REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1340/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja KJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u OD Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 17. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i z. punomoćnika tuženika – LJ, odvjetničkog vježbenika u OD Vukina i partneri iz Zagreba 23. prosinca 2024., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 kao pravnom slijedniku SPLITSKE BANKE d.d., R. Boškovića 16, Split, da tužitelju KJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od ukupno 2.381,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

-iznos 2,54 EUR od 10.11.2005.

-iznos 4,86 EUR od 12.12.2005.

-iznos 3,41 EUR od 10.1.2006.

-iznos 0,47 EUR od 10.2.2006.

-iznos 6,05 EUR od 10.10.2008.

-iznos 22,61 EUR od 12.1.2009.

-iznos 10,03 EUR od 10.2.2009.

-iznos 13,01 EUR od 10.3.2009.

-iznos 8,65 EUR od 10.4.2009.

-iznos 10,72 EUR od 11.5.2009.

-iznos 6,74 EUR od 10.6.2009.

-iznos 10,94 EUR od 10.7.2009.

-iznos 5,96 EUR od 10.8.2009.

-iznos 8,40 EUR od 10.9.2009.

-iznos 3,18 EUR od 12.10.2009.

-iznos 6,94 EUR od 10.11.2009.

-iznos 6,32 EUR od 10.12.2009.

-iznos 14,99 EUR od 11.1.2010.

-iznos 16,27 EUR od 10.2.2010.

-iznos 22,26 EUR od 10.3.2010.

-iznos 22,09 EUR od 12.4.2010.

-iznos 40,20 EUR od 10.5.2010.

-iznos 36,72 EUR od 10.6.2010.

-iznos 51,66 EUR od 12.7.2010.

-iznos 55,74 EUR od 10.8.2010.

-iznos 42,62 EUR od 10.9 2010.

-iznos 51,74 EUR od 11.10.2010.

-iznos 62,34 EUR od 10.11.2010.

-iznos 58,03 EUR od 10.12.2010.

-iznos 66,61 EUR od 10.1.2011.

-iznos 60,57 EUR od 10.2.2011.

-iznos 72,83 EUR od 10.3.2011.

-iznos 72,83 EUR od 11.4.2011.

-iznos 86,74 EUR od 10.5.2011.

-iznos 107,53 EUR od 10.6.2011.

-iznos 96,72 EUR od 11.7.2011.

-iznos 82,36 EUR od 10.8.2011.

-iznos 83,57 EUR od 12.9.2011.

-iznos 83,57 EUR od 10.10.2011.

-iznos 83,33 EUR od 10.11.2011.

-iznos 879,37 EUR od 23.1.2011., sve u roku od 15 dana.

II O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 357,19 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose i to:

-na iznos od 1.54 EUR od 11.3.2006. do isplate;

-na iznos od 3.95 EUR od 11.4.2006. do isplate;

-na iznos od 3.05 EUR od 11.5.2006. do isplate;

-na iznos od 3.41 EUR od 13.6.2006. do isplate;

-na iznos od 6.89 EUR od 11.7.2006. do isplate;

-na iznos od 5.57 EUR od 11.8.2006. do isplate;

-na iznos od 3.50 EUR od 12.9.2006. do isplate;

-na iznos od 5.85 EUR od 11.10.2006. do isplate;

-na iznos od 7.04 EUR od 11.11.2006. do isplate;

-na iznos od 5.73 EUR od 12.12.2006. do isplate;

-na iznos od 9.30 EUR od 11.1.2007. do isplate;

-na iznos od 11.56 EUR od 13.2.2007. do isplate;

-na iznos od 11.13 EUR od 13.3.2007. do isplate;

-na iznos od 12.55 EUR od 11.4.2007. do isplate;

-na iznos od 16.46 EUR od 11.5.2007. do isplate;

-na iznos od 18.42 EUR od 12.6.2007. do isplate;

-na iznos od 17.70 EUR od 11.7.2007. do isplate;

-na iznos od 12.93 EUR od 11.8.2007. do isplate;

-na iznos od 18.81 EUR od 11.9.2007. do isplate;

-na iznos od 20.41 EUR od 11.10.2007. do isplate;

-na iznos od 14.74 EUR od 13.11.2007. do isplate;

-na iznos od 19.58 EUR od 11.12.2007. do isplate;

-na iznos od 9.73 EUR od 11.1.2008. do isplate;

-na iznos od 13.03 EUR od 12.2.2008. do isplate;

-na iznos od 5.94 EUR od 11.3.2008. do isplate;

-na iznos od 14.17 EUR od 11.4.2008. do isplate;

-na iznos od 14.44 EUR od 13.5.2008. do isplate;

-na iznos od 14.62 EUR od 11.6.2008. do isplate;

-na iznos od 15.48 EUR od 11.7.2008. do isplate;

-na iznos od 18.08 EUR od 12.8.2008. do isplate;

-na iznos od 14.54 EUR od 11.9.2008. do isplate;

-na iznos od 0.53 EUR od 11.11.2008. do isplate;

-na iznos od 6.51 EUR od 11.12.2008. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, 3 koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 kao pravnom slijedniku SPLITSKE BANKE d.d., R. Boškovića 16, Split, da tužitelju KJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.015,45 €, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od 23. prosinca 2024. do plaćanja, u roku 15 dana.

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu javnobilježnički solemniziran od strane JB Krešimira Copića iz Dugog Sela, pod brojem OU-933/2005 12.10.2005., a radi kupovine automobila renault laguna confort dynamiqe 1,9 dci, boja d69 metalik srebrna, broj šasije:

VF1BGCGB634494505, a radi čega mu je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen kredit u iznosu od 29.224,28 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, pri čemu je ugovorena obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, no vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, dok je kredit vraćen u cijelosti.

1.1. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je prednik tuženika u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje prednika tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH.

1.2. Predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena je tzv. valutna klauzula vezana uz valutu CHF. Ove, unaprijed pripremljene ugovorne odredbe, predstavljaju nepoštene, a time i ništetne odredbe, u prvom redu zbog postupanja prednika tuženika u vezi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, suprotno sadržaju bitnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovaranje valutne klauzule inače je dopušteno člankom 22. ZOO- a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze, dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule, kojima je svrha očuvati kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa, te kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja obveze odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Dakle, valutna klauzula je isključivo zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha iste je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - u konkretnom slučaju kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti, što se u ovom ugovornom odnosu nije dogodilo, već je unatoč nepromijenjenoj vrijednosti novca (zbog vezanosti tadašnje hrvatske valute uz EUR koji odnos čitavo vrijeme karakterizira sigurnost i stabilnost domaće valute, a time i vrijednosti tog novca), a uslijed poremećaja odnosa vrijednosti CHF prema EUR, došlo u jedno vrijeme otplate kredita do znatnog povećanja tečaja CHF prema kuni, što je pak neopravdano dovelo do značajnog porasta kreditnih anuiteta koje je tužitelj plaćao, a time i do stjecanja na strani prednika tuženika nepripadajuće imovinske koristi. Zbog navedenog je učinak predmetne valutne klauzule bio protivan i svrsi previđenoj odredbom iz čl. 22. ZOO-a. Pored navedenog, i ovdje su povrijeđene relevantne odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Konkretno, radi se o odredbama koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom iz članka 98. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sporna odredba o valutnoj klauzuli je nepoštena jer je prilikom ugovaranja iste u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i prednika tuženika, prednik tuženika propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. HNB je monetarnom politikom u RH niz godina štitio tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro nije pretrpjela nikakav značajniji pad. Inflacija je zbog toga bila neznatna te je vrijednost novca sačuvana, ali je zbog aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro na vanjskom tržištu došlo do znatnog povećanja tečaja kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac, a i s obzirom na poslovanje iste ili povezanih bankarskih društva na stranom tržištu, u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužitelj kao potrošač nije imao tih mogućnosti, a ni kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je ovaj svoj "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao vrlo povoljan te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom prednik tuženika nije transparentno prikazao ni moguće alternativne izračune kod primjerice eurskih kredita pa tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji, a na koji je način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, unatoč početnim dobrim pokazateljima i suprotno uvjeravanjima prednika tuženika, pokazala kao daleko rizičnija. Ponavlja se da je tuženik svoj proizvod ponudio kao gotov i unaprijed pripremljen te nije ostavio mogućnost bilo kakvih pregovora ni o ovoj pojedinačnoj ugovornoj odredbi. Na opisani način, prednik tuženika je propustio svoju obvezu da u skladu sa zakonskim odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, ovdje tužitelju kao potrošaču da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, tj. sve podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također je propustio obvezu da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Ova njegova obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe ZZP koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na takvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i načelima obveznog prava, a to su već spomenuto načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo zabrane zloupotrebe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Zbog propusta prednika tuženika postupiti u skladu sa svojim zakonskim obvezama, tužitelj nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku.

1.3. Osim presude VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije), postoje i obvezujuće presude suda Europske unije koje također utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna i to za sve sudove država članica EU, shodno čemu iste obvezuju i sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993.

1.4. Ugovaranjem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, prednik tuženika je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na domaću valutu, stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos prema specificiranom tužbenom zahtjevu od 6. prosinca 2024. (list 471- 473 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, od 2.381,52 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu (list 50-60 spisa), tuženik ističe da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zateznih kamata, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja iz slijedećih razloga: a) tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. b) potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. c) odredbe Ugovora i Dodatka o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. d) uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. e) presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove.

2.1. Zaključno, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju pod pretpostavkom osnova tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zakonske kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.

2.2. Konačno, predlaže da se tužitelj odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova parničnog postupka, te je u podnesku od 5. prosinca 2024. istaknuo materijalno pravni prigovor prijeboja u iznosu negativnih razlika sukladno nalazu i mišljenju vještaka, u sveukupnoj visini 357,19 € uvećano za zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos kao i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346.st.3. ZOO-a.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 90629/05 od 12.10.2005. (list 17-22 spisa), otplatni plan, pregled prometa po kreditu i konto karticu kredita (list 23-45), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 457-462), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj KJ osobno.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 90629/05 od 12.10.2005. na iznos od 29.224,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, a namjena kredita je kupovina novog motornog vozila, s rokom otplate 84 mjeseci.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da se radilo o auto kreditu, koji je uzeo negdje 2005., 2006., sada se više točno ne sjeća, i sve se odvijalo u auto kući, u banku nije niti odlazio. Kredit je u cijelosti otplaćen. Automobil je koristio za osobne potrebe, a u to doba nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva, niti se bavio nekom gospodarskom djelatnosti. Kredit u CHF-u uzeo je jer se to tada nudilo kao najpovoljnije, o pojedinim odredbama ugovora nije pregovarao, svi papiri čekali su spremni. Nitko od djelatnika nije ga upozorio na rizik valutne klauzule. Nije niti pročitao ugovor jer kad su ga nazvali, rekli su da je ugovor spreman, došao je i potpisao. Pojam valutna klauzula tada mu je značio "špansko selo". Nije se raspitivao o kretanju tečaja CHF-a prije uzimanja kredita, ne sjeća se je li banci prigovarao kad je došlo do porasta anuiteta. U doba sklapanja kredita i u vrijeme otplate kredita po struci je bio agrotehničar kao i danas.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje novog motornog vozila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje novog motornog vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao, a tim više što je i sam tužitelj iskazao da u banku nije niti odlazio. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju o prijenosu prava vlasništva zaključenog između stranaka 12.10.2005. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a kojemu stranke nisu prigovarale.

17.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 17.943,58 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.381,52 €, a ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi - 2.691,13 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -357,19 €, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos.

18. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 19. Radi svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod I.

20. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke presude.

21. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., radi čega je valjalo tuženika odbiti kao pod III presude.

22. Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena, onda se ona, sukladno odredbi čl. 40.st.5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 6.630,00 €, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40.st.1. ZPP-a), pri čemu specificiranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva), kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe (tako VSRH u odluci Rev 589/2021-2 od 11. listopada 2022.). Analogno tome, uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenog u tužbi), niti preinaku tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi).

23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Pri tome sud ističe da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istih, a u vezi sniženja tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka.

23.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 28.8.2023., 28.6.2024., 6.12.2024. i 11.12.2024., te zastupanja na ročištu 2.10.2024. i 17.12.2024. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 € kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 2.015,45 €.

23.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 29.10.2024. kojim obavještava sud o uplati predujma za vještačenje.

24. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 23. prosinca 2024.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Bruno Petrovčić

2.OD Vukina i Partneri