REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9075/19-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariju Graniću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. travnja 2024. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice EĐJ, odvjetničke vježbenice te zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 23. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice PĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

„Dužna je tužena Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužiteljici PĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukupan iznos od 1.990,65 CHF u eurskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan plaćanja, i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od:

- 46,91 CHF koja teče od dana 15. studenog 2007.g.

- 46,91 CHF koja teče od dana 15. prosinca 2007.g.

- 46,91 CHF koja teče od dana 15. siječnja 2008.g.

- 46,91 CHF koja teče od dana 15. veljače 2008.g.

- 46,91 CHF koja teče od dana 15. ožujka 2008.g.

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. travnja 2008.g.

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. svibnja 2008.g

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. lipnja 2008.g

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. srpnja 2008.g

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. kolovoza 2008.g

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. rujna 2008.g

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. listopada 2008.g

- 89,49 CHF koja teče od dana 15. studenog 2008.g

- 89,49 CHF koja teče od dana 09. prosinca 2008.g

- 15,46 CHF koja teče od dana 15. siječnja 2009.g.

- 15,46 CHF koja teče od dana 15. veljače 2009.g.

- 15,46 CHF koja teče od dana 15. ožujka 2009.g.

- 15,46 CHF koja teče od dana 15. travnja 2009.g.

- 15,46 CHF koja teče od dana 15. svibnja 2009.g.

- 15,46 CHF koja teče od dana 15. lipnja 2009.g.

- 15,46 CHF koja teče od dana 15. srpnja 2009.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. kolovoza 2009.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. rujna 2009.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. listopada 2009.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. studenog 2009.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. prosinca 2009.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. siječnja 2010.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. veljače 2010.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. ožujka 2010.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. travnja 2010.g.

- 18,71 CHF koja teče od dana 15. svibnja 2010.g.

- 17,59 CHF koja teče od dana 15. lipnja 2010.g.

- 17,59 CHF koja teče od dana 15. srpnja 2010.g.

- 17,59 CHF koja teče od dana 15. kolovoza 2010.g.

- 17,59 CHF koja teče od dana 15. rujna 2010.g.

- 17,59 CHF koja teče od dana 15. listopada 2010.g.

- 17,59 CHF koja teče od dana 15. studenog 2010.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. prosinca 2010.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. siječnja 2011.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. veljače 2011.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. ožujka 2011.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. travnja 2011.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. svibnja 2011.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. lipnja 2011.g.

- 15,47 CHF koja teče od dana 15. srpnja 2011.g.

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. kolovoza 2011.g.

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. rujna 2011.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. listopada 2011.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. studenog 2011.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. prosinca 2011.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. siječnja 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. veljače 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. ožujka 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. travnja 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. svibnja 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. lipnja 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. srpnja 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. kolovoza 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. rujna 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. listopada 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. studenog 2012.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. prosinca 2012.g.

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. siječnja 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. veljače 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. ožujka 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. travnja 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. svibnja 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. lipnja 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. srpnja 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. kolovoza 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. rujna 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. listopada 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. studenog 2013.g

- 14,70 CHF koja teče od dana 15. prosinca 2013.g., po stopi koja se od 01. studenog 2007.g. do 31. prosinca 2007.g. određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN153/04) , a od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14 % godišnje, a od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II

Tužena Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, dužna je na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužiteljici PĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukupan iznos od 1.339,74 EURA sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od:

- 27,79 eura koja teče od dana 15. studenog 2007.g.

- 27,32 eura koja teče od dana 15. prosinca 2007.g.

- 28,14 eura koja teče od dana 15. siječnja 2008.g.

- 28,01 eura koja teče od dana 15. veljače 2008.g.

- 28,77 eura koja teče od dana 15. ožujka 2008.g.

- 54,57 eura koja teče od dana 15. travnja 2008.g.

- 52,79 eura koja teče od dana 15. svibnja 2008.g

- 53,46 eura koja teče od dana 15. lipnja 2008.g

- 52,93 eura koja teče od dana 15. srpnja 2008.g

- 52,82 eura koja teče od dana 15. kolovoza 2008.g

- 52,80 eura koja teče od dana 15. rujna 2008.g

- 54,83 eura koja teče od dana 15. listopada 2008.g

- 56,06 eura koja teče od dana 15. studenog 2008.g

- 54,68 eura koja teče od dana 09. prosinca 2008.g

- 10,20 eura koja teče od dana 15. siječnja 2009.g.

- 10,21 eura koja teče od dana 15. veljače 2009.g. - 9,93 eura koja teče od dana 15. ožujka 2009.g.

- 10,00 eura koja teče od dana 15. travnja 2009.g.

- 10,01 eura koja teče od dana 15. svibnja 2009.g.

- 9,90 eura koja teče od dana 15. lipnja 2009.g.

- 9,92 eura koja teče od dana 15. srpnja 2009.g.

- 11,89 eura koja teče od dana 15. kolovoza 2009.g.

- 12,03 eura koja teče od dana 15. rujna 2009.g.

- 11,88 eura koja teče od dana 15. listopada 2009.g.

- 11,98 eura koja teče od dana 15. studenog 2009.g.

- 11,96 eura koja teče od dana 15. prosinca 2009.g.

- 12,23 eura koja teče od dana 15. siječnja 2010.g.

- 12,40 eura koja teče od dana 15. veljače 2010.g.

- 12,37 eura koja teče od dana 15. ožujka 2010.g.

- 12,54 eura koja teče od dana 15. travnja 2010.g.

- 12,85 eura koja teče od dana 15. svibnja 2010.g.

- 12,15 eura koja teče od dana 15. lipnja 2010.g.

- 12,49 eura koja teče od dana 15. srpnja 2010.g.

- 12,48 eura koja teče od dana 15. kolovoza 2010.g.

- 13,20 eura koja teče od dana 15. rujna 2010.g.

- 12,78 eura koja teče od dana 15. listopada 2010.g.

- 12,88 eura koja teče od dana 15. studenog 2010.g.

- 11,73 eura koja teče od dana 15. prosinca 2010.g.

- 11,77 eura koja teče od dana 15. siječnja 2011.g.

- 11,62 eura koja teče od dana 15. veljače 2011.g.

- 11,71 eura koja teče od dana 15. ožujka 2011.g.

- 11,71 eura koja teče od dana 15. travnja 2011.g.

- 11,98 eura koja teče od dana 15. svibnja 2011.g.

- 12,54 eura koja teče od dana 15. lipnja 2011.g.

- 13,17 eura koja teče od dana 15. srpnja 2011.g.

- 13,18 eura koja teče od dana 15. kolovoza 2011.g.

- 12,14 eura koja teče od dana 15. rujna 2011.g

- 11,78 eura koja teče od dana 15. listopada 2011.g

- 11,81 eura koja teče od dana 15. studenog 2011.g

- 11,86 eura koja teče od dana 15. prosinca 2011.g

- 12,16 eura koja teče od dana 15. siječnja 2012.g

- 12,25 eura koja teče od dana 15. veljače 2012.g

- 12,15 eura koja teče od dana 15. ožujka 2012.g

- 12,14 eura koja teče od dana 15. travnja 2012.g

- 12,19 eura koja teče od dana 15. svibnja 2012.g

- 12,27 eura koja teče od dana 15. lipnja 2012.g

- 12,17 eura koja teče od dana 15. srpnja 2012.g

- 12,13 eura koja teče od dana 15. kolovoza 2012.g

- 11,87 eura koja teče od dana 15. rujna 2012.g

- 12,10 eura koja teče od dana 15. listopada 2012.g

- 12,21 eura koja teče od dana 15. studenog 2012.g

- 12,13 eura koja teče od dana 15. prosinca 2012.g.

- 12,05 eura koja teče od dana 15. siječnja 2013.g

- 12,02 eura koja teče od dana 15. veljače 2013.g

- 11,99 eura koja teče od dana 15. ožujka 2013.g

- 12,20 eura koja teče od dana 15. travnja 2013.g

- 11,89 eura koja teče od dana 15. svibnja 2013.g

- 11,84 eura koja teče od dana 15. lipnja 2013.g

- 11,87 eura koja teče od dana 15. srpnja 2013.g

- 11,83 eura koja teče od dana 15. kolovoza 2013.g

- 11,95 eura koja teče od dana 15. rujna 2013.g

- 12,02 eura koja teče od dana 15. listopada 2013.g

- 12,06 eura koja teče od dana 15. studenog 2013.g

- 12,00 eura koja teče od dana 15. prosinca 2013.g., po stopi koja se od 01. studenog 2007.g. do 31. prosinca 2007.g. određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, dužna je tužiteljici PĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.734,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23.12.2024. godine, kao dana presuđenja, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Tužiteljica PĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužna je tuženoj Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, naknaditi parnični trošak u iznosu od 248,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23.12.2024. godine, kao dana presuđenja, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je s tuženikom dana 25.7.2007. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210365848/07, kreditna partija 7103751352, koji je solemniziran po javnom bilježniku Vlasti Zajec dana 27.7.2007. godine pod brojem OV-11605/07, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od106.355,20 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 30 godina. Navodi da je pored iznosa glavnice prema Ugovoru bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,40% godišnje). Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna (ugovorna) kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika mijenjana na štetu tužiteljice.

2. Kako je tužiteljica zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćala povećane iznose anuiteta, to ista ističe, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), kako su u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u dijelu da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu i u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu tuženik i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna za promjenu kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice u odnosu na tuženika. U dokaz svojih navoda poziva se i na Direktivu 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

3. Slijedom navedenog, tužiteljica navodi kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi, povećanjem kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove jer je plaćala veće iznose anuiteta kredita od prvotno ugovorenih, pa stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 03.5.2023. godine i na ročištu održanom 25.4.2024.godine tužiteljica traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 1.990,65 CHF u eurskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos, od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate. Postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 1.339,74 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos, od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare smatrajući da tužba podnesena u kolektivnom sporu na koji se poziva tužiteljica nije prekinula zastaru u ovom pojedinačnom parničnom postupku. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer iz prometa po predmetnom kreditu nesporno ne proizlazi da bi tužiteljica otplaćivala sve obveze po kreditu te ističe da tužiteljica nije dokazala potrošačku svrhu samog ugovora o kreditu niti svojstvo potrošača budući je namjena kredita kupnja stana za koji nije dokazano da se koristi isključivo za potrošačke svrhe. Navodi kako su stranke predmetnim ugovorom o kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu te da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, bila u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (NN 96/03, dalje ZZP/03). Navodi nadalje, u odnosu na izmjenu kamatne stope prije Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, dalje: ZID ZPK/12) odnosno prije 1.1.2013. godine, da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom, isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, kako je to određeno čl.5.1. Općih uvjeta poslovanja tuženika koji su bili u primjeni od 1.10.1999. godine, a koji Opći uvjeti čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, kako to proizlazi iz čl. 23. K) tog Ugovora, iz čega proizlazi da se ne radi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope od strane tuženika, po pukom nahođenju banke te da je sporna ugovorna odredba o promjeni kamatne stope u skladu sa ZZP/03. Također, tuženik navodi da je i stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su u primjeni od 1.1.2011. godine, određeno je da promjena kamatnih stopa ovisi prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se banka može zadužiti na domaćem i inozemnom tržištu kapitala te da pored utjecaja kretanja tržišnih parametara na promjenu kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative itd. Nadalje, navodi da se od 1.1.2013. godine kamata po predmetnom ugovoru o kreditu sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela - objektivnog parametra, obzirom da je tuženik postupio prema čl. 11.a ZID ZPK/12 te sukladno čl. 11.a ZID ZPK/12, u svojim Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11.12.2012. godine, koji su u primjeni od 1.1.2013. godine, odredila da su kamatne stope na kredite sastavljene od varijabilnog i fiksnog dijela, da je varijabilni dio kamatne stope na kredite ugovoreni parametar ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat klijentima, dok je fiksni dio kamatne stope određeni ugovoreni broj postotnih poena koji se ne mijenja tijekom korištenja odnosno otplate kredita time da će se u usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima s valutnom klauzulom izraženoj u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF primijeniti šestomjesečni LIBOR za CHF (6M LIBOR za CHF). Navodi da je obaviješću od 8.1.2013. godine, tužiteljicu obavijestio da se redovna kamata u njezinom konkretnom ugovornom odnosu sastoji od varijabilnog dijela koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF te fiksnog dijela od 5,985% godišnje, sukladno ZID ZPK/12. Vezano za prvi (glavni) tužbeni zahtjev, smatra da se kod stjecanja bez osnove ne radi o ugovornoj odgovornosti tuženika te da se stoga na visinu obveze stjecatelja kod povrata stečenog bez osnove ne može primijeniti ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Osporava zatraženi tijek zatezne kamate smatrajući da zatezna kamata ne može teći prije podnošenja tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Protivi se preinaci tužbe postavljanjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužiteljica postavila u podnescima od 22.8.2022. i 3.5.2023. te na ročištu održanom 25.4.2024. godine te ističe prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

5. Čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) određeno je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je čl. 191. st. 3. ZPP-a određeno da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

6. Vezano uz prigovor tuženika da se protivi preinaci tužbe postavljanjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužiteljica postavila u podnescima od 22.8.2022. i 3.5.2023. te na ročištu održanom 25.4.2024. godine, ovaj sud ističe kako je podneskom od 22.8.2022. godine, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica uz prvi (glavni) tužbeni zahtjev kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 1.990,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, postavila, sukladno čl. 188. st. 2. ZZP-a, i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim od tuženika, iz iste činjenične i pravne osnove, traži isplatu iznosa od 10.094,26 kn.

7. Ovaj sud smatra da prvim (glavnim) tužbenim zahtjevom kako je postavljen u podnesku od 22.8.2022. godine, tužiteljica nije preinačila tužbu u smislu čl. 191.st.1. ZPP-a, obzirom da je tužbenim zahtjevom u tužbi tražila isplatu iznosa od 2.721,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dok prvim (glavnim) tužbenim zahtjevom iz podneska od 22.8.2022. godine tužiteljica traži isplatu iznosa od 1.990,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dakle potražuje za 731,22 CHF niži iznos, nego u tužbi, a sniženje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe, kako to proizlazi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a. Međutim, postavljanjem eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u podnesku od 22.8.2022. godine, tužiteljica je, smatra ovaj sud preinačila tužbu u smislu čl. 191. st.1. ZPP-a.

8. Obzirom da se u ovom postupku, između ostalog, radi o isplati stečenog bez osnove, a tuženik se, između ostalog, protivio visini tužbenog zahtjeva, to je bilo potrebno provesti financijsko vještačenje po financijskom vještaku kao stručnoj i nepristranoj osobi jer sud nema dovoljno stručnih znanja bez provođenja financijskog vještačenja utvrditi visinu tužbenog zahtjeva. Kako je financijsko vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka tj. kako je financijski vještak nalaz i mišljenje izradio nakon zaključenja prethodnog postupka, to ovaj sud smatra da je tužiteljica u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a imala pravo preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je tek na temelju provedenog financijskog vještačenja, mogla sa sigurnošću postaviti svoj tužbeni zahtjev bilo na način da potražuje isplatu točno određenog novčanog iznosa u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kako to traži prvim (glavnim) tužbenim zahtjevom, bilo da traži isplatu točno određenog kunskog iznosa, kako to traži eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu, onda je i tužitelju potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi sa sigurnošću mogao precizirati tužbeni zahtjev, osobito imajući u vidu da se tuženik protivio visini tužbenog zahtjeva. Prethodno obrazloženi stav ovog suda u skladu je i sa zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.godine, posl.br. Su- IV-162/2021 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja. Stoga ovaj sud smatra da je dopuštanje preinake tužbe postavljanjem eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, kao u podnesku od 22.8.2022. godine, kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 10.094,26 kn svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a.

9. Nadalje, sud ističe kako smatra da tužiteljica nije ponovno preinačila tužbu tužbenim zahtjevom iz podneska od 03.05.2023. godine jer je tim podneskom prvi (glavni) tužbeni zahtjev ostao identičan kao u podnesku od 22.8.2022. godine, a također i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 03.05.2023.godine tužiteljica traži isplatu identičnog iznosa koji potražuje i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 22.8.2022. godine, osim što je tužiteljica, sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavila u valuti EUR, tražeći isplatu iznosa od 1.339,74 EUR (što odgovara iznosu od 10.094,26 kn iz eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 22.8.2022. godine). Također, stav je ovog suda da tužiteljica nije preinačila tužbu niti postavljanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavila na ročištu održanom 25.4.2024. godine obzirom da je tada samo prvi (glavni) tužbeni zahtjev postavila na način da potražuje iznos od 1.990,65 CHF, (dakle u identičnom iznosu kako je taj tužbeni zahtjev postavila i u podnesku od 22.8.2022. godine), time da je u podnesku od 22.8.2022. godine, navedeni iznos potraživala u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dok na ročištu održanom 25.4.2024. godine traži isplatu iznosa od 1.990,65 CHF u eurskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, obzirom da je u Republici Hrvatskoj kuna kao valuta prestala postojati i uvedena je valuta EUR, spomenutim Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

10. Slijedom navedenog, ovaj sud je, vodeći računa da je prema spomenutom Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, EUR sada službena valuta u Republici Hrvatskoj, ovom presudom odlučio o prvom (glavnom) tužbenom zahtjevu konačno postavljenom na ročištu održanom 25.4.2024. godine te o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu konačno postavljenom u podnesku od 3.5.2023. godine.

11. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210365848/07 od 25.7.2007. godine, otplatni plan, promet po predmetnom kreditu sa specifikacijom uplata, dopis tuženika od 16.4.2019. godine sa promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu, tuženikove Opće uvjete poslovanja koji su u primjeni od 1.10.1999. godine, Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su u primjeni od 1.1.2011. godine, Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su u primjeni od 1.1.2013. godine, obavijest tuženika od 8.1.2013. godine, Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 19.7.2007. godine, tuženikove potvrde o obavljenim transakcijama od 9.12.2008. i 10.12.2008. godine, Suglasnost od 9.12.2008. godine, obavijesti o promjeni kamatne

1 0

stope od 1.6.2009., 23.10.2007., 7.4.2010., 5.10.2010. i 3.6.2011. godine, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., dokaz pisanim i usmenim očitovanjem financijskog vještaka, saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

12. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni prvi (glavni) tužbeni zahtjev neosnovanim, a konačni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

13. Među strankama je nesporno da je dana 25.7.2007. godine između tužiteljice (tada PĐ, koja je udajom promijenila prezime u EĐ, kako je to naznačio punomoćnik tužiteljice na ročištu održanom 27.9.2022.godine, a proizlazi i iz osobnih podataka tužiteljice u e-spisu) i tuženika sklopljen predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 106.355,20CHF u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate, a koji je ugovor potvrđen po javnom bilježniku Vlasti Zajec iz Zagreba dana 27.7..2007. godine pod brojem OV-11605/07. Nije sporno da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom redovnom kamatnom stopom u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, time da je početna redovna kamatna stopa ugovorena u visini 4,40% godišnje. Isto tako nije sporno da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao (povećavao) početno ugovorenu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

14. Sporno je jesu li promjene redovne kamatne stope bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, odnosno posljedično tome sporno je da li se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama. Sporno je da li je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor te da li tužiteljica ima status potrošača i je li tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Dakle, sporan je osnov tužbenog zahtjeva, kao i visina istog. Sporno je i je li nastupila zastara te je sporan utuženi tijek zatezne kamate.

15. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice. To iz sljedećih razloga. Ovoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu, u kojem sporu je kao stranka (u svojstvu tuženika) sudjelovao i tuženik iz predmetne parnice, i u odnosu na kojeg je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine (u kojem razdoblju je zaključen i predmetni ugovor o kreditu), a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništave i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na

1 1

jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to njegovim člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to njegovim člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Navedenim sudskim presudama utvrđeno je da je ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu tuženik postupio nepošteno, a posljedica takvih nepoštenih odredbi je ništetnost, budući da kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe odredbe čl. 269. st. 2 i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO). Naime, ugovorne odredbe gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke (tuženika), dakle jedne ugovorne strane. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba i ona je u ovom slučaju zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga predmetna odredba Ugovora kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika (tužiteljice), a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer je tuženik onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

17. Osim navedenog, valja reći i to da su sukladno ZOO-u stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti s druge strane.

18. Pri tome ovaj sud ističe kako je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude posl. broj Revt-249/14 od 09.04.2015. godine donesene u kolektivnom sporu da banke kao legalne novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade imaju legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o Ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim isto tako banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici trebaju imati drugačiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banke, a tako i tuženik kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužni su nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na štetu potrošača. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je tuženik bio dužan svakog potrošača, pa tako i tužiteljicu, ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što međutim tuženik

1 2

nije učinio na valjan način, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva, a takve su i Odluke o kamatnim stopama. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svom obrazloženju odluke broj Revt 249/14-2 od 09.04.2015. godine u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista, se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

19. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca zato što je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije znala niti mogla ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, niti je tužiteljica na to mogla imati ikakav utjecaj. Slijedom navedenog proizlazi da su odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini zavisnom samo o jednostranoj odluci banke (tuženika) nepoštene i ništetne.

20. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III-1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno

1 3

utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

22. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud, radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, dok nije proveo dokaz saslušanjem osobnog bankara ŠĐ, zaposlene kod tuženika jer je tužiteljica, koja je predlagala saslušanje iste kao svjedoka odustala od tog dokaznog prijedloga, a sud provodi samo dokaze predložene po strankama sukladno čl. 7. st. 1. ZPP-a, osim ako se ne radi o situaciji iz čl. 7. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 3. st. 3. ZPP-a, a što u ovom predmetu nije slučaj.

23. Tužiteljica je iskazala da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje stana u [adresa] jer je 1. travnja 2006. godine dobila radno mjesto znanstvenog novaka na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu tako da joj je trebao stan u [adresa] u kojem može stanovati. Stan koji je kupila predmetnim kreditom nalazi se na [adresa] te je u tom stanu stanovala oko 9 i pol godina te se 2015. godine preselila iz tog stana u [adresa] jer je Splitu dobila novi posao. Nakon što se 2015. godine zaposlila u Splitu, stan u [adresa] nije prodala već ga je dala u najam, što je uredno prijavila Poreznoj upravi, ali tada više nije otplaćivala kredi jer je kredit otplaćen u cijelosti 2013. godine. Iskazala je, također, da za vrijeme otplate predmetnog kredita niti u vrijeme zaključenja istoga, odnosno nikada nije imala u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo.

24. Nadalje, tužiteljica je iskazala da je prije no što je potpisala predmetni Ugovor o kreditu razgovarala sa službenicom banke gospođom ŠĐ, na koju ju je uputio prijatelj koji je također dignuo kredit. Sjeća se da je gospođa ŠĐ bila jako ljubazna te kada joj je pripremila Ugovor o kreditu isti je pročitala i vidjela da u predmetnom Ugovoru stoji odredba da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. radi čega joj je rekla da ne želi promjenjivu kamatnu stopu, već fiksnu, na što joj je gospođa ŠĐ rekla da je ugovor tako sastavljen i da se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može mijenjati. Iako prvotno nije bila za to da digne kredit sa promjenjivom kamatnom stopom, gospođa ŠĐ ju je umirila da se kamatna stopa već pet godina nije mijenjala, pa je stoga ipak odlučila zaključiti predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, već mjesec ili dva nakon zaključenja Ugovora došlo je do povećanja kamatne stope, radi čega joj je porasla kreditna rata. Razumije što znači promjenjiva kamatna stopa, tj. zna da to znači da se kamata tijekom otplate kredita može mijenjati, ali nije očekivala da će doći do povećanja kamatne jer joj je upravo u banci gospođa ŠĐ rekla da se kamatna stopa nije mijenjala zadnjih pet godina. Ne sjeća se više koja je je bila najviša kamatna stopa po predmetnom kreditu, ali zna da joj je kreditna rata u jednom trenutku došla na iznos od 3.000,00 kuna, a plaća joj je bila 4.500,00 kuna.

1 4

25. Tužiteljica je, također, iskazala da joj je predmetni Ugovor o kreditu prvi Ugovor o kreditu koji je u životu zaključila te da joj gospođa ŠĐ nije predočila ikakve kriterije i parametre na temelju kojih može doći do promjene kamatne stope. Istaknula je da je po zanimanju molekularni biolog, a ne pravnik niti ekonomist. Sjeća se da, nakon što je pročitala predmetni Ugovor, da joj nisu bile najjasnije sve odredbe, ali zbog proteka vremena ne sjeća se točno koja odredba Ugovora joj je bila nejasna te se, zbog proteka vremena, ne sjeća je li za te nejasnoće tražila ikakva objašnjenja od gospođe ŠĐ koja je pripremila Ugovor i donijela ga na potpis. Također, tužiteljica je iskazala da je 2008. godine njena majka prodala svoju vikendicu i koncem 2008. godine su izvršene dvije velike uplate po predmetnom kreditu radi smanjenja anuiteta i skraćivanja roka otplate kredita. Novac kojim su izvršene ove dvije veće uplate koncem 2008. godine je novac koji je moja majka dobila od prodaje svoje vikendice i taj novac tužiteljica svojoj majci nije nikada vratila. Objasnila je da je BĐ ranija vlasnica predmetnog stana od koje je, kao i od njezinog supruga, kupila stan novcem dobivenim od predmetnog kredita.

26. Dalje je tužiteljica iskazala da joj je banka dostavljala pisane Obavijesti o promjeni kamatne stope, kojim promjenama kamatne stope nikada nije prigovarala niti je tražila objašnjenje banke da joj se pojasni zašto dolazi do promjene kamatne stope, niti je znala da se to uopće može. Zaključno je navela da pod pojmom tržište podrazumijeva kretanja na burzi, odnosno promjene cijena, ovisno o kretanjima na burzi.

27. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a niti tuženik nije prigovorio istinitosti njezinog iskaza. Također, istinitost pojedinih dijelova iskaza tužiteljice potvrđena je dokumentacijom koja prileži spisu.

28. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom, tužiteljica zaključila kao fizička osoba. Isto tako, iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja stana, što potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom navodeći da je predmetnim kreditom kupila stan na adresi [adresa]. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je predmetni kredit u cijelosti isplatila 2013. godine, što potvrđuje i pregled prometa po kreditu sa specifikacijom uplata te provedeno financijsko vještačenje na temelju kojih je utvrđeno da je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti isplatila 15.12.2013.godine. Također, na temelju iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da je od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do 2015. godine tužiteljica živjela u predmetnom stanu te da nikada nije u vlasništvu imala trgovačko društvo niti je bila vlasnica obrta, a tuženik nije dokazao suprotno niti je prigovarao istinitosti iskaza tužiteljice, kako je već ranije navedeno. Slijedom svega navedenog, proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, sa tuženikom koji ima status trgovca, predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje stana koji je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koristila isključivo za zadovoljenje osobne potrebe stanovanja te u vrijeme trajanja ugovornog odnosa u predmetnom stanu nije obavljala nikakvu trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, iz čega proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru te da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i koji je definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako i u smislu kasnijeg čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji je stupio

1 5

na snagu tijekom otplate predmetnog kredita i koji definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Pri tome sud ističe kako činjenica da je od 2015. godine tužiteljica počela iznajmljivati stan koji je kupljen predmetnim kreditom ne utječe na njezin status potrošača, niti radi toga predmetni ugovor o kreditu gubi svojstvo potrošačkog ugovora, jer, kao što je već prethodno obrazloženo, tada ugovorni odnos između stranaka više nije postojao obzirom da je tužiteljica u cijelosti isplatila predmetni kredit 15.12.2013.godine.

29. Nadalje, analizom iskaza tužiteljice ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu već je predmetni ugovor o kreditu pripremila osobna bankarica tuženika ŠĐ; da je tužiteljica pročitala ugovor te vidjela da se radi o ugovoru kod kojeg je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika; da je tužiteljica kad je vidjela takvu ugovornu odredbu rekla da ne želi promjenjivu, već fiksnu kamatnu stopu, ali joj je osobna bankarica rekla da je ugovor tako sastavljen i da se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može mijenjati; da joj osobna bankarica nije objasnila koji kriteriji, parametri i uvjeti na tržištu utječu na promjenjivost kamatne stope, da joj je osobna bankarica rekla da se kamatna stopa nije mijenjala već 5 godina nakon čega je tužiteljica ipak odlučila zaključiti predmetni kredit.

30. Opisano postupanje tuženika, kao trgovca, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Naime, stav je ovog suda da je banka, kao financijska institucija čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima, bila dužna informirati tužiteljicu o tržišnim uvjetima, kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na ugovorene kamatne stope te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze tužiteljice, a što je u predugovornoj fazi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i pri samom zaključenju Ugovora izostalo, a tuženik nije dokazao suprotno, pri čemu osobito treba imati u vidu da tužiteljica nema ekonomsku naobrazbu već je po zanimanju molekularni biolog, kako to proizlazi iz njenog iskaza.

31. Pri tome sud ističe kako nije sporno da se da promjenjiva kamatna stopa znači mogućnost promjene ugovorene kamatne stope te da je tužiteljica u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu znala da promjenjiva kamatna stopa znači da se kamatna stopa tijekom otplate kredita može mijenjati. Međutim, obzirom da je prethodno utvrđeno da u pri zaključenju konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu odnosno u predugovornoj fazi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, osobna bankarica nije informirala tužiteljicu, kao korisnicu kredita, o kriterijima i parametrima koji mogu dovesti do povećanja kamatne stope i koji to tržišni uvjeti koji se spominju u Općim uvjetima poslovanja tuženika (a na koje Opće uvjete tužiteljica po prirodi stvari ne može utjecati jer su to, sukladno čl. 295. st.1 ZOO-a, opći uvjeti jedne ugovorne strane tj. sastavljača istih, konkretno tuženika) utječu na promjenu kamatne stope, takvo postupanje banke, kao financijske institucije, u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti i s čl. 10. st. 2. ZOO-a, tim više što je na izričit upit tužiteljice da želi ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, istoj od strane osobne bankarice rečeno da se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može mijenjati, dakle radilo se o situaciji uzmi ili ostavi,

1 6

pri čemu je osobna bankarica tužiteljici rekla još i da se kamatna stopa zadnjih pet godina nije mijenjala pa je životno logično da je vjerujući banci kao renomiranoj financijskoj instituciji, tužiteljica zaključila predmetni ugovor o kreditu, očekujući da se kamatna stopa, iako je ugovorena kao promjenjiva ipak neće povećati kad joj je upravo osobna bankarica rekla da se već 5 godina kamatna stopa nije mijenjala te obzirom da nije od strane banke bila upozorena na ikakvu rizičnost predmetnog ugovora o kreditu.

32. Stav je ovog suda da na temelju ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom se promjena ugovorne (redovne) kamate veže uz promjene tržišnih uvjeta, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te bez nedostatka jasno definiranih parametara i kriterija koji utječu na promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao potrošaču, osim precizno određene kamatne stope od 4,40 % godišnje u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva, te sud smatra kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužiteljici kao potrošaču.

33. Osim toga, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

34. Slijedom svega prethodno analiziranih dokaza ovaj sud smatra da su sporne ugovorne odredbe kojima tuženik mijenja visinu ugovorene kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužiteljici bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

35. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03, u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „… u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. godine), a što je kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako je prethodno obrazloženo. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula P i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i

1 7

informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope prema Odluci o kamatnim stopama tuženika, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također, u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za promjene ugovorene kamatne stope, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze po predmetnom ugovoru o kreditu.

36. Nadalje, vezano uz navode tuženika da je od 1.1.2013. godine mijenjao kamatnu stopu sukladno ZID ZPK/12, ovaj sud ističe kako u spisu prileži obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 08.1.2013. godine (list 62 spisa). Iz navedene obavijesti, sud je utvrdio da je ista naslovljena na tužiteljicu da je u njoj navedeno da je sukladno ZID ZPK/12 koji nalaže da se visina promjenjive kamatne stope izrazi na temelju parametara koji su jasni i poznati potrošačima, tuženik donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su u primjeni od 1.1.2013. godine, da u skladu s novim Općim uvjetima se promjenjive kamatne stope sastoje od varijabilnog i fiksnog djela, time da je varijabilni dio kamatne stope parametar koji udovoljava novo propisanim zakonskim uvjetima, a fiksni dio kamatne stope je određeni postotak koji se ne mijenja tijekom korištenja odnosno otplate kredita. Nadalje je u citiranoj obavijesti od 8.1.2013. godine navedeno da u usklađenju svog poslovanja, tuženik ne mijenja visinu kamatnih stopa koje su zatečene na dan 31.12.2012. godine te da kamatna stopa po predmetnom ugovoru o kreditu na dan 1.1.2013. godine ostaje nepromijenjena te iznosi 5,25%, a prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31.12.2012. godine iznosi 0,065 postotnih poena te fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena, time da se visina kamatne stope može dodatno umanjiti za bonus prema statusu klijenta te da se po predmetnom kreditu primjenjuje umanjenje od 0,80 postotnih poena.

37. Sud ističe kako je odredba o 6M LIBOR-u za CHF, kao parametru za izračun promjenjivog dijela kamatne stope u predmetnom Ugovoru (koji je sklopljen prije stupanja na snagu ZID ZPK/12), temeljem Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su u primjeni od 1.1.2013. godine, zakonita i usklađena s odredbom čl. 5. ZID ZPK/12. Definiranjem 6M LIBOR-a za CHF kao parametra koji prati, u kontekstu donošenja odluke o korekciji kamatne stope, banka (tuženik) je stekla pravo taj parametar uvrstiti u ugovor umjesto ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Međutim, definiranje varijabilnog parametra tj. 6M LIBOR-a za CHF nije samo po sebi dovelo do dopune predmetnog ugovora o kreditu. Naime, ne može se smatrati valjanom ponudom za dopunom ništetne odredbe kada je, umjesto odredbe prema kojoj je ukupna početna kamatna stopa (u koju je uključen i fiksni i varijabilni dio) iznosila 4,40% godišnje, od strane tuženika obaviješću od 8.1.2013.godine tužiteljici, kao potrošaču, ponuđena opcija prema kojoj po predmetnom ugovoru o kreditu, kamatna stopa na dan 1.1.2013. godine ostaje nepromijenjena te iznosi 5,25% godišnje (dakle, više od početno ugovorene kamatne stope od 4,40% godišnje), a prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31.12.2012. godine iznosi 0,065 postotnih poena te fiksnog

1 8

dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena, umanjeno za 0,80 postotnih poena bonusa (tako i VSRH u presudi i rješenju broj Rev 2967/2017-3 od 4.5.2021. godine).

38. Obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da tuženik dostavljanjem tužiteljici citirane obavijesti od 8.1.2013. godine nije otklonio uzrok ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a na temelju tuženikove Odluke o kamatnim stopama.

39. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izražen u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak za potrošača, a utvrđenje da je neka ugovorna odredba nepoštena mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo.

40. Utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika pretpostavlja pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,40% godišnje, a sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

41. Vezano uz prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer iz prometa po predmetnom nesporno ne proizlazi da bi tužiteljica otplaćivala sve obveze po kreditu, ovaj sud ističe kako je iz prometa po predmetnom ugovoru o kreditu sa specifikacijom uplata vidljivo da je s danom 30.08.2007. godine zabilježena isplata kredita - prijenos na račun BĐ u iznosu od 105.380,84 CHF odnosno 471.680,00 kn te da je vezano uz tu transakciju, pod rubrikom "naziv platitelj/primatelj" navedeno ime i prezime BĐ. Povezujući tu transakciju sa iskazom tužiteljice, koja je iskazala da je BĐ ranija vlasnica stana od koje je, kao i od njezinog supruga, kupila stan novcem dobivenim od predmetnog kredita, ovaj sud zaključuje da BĐ nije osoba koja bi otplaćivala obveze po predmetnom ugovoru o kreditu već osoba koja je prodavala stan koji je tužiteljica kupila predmetnim kreditom i kojoj je isplaćen iznos kredita koji je odobren tužiteljici. Navedeno potvrđuje i ugovor o kupoprodaji nekretnine od 19.7.2007.godine zaključen između E i BĐ, kao prodavatelja, i tužiteljice, kao kupca, predmet kojeg je kupnja stana u [adresa], a iz čl. 3. tog Ugovora vidljivo je da se dio kupoprodajne cijene tužiteljica obvezuje isplatiti na račun prodavatelja BĐ kreditom Zagrebačke banke d.d. 42. Nadalje uvidom u promet po predmetnom ugovoru o kreditu sa specifikacijom uplata sud je utvrdio da je u rubrici „naziv platitelj/primatelj“ navedeno ime i prezime tužiteljice uz svaku uplatu kojom je rata kredita podmirena trajnim nalogom sa računa tužiteljice, a također, nije evidentirano da bi neka treća osoba, osim tužiteljice, plaćala rate kredita. Jedino uz uplatu od 9.12.2008. godine u iznosu od 616,59 odnosno 2.838,36 kn koja je izvršena u poslovnici nije navedeno tko je platitelj, što zasigurno nije greška tužiteljice već sud smatra da je je dužnost tuženika bila evidentirati tužiteljicu, kao platitelja. Naime, iz tuženikove potvrde o obavljenim transakcijama od 9.12.2008.

1 9

godine (list 182 spisa) proizlazi da je iznos od 2.838,36 kn uplaćen na račun predmetnog kredita sa tekućeg računa broj 3223104604 koji je identičan broju računa koji je naveden u prometu po predmetnom ugovoru o kreditu, uz uplate izvršene trajnim nalogom sa računa tužiteljice.

43. Iz svega prethodno navedenog, proizlazi da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari tražiti ono što je tuženik stekao bez osnove tj. na temelju ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu zaključenim između parničnih stranaka 25.7.2007. godine.

44. Pri tome sud ističe kako iz iskaza same tužiteljice proizlazi da joj je majka dala novac za dvije velike uplate po predmetnom kreditu koncem 2008. godine radi smanjenja anuiteta i skraćivanja roka otplate kredita te da taj novac majci nikada nije vratila, koje činjenice, međutim, ne utječu na aktivnu legitimaciju tužiteljice u ovoj pravnoj stvari. To stoga jer je na temelju uvida u promet po predmetnom kreditu, tuženikove potvrde o obavljenim transakcijama od 9.12.2008. i 10.12.2008. godine te financijskog vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je prva uvećana otplata kredita izvršena 9.12.2008. godine u iznosu od 331.700,00 kn (što je kunska protuvrijednost iznosa od 72.56,62 CHF), a druga uvećana otplata kredita izvršena je 10.12.2008.godine u iznosu od 90.000,00 kn (što je kunska protuvrijednost iznosa od 19.515,39 CHF), a iz provedenog financijskog vještačenja tj. Tabele 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 04.10.2021. proizlazi da po spomenutim uvećanim otplatama kredita nije utvrđena razlika anuiteta zbog preplaćene kamate, niti tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje ikakvu preplatu kamate vezanu uz dvije spomenute uvećane otplate kredita..

45. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 04.04.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u pogledu ništavosti ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, 13.06.2014. godine, kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/1. (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine). Dakle, na temelju čl. 245. st. 3. ZOO-a, zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 13.06.2014. godine u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te istekao 13.06.2019. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena preporučenom pošiljkom 11.06.2019. godine (što je sud utvrdio uvidom u omotnicu koja prileži na listu 36 spisa), to proizlazi da je tužba podnesena u okviru 5-godišnjeg zastarnog roka te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 46. Vezano za zastaru preinačenog tužbenog zahtjeva valja navesti da je i taj prigovor tuženika neosnovan obzirom su i tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev iz podneska od 22.08.2022. (kojem je u visini istovjetan i konačno postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev iz podneska od 03.05.2023. godine, osim što je umjesto u kunama izražen u eurima jer je kuna kao službena valuta u Republici Hrvatskoj u međuvremenu prestala postojati), a postavljanje kojeg zahtjeva je ovaj sud smatrao preinakom tužbe (kako je prethodno ovom presudom obrazloženo),

2 0

identični po svojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te ovaj sud smatra da se i na preinačeni tužbeni zahtjev zastara računa od dana podnošenja tužbe, a ne od dana preinačenja tužbenog zahtjeva.

47. Radi odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem.

48. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 4.10.2021. godine, financijski vještak je temeljem izračuna utvrdio kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2007.) do konačne otplate kredita (15. prosinca 2013.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.990,65 CHF, odnosno 10.094,26 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 (u kunama), a koja Tabela je sastavni dio nalaza i mišljenja.

49. Na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 04.10.2021. godine tuženik nije isticao prigovore, dok je tužiteljica istome prigovorila navodeći da vještak u stupcima „m“ i „p“ Tabele 1 svog nalaza i mišljenja navodi razliku u anuitetima, ali ne objašnjava što točno ista obuhvaća odnosno obuhvaća li razliku u iznosima kamata i smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamata ili samo razliku u iznosima kamata. Također, tužiteljica prigovara da vještak u stupcu „g“ – Stanje glavnice po kamatnoj stopi koju je primjenjivala banka te stupcu „i“ – Stanje glavnice po fiksnoj stopi iz ugovora, nije naveo kolika je zapravo razlika smanjenje otplate glavnog duga uslijed povećanja kamata.

50. Očitujući se na prigovore tužiteljice, u svom pisanom očitovanju od 7.2.2022. godine vještak je istaknuo kako je izvršio obračun u skladu s postavljenim zadatkom te da obračunata razlika anuiteta obuhvaća i jedno i drugo, tj. razliku u iznosima kamata, a time i smanjenje otplate glavnog duga, a što je razvidno iz tabelarnog pregleda. Da tužiteljici nije povećana kamatna stopa tijekom otplate kredita, tužiteljica bi banci platila ukupno 113.591,83 CHF, od toga glavnice 106.355,20 CHF i kamate 7.235,96 CHF, a platila je ukupno 115.582,48 CHF (od toga glavnica 106.355,20 CHF i kamate 9.227,28 CHF). Znači, ukupna razlika od 1.990,65 CHF (115.582,48 – 113.591,83) odnosno 10.094,26 kn prema ugovorenom tečaju za valutu CHF na dan plaćanja, je upravo razlika obveza iskazana u stupcu 'm' odnosno stupcu 'p' Tabele 1 koja je sastavni dio vještačkog nalaza i mišljenja od 04.10.2021. Slijedom iznesenoga, vještak je u cijelosti ostao pri danom pisanom nalazu i mišljenju.

51. Tuženik nije prigovarao pisanom očitovanju financijskog vještaka od 7.2.2022. godine, dok mu je tužiteljica prigovorila navodeći da niti u svom pisanom očitovanju vještak nije dao izračun smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa za utuženo razdoblje.

52. U svom usmenom očitovanju danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 23.5.2022. godine vještak je naveo da se suštinski prigovor tužiteljice odnosi se na to da bi ona htjela razdvojiti razlike u visini obveze plaćanja kamata između stvarno primijenjenog otplatnog plana i otplatnog plana kakav bi bio da nije bilo promjene kamatne stope, od razlika po osnovi razduženja glavnice do kojih dolazi promjenom strukture anuiteta uslijed povećanja kamatne stope, a u pogledu kojeg prigovora je

2 1

vještak istaknuo da su njegovim izračunima u obzir uzete i jedne i druge razlike, obzirom da je iskazao razlike u visini obveza izračunate kao razlike anuiteta između jednog i drugog otplatnog plana. U tom smislu, u njegovom su izračunu u obzir uzete razlike kamata u svakom pojedinom anuitetu (stupac „e“ - stupac “j“ Tabele 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja) kao i razlike razduženja glavnice (stupac „f“ - stupac „k“ Tabele 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja), i zbroj tih dviju razlika iskazan je kao ukupna razlika anuiteta, odnosno razlika u visini obveze uslijed povećanja kamatne stope. Vještak je, nadalje, iskazao kako tužiteljica predlaže izračun u kojem bi se odvojeno iskazale razlike kamata, a odvojeno razduženje glavnice, pri čemu predlaže nedosljedno postupanje u smislu toga što kamate predlaže računati kao razliku između stvarnog otplatnog plana i plana po fiksnoj kamatnoj stopi (početno ugovorenoj), dok u pogledu razlike razduženja glavnice predlaže obrnuti izračun, dakle razliku između razduženja glavnice po otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom i razduženja glavnice po otplatnom planu koji je stvarno bio primijenjen. Pri tome, istaknuo je vještak, tužiteljica ne uzima u obzir razdoblja u kojima je ta razlika bila negativna, a da je uzela ta razdoblja ukupna razlika po toj osnovi bila bi 0,00 CHF, s obzirom na činjenicu koja proizlazi iz prometa po kreditu da je tužiteljica trebala vratiti i da je vratila upravo ugovoreni iznos glavnice kredita. Slijedom iznesenog, vještak je obrazložio da bi, kada bi se izračun napravio kako to predlaže tužiteljica, došlo jednim dijelom do dvostrukog iskazivanja visine potraživanja, a osim toga prihvaćanjem takvog izračuna došlo bi do pravne situacije u kojoj bi tužiteljica dobila od tuženika natrag dio glavnice kredita koji je u cijelosti isplatila. Nadalje, financijski vještak je naveo kako nije ovlašten obaviti prijeboj tražbina ako izjave o prijeboju nema te da u konkretnom slučaju to nije ni napravio. Zaključno, vještak je objasnio da je sve razlike, kako po osnovi kamata, tako i po osnovi razduženja glavnice uzeo za cijelo razdoblje otplate kredita.

53. Nakon usmenog očitovanja financijskog vještaka, tužiteljica je predložila provođenje novog financijskog vještačenja navodeći da iz usmenog očitovanja vještaka proizlazi da je isti smanjenje glavnice uslijed povećanja kamatne stope izračunao za cijelo razdoblje otplate kredita uzimajući u obzir i tzv. „minuse“ odnosno, uzimajući u obzir prijeboj međusobnih tražbina tuženika i tužiteljice, a koji prijeboj u ovom predmetu ne postoji.

54. Ovaj sud prihvaća osnovni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 4.10.2021. godine budući da je isti izrađen savjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke, sukladno zadatku suda te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: predmetni Ugovor o kreditu, otplatni plan i pregled prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu sa specifikacijom uplata, pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu te zahtjev i suglasnost za provođenje uvećane uplate i potvrde o obavljenim transakcijama od 9. i 10.12.2008.godine. Sud, također, prihvaća pisano očitovanje financijskog vještaka od 7.2.2022. godine i njegovo usmeno očitovanje dano na ročištu za glavnu raspravu održanom 23.5.2022. godine obzirom da je istima vještak jasno, detaljno i stručno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje od 4.10.2021.godine te odgovorio na sve prigovore tužiteljice, pri čemu ovaj sud ističe kako iz pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka i Tabele 1 koja je sastavni dio istog ne proizlazi da bi vještak izvršio prijeboj ikakvih međusobnih tražbina tuženika i tužiteljice. Također, sud ističe kako je povećanje kamatne stope usporilo otplatu glavnice, ali povećana kamata nije uvećala glavnicu. Glavnica je ostala ista samo je bila izmijenjena dinamika njene otplate. To što tužiteljica nije platila određeni iznos glavnice do nekog datuma jer je došlo do povećanja kamate ne znači da nije bila u obvezi platiti

2 2

taj iznos glavnice jer je temeljna obveza tužiteljice po ugovoru o kreditu vratiti glavnicu kredita u cijelosti kako to proizlazi iz čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog ovaj sud je odbio prijedlog tuženika za provođenjem novog financijskog vještačenja jer smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a.

55. Uz navedeno, sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Kad je sud u ovom parničnom postupku utvrdio, kao prethodno pitanje, da je nepoštena i ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom se određuje da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu Odlukom o kamatnim stopama tuženika, to znači da utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate bilo moguće izračunati jedino kao razliku između početno ugovorene kamatne stope od 4,40% godišnje iz predmetnog ugovora o kreditu i kasnijih kamatnih stopa povećanih jednostranom odlukom tuženika, kao kreditora.

56. Dakle, na temelju provedenog financijskog vještačenja ovaj sud je utvrdio da preplaćeni (više plaćeni) iznos s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iznosi ukupno kn 10.094,26 kn odnosno 1.339,74 EUR (prema fiksnom konverzijskom tečaju po kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn) te navedeni iznos predstavlja stečeno bez osnove jer je navedeni iznos tuženik stekao od tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

57. Kako je čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica, kao korisnica kredita dužna kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF te kako iz pregleda prometa po predmetnom kreditu i tuženikovih potvrda o obavljenim transakcijama proizlazi da je rate kredita tužiteljica plaćala u kunama te da je preplaćeni iznos 10.094,26 kn, to je stav ovog suda da je upravo navedeni iznos prešao u imovinu tuženika bez osnove tj. temeljem osnove koja je kasnije otpala i upravo taj iznos tužiteljica može s uspjehom potraživati od tuženika, slijedom čega je sud, u točki I izreke odbio kao neosnovan prvi (glavni) tužbeni zahtjev kojim tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa od 1.990,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja, dok je u točki II izreke usvojio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i na temelju čl. 1111. ZOO-a dosudio tužiteljici iznos od 1.339,74 EUR (ranije 10.094,26 kn, što je iznos koji je tužiteljica, doista, preplatila odnosno koji je tuženik stekao bez osnove).

58. Na svaki pojedini utuženi iznos, tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta na temelju čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten (nesavjestan) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim (nesavjesnim) stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnim - nepoštenim ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, koje odredbe je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije i u vrijeme zaključenja ugovora sa tužiteljicom, kao korisnikom

2 3

kreditne usluge, pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate te je na temelju takvih nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao od tužiteljice novčane iznose koji mu nisu pripadali.

59. Dakle, tužiteljici, na temelju čl. 29. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1115. ZOO-a, u točki II izreke sud dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Pri tome sud ističe kako su svi pojedini dosuđeni mjesečni iznosi i točni datumi tijeka zakonske zatezne kamate na svaki pojedini utuženi iznos utvrđeni u točki II izreke, na temelju provedenog financijskog vještačenja koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio, time da su svi iznosi iz kuna u EUR preračunati prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

60. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. godine do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

61. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

62. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 199,09 eura po Tbr. 7. točka 1, sastava 3 podneska od 12.02.2021., 21.10.2021. i 23.09.2022. godine – svaki podnesak po 199,09 eura po Tbr 8. toč. 1., zastupanja na ročištu 17.1.2023. godine – 99,55 eura po Tbr. 9 točka 2 te zastupanja na 5 ročišta – 15.02.2021., 23.05.2022., 27.09.2022., 13.09.2023. godine – svako ročište po 199,09 eura i 25.04.2024. po 200,00 eura, svih 5 ročišta po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 1.892,27 eura. Na taj iznos obračunat je PDV po Tbr. 46 u iznosu od 25%, što iznosi 473,07 eura, tako da ukupan trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku iznosi 2.365,34 eura. Sve naprijed navedene parnične radnje njezinog punomoćnika, koje su tužiteljici priznate u trošak su parnične radnje koje se odnose na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev s kojim je tužiteljica uspjela u ovom parničnom postupku odnosno samo za radnje koje su bile potrebne za donošenje odluke o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, a što je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama broj Rev-267/24 od 27.03.2024. godine te Rev-623/23-2 od 25.10.2023. godine

63. Nadalje, ovaj sud ističe kako su među radnjama punomoćnika tužiteljice koje su tužiteljici priznate u trošak i tužba, podnesci od 12.02.2021. i 21.10.2021. te zastupanje tužiteljice po punomoćniku na ročištima održanim 15.02.2021. i 23.05.2022. godine, što su radnje poduzete prije postavljanja eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koji je postavljen podneskom od 22.08.2022. godine. Navedene radnje priznate su iz slijedećih razloga: tužba iz razloga što se činjenični navode tužbe odnose i na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, sastav podneska od 12.02.2021. priznat je jer se tužiteljica istim očituje na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije

2 4

tužiteljice, a koji prigovor se odnosi i na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Nadalje, na ročištu održanom 15.02.2021. godine određeno je provođenje financijskog vještačenja, dok je na ročištu održanom 23.05.2022. proveden dokaz usmenim očitovanjem financijskog vještaka na prigovore tužiteljice, a na temelju provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je postavila eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Također podneskom od 21.10.2021. godine tužiteljica ističe prigovore na provedeno financijsko vještačenje, a financijsko vještačenje je bilo temelj za postavljanje eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Iz navedenog proizlazi da su sve spomenute parnične radnje koje su poduzete po punomoćniku tužiteljice prije postavljanja eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, a priznate su tužiteljici u trošak, radnje koje su bile potrebne za donošenje odluke o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

64. Tužiteljici u trošak nisu priznate ostale radnje njezinog punomoćnika koje je zatražila troškovnikom (list 333 spisa) tj. sastav podnesaka od 05.01.2021.,15.01.2021. i 14.3.2022. te pristup na ročište 18.01.2021. godine jer ovaj sud smatra da te radnje nisu bile potrebne za donošenje odluke o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu s kojim je tužiteljica uspjela u ovom postupku. Također, tužiteljici nije priznat niti sastav podneska od 2.05.2023. godine jer podnesak navedenog datuma ne prileži spisu. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska uz koji nije naveden datum sastavljanja odnosno pisanja istog jer nije moguće utvrditi o kojem se podnesku radi, a tužiteljica je sukladno čl. 164. st. 1-3 ZPP-a bila dužna određeno navesti sve radnje za koje traži naknadu troška, što je kod ovog podneska propustila učiniti. Zaključno, kao nepotreban u smislu čl.155.st.1.ZPP-a, tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 22.2.2021.godine u prilogu kojeg tužiteljica dostavlja izvornik zamjeničke punomoći za zastupanje na ročištu 15.2.2021.godine, obzirom da ovaj sud smatra da je izvornik zamjeničke punomoći zamjenik punomoćnika tužiteljice trebao dostaviti sudu već na ročištu održanom 15.2.2021. godine, sukladno čl. 98. st. 1. u vezi s čl. 95. st.1. točka 4. ZPP-a.

65. Trošak sudskih pristojbi tužiteljice sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,34 EUR (ranije 530,00 kn i dokaz o uplati prileži na listu 46 spisa), dok tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu obzirom da je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu na temelju čl. 11. st. 1. točka 20 ZSP-a

66. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što s neophodnim troškom financijskog vještačenja (koji obuhvaća i pristup financijskog vještaka na ročište) u iznosu od 298,63 EUR, čini dosuđeni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 2.734,31 EUR, kao u točki III izreke ove presude, pri čemu sud ponovo ističe da je tužiteljici priznat trošak samo za one parnične radnje koje se odnose na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev s kojim je tužiteljica uspjela u ovom parničnom postupku odnosno samo za radnje koje su bile potrebne za donošenje odluke o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

67. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos

2 5

parničnog troška od 2.734,31 EUR tekuću od 23.12.2024. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je naloženo tuženiku plaćanje troškova postupka tužiteljici.

68. Također, iako je tužiteljica djelomično povukla tužbu za iznos od 731,22 CHF prvog (glavnog) tužbenog zahtjeva (što je razlika između tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.721,87 CHF postavljenog u tužbi i konačno preciziranog prvog (glavnog) tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.990,65 CHF), a kojem povlačenju se tuženik nije protivio, ali je tražio trošak za povućeni dio tužbe, ovaj sud smatra da nema nikakvog osnova dosuditi tuženiku parnični trošak koji on traži pozivom na odredbe o povlačenju tužbe, jer tužiteljici nije niti priznat trošak koji se odnosi na parnične radne koje se odnose na prvi (glavni) tužbeni zahtjev već samo za parnične radnje koje se odnose na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev s kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti uspjela.

69. Međutim, tuženiku na temelju čl. 156. st. 1 ZPP-a tj. po načelu culpae pripada pravo na parnični trošak za zastupanje po odvjetniku na ročištu održanom 17.4.2023. godine jer je to ročište odgođeno krivnjom tužiteljice. Naime, tužiteljica se na navedenom ročištu po punomoćniku odnosno zamjeniku punomoćnika nije znala/mogla očitovati na upit suda da li podneskom od 1.2.2023. godine postavlja tužbeni zahtjev kojim samo traži isplatu iznosa od 1.339,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni utuženi iznos kako je to navedeno u podnesku od 1.2.2023. godine, ili se tužbeni zahtjev iz podneska od 1.2.2023. godine odnosi samo na preračunavanje u EUR podrednog odnosno eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 22.8.2022. godine kojim je tužiteljica potraživala iznos od 10.094,26 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos ili je pak tužbenim zahtjevom iz podneska od 1.2.2023. godine tužiteljica preračunala prvi tužbeni zahtjev iz podneska od 22.8.2022. godine kojim potražuje isplatu iznosa od 1.990,65 CHF sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos. Obzirom na navedeno, zamjenik punomoćnika tužiteljice zamolio je rok za očitovanje na prethodno navedeni upit suda odnosno za preciziranje tužbenog zahtjeva. Ovaj sud je prihvatio prijedlog tužiteljice za dodjelom roka te je obvezao tužiteljicu da u roku 15 dana postavi točno određeni tužbeni zahtjev jer tužbeni zahtjev mora biti određen u smislu čl. 186. st. 1. ZPP-a te sud mora nedvojbeno znati kakav tužbeni zahtjev tužiteljica postavlja kako bi sa sigurnošću mogao odlučiti je li točno određen tužbeni zahtjev osnovan ili ne. Zbog navedenog tj. krivnjom tužiteljice, sud je odgodio ročište održano 17.4.2023. godine jer navedeno ročište ne bi bilo odgođeno da je tužiteljica u svojim podnescima postavila jasan i određen prvi (glavni) i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ili pak da je nejasnoće mogla/znala otkloniti na ročištu održanom 17.4.2023. godine.

70. Slijedom navedenog, tuženiku pripada trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 17.4.2023. godine po Tbr. 9. toč. 1. u iznosu od 199,08 EUR, sa PDV- om od 25% po Tbr. 46, što iznosi 49,77 eura, tako da trošak zastupanja tuženika po odvjetniku iznosi ukupno 248,85 EUR, koji iznos ovaj sud dosuđuje tuženiku, na temelju čl. 156. st. 1 ZPP-a, u točki IV izreke, a koliko je tuženik i zatražio na ročištu održanom 17.4.2023. godine.

71. Sud ističe kako dosuđene iznose parničnog troška tužiteljice i tuženika nije međusobno prebio jer niti jedna od stranaka nije dala izjavu o prijeboju parničnog troška pa je stoga u točki III izreke obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici, a u točki IV izreke tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku.

2 6

72. Sud zaključno ističe da je sve novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzacijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu 23. prosinca 2024. godine

S u d a c:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave iste. Žalba se podnosi pisano županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika