REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4275/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB 39901919995, Zagreb, Mihanovićeva 12, kojeg zastupa punomoćnik Marko Paulinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buterin & Posavec d.o.o., Zagreb, Masarykova ulica 3, 2. tužitelja HŽ CARGO d.o.o., OIB 08720210702, Zagreb, Mihanovićeva 12, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Delač, odvjetnik iz Zagreba, Boškovićeva 24 i 3. tužitelja HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB 80572192786, Zagreb, Mihanovićeva 12, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić i partneri d.o.o., Zagreb, Jurišićeva 23, protiv tuženika FEROIMPEX d.o.o., OIB 94630634508, Bregana, Strma 11, kojeg zastupa punomoćnik Frano Gavranić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šeparović, Špehar i Gavranić j.t.d., Zagreb, Šenoina 19, radi isplate iznosa od 2.093.726,64 EUR (15.775.183,37 kn) po tužbenom zahtjevu i iznosa od 7.832.021,99 EUR (59.010.369,72 kn) po protutužbenom zahtjevu, odlučujući o žalbama prvo, drugo i trećetužitelja i o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2017 od 5. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2017 od 5. lipnja 2020. u točkama I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII. i dijelu točke X. njene izreke kojim je odbijen tuženikov protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 47.449.775,96 kn (6.297.667,52 EUR) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos i zahtjev za zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.449.202,14 kn (723.233,41 EUR) za razdoblje od 17. veljače 2000. do 4. lipnja 2020.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2017 od 5. lipnja 2020. u dijelu točke IX. njene izreke u odnosu na iznos od 4.427.545,14 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos i na zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.683.846,00 kn za razdoblje od 17. veljače 2000. do 4. lipnja 2020., na stopu zakonske zatezne kamate na iznos od 1.683.846,00 kn za razdoblje od 5. lipnja 2020. do isplate, kao i u dijelu točke X. njene izreke u odnosu na iznos od 5.449.202,14 kn (723.233,41 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od 5. lipnja 2020., te u točkama XI., XII., XIII., XIV., XV., XVI.,

XVII., XVIII. i XIX. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.427.545,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. veljače 2020. do isplate, protutužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 1.683.846,00 kn za razdoblje od 17. veljače 2000. do 4. lipnja 2020., kao i protutužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 1.683.846,00 kn od 5. lipnja 2020. po stopi višoj od stope označene u točki I. izreke ove presude.

2. Nalaže se tužiteljima 1. HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Zagreb, 2. HŽ CARGO d.o.o., Zagreb, i 3. HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, solidarno isplatiti tuženiku iznos od 723.233,41 EUR (5.449.202,14 kn) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 5. lipnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi prvotužitelju parnični trošak u iznosu od 67.344,08 EUR (507.486,87 kn) u roku od osam dana, a u preostalom dijelu odbija se zahtjev prvotužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.493.683,73 kn. 4. Nalaže se tuženiku naknaditi drugotužitelju parnični trošak u iznosu od 65.070,59 EUR (490.274,37 kn), a u preostalom dijelu odbija se zahtjev drugotužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.717.538,13 kn.

5. Nalaže se tuženiku naknaditi trećetužitelju parnični trošak u iznosu od 59.041,99 EUR (444.851,87 kn), a u preostalom dijelu odbija se zahtjev trećetužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.781.223,13 kn.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 127.500,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2017 od 5. lipnja 2020., koja je ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2017 od 18. lipnja 2020. presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o. Zagreb isplati iznos od 147.904,43 kn sa zateznim kamatama koje teku od 20.06.2001. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

II. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-7665/1998 od 01.02.1999. godine u dijelu kojim se nalaže tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o. Zagreb isplati ovršni trošak u iznos od 5.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 01.02.1999. godine do isplate, po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

III. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-8760/1998 od 27.10.1998. godine u dijelu kojim se nalaže tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o. Zagreb isplati iznos od 4.712.899,80 kn sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 255.926,30 kn od 15.10.1997., - na iznos od 451.724,00 kn od 30.10.1997., - na iznos od 244.183,70 kn od 30.10.1997.,

- na iznos od 1.792.998,70 kn od 15.10.1997.,

- na iznos od 1.968.067,10 kn od 25.10.1997. pa do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužiteljima trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27.10.1998. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

IV. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-8761/1998 od 27.10.1998. godine u cijelosti kojim se nalaže tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o.Zagreb isplati iznos od 811.843,02 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 29.07.1998. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužiteljima trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27.10.1998. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

V. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-8835/1998 od 27.10.1998. godine u dijelu kojim se nalaže tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o.Zagreb isplati iznos od 5.642.925,10 kn sa zateznim kamatama koje teku od:

- na iznos od 479.665,30 kn od 30.11.1997., - na iznos od 706.514,90 kn od 25.11.1997.,

- na iznos od 2.341.138,00 kn od 15.11.1997., - na iznos od 428.136,50 kn od 15.12.1997.,

- na iznos od 1.687.470,40 kn od 30.11.1997. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužiteljima trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27.10.1998. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

VI. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-1588/2011 od 06.03.2001. godine u dijelu kojim se nalaže tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o., Zagreb isplati iznos od 1.133.897,29 kn sa zateznim kamatama koje teku od:

- na iznos od 246.648,75 kn od 13.10.1999., - na iznos od 267.507,50 kn od 11.11.1999., - na iznos od 163.809,20 kn od 24.11.1999., - na iznos od 151.376,30 kn od 02.01.2000., - na iznos od 66.349,15 kn od 01.02.2000., - na iznos od 65.638,40 kn od 12.03.2000.,

- na iznos od 172.570,95 kn od 23.03.2000. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužiteljima trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27.10.1998. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

VII. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-10264/2001 od 08.10.2001. godine u dijelu kojim se nalaže tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o., Zagreb isplati iznos od 902.629,70 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od:

- na iznos od 403.875,50 kn od 12.04.2000.,

- na iznos od 393.511,64 kn od 11.05.2000.,

- na iznos od 105.242,56 kn od 23.08.2000. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužiteljima trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27.10.1998. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

VIII. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-1695/2003. od 09.04.2003. godine u cijelosti kojim se nalaže tuženiku Feroimpex d.o.o., Bregana da solidarno tužiteljima HŽ Infrastrukturi d.o.o., Zagreb, HŽ Putničkom prijevozu d.o.o., Zagreb i HŽ Cargo d.o.o., Zagreb isplati iznos od 2.418.084,03 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20.02.2003. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate , a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužiteljima trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 09.04.2003. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

IX. Tužitelji-protutuženici HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, HŽ Cargo d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12 i HŽ Vuča vlakova d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12 dužni su solidarno tuženiku–protutužitelju Feroimpex d.o.o., Bregana, Strma 11 isplatiti iznos od kn 6.111,391,14 kn koje teku od 17.02.2000. godine pa do 31.12.2007. godine po stopi određenoj važećim Uredbama o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za osam postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih, poena sve u roku osam dana.

X. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tužitelji-protutuženici HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, HŽ Cargo d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12 i HŽ Vuča vlakova d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12 dužni su solidarno tuženiku – protutužitelju Feroimpex d.o.o., Bregana, Strma 11 isplatiti iznos od 52.898.978,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na iznos od 47.312,886 kn od 17.02.2000. godine, a na iznos od 5.586.092,00 kn od 28.09.2004. godine pa isplate sve u roku osam dana.“

XI. Nalaže se tuženiku da naknadi trošak parničnog postupka prvotužitelju u iznosu od 862.917,00 kn sve u roku osam dana.

XII. Odbija se zahtjev prvotužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 281.670,00 kn kao neosnovan.

XIII. Nalaže se tuženiku da naknadi trošak parničnog postupka drugotužitelju u iznosu od 1.937.500,00 kn, sve u roku osam dana.

XIV. Odbija se zahtjev drugotužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.625.000,00 kn, kao neosnovan.

XV. Nalaže se tuženiku da naknadi trošak parničnog postupka trećetužitelju u iznosu od 1.519.000,00 kn, sve u roku osam dana.

XVI. Odbija se zahtjev trećetužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.325.625,00 kn, kao neosnovan.

XVII. Nalaže se tuženiku naknaditi prvotužitelju trošak parničnog postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev u iznosu od 690.333,60 kn, sve u roku osam dana.

XVIII. Nalaže se tuženiku naknaditi drugotužitelju trošak parničnog postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev u iznosu od 1.550.000,00 kn sve u roku osam dana.

XIX. Nalaže se tuženiku naknaditi trećetužitelju trošak parničnog postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev u iznosu od 1.215.200,00 kn, sve u roku osam dana.“

2. U obrazloženju pobijane presude u odnosu na tužbu i tužbene zahtjeve prvostupanjski sud je utvrdio da je njihov predmet potraživanje tužitelja na ime neplaćenih računa izdanih na temelju ugovora o prijevozu u željezničkom prometu te obračunatih i uglavničenih zakonskih zateznih kamata na potraživanja koje je tuženik platio sa zakašnjenjem. Utvrdivši kako je tužiteljev pravni prednik obavio usluge prijevoza i tijekom prvostupanjskog postupka smanjivao tužbene zahtjeve uslijed isplate ili provedenih kompenzacija s tuženikom, prvostupanjski sud je na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja Katarine Mesarić, dipl. oec., stalne sudske vještakinje knjigovodstveno-financijske struke, prihvatio tužbene zahtjeve za isplatu naknade za obavljene primjenom odredbe članaka 648. i 262. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01).

2.1. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o dugoročnoj poslovno-tehničkoj suradnji Hrvatskih željeznica d.o.o. (dalje u tekstu HŽ) i Feroimpexa d.o.o. od 10. prosinca 1996. kojim su utvrdile temeljne međusobne poslovne odnose i suradnju, prava i obveze vezane uz dugoročnu poslovnu-tehničku suradnju na daljnju isporuku i razvoj proizvoda (rezervnih dijelova za željeznička vozila) te usluga u prijevozu željeznicom, proizvodnu kooperaciju i moguća zajednička ulaganja u društva HŽ-a, kao i da se ugovor može isti raskinuti ili izmijeniti uz obostranu suglasnost ugovornih stranaka zbog neispunjavanja njegovih odredbi, namjernog izbjegavanja njegove primjene u praksi i u pojedinim osobito bitnim odredbama za ostvarivanje poslovno tehničke suradnje i poslovanja njegovo kršenje s ciljem nanošenja štete u poslovanju drugoj ugovornoj stranci (članak 39. Ugovora) te da se može raskinuti pismenim putem i uz obrazloženje svake od ugovornih stranaka u najavi najmanje 6 mjeseci prije njegovog definitivnog raskidanja, pri čemu će ugovorne stranke voditi računa o poslovnim odnosima koji su u tijeku i o dobrim poslovnim običajima kako se ne bi namjerno učinila šteta drugoj ugovornoj stranci (članak 40. Ugovora).

2.2. Osim toga utvrđeno je da iz dopisa od 30. srpnja 1998. proizlazi kako Hrvatske Željeznice d.o.o. u skladu s odredbama članaka 124.-130. Zakona o obveznim odnosima i člankom 39. Ugovora i opomene HŽ-a broj 1-1041/98 od 8. travnja 1998. obavještavaju Feroimpex d.o.o. da raskidaju Ugovor zbog neispunjavanja ugovornih odredbi od strane Feroimpex d.o.o. Zbog toga je prvostupanjski sud je ocijenio kako je prednik tužitelja Hrvatske željeznice d.o.o. raskinuo Ugovor dopisom od 30. srpnja 1998., ali izjavu o raskidu nije dao zbog neodgovarajuće kvalitete proizvedenih rezervnih dijelova, nego je to učinio bez valjanog razloga. Budući da nisu postojali uvjeti za tužiteljev jednostrani raskid ugovora, prvostupanjski sud je ocijenio kako njegova izjava o raskidu ne može imati za posljedicu prestanak ugovora, a tuženiku pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tužitelja, sukladno odredbi članka 266. Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik podnio protutužbu 17. veljače 2000. u iznosu od 14.864.410,00 kn s kamatom od 17. veljače 2000. pa do isplate, a koji iznos predstavlja štetu nanesenu tuženiku uslijed povrede ugovorne obveze jer je na dan 22. siječnja 1999. postojala naručena, a nepreuzeta roba koju je tužitelj je odbio preuzeti. Nadalje je utvrđeno da je tuženik u podnesku od 18. svibnja 2001. povećao protutužbeni zahtjev za daljnji iznos od 23.115.032,28 kn, koji se odnosi na štetu s osnove izmakle dobiti u iznosu od 1.486.441,00 kn, šteta zbog neispunjenja izgubljene realizacije posla sa Šećeranom u iznosu od 2.825.518,87 kn slijedom čega je došlo do daljnje štete zbog manipulacije u iznosu od 56.510,37 kn te iznos od 600.000,00 kn radi izguljenog većeg postotka refrakcija, šteta jer je bio prisiljen bankama platiti zatezne kamate zbog kašnjenja u isplati anuiteta u iznosu od 321.122,54 kn kao i iznos od 697.474,59 kn, štetu koja mu je nanijeta obzirom na to da je tuženik imao zaključen ugovor s FAG-austrijskim društvom za proizvodnju valjčanih ležajeva te je trebalo montirati novu opremu, ali kako zbog problema sa tužiteljem nije uspio montirati opremu na vrijeme izgubio je realizaciju posla vrijednog 2.500,00 DEM odnosno nastala mu je šteta u iznosu od 3.080.000,00 kn, sa osnove kamata po otvorenim narudžbama nastala mu je šteta u iznosu od 5.218.976,00 kn, sa osnove kamata po inventurnom stanju iznos od 3.199.458,33 kn, sa osnove specijalizirane proizvodnje za tužitelja (verificiranje dokumentacije, proizvodnja određenih alata) jer se proizvedeni alati ne mogu koristiti budući da su namjenski, iznos od 10.000.000,00 kn, s osnove izmakle dobiti, jer je zbog smanjene proizvodnje izgubio ostvariti dobit od najmanje 600.000,00 kn.

2.4. Podneskom od 27. rujna 2004. tuženik povećava tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 5.586.092,00 kn s kamatama od podnošenja do isplate, a koji iznos se odnosi na štetu koja je nastala tuženiku, jer je tužitelj objavio javni natječaj br. 02-31-3923 od 5. srpnja 2002. i javno otvorio ponude po istom natječaju te iako je tuženik bio najbolji ponuđač, tužitelj nije zaključio ugovor s tuženikom. Podneskom od 13. srpnja 2010. tuženik povećava tužbeni zahtjev navodeći kako usklađuje svoj tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka Jelavića tako da sada potražuje od tužitelja ukupni iznos od 59.244.477,58 kn ne navodeći po kojoj činjeničnoj osnovi povećava navedeni iznos.

2.5. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio kako tuženik potražuje naknadu cjelokupne štete, međutim, nije dokazao da je prednik tužitelja postupao prijevarno ili da je došlo do namjernog neispunjenja ili iz krajnje nepažnje, pa može potraživati samo predvidivu štetu (obična šteta i izmakla korist). Ocijenivši kako šteta u iznosu od 3.080,000 kn, koja je tuženiku nastala zbog nerealizacije posla s austrijskim društvom FAG (izmakla dobit), kao i šteta koja se odnosi na kamate zbog kašnjenja isplate bankama jer je tuženik ušao u minus (iznos od 321.122,54 kn i 697.474,59 kn) nije predvidiva šteta sukladno članku 266. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da na temelju izvedenih dokaza u postupku nije utvrđeno da bi predniku tužitelja bilo poznato ili moglo biti poznato da je tuženik sklopio ugovor s austrijskim društvom i da je tuženik plaćao kamate zbog kašnjenja bankama, prvostupanjski sud je taj dio protutužbenog zahtjev odbio kao neosnovan.

2.6. U odnosu na dio protutužbenog zahtjeva s osnove štete koja mu je nastala zbog nerealiziranog posla sa Šećeranom (iznosi 2.825.518,87 kn, 56.510,37 kn, 600.000,00 kn), prvostupanjski sud je utvrdio kako tuženik nije dokazao uzročno posljedičnu vezu, odnosno je li radnja prednika tužitelja prouzročila i tuženikovu nemogućnost stjecanja realno očekivane dobiti, kao niti visinu te štete.

2.7. U odnosu na dio tuženikovog zahtjeva koji se odnosi na kamate po otvorenim narudžbama (iznos od 5.218.976,00 kn) kao i kamate po inventurnom stanju (iznos od 3.199.458,33 kn), prvostupanjski sud je ocijenio da se ne radi o novčanoj obvezi tužitelja te tuženiku ne pripadaju kamate po inventurnom stanju i otvorenim narudžbama, jer bi se u tom slučaju radilo o dvostrukim kamatama.

2.8. Tuženikov zahtjev za naknadu izmakle dobiti, koja je nastala tuženiku zbog nerealiziranih narudžbi od 14.864.410,00 kn, prvostupanjski sud je odbio u skladu s mišljenjem sudskog vještaka Omazića kao vještaka financijske struke. Dio zahtjeva koji tuženik potražuje kao razliku vrijednosti robe na zalihi koja je preostala na skladištu tuženika umanjenu za naknadu koju je tuženik ostvario kao staro željezo, prvostupanjski sud je odbio uz obrazloženje da nije mogao utvrditi visinu štete nastalu tuženiku, jer je prihvatio tvrdnju vještaka Omazića da zbog nedostavljanja adekvatne i relevantne dokumentacije od strane tuženika nije moguće iskazati stanje i visinu neisporučenih rezervnih dijelova na zalihi, a osobito uzimajući u obzir da postoji nesrazmjer zaliha prema poslovnim knjigama tuženika (vrijednost od 1.763,331,38 kn) i zapisnika od 5. veljače 1998. (vrijednost od 14.864.410,00 kn) te da je vještak dužan po zakonu utvrđivati činjenice i izraditi nalaz i mišljenje temeljem izvorne poslovne knjigovodstvene dokumentacije.

2.9. Prvostupanjski sud je prihvatio protutužbeni zahtjev za naknadu izmakle dobiti od 1.683.846,00 kn koja mu je nastala za vrijeme trajanja ugovora koju je tuženik mogao ostvarivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima na temelju Ugovora o dugoročnoj poslovno tehničkoj suradnji, a čije ostvarenje je spriječeno neosnovanim raskidom ugovora i koju štetu je tužiteljev prednik mogao predvidjeti kao posljedicu raskida u visini koju je utvrdio na temelju vještačkog nalaza vještaka financijske struke Ljupka Omazića za vrijeme kada tuženik nije mogao ostvariti očekivani promet u odnosu na godinu kada je ugovor zaključen, a u koju štetu je uključena i izmakla dobit zbog smanjenja proizvodnje i zbog izgubljenog postotka refrakcije.

2.10. Protutužbeni zahtjev prihvaćen je i u odnosu na štetu koja je nastala tuženiku radi specijalizirane proizvodnje u iznosu od 4.427.545,14 kn u visini utvrđenoj na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Omazića, koja se sastoji od troška ulaganja za izradu dokumentacije i prototipova proizvoda za potrebe tužitelja koja su bila usko namjenska. Prvostupanjski sud je na iznos utvrđene štete dosudio tuženiku i zakonsku zateznu kamatu primjenom odredbe članka 277. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

2.11. Protutužbene zahtjeve tuženika u dijelu u kojem su povećavani tijekom 2004. godine (iznos od 5.586.092 kn - činjenična osnova-izmakla dobit, jer je prednik tužitelja suprotno Zakonu o javnoj nabavi odbio sa tuženikom sklopiti Ugovor) i 2010. godine (za činjeničnu osnovu: povećana amortizacija opreme do raskida ugovora, povećana amortizacija opreme nakon raskida ugovora, povećani troškovi amortizacije prototipova, ukupan iznos od 2.625.845,90 kn) prvostupanjski sud je odbio prihvativši prigovor zastare s obzirom na činjenicu da je tuženik ispunjenje obveza iz ugovora o poslovnotehničkoj suradnji imao pravo zahtijevati već kad je primio tužiteljevo očitovanje da raskida ugovor te da se primjenjuje zastarni rok od pet godina.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom IX. i XII. njene izreke žalbu je podnio prvotužitelj, u dijelu pod točkom IX. njene izreke žalbu je podnio drugotužitelj i u dijelu pod točkom IX. i XVI. trećetužitelj. Presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije protutužbeni zahtjev, a podredno da je u tom dijelu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvotužitelj potražuje naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 22.065,17 EUR (166.250,00 kn), drugotužitelj u iznosu od 12.650,14 EUR (95.312,50 kn), a trećetužitelj u iznosu od 22.065,17 EUR (166.250,00 kn).

4. Prvotužitelj u žalbi u bitnome osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da prednik tužitelja nije dao izjavu o raskidu ugovora zbog neodgovarajuće kvalitete proizvedenih rezervnih dijelova, nego je to učinio bez valjanog razloga i ističe kako tuženik nije izvršavao svoje obveze prema tužiteljevom predniku o čemu svjedoči više sudskih postupaka radi prisilne naplate o kojima je donesena i odluka u ovom predmetu. Zbog toga smatra da se nikako ne može zaključiti kako je tuženik uredno ispunjavao sve svoje obveze prema predniku tužitelja na temelju Ugovora o suradnji, a ako se prihvati shvaćanje da Ugovor o suradnji predstavlja neimenovani, specifični ugovor obveznog prava koji treba sagledavati u cjelini svih obveza koje su ugovorne strane preuzele, tada je očito i nesporno neispunjavanje obveza od strane tuženika valjan razlog za raskid tog ugovora.

4.1. Prvotužitelj smatra da je tužiteljev prednik imao pravo svakodobno raskinuti ugovor na temelju članka 40. Ugovora o suradnji uz poštivanje otkaznog roka od 6 mjeseci, pa razdoblje za utvrđivanje štete je maksimalno druga polovica 1998. godine i sud ne može ići protiv takve slobodno izražene dispozicije i očitovanja volje i produljivati učinke ugovora preko onog što su stranke dogovorile. Smatra i da na temelju ugovora nije bilo osnova da tuženik očekuje određenu razinu prometa s prednikom tužitelja, jer Ugovor o suradnji ne sadrži odredbu o ekskluzivnosti tj. obvezu HŽ-a da naručuje proizvode isključivo od tuženika, niti obvezu HŽ-a da naručuje unaprijed određenu količinu proizvoda od tuženika. Ističe da je bila poslovna odluka tuženika da svoju djelatnost veže uz prednika tužitelja tj. isključivo uz jednog poslovnog partnera, a tuženik ni na koji način nije bio spriječen da širi tržište te je tuženik donošenjem takve poslovne odluke tuženik je preuzeo i određen rizik, a tužitelji ne mogu snositi odgovornost za ono što je poslovna odluka tuženika.

4.2. Nadalje, prvotužitelj navodi da je Ugovor o suradnji bio sklopljen 10. prosinca 1996. na period od četiri godine te ako se uzme da se radi o povredi ugovorne odredbe, bazna godina za izračun očekivanog prometa nikako ne može biti 1996. godina, nego bi mogla biti 1997. godina. Također, navodi da je Ugovor o suradnji bio na snazi sve do 18. lipnja 1998., pa u izračun izgubljene dobiti nikako nije mogla ući cijela 1997. i prva polovica 1998. godine, jer je ugovor tada bio u primjeni, a protutužba je podnesena zbog navodno neosnovanog raskida. Smatra i da bi ovakav izračun značio da tužitelji dva puta plaćaju dobit tuženiku, prvi put kroz poslovnu suradnju, a potom i kao naknadu štete.

4.3. U odnosu na dio protutužbenog zahtjeva u iznosu od 4.427.545,14 kn na temelju ulaganja u specijaliziranu proizvodnju prvotužitelj navodi da je prvostupanjski sud odluku donio na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Damira Jelavića, koji je očito pristran, prvostupanjski sud ne daje razloge zašto je ipak prihvatio nalaz ovog vještaka, a iz vještakovog nalaza je vidljivo da vrijeme izrade nacrta obuhvaća razdoblje od 1992. do 1994. godine, dakle prije sklapanja Ugovora o suradnji te je datum odobrenja za sve proizvode je u 1995. godini, također prije sklapanja Ugovora o suradnji, a čak je i godina proizvodnje za sve proizvode 1995. godina, odnosno svi su proizvedeni prije sklapanja Ugovora o suradnji te tuženikovo ulaganje u prototipove i navodna šteta nemaju nikakve veze jer je ulaganje izvršeno prije nego što je Ugovor o suradnji uopće sklopljen. Također, navodi kako su troškovi razvoja proizvoda dio tržišne utakmice te je svo ulaganje u njih u konačnici sadržano u cijeni gotovih proizvoda i ako je tuženiku već priznata izgubljena dobit (koju bi ostvario prodajom gotovih proizvoda predniku tužitelja), onda je u toj dobiti već sadržan trošak razvoja i proizvodnje kojeg bi tuženik kao proizvođač prevalio na prednika tužitelja kao kupca te je sud nekritički prihvatio prevaljivanje cjelokupnog troška tuženikovog poslovanja na tužitelje.

4.4. Prvotužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio istaknuti prigovor zastare, a osporava i odluku o trošku jer mu prvostupanjski sud nije priznao trošak ročišta od 9. veljače 2012.

5. Drugotužitelj u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud za osnovu prihvaćanja protutužbenog zahtjeva uzeo vještački nalaz koji je u prethodnom postupku sačinio vještak Damir Jelavić, a u tom dijelu se radi o pravomoćno okončanoj stvari na temelju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2121/13 od 31. ožujka 2014. kojom se tužiteljima nalaže tuženiku isplatiti iznos od 5.820.199,86 kn.

5.1. Ističe da prvostupanjski sud nije odlučio o istaknutom prigovoru zastare, a nije razvidna osnova niti elementi koji su potrebni da bi se uopće mogla utvrditi osnovanost usvajanja postavljenog zahtjeva za naknadu štete, što čine štetne radnje i uzročna veza u odnosu na sve elemente navodne štete, kao niti činjenica nastanka pretrpljene štete pa i njena visina, te u ovom predmetu treba primijeniti osnovu iz članaka 39.-40. Ugovora.

6. Trećetužitelj u žalbi u bitnome ističe kako visinu štete s naslova izmakle dobiti prvostupanjski sud nije mogao utvrditi na temelju nalaza i mišljenja vještaka budući da samim Ugovorom nije bilo ugovorena količina robe koja je trebala biti proizvedena. Osporava i osnovu za naknadu štete za izradu dokumentacije i prototipova jer tuženik nije dokazao da je izradio prototipove, odnosno da su oni njegovo intelektualno vlasništvo te se može govoriti samo o proizvodnji kopija tj. zamjenskih dijelova. Smatra da čak i da su prototipovi intelektualno vlasništvo tuženika, takav trošak je nastao kao trošak ulaganja za potrebe predmetnog Ugovora i ne može se priznati u cijelosti jer se Ugovor primjenjivano skoro dvije godine.

6.1. Trećetužitelj navodi kako je onemogućen u raspravljanju jer je odbijen njegov zahtjev za provođenje dokaza novim vještačenjem na okolnost „osporavanja protutužbenog zahtjeva“. Ističe da je Ugovor raskinut uz opravdan i valjan razlog jer se tuženik nije pridržavao njegovih odredaba, koristio je tužiteljeve usluge prijevoza koje nije plaćao i kasnio je u isporuci naručene robe, a svi postupci naplate naknade za prijevoz robe su pokrenuti prije davanja izjave o raskidu.

6.2. Osporava početak tijeka zateznih kamata jer se ne radi o novčanoj obvezi, nego o nenovčanoj materijalnoj šteti koja je utvrđena tek donošenjem prvostupanjske presude.

6.3. Navodi i da prvostupanjski sud nije odlučio o svim zahtjevima trećetužitelja za naknadu troškova parničnog postupka koje detaljno popisuje u žalbi, a osporava i odluku o naknadi troška u odnosu na podnesak od 31. prosinca 2010., 29. lipnja 2011., 29. rujna 2011., 28. studenoga 2011., 11. srpnja 2013., 29. studenoga 2013. i 11. veljače 2014.

7. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je u odnosu na tužbeni zahtjev iznio primjedbe na vještački nalaz koje nisu otklonjene o čemu u pobijanoj presudi nema obrazloženja i da nije jasno na temelju čega je utvrđeno da je kamata u iznosu od 811.843,02 kn obračunata za razdoblje manje od godinu dana.

7.1. U odnosu na protutužbeni zahtjev osporava ocjenu prvostupanjskog suda da je prednik tužitelja postupao samo s običnom nepažnjom, jer se radi o jednom od najvećih trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj od kojeg se očekuje i veći stupanj pažnje koji mora znati da kad raskida ugovor bez valjanih razloga, da to čini iz krajnje nepažnje, a to su općepoznate činjenice koje tuženik ne treba dokazivati.

7.2. Tuženik smatra da povećanje tužbenog zahtjeva učinjeno podneskom od 13. srpnja 2010. ne predstavlja preinaku jer je tuženik unutar zastarnog roka utužio osnovu, a svoj protutužbeni zahtjev je nakon proteka zastarnog roka usklađivao s vještačkim nalazom.

7.3. U žalbi tuženik napominje da su visinu protutužbenog zahtjeva vještačila tri vještaka, a pobijana presuda ne sadrži razloge zbog čega je prvostupanjski sud povjerovao jednom, a ne drugom vještaku.

7.4. U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog plaćanja zateznih kamata i naknada bankama tuženik navodi kako je pogrešno utvrđenje da se ne radi o predvidivoj šteti jer je prednik tužitelja morao predvidjeti da bi jednostrani otkaz ugovora mogao dovesti drugu stranu u situaciju nelikvidnosti, a osim toga prednik tužitelja je postupao krajnjom nepažnjom, pa mu je trebalo priznati naknadu po toj osnovi.

7.5. Tuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da ne postoji uzročno posljedična veza između raskida ugovora i štete zbog nerealizacije poslova sa šećeranama, izgubljenih manipulacija i refrakcija, jer je tuženik praktično bio primoran kompenzirati svoje potraživanje prema predniku tužitelja s uslugom prijevoza i kako bi dalje prodao taj prijevoz tuženik je zaključio ugovore o prijevozu sa šećeranama te je raskid ugovora imao za posljedicu štetu u vidu izgubljene dobiti na tim poslovima.

7.6. U odnosu na zahtjev za naknadu izmakle dobiti i kamate po otvorenim narudžbama navodi kako nije postojala potreba provođenja novog vještačenja, osporava da se u slučaju kamata po otvorenoj narudžbi ne radi o novčanoj obvezi te navodi da tuženik nije ni utužio zateznu kamatu, nego „kamate po otvorenim narudžbama i inventurnom stanju“ jer je tuženik uložio novčana sredstva u proizvodnju, a proizvode krivnjom tužitelja nije unovčio, pa mu na uložena sredstva pripadaju kamate unazad za razdoblje od četiri godine.

7.7. U odnosu na zahtjev za naknadu štete za naručenu, a nepreuzetu robu smatra da je visinu tog potraživanja prvostupanjski sud mogao utvrditi ne samo na temelju poslovne dokumentacije (kartica analitičkog knjigovodstva trgovačke robe), nego i na temelju nalaza vještaka Jelavića ili Mesarić ili inventurnog zapisa u kojem je vrijednost proizvoda utvrdio sam tuženika i nije obrazložio zašto je „poklonio vjeru“ vještaku Omaziću na čiji je nalaz tuženik iznio prigovore (osobito o neosnovanom umanjenju PDV-a) o kojim a u obrazloženju pobijane presude nema ni riječi. Osim toga, navodi kako je vještak Omazić utvrdio da su zalihe predmetnih proizvoda zbrinjavane u vidu otpadnog materijala društvima CIOS d.o.o. i CE-ZA-R d.o.o. po, prema navodima tuženika, zanemarivo niskoj cijeni, ali nije vrednovao dokumentaciju o zbrinjavanju, nego ju je zanemario.

7.8. U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog nesklapanja ugovora u postupku javne nabave tuženik navodi kako u tom dijelu nema nikakve poveznice s Ugovorom o dugoročnoj poslovno - tehničkoj suradnji i tuženik je mogao potraživati naknadu štete računajući tek od poništenja postupka javne nabave, dakle, od 3. svibnja 2004.

7.9. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je naknada za povećanu amortizaciju poseban vid štete koji je tuženik naknadno utužio te je pogrešna ocjena da je za taj zahtjev nastupila zastara.

7.10. Također, tuženik osporava i odluku o trošku postupka jer je prvostupanjski sud neosnovano za jednu radnju priznavao troškove svim tužiteljima za trošak ročišta 18. studenoga 2011., 1. ožujka 2012., podnesak od 19. studenoga 2010., podnesak od 22. rujna 2010., ročište od 25. siječnja 2013. i ročište od 19. veljače 2014. Također, smatra da je prvostupanjski sud neosnovano priznao trošak za radnje koje nisu bile nužne i potrebne za podneske od 22. rujna 2010., 19. studenoga 2010. 31. prosinca 2010., podneske drugotužitelja od 28. studenoga 2011., 28. veljače 2012., 29. veljače 2011., 21. kolovoza 2013., žalbu drugotužitelja od 18. studenoga 2013., trošak ročište od 19. prosinca 2018., trošak žalbe od 4. travnja 2014., a neosnovano su priznati troškovi svih radnji u ponovljenom postupku, jer se u tom postupku raspravljalo samo o protutužbenom zahtjevu. Ističe i da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o tome za koje je radnje tužiteljima priznat trošak po protutužbi, pa nije jasno radi li se o istim radnjama koje su tužiteljima priznate u odnosu na tužbu.

8. Prvotužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu s prijedlogom ovom sudu da tuženikovu žalbu odbije kao neosnovanu. Potražuje i naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 16.922,16 EUR (127.500,00 kn).

9. U odgovoru na žalbu prvotužitelj navodi da je žalba protiv dijela kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev podnesena samo radi odgode pravomoćnosti presude u tom dijelu. Ističe kako u pogledu tvrdnje da je prednik tužitelja postupao s krajnjom nepažnjom tuženik ne nudi nikakve dokaze. Prvotužitelj napominje kako je pogrešno shvaćanje da povećanje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe, u konkretnom slučaju se ne radi o istovrsnoj činjeničnoj osnovi, a i tuženik je pravna osoba kojoj su sve okolnosti bile poznate i ne može tvrditi da ih je saznala tek tijekom postupka. Prvotužitelj navodi kako tuženik ne može cjelokupan trošak svog poslovanja prebaciti na tužitelje, da plaćanje naknada bankama nije u nikakvoj uzročno-posljedičnoj vezi s raskidom ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji, a što se tiče posla s FAG-om, nije dokazano da bi tuženiku nastala ikakva šteta, štoviše, nije dokazana niti jedna pretpostavka za naknadu štetu. Osim toga, naglašava da nije jasno kako bi to tužitelji mogli biti odgovorni za manju realizaciju kada je obveza tuženika bila da realizira određenu količinu prometa. Nadalje, prvotužitelj ističe da je tuženik utužio kamate po otvorenim narudžbama i inventurnom stanju i nije jasno što se točno prigovara sudu kada je u pobijanoj odluci upravo to konstatirano, kao i da se kamate mogu obračunavati jedino i isključivo na novčanu obvezu, neovisno o tome radi li se o ugovornoj ili zateznoj kamati. Također, ako se radi o novčanim sredstvima uloženim u proizvodnju naručenih proizvoda, onda je ta novčana vrijednost materijalizirana upravo u tim proizvodima i taj iznos bi u svakom slučaju bio obuhvaćen iznosom izgubljene dobiti u poslovanju prednika tužitelja i tuženika, ali tuženik, međutim, svojim protutužbenim zahtjevom tri puta traži istu stvar, prvo kao nerealizirane narudžbe, zatim kao kamate na te iste narudžbe i onda još kao izgubljenu dobit. Dakle, u iznosu izgubljene dobiti sadržan je sav gubitak odnosno šteta koju je tuženik pretrpio, odnosno, da je ugovor konzumiran u cijelosti, tuženik bi ostvario određenu dobit i ako sud dosudi tuženiku naknadu štete zbog izgubljene dobiti, to znači da je uspostavljeno stanje kakvo bi bilo da ugovor nije raskinut, pa onda tuženik nema daljnje štete jer je sva pretrpljena šteta sadržana u izgubljenoj dobiti. Prvotužitelj ističe i da tuženik nije dostavo u spis analitičke kartice robnog knjigovodstva, a ni komisijski zapisnik o uništenju proizvedene i neisporučene robe, odluku o knjiženju vrijednosti robe iz komisijskog zapisnika i zapisnik o prisutnosti službenika Porezne uprave prilikom uništenja robe, pa je kraj takvih utvrđenja pitanje PDV-a bespredmetno. U odnosu na štetu zbog poništenja javnog natječaja navodi da je tuženik svoja prava trebao ostvarivati prema odredbama Zakona o javnoj nabavi, podnošenjem žalbe Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave, a protiv čije odluke je također predviđen poseban pravni put pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, a kako ništa od navedenog nije učinio, tuženik ne može potraživati naknadu štete jer u odgovarajućem postupku nije dokazao protupravnost postupanja naručitelja.

10. Žalbe su djelomično osnovane.

11. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana u dijelu označenom u točki I. izreke ove presude dok je u dijelu pod točkom III. izreke donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari su zahtjevi tužitelja za isplatu naknade za obavljeni željeznički prijevoz i obračunate zatezne kamate za zakašnjela plaćanja te protutužbeni zahtjev za naknadu štete koju je tuženik pretrpio zbog neosnovanog raskida ugovora i zbog neprihvaćanja tuženikove ponude na javnom natječaju koji je raspisao prednik tužitelja.

13. Prvenstveno treba istaknuti kako je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3873/2021 od 24. listopada 2024. u ovom predmetu pravomoćno presuđeno o dijelu točke IX. izreke pobijane presude kojim je naloženo prvo, drugo i trećetužitelju solidarno platiti tuženiku iznos od 1.683.846,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. lipnja 2020. do isplate. Naime, u tom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3040/2020-2 od 20. travnja 2021. nije ukinuta. Ovaj dio protutužbenog zahtjeva odnosi se na izmaklu dobit koju bi tuženik ostvario da je ugovor između stranaka bio obavljen na ugovoreni način.

14. Također, već je ranije pravomoćno odlučeno o tuženikovom zahtjevu isplatu iznosa od 5.820.199,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. veljače 2000. do isplate po osnovi naknade štete za potpuno završene i dijelove dovršene do visokog stupnja gotovosti (radi se o proizvodima koje je tuženik po tužiteljevoj narudžbi proizveo, koji su popisani po zajedničkoj komisiji stranaka i koji su se nalazili u tuženikovom skladištu).

U ODNOSU NA ŽALBE PRVO, DRUGO I TREĆETUŽITELJA

15. Tužitelji u žalbi iznose kako je njihov prednik imao opravdani razlog za raskid predmetnog Ugovora o dugoročno poslovno-tehničkoj suradnji te je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio da je taj ugovor raskinut bez opravdanog razloga.

16. Odredbom članka 18. Ugovora o dugoročnoj poslovno-tehničkoj suradnji (str. 473. spisa) stranke su dogovorile postupak u slučaju prigovora na kvalitetu proizvoda na način da će se to provjeriti putem zajedničke stručne skupine uz zapisnički nalaz ovjeren od ugovornih stranaka. Tijekom prvostupanjskog postupka nije utvrđeno da je zajednička komisija provjeravala kvalitetu proizvoda, a iz spisa ne proizlazi da bi prednik tužitelja prije izjave o raskidu ugovora pregledao izrađene dijelove i obavijestio tuženika o nedostacima.

17. Tužitelji su prvi put istaknuli da tuženikovi proizvodi nemaju potrebne dozvole i certifikate tek tijekom trajanja predmetne parnice nakon primitka vještačkog nalaza i mišljenja sudskog vještaka strojarske struke Damira Jelavića.

18. S obzirom na to da stranke nisu isticale činjenicu da bi zajednička komisija provjeravala kvalitetu proizvoda u smislu odredbe članka 18. Ugovora, a iz spisa ne proizlazi ni da je prednik tužitelja prije izjave o raskidu ugovora pregledao izrađene dijelove i obavijestio tuženika o nedostacima, niti da je prednik tužitelja ostavio tuženiku primjereni naknadni rok za ispunjenje eventualne novčane obveze, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kako tužitelj nije dao izjavu o raskidu ugovora zbog neodgovarajuće kvalitete proizvedenih rezervnih dijelova, nego je to učinio bez valjanog razloga, a žalbeni navodi koji se odnose na ovu okolnost nisu osnovani.

19. U odnosu na žalbene navode da je sudski vještak kao baznu godinu uzeo 1996. godinu, a predmetni ugovor je zaključen tek 10. prosinca 1996. treba istaknuti da su tuženik i prednik tužitelja razvijali su svoju poslovnu suradnju i nekoliko godina prija sklapanja samog Ugovora, da bi ju 1996. godine regulirali sklapanjem predmetnog Ugovora te svoju poslovnu suradnju vezali na daljnje četiri godine (što je utvrdio i Ustavni sud u rješenju poslovni broj U-III-886/2015 od 21. rujna 2017.) te je bazna godina ispravno utvrđena, a također, u usmenom nalazu i mišljenju danom na ročištu 3. veljače 2020. sudski vještak Ljupko Omazić osnovano je otklonio ovaj prigovor.

20. Također, iz Ugovora o dugoročnoj poslovno-tehničkoj suradnji proizlazi da su stranke preuzele (nemale) obveze i činjenica da Ugovorom nije bilo ugovorena točna količina robe, suprotno žalbenim navodima ne znači da je prednik tužitelja mogao jednostrano i bez opravdanog razloga odustati od naručivanja robe.

21. Zahtjev za naknadu izmakle dobiti tuženik je postavio podneskom od 18. svibnja 2001., a budući da je tužitelj ugovor raskinuo dopisom od 30. srpnja 1998. zahtjev za naknadu izmakle koristi je postavljen unutar zastarnog roka iz članka 376. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima.

22. Međutim, prema shvaćanju ovog suda osnovan je žalbeni navod o tome da u slučaju kad je tuženikov zahtjev za isplatu izgubljene dobiti ocijenjen osnovanim, nije bilo osnove tuženiku dosuditi još i dodatnih 4.427.545,14 kn na temelju ulaganja u specijaliziranu proizvodnju. Naime, da je ugovor ostao na snazi i bio obavljen na ugovoreni način tuženik bi ostvario dobit. Ako bi tuženikovo materijalno stanje, da nije bilo povrede ugovora, bilo takvo da bi tuženik ostvario dobit u visini koja je utvrđena provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem (od 1.683.846,00 kn), tada i prema shvaćanju ovog suda troškovi ulaganja u razvoj proizvoda odnosno specijalizaciju proizvodnje (isto kao i troškovi nabavke materijala, plaća radnika i drugi troškovi potrebni za izradu proizvoda i ostvarenje dobiti) mu ne mogu biti dodatno priznati, jer su oni već sadržani u izračunu izmakle dobiti i na taj bi način tuženik bio dvostruko obeštećen. Zbog toga je pravilnom primjenom odredbe članka 189. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, tužbeni zahtjev u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovan.

23. U odnosu na početak tijeka zatezne kamate treba istaknuti kako se predmetno radi o zahtjevu za naknadu štete (izmakle dobiti) koju tuženik nije sam otklonio, dakle o zahtjevu za naknadu nenovčane materijalne (imovinske) štete koja nije popravljena, pa zatezne kamate teku od donošenja prvostupanjske presude, dakle od 5. lipnja 2020., u smislu odredbe članka 189. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

U ODNOSU NA ŽALBU TUŽENIKA

24. Tuženik u žalbi iznosi kako pobijana presuda ne sadrži razloge o tome zbog čega je prihvaćeno mišljenje sudskog vještaka Ljupka Omazića, a nije prihvaćeno mišljenje ostala dva vještaka i zbog čega je bilo potrebno provesti novo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po drugom vještaku iste struke.

25. Odredbom članka 261. stavka 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

26. U ovom predmetu prvostupanjski sud je pravilno odredio izvođenje novog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja rješenjem te zbog toga u predmetu postoje dva vještačenja izvedena od strane sudskih vještaka iste struke (financijsko- knjigovodstvene) koja se razlikuju u pojedinim dijelovima, a izveden je i dokaz (trećim) vještačenjem po sudskom vještaku strojarske struke dipl. ing. Damiru Jelaviću, koji je vještačio i okolnosti koje nisu predmet njegove uže specijalnosti (kao npr. izračun kamata, izmakle dobiti i dr.).

27. U konkretnom slučaju, u dijelu koji se odnosi na financijsko- knjigovodstvene kategorije sudski vještak strojarske struke vještačio je između ostalog: kamate na gotove proizvode i proizvode u visokom stupnju gotovosti, izmaklu dobit za vrijeme trajanja ugovora, izmaklu dobit po nerealiziranim narudžbama, povećanu amortizaciju zbog smanjenih narudžbi do raskida ugovora, povećanu amortizaciju zbog smanjenih narudžbi nakon raskida ugovora, izmaklu dobit nakon raskida ugovora, povećane troškove amortizacije prototipova i dr. prvostupanjski sud pravilno nije uzeo u obzir vještački nalaz sudskog vještaka strojarske struke, nego je prednost dao vještačenju koje je proveo sudski vještak odgovarajuće struke.

28. Analizirajući sadržaj vještačenja koje su sačinila dva ovlaštena sudska vještaka financijsko-knjigovodstvene struke (Katarina Mesarić, dipl. oec. i Ljupko Omazić, dipl. oec.) ovaj sud je mišljenja kako je prvostupanjski sud vještačenje sudskog vještaka Ljupka Omazića, dipl. oec. osnovano ocijenio pravilnim te da je na temelju tog vještačenja bilo moguće na potrebnoj razini sigurnosti utvrditi odlučne činjenice (osim u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje vrijednosti i stanja robe na zalihama). Nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ljupka Omazića, dipl. oec., sačinjen je jasno, stručno, razumljivo i logički uvjerljivo te ga (izuzev navedenog dijela) prihvaća i ovaj sud. Stoga prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebno odrediti i daljnjeg vještaka radi utvrđivanja činjenica zbog kojih je vještačenje određeno.

29. Naime, taj sudski vještak je utvrdio da visina izgubljene dobiti tuženika u razdoblju od 1996. do 2000. godine iznosi 1.683.846,00 kn (223.484,77 EUR) i za taj dio je pravomoćno prihvaćen protutužbeni zahtjev te u tom dijelu nije ni ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3040/2020-2 od 20. travnja 2021.

30. U odnosu na stanje zaliha gotovih i proizvoda u visokom stupnju gotovosti koje je za tužiteljevog prednika izradio tuženik, spisu je privijeno Izvješće radne skupine tužiteljevog prednika od 6. travnja 2001. (str. 1312. -1320. spisa) iz kojeg proizlazi kako kod tuženika na zalihi postoje dijelovi u vrijednosti od 11.269.402,00 kn (1.495.706,68 EUR). Dakle, nakon raskida ugovora tužiteljeva radna skupina je utvrdila postojanje gotovih dijelova i dijelova u visokom stupnju gotovosti te je, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda (a to je zapazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci poslovni broj U-III-3873/2921 od 24. listopada 2024.) njihovu vrijednost bilo moguće utvrditi na temelju te privijene isprave, iako tuženik nije dostavio analitičke kartice iz analitičkog knjigovodstva trgovačke robe koje je od tuženika zatražio sudski vještak.

31. Tuženiku je već pravomoćno priznato 5.820.199,86 kn glavnice po ovoj osnovi. Stoga je tuženikov protutužbeni zahtjev valjalo ocijeniti osnovanim i za razliku od 5.449.202,14 kn (723.233,41 EUR) do utvrđene vrijednosti proizvoda koje je tuženik proizveo za tužitelja na temelju ugovora.

32. Tuženik je protutužbenim zahtjevom potraživao i naknadu štete koja mu je nastala zbog nerealiziranog posla sa Šećeranom (iznosi od 2.825.518,87 kn, 56.510,37 kn, 600.000,00 kn).

33. U odnosu na ovu štetu sudski vještak Ljupko Omazić dipl. ing., je u svom nalazu i mišljenju detaljno opisano i analizirao sve isprave koje je dostavio tuženik, uzevši u obzir i Ugovore za usluge organizacije prijevoza željeznicom prema potrebi i specifikaciji naručitelja i korisnika (tri Ugovora - sa Tvornicom šećera Virovitica, Tvornicom šećera Osijek i Sladoranom Županja). Iz nalaza i mišljenja proizlazi da tuženik nije dostavio dokumentaciju poslovnih partnera s kojima je zaključio Ugovore za usluge organizacije prijevoza željeznicom (šećerane) i to ispostavljene narudžbe od šećerana koje nisu realizirane, tromjesečne planove (članak 4. Ugovora) dostavljene od šećerana koji nisu realizirani, naloge za prijevoz robe ispostavljene tužitelju koji nisu realizirani ni dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi da je manje realizirano sa šećeranama zbog tužiteljevog raskida ugovora iz 1998. godine. Dakle, iz privijenih isprava nije bilo moguće utvrditi da je upravo zbog tužiteljevog postupanja protivno ugovoru zaključenom s tuženikom smanjena realizacija prijevoza robe prema tuženikovim korisnicima kao ni da su tužitelju upućeni nalozi za prijevoz robe koji nisu realizirani.

34. Budući da iz priloženih isprava nije moguće utvrditi sve potrebne elemente za utvrđenje odgovornosti za naknadu štete ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kako je taj dio protutužbenog zahtjeva neosnovan, s obzirom na to da visinu eventualne štete kao ni eventualnu tužiteljevu odgovornost nije bilo moguće utvrditi. Pri tome, valja istaknuti i kako se uzročnost eventualne štete i štetne radnje ne pretpostavlja i treba ju dokazati onaj koji ističe njeno postojanje.

35. Jedine isprave iz kojih bi proizlazilo eventualno postojanje, visina štete i uzročno posljedična veze su tuženikove jednostrane isprave (npr. na str. 155., 156., 172. spisa) koje prema shvaćanju ovog suda nisu dostatne za utvrđenje osnovnosti ovog dijela protutužbenog zahtjeva.

36. Odredbom članka 266. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (tzv. predvidiva šteta), a za cjelokupnu štetu odgovara samo u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje (članak 266. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima).

37. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da tuženik ne treba dokazivati krajnju nepažnju tužitelja i da je općepoznata činjenica da stranka koja raskida ugovor bez valjanih razloga to čini iz krajnje nepažnje.

38. Naime iz navedene odredbe članka 266. Zakona o obveznim odnosima (i članka 154. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima) proizlazi da se kriterij presumirane (pretpostavljene) krivnje odnosi samo na običnu nepažnju (culpa levis) kao najblaži stupanj krivnje, dok u pogledu težeg stupnja krivnje (dolusa ili culpae latae) ova pretpostavka ne postoji pa dokazivanje težih oblika krivnje pada na teret vjerovnika.

39. Predmetni Ugovor o dugoročnoj poslovno-tehničkoj suradnji kojim se tuženik obvezao u skladu sa specifičnim potrebama prednika tužitelja izrađivati dijelove za željeznička vozila neupitno predstavlja svojevrsni „krovni“ dugoročni ugovor kojim su stranke međusobno preuzele (nemale) obveze s posljedicama koje nisu zanemariva i na koji odnos se primjenjuju sva načela obvezno prava, a što je višekratno utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama.

40. Međutim, činjenica da se radi o specifičnom dugoročnom ugovoru na temelju kojeg se tuženik obvezao u skladu s tužiteljevim potrebama izrađivati robu (veće vrijednosti) za koju u Republici Hrvatskoj ne postoji drugo tržište, ne znači da je svaki raskid takvog ugovora nužno učinjen s namjerom da se drugoj strani počini šteta, odnosno uz krajnju nepažnju (koja je u pravnom smislu izjednačena s namjerom).

41. Prednik tužitelja je raskinuo ugovor (str. 891. spisa) pozvavši se na prethodnu opomenu tuženiku i neispunjenje ugovornih obveza od strane tuženika, a tijekom ovog parničnog postupka utvrđeno je (točke 15. do 18. izreke ove presude) da tužitelj nije poštivao ugovorenu proceduru provjere kvalitete i postojanja certifikata i odgovarajućih dozvola za izrađene proizvode te je ugovor raskinuo bez valjanog razloga.

42. Ovaj sud nije utvrdio da je štetu tuženiku tužitelj počinio prijevarno, namjerno ili zbog krajnje nepažnje, a takav zaključak nije moguće izvesti samo na temelju vrijednosti ugovorom preuzetih obveza. Ovaj sud je imao u vidu i da je tužitelju u okvirnom sporazumu ostavljena mogućnost da zahtjeve za izradu dijelova postavi u skladu sa njegovim potrebama te da ugovorom nisu bile ugovorene točne količine narudžbi koje se tužitelj obvezuje učiniti prema tuženiku.

43. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt 111/2015 od 30. studenoga 2016. navodi da je prednik tužitelja kao naručitelj mogao raskinuti ugovor sve dok naručeni posao nije dovršen. Radi se o složenom i vrlo specifičnom poslovnom odnosu u pravnom smislu (postojalo je čak i nesuglasje oko pravne kvalifikacije poslovnog odnosa između Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske). Prema shvaćanju ovog suda nije moguće od sudionika pravnog posla zahtijevati takav visoki stupanj pravne osviještenosti da bi se postupanje prednika tužitelja moralo kvalificirati kao postupanje s namjerom da se tuženiku počini štetu ili postupanje uz krajnju nepažnju.

44. Budući da u konkretnom slučaju nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi (arg. iz članka 221.a Zakona o parničnom postupku) tužiteljevu krajnju nepažnju, neosnovan je i žalbeni navod kako je prednik tužitelja odgovoran za štetu koju nije mogao predvidjeti kao posljedicu povrede ugovora.

45. Utvrdivši da prednik tužitelja nije mogao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora činjenicu da će tuženik plaćati zatezne kamate i naknade bankama kao ni da tuženik neće realizirati poslove sa austrijskim društvom FAG (izmakla dobit), pravilno je primjenom odredbe članka 266. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan. Naime, iz okolnosti da je tuženik proizvodio specifične proizvode posebno za tužitelja nije moguće sa sigurnošću zaključiti (članak 221.a Zakona o parničnom postupku) da je tužiteljev prednik mogao pretpostaviti kako će tuženik zbog izostanka narudžbi dospjeti u blokadu i propustiti realizirati poslove s trećim (austrijskim) društvom. I ovdje je sud osobito uzeo u obzir da je okvirnim ugovorom tužitelju ostavljena mogućnost da zahtjeve za izradu dijelova postavi u skladu s njegovim potrebama (dakle, i u smanjenoj količini).

46. Tuženik je 28. rujna 2004. proširio protutužbeni zahtjev (5.586.092 kn) po osnovi naknade štete (izmakle dobiti) zbog poništenja postupka javne nabave u kojem je tuženik dao najpovoljniju ponudu.

47. Budući da je odluka o poništenju nadmetanja po pozivu donesena 3. svibnja 2004. ovaj dio protutužbenog zahtjeva postavljen je unutar zastarnog roka.

48. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-3873/2021 navodi kako je Zakonom o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj 117/01) u članku 70. stavku 2. tog Zakona bilo propisano da prigovor nije dopušten naručitelju na odabir načina nabave i odluku naručitelja o poništenju nadmetanja, a žalbu Državnoj komisiji za kontrolu postupka javne nabave može podnijeti natjecatelj koji je podnio prigovor u slučaju negativnog odgovora.

49. Zbog toga u konkretnom slučaju tuženik nije mogao ostvarivati prava iz predmetnog zahtjeva u postupku javne nabave u okviru mehanizama zaštite predviđenih navedenim Zakonom o javnoj nabavi.

50. Međutim, neovisno o tome, odluku prvostupanjskog suda o odbijanju ovog dijela protutužbenog zahtjeva valjalo je prihvatiti i pravilnom primjenom materijalnog prava.

51. Naime, navedeni dio protutužbenog zahtjeva tuženik je postavio po osnovi naknade štete (u vidu izmakle koristi) za koju tvrdi da ju je pretrpio time što prednik tužitelja nije s njim, kao najpovoljnijim ponuditeljem, sklopio ugovor za isporuku dijelova kao najpovoljnijim ponuditeljem u postupku javnog nadmetanja, nego je poništio nadmetanje.

52. Međutim, prema odredbi članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi, a prema odredbi članka 183. Zakona o obveznim odnosima - osoba koja je po zakonu obvezna zaključiti neki ugovor dužna je naknaditi štetu ako na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja ne sklopi taj ugovor.

53. U konkretnom slučaju ni jednom zakonskom odredbom takva obveza tužitelja nije propisana. Isto tako iz odredbe članka 63. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi kojom je propisano da naručitelj mora donijeti odluku u pisanom obliku o odabiru ili poništenju nadmetanja, što znači da je objava nadmetanja poziv na podnošenje ponuda, a što ne predstavlja ponudu za zaključenje ugovora, a pogotovo ne obvezu da se ugovor i zaključi sa nekim od ponuditelja.

54. Kako je predmetni natječaj poništen, to tuženik (čak i pod pretpostavkom da je bio utvrđen najpovoljnijim ponuditeljem) nema pravo na sklapanje ugovora, a samim time ni na naknadu štete zbog ne sklapanja ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje već prihvaćeno je i u sudskoj praksi (npr.: u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-88/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2263/2017 i dr.).

55. Drugim riječima, tuženik na temelju podnošenja ponude u javnom nadmetanju, na temelju te činjenice i zakonskih odredaba nije stekao bilo kakvo subjektivno imovinsko pravo ili legitimno očekivanje da će samim time bezuvjetno steći pravo na sklapanje ugovora, već je to predviđeno samo kao mogućnost. 56. Tuženikov protutužbeni zahtjev u dijelu u kojem je postavljen po činjeničnoj osnovi povećane amortizacije opreme i povećanih troškova amortizacije prototipova (2.625.845,90 kn) prvi put je postavljen tijekom 2010. godine, pa je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je za te zahtjeve nastupila zastara. Naime, u tom dijelu tuženik je protutužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za naknadu novog vida štete te je postavljen po novoj činjeničnoj osnovi.

57. Odredbom članka 376. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Dakle, kada se radi o zastari zahtjeva za naknadu ugovorne štete nije odlučno kada je vjerovnik (tuženik kao protutužitelj u konkretnom predmetu) saznao za štetu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-100/07 od 7. listopada 2009.), nego zastarni rok počinje teći od prvog dana kada je vjerovnik (protutužitelj) imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze te je u konkretnom slučaju zastarni rok od pet godina, koji je počeo teći od raskida ugovora, protekao još 2003. godine.

58. Suprotno žalbenim navodima da tuženik nije ni utužio zateznu kamatu, nego „kamate po otvorenim narudžbama i inventurnom stanju“ jer je tuženik uložio novčana sredstva u proizvodnju, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da se ne radi o novčanoj obvezi tuženika na koju bi tuženik imao pravno na zatezne, ali ni ugovorne kamate.

59. Osim toga, kako je tuženiku dosuđena šteta u vidu izmakle dobiti, priznata mu je razlika između postojećeg materijalnog stanja i onog do kojeg nije došlo zbog tužiteljevog postupanja, pa je tuženikovo materijalno stanje dovedeno je u stanje u kojem bi bilo da nije bilo povrede ugovorne obveze. Zbog toga bi dodatno priznavanje kamata na sredstva koja je tuženik ulagao u proizvodnju, osim što na takva ulaganja ne postoji pravo na potraživanje kamata, predstavljalo i dvostruko obeštećenje tuženika kao oštećenika.

U ODNOSU NA ODLUKU O TROŠKU POSTUPKA

60. Prvotužitelj neosnovano u žalbi ističe kako mu nije priznat trošak za zastupanje na ročištu održanom 9. veljače 2012. Naime, prvotužitelj nije ni postavio zahtjev za naknadu tog troška, a o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke (članak 164. stavak 1. Zakona o parničnom postupku), pa trošak navedenog zastupanja mu pravilno prvostupanjski sud nije ni dosudio.

61. O zahtjevu trećetužitelja za naknadu troška zastupanja na ročištu 18. studenoga 2011. i 19. veljače 2014. je prvostupanjski sud odlučio te je neosnovan žalbeni navod trećetužitelja da to nije učinjeno.

62. Prvostupanjski sud, međutim, nije donio odluku o zahtjevu trećetužitelja za naknadu troška odvjetniku za zastupanje na ročištu 9. veljače 2012., 1. veljače 2018., 20. veljače 2018. i 3. veljače 2020., za sastav podneska od 23. listopada 2017., 2. siječnja 2018., 2. veljače 2018., 7. lipnja 2019., pa žalbu u tom dijelu treba smatrati zahtjevom za donošenje dopunske prvostupanjske odluke u smislu članka 341. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

63. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako sastav podnesaka od 31. prosinca 2010., 29. lipnja 2011., 29. rujna 2011., 28. studenoga 2011., 29. studenoga 2013. i 11. veljače 2014. nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. Zakona o parničnom postupku) i zahtjev za naknadu troška u tom dijelu odbio. Također, nepotreban je bio i sastav žalbe od 11. srpnja 2013. koja je odbijena kao neosnovana, pa su neosnovani žalbeni navodi trećetužitelja da mu je trebalo priznati naknadu troška za navedene podneske.

64. Tuženik osnovano navodi kako za radnju koju je poduzeo jedan punomoćnik prvostupanjski sud nije mogao svim tužiteljima dosuditi cijeli trošak zastupanja. Naime, kad odvjetnik u istom postupku brani ili zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10% - uz uvjet da to povišenje može iznositi najviše 50%, a iznos povišene nagrade dijeli se na jednake dijelove točka 1. i 2. Tarife o nagradama i prema broju branjenika, odnosno zastupanih osoba (Tbr. 40. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 138/23., koja se primjenjuje na temelju Tbr. 52. točke 3. Tarife). Dakle, za radnje u kojima je isti punomoćnik zastupao više tužitelja, pojedini tužitelj ima pravo na naknadu troška zastupanja prema povišenoj tarifi podijeljenoj s brojem zastupanih osoba.

65. Zbog toga za zastupanje na ročištu 18. studenoga 2011. i 9. veljače 2012. (primjenom Tbr. 9.1. Tarife) tužiteljima pripada pravo na naknadu troška od 39.975,00 kn svakom u koji iznos je uključen i PDV od 23% (100.000,00 kn + 30% za četiri zastupane osobe + 23% PDV = ukupno 159.900,00 kn/4), za zastupanje na ročištu 1. ožujka 2012. (po Tbr. 9.2. Tarife) svakom tužitelju 20.312,50 kn s uključenim PDV-om od 25%, zastupanje na ročištu 25. siječnja 2013. (po Tbr. 9.2. Tarife) drugo i trećetužitelju (s uvećanjem od 10% za zastupanje druge osobe) 34.375,00 kn s uključenim PDV-om, zastupanje na ročištu 19. veljače 2014. (Tbr. 9.1. Tarife) drugo i trećetužitelju 68.750,00 kn s uključenim PDV-om.

66. Osnovano tuženik ističe kako sastav podnesaka od 22. rujna 2010., 19. studenoga 2010., 31. prosinca 2010., 28. studenoga 2011., 28. veljače 2012., 29. veljače 2011., 21. kolovoza 2013. i 11. srpnja 2013. nisu bili potrebni za vođenje parnice. Ročište za raspravu 19. prosinca 2018. nije ni održano, pa u odnosu na to ročište nije bilo potrebe za zastupanje i trošak postupka.

67. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima iz obrazloženja pobijane presude moguće je utvrditi za koje je radnje prvostupanjski sud dosudio tužiteljima naknadu parničnog troška. Na obračunati trošak u po tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je razmjerno uspjehu u sporu u protutužbenom zahtjevu (90% tužitelj i 10% tuženik) obračunao tužiteljima 80% nagrade izračunate za tužbeni zahtjev i dosudio i taj trošak.

68. Međutim, osnovan je žalbeni navod kako se nakon 1. veljače 2018. nije raspravljalo o tužbenom zahtjevu (nego samo o protutužbenom), osim na ročištu 3. veljače 2020. na kojem je zaključena glavna rasprava i u odnosu na tužbeni zahtjev nije nastao dodatni trošak.

69. Također, prvostupanjski sud nije mogao dosuditi trošak zastupanja u odnosu na tužbeni zahtjev i još dodatno u odnosu na protutužbeni zahtjev, ako stranke takav zahtjev nisu postavile. Zbog toga je tužiteljima trebalo priznati naknadu troška u odnosu na tužbeni zahtjev, a ako se poduzeta radnja odnosi samo na protutužbeni zahtjev tada razmjerni dio troška prema uspjehu u sporu u odnosu na protutužbu. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio i razmjer uspjeha. Tuženik je s protutužbenim zahtjevom uspio u iznosu od 1.683.864,00 kn i 5.449.202,14 kn te 5.820.199,84 kn (u kojem dijelu je protutužbeni zahtjev pravomoćan) koje iznose treba staviti u razmjer s ukupno utuženom tražbinom po protutužbi od 64.830.568,98 kn, odnosno s približno 20%, pa je uspjeh tužitelja u protužbenom zahtjevu 80%. Zbog toga tužitelji imaju pravo na 60% (80% - 20%) troška u odnosu na protutužbeni zahtjev.

70. Slijedom navedenog, odlučujući u okviru odluke o trošku postupka sadržane u pobijanoj presudi i ispitavši osnovanost žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da prvotužitelju primjenom odredbe članka 154. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku pripada pravo na nagradu odvjetniku za zastupanje na ročištu 18. studenoga 2011. od 39.975,00 kn (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 23%, zastupanje na ročištu 1. ožujka 2012. u iznosu od 20.312,50 kn (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 25%, zastupanje na ročištu 1. veljače 2018. u iznosu od 37.500,00 kn (60% troška po protutužbenom zahtjevu po Tbr. 9.2. Tarife) s uključenim PDV-om, sastav podneska od 7. veljače 2018. u iznosu od 75.000,00 kn (60% troška po protutužbenom zahtjevu po Tbr. 8.1. Tarife) s uključenim PDV-om, zastupanje na ročištu 20. veljače 2018. u iznosu od 37.500,00 kn (60% troška po protutužbenom zahtjevu po Tbr. 9.2. Tarife) s uključenim PDV-om, nagrada za sastav podneska od 19. srpnja 2019. u iznosu od 75.000,00 kn (60% troška po protutužbenom zahtjevu po Tbr. 8.1. Tarife) s uključenim PDV-om, nagrada za zastupanje na ročištu 3. veljače 2020. u iznosu od 125.000,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife) s uključenim PDV-om, sastav žalbe od 15. lipnja 2020. (VPS 6.111.391,14 kn) u iznosu od 69.699,37 kn (Tbr. 10.1. Tarife prema razmjeru uspjeha u žalbenom postupku od 72%) s uključenim PDV-om i troškom sudske pristojbe, uvećano za trošak sudske pristojbe za presudu od 2.500,00 kn i vještačenja od 25.000,00 kn, odnosno ukupno 507.486,87 kn (67.344,08 EUR).

71. Drugotužitelju je priznato pravo na nagradu odvjetniku za zastupanje na ročištu 18. studenoga 2011. u iznosu od 39.975,00 kn (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 23%, zastupanje na ročištu 9. veljače 2012. u iznosu od 19.987,50 kn (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 23%, zastupanje na ročištu 1. ožujka 2012. u iznosu od 20.312,50 kn (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 25%, zastupanje na ročištu 25. siječnja 2013. u iznosu od 34.375,00 kn (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 25%, zastupanje na ročištu 19. veljače 2014. u iznosu od 68.750,00 kn (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 25%, sastav žalbe od 4. travnja 2014. u iznosu od 62.500,00 kn (Tbr. 10.1. u vezi s Tbr. 36.1. Tarife) s uključenim PDV-om, zastupanje na ročištu 1. veljače 2018. u iznosu od 23.437,50 kn (60% troška po protutužbenom zahtjevu po Tbr. Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om, zastupanje na ročištu 20. veljače 2018. u iznosu od 23.437,50 kn (60% troška po protutužbenom zahtjevu po Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om, zastupanje na ročištu 3. veljače 2020. u iznosu od 125.000,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife) s uključenim PDV-om, sastav žalbe od 12. lipnja 2020. (VPS 6.111.391,14 kn) u iznosu od 62.499,37 kn (Tbr. 10.1. Tarife prema razmjeru uspjeha u žalbenom postupku od 72%) s uključenim PDV-om, trošak vještačenja od 10.000,00 kn, odnosno ukupno 490.274,37 kn (65.070,59 EUR).

72. Trećetužitelj ima pravo na naknadu troška sastava podneska od 9. siječnja 2007. u iznosu od 615,00 kn (Tbr. 8. točka 3. Tarife) s uključenim PDV-om od 23%, nagradu za zastupanje na ročištu 24. studenoga 2008. u iznosu od 123.000,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife) s uključenim PDV-om, nagrada za pristup ročištu 14. lipnja 2010. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife) u koji iznos je uključen PDV od 25%, sastav podneska 28. lipnja 2010. u iznosu od 75.000,00 kn (60% troška po protutužbenom zahtjevu po Tbr. 8.1. Tarife), nagrada za zastupanje na ročištu 18. studenoga 2011. u iznosu od 39.975,00 kn (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 23%, zastupanje na ročištu 1. ožujka 2012. u iznosu od 20.312,50 kn (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 25%, zastupanje na ročištu 25. siječnja 2013. u iznosu od 34.375,00 kn (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 25%, zastupanje na ročištu 19. veljače 2014. u iznosu od 68.750,00 kn (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 40.1. Tarife) s uključenim PDV-om od 25%, sastav žalbe od 12. lipnja 2020. (VPS 6.111.391,14 kn) u iznosu od 69.699,37 kn (Tbr. 10.1. Tarife prema razmjeru uspjeha u žalbenom postupku od 72%) s uključenim PDV-om i troškom sudske pristojbe, trošak sudske pristojbe za presudu 2.500,00 kn i trošak vještačenja od 10.000,00 kn, odnosno ukupno 444.851,87 kn (59.041,99 EUR).

73. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude.

74. Odluka pod točkom II.1. izreke ove presude donesena je na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku, a odluka pod točkom II.2. izreke na temelju članka 373.a stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

75. Odluka o parničnom postupku je donesena primjenom odredbe članka 166. stavka 2. Zakona o parničnom postupku i članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

76. Prvotužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom III. izreke ove presude.

Zagreb, 23. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac