Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-16/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukeliću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., [adresa], OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 28. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 23. prosinca 2024. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kreditu broj 275/05 zaključen dana 27. lipnja 2005. godine između tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Poslovnica Bjelovar, F. Supila 2."

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 275/05 zaključen 27. lipnja 2005. između tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećim na dan plaćanja, dok se u preostalom dijelu zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba odbija kao neosnovan. III Utvrđuje se ništetnom odredba članka 23.c Ugovora o kreditu broj 275/05 zaključen 27. lipnja 2005. između tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge o poslovima koje obavlja kreditor, odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.412,17 eura (sedam tisuća četiri stotine dvanaest eura i sedamnaest centi) koja na predmetni iznos teče od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da mu tuženik Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 isplati iznos od 4.690,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj u točki IV izreke ove presude, koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate.

VI Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.331,80 eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dana donošenja ove presude do isplate.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 20. veljače 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, podredno ugovornih odredaba članka 2., 7. i 23.c. Novom tužbom od 14. lipnja 2019. tužitelj je podnio zahtjev za isplatom preplaćenog po osnovi nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koji će novčani iznos odrediti nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

1.2. Rješenjem donesenim na ročištu od 30. listopada 2019. kod Općinskog suda u Bjelovaru pod posl.br. P-1062/2019-6 odlučeno je da će se predmetni postupci spojiti radi provođenja jedinstvenog postupka i donošenja zajedničke odluke.

1.3. Tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti tužitelj temelji na ništetnosti ugovornih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a koji su sadržane u ugovoru o kreditu što ga je 27. lipnja 2005. godine zaključio sa tuženikom s rokom otplate od 30 godina i iznosom kredita od 77.000,00 CHF.

1.4. Tužitelj navodi da je tim ugovorom utvrđeno da banka pridržava pravo jednostrane promjene kamatnih stopa, s time da ugovor ne sadrži kriterije o kojima ovisi kamatna stopa, odnosno njezina promjena, niti podatke pomoću kojih se ona može odrediti, pa se ne radi o odredivom predmetu obveze. U toj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a ugovor ne sadrži ni referentnu kamatnu stopu, niti egzaktnu, niti jasno definirane parametre za njezinu promjenu. Stoga je ta odredba ništetna i po praksi suda EU.

1.5. Nadalje, tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti tužitelj temelji i na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, iako je dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule u CHF, tuženik ga nije u cijelosti informirao o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. On kao običan građanin nije znao puno o valutnoj klauzuli u CHF, a tuženik je s druge strane znao, odnosno mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, iz čega slijedi da je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.6. Nadalje, u tužbi se navodi da su navedene ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.7. Tužitelj isto tako tvrdi da je i ugovorna odredba kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu, djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, te da se u tom slučaju zaračunava naknada prema tarifi banke, protivna odredbi članka 1024. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima/05 jer je tom kongentnom zakonskom odredbom propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti. Stoga je ta ugovorna odredba suprotna prisilnom propisu, a time i ništetna.

1.8. Tužitelj se, nadalje, poziva na praksu Suda Europske unije glede nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te navodi da time što je prihvatio konverziju, ne znači da je time izgubio pravni interes za vođenje ove parnice radi utvrđenja ništetnosti. Osim toga, konverzijom je tuženik promijenio valutu, ali ne i kamatnu stopu, već se tim dodatkom jednostavno određuje kamatna stopa kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivali u valuti euro. Tužitelj tvrdi da aneks ugovora o kreditu ne može biti razlog za odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu jer je obnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima bez učinka, ako je prijašnja obveza bila ništetna, taj aneks nije ni utvrdio suglasnost volja da se njime zamjenjuje ništetni ugovor, a isti je propisan na način uzmi ili ostavi. Dakle, da je tužitelj odbio sklapanje dodatka, tj. aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, ostao bi u prijašnjem odnosu s enormno velikom glavnicom i povećanim anuitetima uslijed rasta tečaja CHF. Osim toga, tužitelj je morao nakon konverzije prihvatiti enormno visoku kamatnu maržu od 5,74%, dok je početna kamatna stopa po ugovoru o kreditu iznosila 4,50%. Tužitelj navodi da je i banka, odnosno tuženik, morala ponuditi konverziju po zakonu, dok se on nije želio "kockati" sa svojom budućnošću, zbog čega je prihvatio takav nepošten aneks, ali svakako je ugovor ništetan i sud ga treba proglasiti ništetnim.

1.9. Tužitelj se, potom, poziva i na presude donesene u kolektivnom postupku kao i presude drugostupanjskih sudova na području RH.

1.10. Kondemnacijskim zahtjevom tužitelj potražuje preplatu svega što je isplatio tuženiku, tj. banci, uslijed nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope koja je utvrđena ništetnom pravomoćnom presudom koja je donesena u kolektivnom postupku te ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, s time da zahtijeva i isplatu razlike glavnice u konverziji, pozivajući se na presude iz kolektivnog postupka te rješenje Ustavnog suda U-1-3685/2015. Tužitelj navodi da se u ovoj parnici koju pokreće kao pojedini potrošač, a sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, može pozvati na ta pravna utvrđenja. Nadalje, osporava i da je u potpunosti obeštećen zbog tih nepoštenih odredbi sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kojeg je sklopio 29. prosinca 2015. Naime, sklapanjem tog dodatka koji je izvršen u vrijeme dok još nije pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF, tužitelj je nastojao prekinuti daljnji rizik rasta anuiteta po osnovnom ugovoru, a i sam aneks bio je tipski, bez prethodnog pregovaranja i posljedicama njegovog ugovaranja. Stoga tužitelj, osporavajući i mogućnost ovakvog dodatka ugovoru o kreditu, obzirom da je i osnovni ugovor sadržavao ništetne ugovorne odredbe, smatra da mu pripada pravo na povrat svega što je platio primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, neovisno o sklapanju dodatka ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija. Kako nije imao mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu, postavio je sukladno odredbi članka 186.b, zahtjev za isplatu čiju će visinu odrediti po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju.

1.11. Podneskom od 22. listopada 2024. tužitelj je postavio konačno određeni zahtjev, potražujući od tuženika iznos od ukupno 12.102,22 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. po osnovi svega što je preplatio, odnosno ukupno potraživanje prema banci koja proizlazi iz otplate ugovora o kreditu u valuti CHF te njegove konverzije na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik prvotno osporava pravni interes tužitelja u pogledu deklaratornih tužbenih zahtjeva. Tuženik tvrdi da tužitelj nije bio prisiljen na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, a koja je činjenica od odlučne važnosti za ovaj spor jer je tužitelj imao mogućnost izbora te je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita. Konverzija je, naime, bila na dispoziciji tuženika, kao i ostalih potrošača, pa ukoliko nije prihvaćena, zadržana su prava iz osnovnog ugovora, a ako pak jest, ugovor je od početka zamijenjen drugim. Stoga, po navodima tuženika, ne mogu paralelno postojati prava na temelju konvertiranog i novog ugovora.

2.2. Tuženik navodi da je sadržaj dodatka ugovora o kreditu, a time i način izračuna konverzije kredita, kao i kamatna stopa koja se primjenjuje temeljem istog, detaljno uređena zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a nije rezultat, kako navodi tužitelj, jednostranih odluka tuženika. Kamate su nakon konverzije definirane prisilnim zakonskim odredbama, pa se zbog toga o njima nije pregovaralo niti se smjelo pregovarati.

2.3. Tuženik u odgovoru na tužbu, ali i tijekom postupka, detaljno iznosi svoja shvaćanja o učincima konverzije, navodeći da je njome ne samo promijenjena valuta obveze, odnosno preostali iznos neotplaćene glavnice, već i kamatna stopa i to od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovora o kreditu, a i u buduće, na način da se umjesto onih promjenjivih kamatnih stopa koje se primjenjivane u otplati kredita u CHF, primjenjuju sve promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR.

2.4. Tako je i u konkretnom slučaju tuženik, tj. banka, u izračun konverzije uvrstila sve tužiteljeve uplate po CHF kreditu, pa i one po povećanoj kamati i povećanom tečaju. Preračunom svih tužiteljevih uplata po CHF kreditu u iznose u EUR, dolazi se do zbroja ukupnih tužiteljevih uplata koje su iznosile 36.781,80 eura, pa je tužitelj u trenutku konverzije uplatio manje sredstava, odnosno 697,64 eura (5.324,44 kune) za namirenje euro kredita te nije postojala nikakva preplata u konkretnom slučaju. Uslijed navedenog, tuženik je predložio odbiti deklaratorne tužbene zahtjeve.

2.5. U odnosu na kondemnatorne zahtjeve, tuženik je iznio sličan odgovor na tužbu, polazeći prvenstveno od toga da je kredit konvertiran temeljem pravnog posla čiji je sadržaj u cijelosti bio definiran zakonom, a koji je sklopljen isključivo po izboru tužitelja, uslijed čega nalazi da su time riješeni u cijelosti svi pravni odnosi koji su nastali uslijed nepoštenih odredaba. Tuženik iznosi i prigovor zastare navodeći da je tužitelj zahtjev za isplatu podnio 14. lipnja 2019., pa čak i kad bi se primijenilo pravno shvaćanje da je tužbom u kolektivnom sporu prekinut tijek zastarnog roka, a obzirom da je presuda u tom sporu stekla svojstvo pravomoćnosti 13. lipnja 2014., njegov je zahtjev u svakom slučaju, po mišljenju tuženika, zastario.

2.6. Zaključno u odgovoru na tužbu tuženik navodi da je prihvatom konverzije CHF valutna klauzula nadomještena EUR valutnom klauzulom, a sklapanjem dodatka ugovora o kreditu čiji je sadržaj definiran zakonom, stranke su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF partiji. Stoga, tuženik predlaže odbiti i tužbeni zahtjev za isplatu.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu što ga je 27. lipnja 2005. sklopio sa tuženikom radi kupnje stana, a koji se temelji na ništetnosti ugovornih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule u CHF. Podredno, predmet spora je i zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba sadržanih u člancima 2., 7. i 23.c Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu svega što je tužitelj preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba sadržanih u izvornom ugovoru o kreditu.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 27. lipnja 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti od 77.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize važeće na dan korištenja kredita, a kojim se ugovorom tuženik obvezao vratiti kredit u roku od 30 godina.

5.1. Sporno je da li se na predmetni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporno je da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno ugovornih odredaba, obzirom da je 29. prosinca 2015. sklopio dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sporni su i pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita.

5.2. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u dodatak ugovoru o namjenskom kreditu (str.15-18, 54-63, 117-118), ugovor o namjenskom kreditu (str. 18-20, 119-121), z.k. izvatke (str. 21-22, 64-69, 122-124), dopis Zagrebačke banke d.d. (str. 33), izračun konverzije (str. 35-39), informativni sažetak izračuna konverzije (str. 41), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (str. 43), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 45), dodatak ugovoru o kreditu (str. 46-53, 113-116, 138-143), promet po kreditu (str. 70-76), pregled promjena kamatnih stopa (str. 83-92), prometi po kreditu (str. 93-104), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita (str. 158-160), ponuda kredita (str. 317- 321), nalaz i mišljenje vještaka (384-413) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj 27. lipnja 2005., u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu čija je namjera definirana u odredbi članka 6. predmetnog Ugovora, tj. kupnja stana. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 77.000,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 30 godina, uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je 29. prosinca 2015. tužitelj s tuženikom tj. kreditorom zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 27. lipnja 2005. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj izvršenih uplata po kreditu u CHF preračunatom u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR, ta razlika predstavlja manje uplaćeni iznos koji na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.324,44 kn,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,718128 kn za 1 CHF, iznosilo 363.295,86 kuna,

- da je na dan konverzije, tj. 30. rujna 2015. (tj. nakon 10 godina otplate), dugovanje tužitelja po kreditu prema tečaju na dan konverzije, tj. prema tečaju od 6,980772 kn, bilo znatno veće i iznosilo je 434.570,86 kuna,

- da je otplatni anuitet zbog promjene tečaja, ali i porasta kamatnih stopa od početnih 286,04 CHF (1.821,34 kune) porastao i u trenutku konverzije iznosio je 353,52 CHF (2.258,99 kune) što čini razliku od 437,55 kuna,

- da u Dodatku Ugovora o kreditu što ga je tužitelj sklopio s bankom tj. tuženikom nije utvrđena nikakva pretplata uslijed korištenja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope, već je utvrđeno da zbroj izvršenih uplata po kreditu u CHF preračunatom u EUR manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR,

- da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog povećanja stope ugovorne kamate u vremenskom razdoblju od 5. studenog 2007. do 30. rujna 2015. preplatio kredit za iznos od 2.704,95 eura (uvažavajući i razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne),

- da je u vremenskom razdoblju od 20. kolovoza 2005. do 30. rujna 2015., uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, preplatio isti u iznosu od 4.707,22 eura (uvažavajući razdoblja kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog).

9. Iako se tuženik tijekom postupka protivio konačno postavljenom zahtjevu navodeći da se radi o preinaci tužbe, iz stanja spisa vidljivo je da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu u kojoj nije naznačio novčani iznos koji potražuje, već je određeni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja, i to u podnesku od 22. listopada 2024. (str. 456-458 spisa) prema kojem je potraživao iznos od 12.102,22 eura na ime ukupnog potraživanja tužitelja prema banci, a sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka (preplaćeni iznos zbog ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, razliku glavnice i manjak utvrđen u konverziji). Stoga, suprotno navodima tuženika, tužitelj nije povećao tužbeni zahtjev i time preinačio tužbu u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP-a, čime bi i sud bio u obvezi odlučivati o dopuštenosti takve preinake, već je podnio stupnjevitu tužbu u kojoj je određeni zahtjev postavio po provedenom vještačenju.

O deklaratornim zahtjevima

10.1 Tužitelj tužbom prvotno traži da sud utvrdi da je izvorni ugovor o kreditu što ga je sklopio s tuženikom ništetan, taj zahtjev temelji na činjenicama o ništetnosti odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF te naknade za prijevremenu otplatu kredita, podredno potražuje da sud utvrdi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te jednostranoj promjeni kamatne stope kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

10.2. Uzevši u obzir Ugovor o kreditu koji prileži spisu, čija je namjena bila kupnja stana, te iskaz tužitelja iz kojeg slijedi da se za kredit uz valutnu klauzulu u CHF odlučio upravo zbog savjeta osobnog bankara i činjenice da su kamatne stope bile najniže, a očekivao je da uslijed promjene tečaja rata može biti nešto viša ili niža, odnosno da će biti kao kod kredita uz valutnu klauzulu u EUR, sud nalazi da je tužitelj bio savjestan i pošten potrošač.

10.3. Kako je tužitelj predmetni kredit uzeo radi kupnje stana, kako je to i određeno člankom 6. ugovora, a potvrđeno njegovim stranačkim iskazom, čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza, sud nalazi da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu tipske naravi.

10.4. Nedvojbeno je da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stopi u kolektivnom sporu već ocjenjene kao nepoštene, a time i ništetne, međutim, one ne čine bitne elemente ugovora o kreditu. Naime, odredba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO) ugovor o kreditu definira kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

10.5. Tuženik je tužitelju, sukladno njegovoj kreditnoj sposobnosti, odobrio i isplatio namjenski kredit za kupnju stana. Svrha predmetnog ugovora o kreditu bila je stjecanje novčanih sredstava za kupnju stana te mu je realizacijom kredita tuženik isplatio ugovoreni novčani iznos u kunama koji predstavlja protuvrijednost od 77.000,00 CHF umanjenu za naknade i troškove kredita, a tužitelj se obvezao vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 4,90% godišnje.

10.6. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredba članka 87. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kojim je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba članka 324. stavak 1. ZOO/05 prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu stavka 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

10.7. Prema tomu, ukoliko ugovor može opstati bez ništetne odredbe, ništetnost pojedinih odredbi neće povlačiti za sobom i ništetnost cjelokupnog ugovora. Pa iako su odredbe ugovora o kreditu o ugovornoj kamati i o valutnoj klauzuli važne ugovorne odredbe, sud nalazi da ugovor može opstati i bez takvih odredbi, i to zbog toga jer je ništetan samo dio tih ugovornih odredbi. Tako je u pogledu odredbe kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope ništetan samo onaj dio kojim se redovne kamatne stope mijenjaju jednostrano sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora jer je u tom dijelu odredba nerazumljiva za tužitelja kao potrošača, budući da nisu utvrđeni nikakvi objektivni parametri prema kojima se vrši promjena te kamatne stope niti su oni prezentno objašnjeni. Sud ne nalazi ništetnim dio odredbi o ugovornoj kamati koja je navedena da stranke ugovaraju promjenjivu ugovornu kamatu i da ista u vrijeme sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje, jer je u tom dijelu odredba sasvim jasna, lako uočljiva te potpuno razumljiva. Navedeno se odnosi i na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli jer navedena odredba nije ništetna u cijelosti, odnosno ne u onom dijelu kojim se iznos kredita veže uz stranu valutu, tj. valutu CHF, kao ni u dijelu u kojem je ugovorena isplata kredita prema tečaju valute CHF na dan korištenja kredita, već je ništetnim utvrđen onaj dio ugovornih odredbi kojima se buduće anuitete otplate veže uz budući neizvjesni tečaj valute, pri čemu kreditor prilikom sklapanja ugovora nije jasno i transparentno upozorio korisnika kredita na povećani tečajni rizik valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod ostalih valuta. Iako se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje, jer je ugovor o kreditu zaključen 2005. godine, ovaj sud je, pri primjeni odredbi unutarnjeg prava, dužan uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta kao i cilja direktive mjerodavne u konkretnom području, radi postizanja rješenja usklađenog s njezinim ciljem. Jedan od ciljeva Direktive je ostvariti ravnotežu održavajući Ugovor na snazi, a ne proglasiti ugovore koji sadrže nepoštene ugovorne odredbe ništetnima. Utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stope bila bi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.8. Pravni stav da djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema jednostranoj odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 324. ZOO/05 izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19.ožujka 2019. koji je u odgovoru na pitanje "Kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te s time u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim" naglasio da se ništetne odredbe ugovora načelno imaju smatrati kao da nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

10.9. O pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, neovisno od toga što je kredit konvertiran, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su izmijenile odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

10.10. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, po mišljenju suda, je akcesornog značaja bez koje odredbe ugovor može svakako opstati.

10.11. Uslijed gore navedenih razloga, sud nalazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje Ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti.

11.1. U odnosu na podredni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 2., 7. i 23. c Ugovora o kreditu, sud je pošao od utvrđenja da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u tim ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud je imao na umu i da iz odluke Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem su potvrđene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnim potrošaču, odnosno da su iste mogle biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe koje se bave bankarskim poslovanjem, jer je ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, a nisu od strane banaka bili na valjan način informirani o tečajnom riziku vezanom za valutu CHF, slijedom čega potrošači nisu imali potrebne i valjane informacije potrebne za procjenu valjanog rizika te opsega svojih zaduženja tijekom otplate kredita.

11.2. Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11.3. Polazeći od shvaćanja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, tužitelj se u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je te odluke bio dužan uzeti u obzir.

11.4. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Predmetni stav potvrdio je i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020.

11.5. Za položaj potrošača u pojedinačnom postupku kao što je ovaj to znači da isti ne treba ponovno dokazivati nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi, no ne i apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik (kreditor) dokaže da se konkretni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli nisu identične odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu - ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

11.6. Tuženik tijekom postupka, međutim, nije ponudio nikakve dokaze iz kojih bi proizlazile takve okolnosti, stoga sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF. U skladu s navodima iz točke 10.7. obrazloženja ove presude, ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna je samo u dijelu u kojem se redovne kamatne stope mijenjaju jednostrano sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora – pa je prema tomu ništetna odredba članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 27. lipnja 2005., u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., odnosno u dijelu u kojem je određeno da kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U preostalom dijelu odredbe članaka 2. i 7. ugovora o kreditu, nisu po ocjeni suda ništetne jer se njima određuje uopće obveza vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima, dospijeće anuiteta i sl. Kako je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao utvrđenje ništetnim predmetnih ugovornih odredbi u cijelosti, iako nije činjenično ni iznio razloge niti dokazivao zbog čega navedene odredbi bile ništetne u dijelu koje se ne odnosi na jednostranu izmjenu kamatne stope i valutu obveze u CHF na dan plaćanja, sud nalazi tužbeni zahtjev u predmetnom dijelu neosnovanim.

12.1. Tužitelj je podredim tužbenim zahtjevom potraživao i da sud utvrdi ništetnom i odredbu članka 23. c Ugovora o kreditu. Tom je odredbom propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu obročnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud, odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu obradu kredita ukoliko kreditor osim pozivanja na Opće uvjete i Tarifu nije dokazao u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što bi se odnosila visina tih troškova, suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, pa radi se o ništavoj odredbi. Radi se primjerice o odluci poslovni broj Rev-112/18 koja je bila i predmet preispitivanja Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj U-III-3231/22 povodom podnesenih ustavnih tužbi protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih županijskih sudova i u cijelosti je potvrdila pravilnost shvaćanja o ništetnosti odluke banaka o naknadi za obradu kredita.

12.2. Kako ni tuženik u ovom postupku nije dokazao u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što bi se odnosila njihova visina, prihvaćajući u cijelosti pravna shvaćanja navedena u prethodno citiranim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske, sud nalazi da je predmetna ugovorna odredba ništetna.

12.3. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u točkama II i III izreke presude. O kondemnatornom zahtjevu

13.1. Predmet spora u ovom postupku, osim utvrđenja ništetnosti, je i zahtjev za isplatu onoga što je tužitelj platio tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u ugovoru o kreditu u CHF, tj. o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stope, smatrajući da mu to pravo pripada iako je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu. Naime, tužitelj nalazi da je tim Dodatkom izjednačen s korisnikom kredita u EUR, no iako ga je to izjednačavanje stavilo u položaj korisnika kredita u EUR od početka otplate kredita, ipak ga nije u potpunosti stavilo u položaj u kojem bi se nalazio da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe niti se on odrekao prava koja mu pripadaju kao potrošaču.

13.2. Tuženik se tomu protivi tvrdeći da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK tako da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila nakon očitovanje volje tužitelja da je suglasan s istom, dok je sam način izračuna konverzije propisao zakonodavac te je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju konverziju.

13.3. Stoga je predmet spora, osim pitanja ništetnosti ugovora, podredno ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stope te naknadi za prijevremenu otplatu kredita i pitanje pravnih posljedica njihove ništetnosti imajući u vidu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu ZID ZPK – Zakon o konverziji u smislu prava na puno obeštećenje – restituciju. Drugim riječima, može li se smatrati da je potrošač koji je izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu situaciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR.

13.4. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

13.5. Ključno pitanje tijekom ovog postupka je uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkih ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja. Bez tog prava, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc.

13.6. Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF uređena je odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).

13.7. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.8. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

13.9. Dodatkom ugovora o kreditu od 29. prosinca 2015. kojeg su zaključile stranke u skladu sa ZID ZPK, utvrđeno je da zbroj izvršenih uplata po kreditu u CHF preračunatom u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR, ta razlika predstavlja manje uplaćeni iznos koji na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.324,44 kn.

13.10. Provedenim vještačenjem utvrđeno je, pak, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog jednostranog povećanja stope ugovorne kamate u vremenskom razdoblju od 5. studenog 2007. do 30. rujna 2015. preplatio 2.704,95 eura, dok je zbog rasta tečaja CHF preplatio iznos od 4.707,22 eura.

13.11. Konverzijom je, u konkretnom slučaju, potrošač stavljen u položaj potrošača, tj. korisnika kredita u EUR od početka otplate kredita, pa je tako utvrđeno da je zbroj po kreditu u CHF manji od iznosa uplata koji bi morao platiti po fiktivnom kreditu u EUR i to za 5.324,44 kn. Konverzija kredita, stoga, nije stavila potrošača u položaj u kojem bi se nalazio da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe, jer je on zbog tih odredbi u otplati kredita u valuti CHF u izvršenju svojih obveza platio više 7.412,17 eura (zbog ništetne odredbe o jednostranom povećanju ugovorne kamate 2.704,95 eura više, odnosno zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu 4.707,22 eura).

13.12. Polazeći od navedenog, sud nalazi da tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti ugovornih odredbi. Naime, u situaciji kad su te odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugima sa ciljem da se ugovor održi na snazi i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača.

13.13. Obzirom da su sukladno odredbama ZZP/2003 nepoštene odredbe ništetne i smatra se kao da nisu ni postojale, i ne mogu imati učinak, sud nalazi da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpuni povrat svih prednosti koje je banka stekla u vezi s odredbama sadržanim u izvornom ugovoru. Međutim, uzevši u obzir da je je ZID ZPK/15 stupio na snagu u trenutku kada nije bilo ni utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, niti je tužitelj kao potrošač mogao uzeti u obzir tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora. Tužitelj je, a kako je to navedeno u tužbi, Dodatak ugovoru sklopio jer nije želio "ostati u kreditu" s cca 50% većom glavnicom zbog povećanog tečaja CHF.

13.14. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kako što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. S druge strane, prema pravnom shvaćanju ovog suda, Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, u odnosu na uplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iako su iskorištene za ispunjenje njegovih obveza prema aneksu, nema restitucijski učinak u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate. Naime, iznosi koje je tužitelj platio banci na temelju ugovorne odredbe kojom je jednostrano povećana kamatna stopa Dodatkom ugovora o kreditu nisu vraćeni tužitelju, već je tužitelj kao potrošač snosio razliku veće kamate po kreditima u euru u odnosu na kredite u švicarskim francima bez prava na ukamaćivanje i tečajnu razliku na utvrđeni uplaćeni iznos preplate čime se kreditnoj instituciji jamčila zarada prinosa na iznos u eurima. Konverzijom je tako došlo do porasta kamatnih stopa na konvertirane kredite za 2 do 3 postotna boda u odnosu na prethodno fiksiranu razinu od 3,25%, ovisno o klijentu, banci i vrsti kredita.

13.15. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

13.16. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju, valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Dodatka ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

13.17. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

13.18. Tužitelj se, kao prvo, nije odrekao prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Dodatka ugovora bjelodano je da nije ispunjen niti jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužitelj nije ni mogao znati čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogao znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna). Eventualni pristanak se ne bi mogao smatrati ni slobodnim jer je dugovanje tužitelja u trenutku konverzije bilo znatno veće nego u trenutku isplate kredita, a i mjesečni anuitet u odnosu na početni mu je rastao, pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužitelj bio u poziciji u kojoj je, ukoliko je želio stabilizirati mjesečni anuitet, morao sklopiti dodatak.

13.19. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu A protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo "da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž- 6632/2017.

14.2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 12. lipnja 2019., poštom preporučeno, s time da se dan predaje pošti smatra danom predaje sudu, sukladno odredbi članka 113. stavak 2. ZPP-a, pa jasno da zastara nije nastupila.

15.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 12.102,22 eura. To je ukupno potraživanje prema banci koje se sastoji od iznosa po osnovi pretplate temeljem nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, u visini od 2.704,95 eura, pretplate po osnovi valutne klauzule u CHF u visini od 4.707,22 eura i razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana u iznosu od 3.983,42 eura, što ukupno iznosi 11.395,60 eura, a uz iznos od 706,68 eura (koji je tužitelj pristao platiti u konverziji jer je zbroj uplata po kreditu u valuti CHF bio manji nego po usporednom otplatnom planu u EUR) daje 12.102,27 eura, koliko tužitelj tužbom potražuje.

15.2. Kako tužitelj iznos pretplate po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stope, temelji na nalazu i mišljenju vještaka, koji je sud kao stručan i objektivan u cijelosti prihvatio, jer stranke nisu ni prigovarale matematičkom obračunu, a tužitelj je sam umanjio potraživane iznose za periode kada je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne, uslijed svih gore iznesenih razloga o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredbi unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je provedena konverzija, sud je u predmetnom dijelu ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i odlučio kao u točki IV izreke presude. Sud je na dosuđeni iznos tužitelju priznao zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015., a kako je to tužitelj tužbom i potraživao, u skladu s odredbom članka 2. stavka 1. ZPP-a, iako je imao pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja svakog preplaćenog obroka pa do trenutka konverzije, odnosno 30. rujna 2015. Navodi tuženika kojima osporava početak tijeka zatezne kamate prije nego što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nisu osnovani jer je tuženik nesavjesni stjecatelj jer se u konkretnom slučaju radi o vraćanju onoga što je stekao temeljem ništetnih (nepoštenih) ugovorih odredaba koje je unio sam u ugovor i na temelju takvih nepošteno ugovorenih odredaba naplaćivao od tužitelja iznose koji mu nisu pripadali.

15.3. Tužitelj je konačno postavljenim zahtjevom potraživao i razliku glavnice, iako to nije izričito naveo, no jasno je obzirom na visinu zahtjeva i nalaz i mišljenje vještaka (tablica 8. ukupni učinci konverzije, str. 405). Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da razlika nedospjele glavnice kredita na dan konverzije iznosi 3.983,42 eura i odnosi se na razliku između glavnice prema prvom otplatnom planu koji uvažava početnu stopu ugovorne kamate i tečaj valute CHF na dan isplate kredite i glavnice prema otplatnim planovima prema kojima je tužitelj stvarno vršio otplatu. Već iz navedenog sasvim jasno proizlazi da su navedene razlike nedospjele glavnice izravna posljedica, s jedne strane povećanja stope ugovorne kamate, a s druge strane povećanja tečaja valute CHF, a zbog čega je tužitelju priznato obeštećenje, tj. dosuđena mu je preplata u točki IV izreke ove presude. Dakle, predmetna je razlika već sadržana u dosuđenim iznosima preplate, pa mu se ne može dosuditi i kao razliku u glavnici, zbog navedenog, sud je u predmetnom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki V izreke ove presude.

15.4. U odnosu na potraživanje tužitelja u iznosu od 706,68 eura (koji je tužitelj pristao platiti u konverziji jer je zbroj uplata po kreditu u valuti CHF bio manji nego po usporednom otplatnom planu u EUR) treba navesti da je Vrhovni sud u oglednom postupku potvrdio valjanost Dodatka ugovora o kreditu i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena i provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tužitelj nije do 22. listopada 2024. ni potraživao taj iznos, niti je činjenično tijekom postupka obrazložio predmetni dio zahtjeva. Navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama. Budući da tužitelj predmetni dio zahtjeva nije ni činjenično obrazložio, već je svoje potraživanje temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je konverzijom stavljen u položaj potrošača u EUR od početka otplate kredita, ali nije ga u potpunosti restituirala, niti se on odrekao prava koja mu pripadaju kao potrošaču, sud je u predmetnom dijelu odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki V izreke.

16.1. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud je imao u vidu da Europski sud u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 o primjeni članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 u točki 5. presude navodi da navedene članke treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno pravo koje dopušta da potrošač u postupku za ostvarivanje svojih prava snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi, koje je dodijeljeno Direktivom 93/13.

16.2. Stoga, sud je unatoč djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva, a obzirom da zbog odbijajućeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi, u cijelosti priznao tužitelju troškove postupka koji su mu bili nužni i potrebni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.; u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13). Tužitelju stoga pripada trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 13. svibnja 2019., 30. listopada 2019., 27. siječnja 2020., 23. studenog 2020., 7. ožujka 2024. i 28. studenog 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podneska od 22. listopada 2024. - 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 800 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 1.600,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 400,00 eura, što onda iznosi 2.000,00 eura.

16.3. Pored navedenog iznosa, tužitelju pripada i trošak obavljenog vještačenja u visini od 331,80 eura, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući da sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje te činjenice.

16.4. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 29 listopada 2019., obzirom da je isti podnesak predan na ročištu koje je održano 30. listopada 2019., a za koje mu je ročište priznata nagrada u cijelosti, jer je isti procesni učinak mogao biti postignut i usmenim izlaganjem sadržaja tog podneska na ročištu pa bi se time tužitelju priznala dvostruka nagrada. Tužitelju nisu priznati troškovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 136,91 eura, obzirom da su sukladno odredbi članka 11. stavak 1. točka 20. Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13), potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni od obveza plaćanja sudskih pristojbi, a tužitelj nije ni dokazao da je platio iste.

16.5. Tužitelju je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.331,80 eura, koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi, zbog čega je i odlučeno kao u točki VI izreke presude.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 23. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Zoran Vukelić, Mihanovićeva 8B, Bjelovar

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII