu). Isto vrijedi i za uplatu na žiro račun društva pod opisom plaćanja U0005INVMC452356 , za što nije izdan račun, a obzirom daje uplata izvršena na žiro račun društva to se prigovor daje riječ o privatnom trošku direktora ŽK, otklanja neosnovanim te je ovo tijelo stava da je porezno tijelo pravilno utvrdilo daje riječ o prihodu društva uplatama na žiro račun društva. Dakle, uplate na žiro račun društva su prihod društva, dok se privatni troškovi direktora plaćaju na njegov osobni račun.

Žalitelj je u 2019. godini teretio troškove kupnje 6 mobitela u iznosu od 29.749,61 kn iskazane na financijskom kontu, međutim budući društvo ima samo jednog zaposlenika te kako mobitelima upisanim u osnovna sredstva i to Samsung sm-g95of i S8 h950 Orhideja, nije prošao vijek trajanja od dvije godine te nisu otpisani to je porezno tijelo pravilno utvrdilo kako nema osnove za priznavanje troška u navedenom iznosu i to sukladno članku 12.st.l. točka 4. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine' br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16, 115/16, 106/18). Prigovor daje na ugovor o operativnom leasingu kupljen jedan uređaj, a ne dva, slijedom navedenog, ovdje nije relevantan. Vezano za prigovor žalitelja u odnosu na osporeni trošak školovanja treba reći da se troškovi porezno priznaju samo u slučaju kada su vjerodostojno dokumentirani knjigovodstvenim ispravama te kad su temeljem takvih isprava proknjiženi u poslovnim knjigama. Preduvjet za njihovo priznavanje je postojanje takvih isprava sukladno članku 9. i čl. 8.st.l. i 2. Zakona o računovodstvu te članku 66. Općeg poreznog zakona. Žalitelj ne može kao porezno priznati rashod knjižiti troškove za koje ne raspolaže vjerodostojnim ispravama, slijedom čega su isti pravilno osporeni temeljem članka 7.st. 1. t. 13. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine" br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16, 115/16, 106/18), kojim je propisano da se porezna osnovica iz članka 5. Zakona povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu. Prigovor žalitelja da se društvu kao zakupoprimcu imaju priznati troškovi zakupa i to 12.000,00 kn, ne može se uvažiti, a ovo iz razloga što žalitelj nije dostavio dokaze o nastalim troškovima u vidu uplata na račun zakupodavca (direktor ŽK) te iz razloga što niti ugovor o zakupu nije prijavljen Poreznoj upravi odnosno ne mogu se priznati troškovi koji nisu nastali niti su proknjiženi u poslovnim knjigama. Vezano za prigovor zašto mu se ne priznaje trošak novčane kazne i trošak kamata, valja reći daje Zakonom o porezu na dobit, decidirano propisano: Člankom 7. st. 1. točka. 7. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine" br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16 i 115/16,106/18) propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona povećava za kazne koje izriče mjerodavno tijelo te se prema stavku 11. istog članka, povećava za kamate koje nisu porezno priznati rashod prema odredbama ovoga Zakona. Vezano za prigovor žalitelja o osporenim troškovima goriva odnosno da je on dostavio vjerodostojne isprave (račune) kao i izvješća o izvršenim uslugama temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji s kupcima, žalitelja ovo tijelo podsjeća da on Ugovore uopće nije imao, već su isti naknadno pisani nakon što je porezno tijelo poslalo Obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje prema kupcima te dostavljeni u tijeku nadzora su neuredni, neusklađeni, prepravljani itd. treba reći kako slijedi: Računi sami za sebe uz naknadno napisana izvješća sa samo taksativno pobrojanim savjetodavnim uslugama bez podataka i potpisa sudionika nisu vjerodostojne knjigovodstvene isprave da se putovalo i bilo na nekakvom sastanku, već su za porezno priznavanje troškova potrebni Putni nalozi i Evidencija o korištenju osobnih automobila, a koje isprave žalitelj ne posjeduje. Dakle, žalitelj nije dostavio Putne naloge niti Evidencije o korištenju osobnog automobila odnosno vjerodostojne isprave u smislu članka 66.st.4. Općeg poreznog zakona, dakle dokaze/isprave, a koje bi svjedočile o tome gdje se točno putovalo, išlo na sastanke odnosno dokaze o stvarnoj potrošnji goriva, s time da na računima nema niti podataka o tome o kojem se vozilu radi. Prigovor žalitelja da mu se ima priznati trošak amortizacije (financijski leasing) ne može se prihvatiti jer žalitelj nikakav trošak amortizacije nije iskazao u Prijavi poreza na dobit, niti on može svoje greške pripisivati/ prebacivati na porezno tijelo. Naime, žalitelj je odgovorna osoba za uredno vođenje poslovnih knjiga, a niti prvostupanjsko niti ovo tijelo nije dužno, a ni ovlašteno uvažavati nepoznavanje temeljnih načela urednog vođenja poslovnih knjiga niti prihvaćati kako žalitelj navodi greške, iz razloga što je zakonom decidirano propisano i to člankom 66.st.5. Općeg poreznog zakona da se knjiženja i druga evidentiranja ne smiju mijenjati na način da se prvotni sadržaj više ne može utvrditi, a niti se smiju obaviti ni izmjene takvog značaja daje neizvjesno jesu li provedene odmah ili naknadno. Odnosno prigovori žalitelja koji smjeraju na to da on ima pravo na sve moguće troškove, ne mogu se prihvatiti. Naime, sa stajališta poreznih propisa, žalbeni se navodi ukazuje neosnovanim. U poreznom postupku i konkretnom slučaju porezno je tijelo utvrđivalo da li su troškovi u izravnoj svezi s ostvarivanjem dobiti ili nisu te su žalitelju od strane poreznog tijela pravilno priznati oni koji su izravno vezani uz obavljanje djelatnosti i o kojima postoje uredne isprave koje o njima svjedoče. Sto se tiče bez poziva poreznog tijela dostavljenih ugovora o privatnim kreditima direktora ŽK, a koja da su sredstva uplaćivana u korist žiro računa društva putem bankomata (kao povrat pozajmice) društvu po Ugovorima o kratkoročnim pozajmicama, treba reći da pozajmice koje su ugovorene ugovorima o kratkoročnim pozajmicama, uopće nisu isplaćene na privatni račun direktora, te je pravilno utvrđeno da se ovdje radi o izuzimanju novca za privatne troškove osnivača odnosno prividnim ugovorima kojima su prikrivena izuzimanja u novcu za privatne potrebe vlasnika društva na teret dobiti tekućeg razdoblja. Prema odredbi članka 64. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 115/16,106/18) propisano je da se dohotkom od kapitala smatraju primici po osnovi kamata, izuzimanja imovine i korištenja usluga na teret dobiti tekućeg razdoblja, kapitalni dobici, udjeli u dobiti ostvareni dodjelom ili opcijskom kupnjom vlastitih dionica, dividende i udjeli u dobiti na temelju udjela u kapitalu, a koji su ostvareni u poreznom razdoblju. Člankom 66. stavkom 1. istoga Zakona je propisano da se izuzimanjima imovine i korištenjem usluga iz članka 64. stavka 1. ovoga Zakona o porezu na dohodak smatraju izuzimanja imovine i korištenje usluga od strane članova trgovačkih društava za njihove privatne potrebe (skrivene isplate dobiti) izvršeni tijekom poreznog razdoblja na teret dobiti tekućeg razdoblja, te izuzimanja fizičkih osoba koje obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 29. ovoga Zakona od koje se plaća porez na dobit.

Prema navedenoj odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak, izuzimanje novčanih sredstava za privatne potrebe člana društva se smatra izuzimanjem imovine na koji se obračunava porez na dohodak od kapitala. Dakle u postupku je utvrđeno izuzimanje imovine i korištenje usluga od strane člana društva za njegove privatne potrebe (skrivene isplate dobiti) koje je izvršeno tijekom poreznog razdoblja na teret dobiti tekućeg razdoblja kako je to propisano odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak te se oporezuje porezom na dohodak od kapitala po osnovi izuzimanja.

Člankom 70.st.2. Zakona o porezu na dohodak, propisano je da se porez na dohodak od kapitala po osnovi izuzimanja imovine i korištenja usluga iz Članka 66. ovoga Zakona obračunavaju, obustavljaju i uplaćuju isplatitelji istodobno s isplatom primitka, kao porez po odbitku, po stopi od 36%.

Na primitak od izuzimanja za privatne potrebe člana društva, društvo Neokod d.o.o., ovdje žalitelj kao isplatitelj bio je u obvezi obračunati, obustaviti i uplatit porez na dohodak od kapitala po osnovi izuzimanja imovine istodobno s isplatom primitka, kao porez po odbitku, po stopi od 36%. (čl. 70. st. 2. Zakona o porezu na dohodak) i to do trenutka podnošenja prijave poreza na dobit (st.3.), a obzirom to nije učinio, pravilno je izvršen obračun poreza na dohodak od kapitala i prireza, u iznosima kao u toč. 1.2.) izreke poreznog rješenja. Razmatranjem zakonitosti pobijanog rješenja ovo tijelo nalazi daje pobijano rješenje sastavljeno sukladno odredbama članka 98. stavak 5. Općeg poreznog zakona, budući obrazloženje rješenja sadrži utvrđeno činjenično stanje, sažetak dokaznog postupka, porezne propise te razloge koji upućuju na odluku danu u izreci pobijanog rješenja.

Kako je prvostupanjsko tijelo pravilno i u dovoljnoj mjeri utvrdilo činjenično stanje, pravilno primijenilo materijalne propise dok iznijete okolnosti nisu od utjecaja na zakonitost rješenja koje je doneseno temeljem potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, to je valjalo žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu te riješiti kao u točci 2. izreke ovog rješenja. Iako nije provedeno neovisno sudsko vještačenje Sud je izvršio uvid u priloženo tužitelja vještačenje koje je provelo " Porezno savjetništvo "Filković" d.o.o. iz Zagreba dana 29. ožujka 2024. godine smatrajući ga objektivnim i vjerodostojnim i u kojem se daje mišljenje " kako proizlazi da porezno rješenje potvrđeno drugostupanjskim rješenjem nije u cijelosti zakonito odnosno predmetna rješenja nisu utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom slanju, te ista nisu donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, radi čega posljedično ni utvrđene obveze poreza na dobit za razdoblje 01.01.2019. do 31.12.2019., poreza i prireza na dohodak od kapitala za razdoblje 0i.01.2019. do 31.12.2019.. sve s pripadajućim zateznim kamata nisu zakonite odnosno na zakonu osnovane. Zakonito je utvrđena obveza PDV-a za razdoblje 01.01.2019. do 31.12.2019. godine uz pripadajuće zatezne kamate, ali je neosnovano naloženo plaćanje ove obveze radi čega je drugostupanjskim rješenjem u tom dijelu Porezno rješenje poništeno od strane drugostupanjskog poreznog tijela".

Stoga je prema ocjeni suda, osporavanim rješenjima povrijeđen je zakon na štetu tužitelja. Naime, isto proizlazi iz ore navedenog vještačkog Nalaza i mišljenja, a svakako treba uzeti u obzir i navode opunomoćenice tužitelja na raspravi 02. prosinca 2024. godine " da osnovni dokaz koji ide u prilog tužitelju je uz tužbu priloženi zapisnik tog istog poreznog tijela, područnog ureda [adresa] od 27. srpnja 2022. godine, u kojem porezno tijelo utvrđuje da su sve pozajmice koje je gospodin ŽK kao direktor Društva uzeo iz Društva, da su sve te pozajmice i vraćene društvu. Dakle, samo porezni tijelo je utvrdilo da nema osnove za utvrđivanje bilo kakve porezne obveze jer su sve pozajmice vraćene. U ovom postupku upravo utvrđuju obvezu na osnovu tih pozajmica, zapravo potpuno netočno i pogrešno utvrđuju činjenično stanje. Nema skrivene isplate dobiti jer su pozajmice vraćene. Tužitelj je još dodao da pozajmica nije osnova za porez već prihod, a na pozajmicu se plaća kamata koju je platio i da je potpuno shizozofreno da na iznos od 300 000 kn plaća milijun kuna poreza.

Slijedom svega navedenog Sud nalazi da je tužitelj prigovorima iznesenim u tužbi i provedenom postupku svakako doveo u sumnju zakonitost osporavanih rješenja pa je stoga usvojio tužbeni zahtjev i poništio prvostupanjsko-porezno rješenje od od 13. listopada 2021. godine godine i drugostupanjsko rješenje od 31. ožujka 2023. godine kojim se žalba djelomično uvažava, potom se pod točkom 1. poništava točka II. 1 .c) izreke poreznog rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave Područnog ureda Sisak, Klasa: UP/I-471-02/21-01/42, Urbroj: 513-07-03-21-98 od 13.10.2021. te točke III.-V. u dijelu koji se odnosi na naprijed navedenu poništenu točku i pod točkom 2. se utvrđuje da se u preostalom dijelu izreke žalba se odbija i rješenje ostaje na snazi.

Slijedom svega navedenoga sud je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima riješio kao u izreci.

Tužitelju je obzirom na potpuni uspjeh u sporu, na temelju članka 144. Zakona o upravnim sporovima i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023), dosuđen trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav tužbe - iznos od 1.000,00 EUR (Tbr. 27/1), i za zastupanje na ročištu dana 08. srpnja 2024. godine i dana 02. prosinca 2024. godine - za svako iznos od po 1.000,00 EUR ( Tbr. 27/2), što je ukupno 3.000,00 EUR, plus 25% PDV-a što je 750,00 EUR, tako da ukupno dosuđeni trošak iznosi 3.750,00 EUR.

U Zagrebu 23. prosinca 2024.

Sutkinja:

Željka Babarović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. i čl. 131. ZUS-a).

DNA:

1. Odvjetnica Suzana Budišćak-Kupčinec, Odvjetničko društvo "Koharić & Budišćak- Kupčinec" d.o.o., [adresa] Zagreb, Nova Ves 4,

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Katančićeva 5,

3. U spis