REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-282/2024-9

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, u pravnoj stvari tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, zastupana po pun. Margiti Kiš kapetanović, odvjetnici u Porobija i Porobija d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 17. rujna 2024.god. u prisutnosti tužiteljice i pun. tužiteljice, a objavljene dana 23. prosinca 2024.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3206795678 od 2. lipnja 2006. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Zdravke Bišćanin-Pešut dana 5. lipnja 2006. godine pod brojem: OU-146/2006, a koja glasi: „… obvezuje se platiti sve NAKNADE i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ĐS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 238,80 € /1.799,29 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 4. srpnja 2006. godine do isplate i to od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ĐS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak postupka u iznosu od 750,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, koja na taj iznos teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je s tuženikom dana 02. lipnja 2006.god. sklopio Ugovor o kreditu br. 3206795678, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 25.946,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Odredba ugovorne odredbe u članku 2. u naprijed navedenom Ugovoru o kreditu, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70% od iznosa kredita, je ništetna. Tuženik je tužiteljici s te osnove prilikom isplate kredita dana 3.7.2006. naplatio iznos od 238,80 eura/1.799,29 kn, iako tuženik nije imao nikakvih posebnih troškova obrade kredita, a trošak solemnizacije ugovora kjod javnog bilježnika platila je tužiteljica. Iznos naknade za obradu kredita koja je naplaćena tužitelju, odnosno za koju je umanjena isplata kredita vidljiv je u knjigovodstvenoj kartici.

O naprijed navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pregovarali, niti je tužitelj kao korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača.

Tuženik naplaćenu naknadu ne temelji na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala, radi čega isti i je netransparentan trošak.Trošak obrade kredita, ako i postoji, ne smije pasti na teret potrošača, jer se banka temeljem čl. 1021. ZOO/05 naplaćuje kroz ugovorenu kamatu.

Člankom 87. st.1.ZZP/03 propisano je da je nepoštene ugovorna odredba ništetna. Također, prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH br. Su IV-308/20 od 5.11.2020, ugovorna odrdba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP- a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, i to s više osnova.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, jer je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe da sama naknada za obradu kredita ne predstavlja trošak za naknadu zaposlenika, već naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi članka 2. Ugovora, a odredba je bila jasno i razumljivo koncipirana i kako je potom pristao potpisati ugovor i platiti, ne može se sada istraživati kakva je bila njegova volja. Osim toga, plaćanje iznosa od 238,80 eura nije moglo prouzročiti značajniju neravnotežu na štetu tužitelja, a sukladno je Odluci o terifi naknada za usluge i Općim uvjetima poslovanja banke. Tuženik ističe i prigovor zastare, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

Prigovara utvrđenoj visini vrijednosti spora.

Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U nastavku postupka, tužiteljica navodi da je ovakvo ugovaranje naknade za obradu kredita ništetno potvrdio je i sud EU u svojoj odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. dostupna na stranicama Info Curia koje su obvezujuće i za sudove u RH:

78 ….naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima…

79 … članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

stranicama Info Curia koje su obvezujuće i za sudove u RH:

78 ….naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima…

79 … članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Također osporava prigovor zastare, budući je tužbeni zahtjev postavljen i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a nije postavljen samo kondemnatorni zahtev.

4. Tuženik je tijekom postupka priznao nespornim navedeni iznos potraživanja, ali osporava osnovanost potraživanja, kako je i naveo u odgovoru na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206795678 od 3.7.2006. (na listu 7-12) i u potvrdu banke o naplati naknade za obradu kreditnog uahtjeva (list 6), proveden je dokaz saslušanjem tužitelljice kao stranke.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, utvrđeno je da se u članku 2. navodi da je za obradu zahtjeva korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora . Iz potvrde banke vidljivo je da je dana 6.6.2007. naplaćeno tužiteljici za obradu kreditnog zahtjeva 1.799,29 kuna.

8. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku iskazala je da je ugovor o kreditu za kupnju automobila sklopila u CHF valuti jer joj je prezentirana kao najpovoljnija. Nije ni bila svjesna da potpisuje i tzv. ulaznu naknadu, gledala je prvenstveno visinu otplatnih obroka, a djelatnik banke joj ništa nije o tome rekao.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu : ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje u tekstu: ZZP). Sukladno članku 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st.

2. članka 81. st. 1 ZZP-a 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom stavka 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništavost.

10. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a.

11. Sukladno odredbi čl.323 st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

13. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadrži ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strain. Nesporno je da stranke nisu pregovarale o nijednoj pa tako ni o spornoj odredbi ugovora. Sporna ugovorna odredba prouzrokovala je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu. Osim toga, nije navedeno ni tijekom postupka, koje troškove je kreditor imao I koja je njihova vrijednost, u vezi obrade kredita. Naplaćena naknada za obradu kredita predstavlja svakako značajan iznos, jer na drugoj strani se nalazio potrošač, osoba koja podiže kredit, zadužuje se i svjesna da će u narednim godinama otplaćivati glavnicu i kamate, i stoga joj nije svejedno što već prilikom sklapanja ugovora mora plaćati naknadu koja nije osnovana odnosno za koju ne zna čemu služi.

14. Osnovano tužitelj smatra kako u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 2006.g., iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja (Gž-2406/18 ŽSZG).

15. Tuženik je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu na utvrđeni iznos za isplatu od dana naplate, tj. od 4. srpnja 2006.g. budući da je tuženik bio nepošteni stjecatelj od dana sklapanja ugovora, a visina zakonske zatezne kamate propisana je odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelju je priznat parnični trošak koji se sastoji od troška sastava tužbe od 17. lipnja 2024., zastupanja na ročištu od 17.10.2024. i 17.12.2024., za sastav podneska od 17.09.2024., za svaku radnju 75 bodova ili 150,00 eura, što ukupno čini 600,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV od 25% iznos od 150,00 eura, što ukupno čini 750,00 sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

17. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 23. prosinca 2024.god.

Sudac

Vesna Posavec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika