1

Poslovni broj: 2 P-54/22-25

                 

       Republika Hrvatska

   Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

           32100 Vinkovci                                                       Poslovni broj: 2 P-54/22-25

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz V., M. H. 3., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. Cv., odvjetniku iz O. C. & p. d.o.o. iz V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. c. 6., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz O. K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 23. studenog 2023. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni P. I., odvjetnika u O. C. & p. d.o.o. iz V., i punomoćnika tuženika u zamjeni H. Č., odvjetnice iz V., te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 3. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I./ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 198-50-2655930 sklopljenog između tužitelja Z. M. iz V., M. H. 3., OIB: …, i tuženika R. A. d.d. Z., M. c. 6., OIB: …, dana 7. veljače 2005., a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

 

              II./ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., M. c. 6., OIB: …, da tužitelju Z. M. iz V., M. H. 3., OIB: …, isplati novčani iznos od 782,81 eura (slovima: sedamsto osamsdeset dva eura i osamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, i to:

- 30,54 € od 31.08.2011.g. do isplate,

- 57,08 € od 30.09.2011.g. do isplate,

- 3,41 € od 31.10.2011.g. do isplate,

- 3,26 € od 30.11.2011.g. do isplate,

- 3,62 € od 31.12.2011.g. do isplate,

- 3,83 € od 31.01.2012.g. do isplate,

- 3,61 € od 29.02.2012.g. do isplate,

- 3,71 € od 31.03.2012.g. do isplate,

- 135,45 € od 30.04.2012.g. do isplate,

- 137,91 € od 31.05.2012.g. do isplate,

- 133,77 € od 30.06.2012.g. do isplate,

- 134,86 € od 31.07.2012.g. do isplate,

- 131,76 € od 31.08.2012.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

              III./ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., M. c. 6., OIB: …, da tužitelju Z. M. iz V., M. H. 3., OIB: …, isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.531,68 eura (slovima: tisuću petsto trideset jedan euro i šezdeset osam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja tj. 3. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, u roku od 15 dana.

 

              IV./ Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa u visini od 149,31 eura (slovima: sto četrdeset devet eura i trideset jedan cent) kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj je po punomoćniku 21. veljače 2022. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

              1.1. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 8. veljače 2005. sklopili Ugovor o kreditu u CHF broj: 198-50-2655930, a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.006,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora uz dogovoren rok otplate od 84 mjeseca. Potraživanje koje je tuženik imao prema tužitelju temeljem spomenutog ugovora o kreditu tužitelj je u cijelosti isplatio. Pored iznosa glavnice temeljem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu tužitelj je bio dužan plaćati redovnu kamatnu stopu od 5,85% koja je bila promjenjiva, te se u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a isto tako tijekom otplate kredita mijenjala se visini tečaja, pa samim tim i visina rate kredita.

              1.1. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe udruge Franak nesporno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Istovremeno ukazuje da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82., čl. 90., čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnoti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatra navedenu odredbu ništetnom. Tužitelj u ovom postupku traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita, te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio s valutnom klauzulom.

              1.2. Tužitelj tvrdi da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplaćene kamate, stoga si pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi obračuna, odnosno po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju.

 

              2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer je čl. 12. Ugovora o kreditu broj: 198-50-2655930 ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, zbog čega je predlagao da se ovaj sud oglasi nenadležnim i po pravomoćnosti predmet dostavi na rješavanje mjesno nadležnom sudu. Nadalje, navodi kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ista nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog Trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2008. u cijelosti neosnovano. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja sukladno odredbi čl. 214. st. 3. ZOO-a. U okviru odgovora na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kako po osnovu tako i visini.

 

              3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 7. travnja 2023. na način da je zahtijevao da mu tuženik zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos od 782,81 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos. U odnosu na odgovor na tužbu tuženika u svom očitovanju tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu i istaknutom prigovoru zastare. Smatra da je u ovome postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule.

 

              4. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio, te je donio rješenje broj P-54/22-5 od 19. svibnja 2022. koje rješenje je povodom uložene žalbe tuženika Županijski sud u Rijeci svojom odlukom broj Gž-1211/22-2 od 1. rujna 2022. odbio, te potvrdio rješenje ovoga suda.

 

              5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u odštetni zahtjev tužitelja od 20.10.2021 (list 9), zahtjev za dostavom podataka od 20.10.2021. (list 10), presliku Ugovora o kreditu broj: 198-50-2655930 sklopljenog 07.02.2005. (list 11-15), otplatni plan (list 17-21), ponudu auto kuće (list 30), zahtjev za kredit (list 31), kontrolni ispis unosa korištenja (list 151), otplatni plan (list 152-154), kontrolni ispis unosa kredita (list 155), otplatni plan (list 156-157), dodatak Ugovoru o kreditu broj: 198-50-2655930 od 25.10.2011. (list 158-159), prijepis knjigovodstvene kartice (list 160-166), dodatak Ugovoru o kreditu broj: 198-50-2655930 od 24.09.2010. (list 167-168), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku T. B., dipl.oec. iz V., dana 17.03.2023. (list 170-174), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 23.11.2023. (list 201-203).

 

              6. Tužitelj u svoj iskazu navodi da je ugovor o kreditu s tuženom bankom zaključio 2005., a kredit je podigao u svrhu kupnje automobila. Kredit je u cijelosti otplatio. Automobil je koristio isključivo za svoje osobne potrebe.U to vrijeme nije imao otvoren obrt niti OPG. Po struci je hoteljerski tehničar. Za ovu banku odlučio se nakon što su mu u auto kući preporučili ovu banku, a u rekordnom roku od tjedan dana dobio je i automobil. Auto kuća gdje je kupovao automobile i tužena banka su imali poslovnu suradnju, njemu je automobil trebao i kako je imao preporuku da ide u ovu banku to se i odlučio za kredit u ovoj banci. Prije potpisivanja ugovor je i pročitao, ali nije imao mogućnost pregovaranja oko odredbi ugovora, jer je bio pripremljen tipski ugovor unaprijed, samo ga je trebao potpisati. Djelatnik banke mu nije ništa posebno tumačio osim što je rekao da su to najpovoljniji krediti. Nije mu skretao posebno pozornost da može doći do promjene tečaja ili kamata. U trenutku sklapanja ugovora bio je zadovoljan s uvjetima kreditiranja. No, nije znao da će se toliko promijeniti i da će stravično porasti rata kredita. Imao je povjerenja u banku, te nije mogao vjerovati da se može tako nešto dogoditi i da će mu se toliko povećati rata kredita. Iznos od kredita je direktno uplaćen auto kući. Kupnju automobila nije koristio kao poreznu olakšicu. 

 

              7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

              7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 8. veljače 2005. na iznos od 22.006,50,50 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog vozila.

              7.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

 

              8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

              8.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

 

              9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

 

              10. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

 

              11. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.006,50 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

              12. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste i ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o  ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

 

              13. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku T. B. dipl.oec. iz V.

              13.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 07.02.2005. za 1 CHF = 4,834821 kn, utvrđen je u visini od 1.257,35 eur. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 07.02.2005. za 1 CHF = 4,834821 kn, utvrđen je u visini od – 474,54 eur. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 198-50-2655930 utvrđen je u visini od 782,81 eura.

 

              14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka T. B. kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 782,81 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 07.04.2023.

              14.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 782,81 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

              14.2. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

              15. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno odredbi čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 21. veljače 2022. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

 

              16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

 

              17. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 149,31 eura, za sastav tri obrazložena podneska i to od 18.05.2022., 13.06.2023. i 07.04.2023. svaki u iznosu od 149,31 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 02.02.2023. i 23.11.2023. svako u iznosu od 149,31 eura, za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 74,66 eura, što sveukupno sa pripadajućim PDV u iznosu od 242,63 eura čini ukupan iznos od 1.213,15 eura.

              17.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu svaka u iznosu od 26,54 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.531,68 eura.

              17.2. Tužitelju nije priznat trošak odštetnog zahtjeva u iznosu od 149,31 eura jer tužitelj nije ničim dokazao da ga je tuženiku odaslao, a osim toga ovaj trošak nije trošak u smislu čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da se kao trošak mogu odrediti samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a kako navedeni trošak nije nastao niti za potrebe vođenja ove parnice niti u vrijeme vođenja parnice, to je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška.

 

U Vinkovcima, 3. siječnja 2024.

 

                                                                                                     Sudac:

                                                                                                Snježna Kozina, v.r.

                                       

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana ovjerenog primitka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovoga suda pismeno u tri primjerka.

 

              DOSTAVITI:

1. OD C. & p. d.o.o., V. – pun.tužitelja
2. OD K. & P. d.o.o., Z. – pun. tuženika