1

      Poslovni broj: 6 P-220/23-6

 

                                                                                    

         Republika Hrvatska

   Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

           32100 Vinkovci                                                     

         OIB:77561654785                                                                          Poslovni broj: 6 P-220/23-6

 

R E P U B L I K A    H R V A T S K A

 

  R  J  E  Š  E  N  J  E

 

              Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785, po sucu Hrvoju Smital, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja V. S. iz V., K. Z. 162a, OIB: …, zastupane po punomoćniku A. K., odvjetnici iz R., K. 4, protiv A. B. d.d. iz Z., S. a. 6, OIB: …, kao tuženika, zastupana po Odvjetničkom društvu Ć. i Š. iz Z., M. 25, radi isplate, 3. siječnja 2024. godine

 

r  i  j  e  š  i  o   j  e

 

              Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate zbog preplate po valutnoj klauzuli. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 18. travnja 2006. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140030250-27000053665/2006 u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 6 godina, odnosno 72 mjeseca, i kamatnom stopom od 4,30 % godišnje.

 

              2. Tuženik je u odgovoru na tužbu ponajprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da Općinski sud u Vinkovcima ne može biti mjesno nadležan već to može biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika, pozivajući se pri tome prije svega na odredbu čl. 20. Ugovora o kreditu.

 

              3. Tužitelj se u svom podnesku od 28. listopada 2023. godine između ostaloga, a u bitnom protivio i prigovoru tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda, pozivajući se na već zauzet stav u mnogobrojnoj sudskoj praksi, kao i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) koji je na sjednici od 5. studenog 2020. godine oko navedenog pitanja kako je odredba o mjesnoj nadležnosti u korist sjedišta banke, ništetna odredba, pa dodatno pojašnjava i obrazlaže svoj stav, tim više što je sjedište tuženika u Z., a prebivalište tužiteljice u V., što predstavlja udaljenost od 544 km u oba smjera, da bi putovanje ukupno trajalo minimalno 6 sati, a na koje putovanje bi tužiteljica potrošila minimalno 100 eura za gorivo i cestarinu, ne uzimajući u obzir da bi eventualno bilo nužno da i prespava u Zagrebu kako bi mogla pristupiti raspravi u ranim jutarnjim satima. Isto tako bi tužiteljica bila primorana izostati sa posla, što bi joj stvorilo daljnje neugodnosti i nepotrebne troškove, a svakako je lošijeg imovinskog stanja.

 

4. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika sud je ocijenio neosnovanim, te ga je stoga odbio.

 

              5. Uvidom u spis predmeta kao nesporno je utvrđeno da su stranke zaključile

Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140030250-27000053665/2006  dana 18. travnja 2006. godine. Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, odnosno sjedišta kreditora, tj. da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              6. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

 

              7. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačkog pravo, a što je i stajalište sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019.

 

              8. Naime, prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranom standardnog ugovora trgovca.

 

              9. Valja imati u vidu da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. sadašnjeg aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu – Direktiva).

 

              10. Dakle, prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, s time uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

 

              11. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

 

              12. Imajući u vidu sve navedeno sud nalazi utvrđenim da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalo povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi moglo imati za posljedicu financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanje, kao i potrebno vrijeme za isto.

 

              13. Nadalje, prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje u tekstu Zakona o potrošačkom kreditiranju) u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

 

              14. Iako su ove izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju stupile na snagu nakon sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, stav je ovoga suda da se iste odredbe mogu primijeniti u ovom postupku jer se radi o odredbi koja se primjenjuje na sporove koji nastanu nakon stupanja na snagu zakona, radi čega se ne može raditi o nedopuštenom povratnom djelovanju zakona, a što bi bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske.

 

              15. Osim toga, ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Grl-143/19 od 11. prosinca 2019. iznio shvaćanje prema kojem je, za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

 

              16. Uvidom u podatke iz Jedinstvenog registra osoba Republike Hrvatske nesporno je da tužitelj ima prebivalište u V., K. Z. 162a, a koje mjesto se nalazi na području nadležnosti ovoga suda, ali je nedvojbeno i nesporno da je predmetni ugovor zaključen u Vinkovcima, te je evidentno kako je Općinski sud u Vinkovcima stvarno i mjesno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

 

              17.  S obzirom na sve navedeno, te kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom svog prebivališta, to je iskoristio pravo izbora koje je mu pruža odredba čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je iz tog razloga odbijen prigovor tuženika (tako i odluke Županijskog suda u Split poslovni broj Gž-1089/20 od 13. srpnja 2020. i Gž-1887/19 od 28. listopada 2019.).

 

              18. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Vinkovci, 3. siječnja 2024.

 

Sudac

Hrvoje Smital

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovoga rješenja. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud kao drugostupanjski sud.

 

DOSTAVITI:

1.                                                                                                                                                                                                                                                                                                 Odvjetnica A. K., R., K. 4OD
2.                                                                                                                                                                                                                                                                                                 OD Ć. i Š., Z., M. 25