REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4650/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja PERČIĆ d.o.o., Ičići, Brdo 9, OIB: 34745719815, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Raspudić, odvjetnik u Opatiji, M. Tita 214, protiv tuženika MIHAEL GRADITELJSTVO d.o.o., Selce, Šetalište Ivana Jeličića 21, OIB: 76123181801, kojeg zastupa punomoćnik Gjergj Lekaj, odvjetnik u Rijeci, Dolac 8/III, radi isplate iznosa od 5.046,78 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-410/2023-25 od 11. listopada 2024., 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-410/2023-25 od 11. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-4506/2022 od 23. siječnja 2023. koje je donio javni bilježnik Koko Boras iz Crikvenice, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 4.037,43 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke); naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati iznos od 1.009,36 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke) te da mu u istom roku naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.611,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu iz čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; dalje: ZOO) u kojem je tuženik naručio, a tužitelj izveo usluge odvoza građevinskog otpada te da tuženik naknadu za to nije platio.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi osporava ocjenu prvostupanjskog suda o suvišnosti izvođenja dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika BK i svjedoka ĆK. Ističe da je sud bio dužan ponovno pozvati tuženikovog zakonskog zastupnika, budući da na ročište od 16. travnja 2024. nije bio uredno pozvan, niti je na ročište pristupio sudski tumač za albanski jezik (a tuženik je informirao sud da njegov zakonski zastupnik ne poznaje hrvatski jezik). Stoga smatra da na ročištu od 16. travnja 2024. nisu bili ispunjeni uvjeti za saslušanje tuženikovog zakonskog zastupnika te da je tu procesnu povredu sud bio dužan otkloniti urednim pozivanjem tuženikovog zakonskog zastupnika i tumača na neku od daljnjih rasprava. Osim toga, smatra da je povrijeđena odredba iz čl. 102. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Ne spori da je tužitelj za njega vršio odvoz iskopa, ali ističe da je platio sve radove koji su izvedeni i koje je naručio, a odbio je platiti račune za radove koje nije naručio. Smatra da samo postojanje poslovnog odnosa i dokazi o nekim izvedenim radovima nisu dovoljan dokaz da su svi sporni radovi ujedno i naručeni, a sud nije razmotrio pitanje je li svaki pojedini sporni odvoz bio stvarno i naručen od strane tuženika. Zbog svega navedenog, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 13. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

6. Uvodno valja napomenuti da se ovdje radi o sporu male vrijednosti pred trgovačkim sudom (čl. 502. st. 1. ZPP-a) te da se u skladu s odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu utuženog iznosa za usluge prijevoza građevinskih iskopa na gradilištu u Lignju. Tijekom prvostupanjskog postupka među strankama je bio sporan poslovni odnos, cijena, potpisi na prijevoznicama te zastara.

8. Na temelju iskaza tužiteljevog zakonskog zastupnika RK te svjedoka CK, UK, LK, VK i HK, prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu temeljem kojeg je tuženik tužitelja angažirao za odvoz građevinskog iskopa na gradilištu u Lignju. Na temelju iskaza tužiteljevog zakonskog zastupnika prvostupanjski sud je utvrdio da je dogovorena cijena od 45,00 kn po m3 odvoza, a da je odvezeno ukupno 676 m3. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da se potpis na prvoj prijevoznici broj 04098 (str. 81. spisa) ne razlikuje od potpisa na punomoći koju je tuženikov zakonski zastupnik potpisao punomoćniku za vođenje ovog postupka, a što također potvrđuje da su stranke bile u poslovnom odnosu. U odnosu na preostalih pet prijevoznica, prvostupanjski sud je temeljem suglasnih iskaza svjedoka utvrdio da ih je potpisao UK, koji je za to imao ovlaštenje od tuženikovog zakonskog zastupnika BK, u slučaju njegova odsustva s gradilišta. Tuženikov prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim jer od dospijeća tražbine (18. svibnja 2022.) do podnošenja tužbe (prijedloga za ovrhu 6. listopada 2022.) nije prošao zastarni rok od tri godine prema odredbi iz čl. 228. ZOO-a.

9. Budući da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom sporu male vrijednosti, a koje nije proturječno ispravama u spisu, proizlazi da je tužitelj izvršio naručeni odvoz građevinskog otpada, a da mu tu uslugu tuženik nije platio, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 590. ZOO-a kad je odlučio kao u izreci pobijane presude.

10. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava ocjena prvostupanjskog suda o suvišnosti izvođenja daljnjih dokaza saslušanjem tuženikovog zakonskog zastupnika BK i svjedoka ĆK, valja kazati da prvostupanjskom sudu pripada ovlast odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka (čl. 304. ZPP-a), odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što nije proveo sve predložene dokaze od strane tuženika, prvostupanjski sud nije ostvario povrede koje ističe žalitelj.

11. Uvidom u spis proizlazi da je tuženik podneskom (list 68. spisa) izvijestio sud da je zakonski zastupnik tuženika ŽK na službenom putovanju te je zbog toga predložio odgodu rasprave zakazane za 16. travnja 2024., ali da o toj činjenici nije dostavio nikakav dokaz, što je bio dužan učiniti. Kako nije bilo nikakvog dokaza o nemogućnosti tuženikovog zakonskog zastupnika da pristupi ročištu na kojem je, između ostalog, trebalo izvesti dokaz i njegovim saslušanjem, prvostupanjski sud je održao navedeno ročište te proveo predviđeni dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja kao stranke.

12. Nadalje proizlazi da je na ročištu od 27. rujna 2024., na kojem je zaključena glavna rasprava, tuženik ponovno predložio saslušanje zakonskog zastupnika BK uz prisustvo sudskog tumača za albanski jezik, ali je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem odbio izvođenje daljnjih dokaza iz razloga suvišnosti.

13. U vezi s time, valja kazati da je dokaz saslušanjem stranaka supsidijarni dokaz koji se provodi u situaciji kad nema drugih dokaza ili kada unatoč izvedenim dokazima sud ustanovi da je to potrebno za utvrđenje važnih činjenica. Zbog toga je dokaz saslušanjem stranaka posebno reguliran u odnosu na ostale dokaze, primjerice saslušanje svjedoka, te je za ovaj dokaz zakonodavac, polazeći od načela dispozitivnosti, predvidio blaža postupovna pravila.

14. Tako je primjerice, propisano (čl. 267. st. 3. ZPP-a), da ako u sporu sudjeluje na jednoj strani više osoba, sud će odlučiti hoće li saslušati sve te osobe ili samo neke od njih. Osim toga, na stranke koje se nisu odazvale pozivu radi saslušanja ne mogu se primjenjivati nikakve mjere prisile, niti se stranka može prisiljavati na davanje iskaza (čl. 269. ZPP-a). Konačno, dokaz saslušanjem stranaka izvodi se bez davanja prisege (čl. 270. ZPP-a).

15. Prema odredbama Zakona o parničnom postupku sud nema mogućnost prisiliti stranku da se odazove izvođenju dokaza saslušanjem stranaka, već to može sukladno odredbi iz čl. 269. st. 2. ZPP-a, samo cijeniti, što je prvostupanjski sud i učinio vrednujući nedolazak tuženikovog zakonskog zastupnika na ročište za glavnu raspravu 16. travnja 2024.

16. Dakle, time što je prvostupanjski sud odlučio da neće ponovno pozivati na saslušanje tuženikovog zakonskog zastupnika BK jer isti nije dokazao opravdanje za nedolazak na ročište od 16. travnja 2024. na koje je bio uredno pozvan, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a na koju sadržajno upire žalitelj jer se, u skladu s odredbom iz čl. 265. st. 2. ZPP-a, neće saslušati stranka koja se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda.

17. Uvidom u spis proizlazi da je tuženikov zakonski zastupnik ŽK uredno pozvan na ročište za glavnu raspravu 16. travnja 2024. na način da mu je poziv za to ročište upućen na ranije održanom ročištu od 19. siječnja 2024. putem ondje prisutnih punomoćnika u skladu s odredbom iz čl. 268. st. 2. ZPP-a. Budući da je tuženik podneskom obavijestio sud da zakonski zastupnik neće doći na saslušanje kao stranka te predložio odgodu ročišta zakazanog za 16. travnja 2024., podrazumijeva se da nije bilo potrebe za pozivanjem tumača za albanski jezik ako stranka ne dokazi na ročište. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom dijelu.

18. Osim toga, u žalbi tuženik nije naveo koje je to odlučne činjenice prvostupanjski sud mogao drukčije utvrditi iz iskaza tuženika kao stranke, u odnosu na činjenično stanje koje je bilo temelj za donošenje pobijane presude. Dakle, tuženik u žalbi niti ne navodi kako je opisani način saslušavanja stranaka utjecao ili kako je mogao utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.

19. Što se tiče žalbenih navoda da su plaćeni svi izvedeni i naručeni radovi, a da je tuženik odbio platiti samo radove koje nije naručio - radi se o iznošenju novih činjenica u žalbi koje tuženik nije iznio tijekom prvostupanjskog postupka pa ih niti ovaj sud nije uzeo u obzir jer je odredbom iz čl. 352. st. 1. ZPP-a propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, a što ovdje nije slučaj. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije konkretno osporio da je naručio izvedene radove, već su njegovi prigovori pretežno bili usmjereni na osporavanje prijevoznica odnosno potpisa na prijevoznicama.

20. Konačno, ovaj sud nije uzeo u obzir žalbene navode o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 102. st. 1. ZPP-a, jer se ovdje radi o sporu male vrijednosti u kojem nije dopušteno isticanje navedene povrede.

21. Uzevši u obzir sve navedeno, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti utvrđene povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 23. prosinca 2024.

Sudac

Mladen Šimundić