REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: Povrv-92/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću, u pravnoj stvari tužitelja PONIKVE USLUGA d.o.o., OIB: 92143159456, Vršanska 14, Krk, kojeg zastupaju punomoćnik Petar Petrinić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vojko Baut i Petar Petrinić u Rijeci, protiv tuženika ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Darko Belaić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja OC i zamjenika punomoćnika tuženika JC, **.**.2024.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Tomislava Matijevića, Vukovićeva 11, Zagreb, posl. br. OVRV-9/2017 od 17. siječnja 2017. kojim je naloženo tuženiku ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da namiri tužitelju PONIKVE USLUGA d.o.o., OIB: 92143159456, Vršanska 14, Krk, iznos od 162,99 eura (stošezdesetdvaeuraidevedesetdevetcenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

– na iznos od 7,60 eura (slovima: slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. siječnja 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. siječnja 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. veljače 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. veljače 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 22. ožujka 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 22. ožujka 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. travnja 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. travnja 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. svibnja 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. svibnja 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. lipnja 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. lipnja 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. srpnja 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. srpnja 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. kolovoza 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. kolovoza 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. rujna 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. rujna 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. listopada 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. listopada 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 22. studenog 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 22. studenog 2016.

– na iznos od 7,60 eura (slovima: sedameuraišezdesetcenti) od 21. prosinca 2016.

– na iznos od 6,38 eura (slovima: šesteuraitridesetosamcenti) od 21. prosinca 2016.

sve do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 (osam) dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 453,13 eura (slovima: četristopedesettrieuraitrinaestcenti), sve to u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 50,00 eura (slovima: pedeseteura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 807,79 eura (slovima: osamstosedameuraisedamdesetdevetcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja 17. siječnja 2019. javni bilježnik je donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave navedeno u izreci ove presude u kojem e izdao platni nalog za isplatu ukupnog iznosa od 162,99 eura (1.228,08 kn) po osnovi dospjelih, a neplaćenih računa za isporučene vodne usluge i komunalne usluge odvoza otpada sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog računa, pa do isplate, te je naloženo tuženiku platiti troškove ovršnog postupka pred javnim bilježnikom u iznosu od 15,24 eura te predvidivi daljnji trošak ovršnog postupka u slučaju prisilne naplate u iznosu od 6,64 eura.

2. Tuženik je u roku podnio prigovor u kojemu u bitnome prigovara osnovu, visini tražbine, tijeku kamata, aktivnoj legitimaciji tužitelja, prigovara pasivnoj legitimaciji tuženika te odluci o troškovima, a ističe i prigovor zastare. Nadalje, tijekom postupka tuženik je naveo da ne postoji pravni odnosi između njega i tužitelja, jer je za sve priključke na vodovodnu mrežu podnio 30. kolovoza 2010. zahtjev za isključenjem čime je raskinuo odnos te ističe da mu tužitelj nikada nije pružio obračunate usluge. Predlaže pobijano rješenje ukinuti.

3. Tužitelj se u svom podnesku od 18. siječnja 2019. očituje na prigovore tuženika i navodi da svoje tražbine prema tuženiku temelji na činjenici da je tuženik vlasnik nekretnine kčbr. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište, površine 672 m2, k. o. [katastarska općina], a slijedom čega se ista nalazi na području nadležnosti tužitelja koji temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji ima pravo vršiti naplatu za pružene komunalne usluge. Tužitelj tijekom postupka navodi i da je tuženik po sili zakona dužan primati vodnu uslugu, da nije ovlašten jednostrano raskinuti ugovor za pružanje navedene usluge te da je dužan plaćati fiksni dio cijene vodne usluge čak i ako ukloni vodomjer jer se vodni priključak može ukloniti samo ako građevina promijeni svoj fizički oblik zbog čega više nije moguće u posebnoj uporabnoj cjelini koristiti vodu. Tužitelj također navodi da je u skladu s tada važećim zakonskim i podzakonskim normama obračun komunalne usluge za gospodarenje otpadom u kućanstvu izvršen prema pripadajućem volumenu posude izraženom u litrama i jediničnoj cijeni.

4. Rješenjem ovog suda u posl. br. Povrv-431/17-2 od 4. travnja 2017., stavljeno je izvan snage doneseno rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Presudom ovog suda posl. br. Povrv-561/2019-22 od 19. veljače 2020. u cijelosti je ukinut predmetni platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove.

6. Protiv navedene presude je tuženik podneskom od 26. veljače 2020. podnio žalbu u dijelu toč. II. izreke u kojem je odlučeno o troškovima postupka i to zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Tužitelj je podneskom od 27. veljače 2020. podnio žalbu protiv navedene presude kojom ju pobija u cijelosti zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Županijski sud u Rijeci je rješenjem posl. br. Gž-2269/2020-2 od 19. siječnja 2024. prihvatio žalbe tužitelja i tuženika, ukinuo pobijanu presudu i vratio predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

9. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom i čitanjem u saldo konti kartica (list 5 spisa), neslužbena kopija zk izvatka (list 27-28 spisa), ispis iz knjige položenih ugovora (list 29 spisa), preslika računa (30-41 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 50-52 spisa), ugovor o poslovnoj suradnji (list 53-56 spisa), zahtjev (list 66 spisa), preslika potvrde i povratnice (list 67 spisa), pravilnik (list 68-79 spisa), preslike fotografija (list 116-119 spisa – ispis s interneta), ispis satelitske karte (list 120 spisa), neslužbena kopija zk izvatka (list 122 spisa), dopis (list 177 spisa), izvadak iz sudskog registra – neslužbeni primjerak (list 178-179 spisa), ispis s interneta (list 181 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 183-197 spisa) i ispis s interneta (list 199 spisa).

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći savjesno i brižljivo svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te je valjalo temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog održati na snazi.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine na kojoj se nalazi brojilo br. 06489886 i za koju su ispostavljeni računi za fiksni dio cijene vodne usluge i za komunalnu uslugu gospodarenja otpadom.

9. Među strankama je sporno je li tuženik u utuženom razdoblju bio korisnik priključka br. 06489886 na koji se odnosi obračun fiksne vodne naknade u utuženim računima, odnosno je li tuženik zahtjevom od 30. kolovoza 2010. (list 66 spisa) raskinuo ugovor s tužiteljem i je li tužitelj imao pravo tuženiku naplatiti utužene komunalne usluge te je li obračunao cijenu utuženih komunalnih usluga prema zakonu.

10. Prvenstveno se ukazuje da tuženik u prigovoru od 27. siječnja 2017. i dalje tijekom postupka ističe prigovor zastare u odnosu na utužene tražbine.

11. Odredbom čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) je propisano da tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva, zastarijevaju za jednu godinu. Odredbom čl. 241. ZOO je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

12. Uvidom u saldokontnu karticu (list 5 spisa) i presliku računa (list 30-41 spisa) razvidno je da su tražbine u ovom postupku upravo tražbine naknade za isporuku vode i održavanje čistoće za potrebe kućanstva te da su iste dospijevale mjesečno i to od 20. siječnja 2016. do 20. prosinca 2016. Na navedene tražbine se primjenjuje jednogodišnji zastarni rok koji je za najstariju tražbinu istekao 20. siječnja 2017., a za posljednju 20. prosinca 2017. Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, je prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave podnio preporučenom poštom 16. siječnja 2017. (list 1 spisa), a što je radnja poduzeta unutar zastarnog roka koja se smatra vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv tuženika pred nadležnim tijelom te koja time prekida tijek zastare. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer su sve predmetne tražbine utužene prije isteka jednogodišnjeg zastarnog roka.

13. Tuženik osporava i da je predmetna saldokontna kartica tužitelja vjerodostojna isprava podobna za ovrhu te ističe da se ovrha ne može tražiti, a kako to čini tužitelj, određujući predmet i sredstvo ovrhe, već samo općenito na imovini ovršenika. Osporava i to što se rješenjem o ovrsi nalaže ovršenikovom dužniku isplatiti novčane iznose na račun ovrhovoditelja.

14. Odredbom čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, dalje: OZ) propisano je da je vjerodostojna isprava račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da je vjerodostojna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze.

15. Uvidom u priloženu saldokontnu karticu partnera od 19. prosinca 2016. (list 5 spisa) razvidno je da ista sadržajem odgovara izvatku iz poslovnih knjiga te da je u njoj naznačen vjerovnik svake tražbine, tuženik kao dužnik, vrsta i opseg obveza u vidu dvadeset i četiri računa za komunalne usluge od prosinca 2015. do studenog 2016. te datum dospijeća svake od tražbina. Slijedom navedenog, sud zaključuje kako se navedena isprava može smatrati vjerodostojnom ispravom podobnom za ovrhu u smislu čl. 31. OZ-a te odbija tuženikov prigovor kao neosnovan.

16. Odredbom čl. 280. st. 1. OZ propisano je da ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu predložiti da se ovrha odredi na jednom ili više predmeta ovrhe, a stavkom 2. istog članka je propisano da ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu predložiti i da se ovrha radi naplate određene tražbine općenito odredi na imovini ovršenika, bez navođenja sredstva i predmeta ovrhe.

17. Slijedom navedenog proizlazi da nije nužno da ovrha bude određena općenito na imovini ovršenika, a kako to navodi u svom prigovoru tuženik, već je zakonom ostavljeno na izbor ovrhovoditelju da u prijedlogu za ovrhu predloži provedbu ovrhe ili općenito na imovini ovršenika ili na jednom ili više predmeta ovrhe. Tuženikov prigovor u odnosu na navedeno je neosnovan i zato što je uvidom u prijedlog za ovrhu razvidno da ovrhovoditelj provedbu ovrhe traži upravo općenito na imovini ovršenika, a ne, prema navodima tuženika, navodeći sredstvo i predmet iste.

18. U odnosu na prigovor tuženika da u ovršnom prijedlogu nije moguće nalagati ovršenikovom dužniku da isplati novčanu tražbinu valja reći da je očito omaškom umjesto ovršenika naveden ovršnikov dužnik pri čemu se ukazuje da je pravomoćnim rješenjem stavljeno van snage rješenje o ovrsi i određeno da će se postupak provesti kao povodom prigovora protiv platnog naloga pa više nije moguće odlučivati o pravilnosti ovršnog prijedloga.

19. U odnosu na tuženikov prigovor aktivne legitimacije tužitelja sud zaključuje da je isti neosnovan. Ugovorom o podijeli i preuzimanju društava kapitala Ponikve d.o.o. Krk za komunalne djelatnosti isto društvo je nastavilo postojati pod tvrtkom Ponikve voda d.o.o. za vodne djelatnosti te su se imovina i obveze društva podijelile između društava Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. za komunalne djelatnosti i društva Ponikve usluga d.o.o. za uslužne djelatnosti. Ukazuje se da se aktivna legitimacija tužitelja temelji na odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji između trgovačkih društava Ponikve voda d.o.o., Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. i Ponikve usluga d.o.o. iz kojeg proizlazi da trgovačko društvo Ponikve usluga d.o.o (ovdje tužitelj) jednom mjesečno ispostavlja račune za javne vodne i komunalne usluge korisnicima usluga do 15.og u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 10. Ugovora o poslovnoj suradnji) te poduzima sve potrebne mjere za učinkovitu naplatu javnih, vodnih i komunalnih usluga i u tom smislu i pokreće i vodi ovršne i parnične postupke radi naplate potraživanja (čl. 8. Ugovora o poslovnoj suradnji), a potom prikupljena sredstva najmanje jednom tjedno dostavlja na račun Ponikve voda d.o.o. i Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. (čl. 12. Ugovora o poslovnoj suradnji). Tužitelj je tako temeljem navedenih ugovornih odredaba aktivno legitimiran u ovom postupku ispostavljati račune za komunalne usluge kao što je to i konkretno slučaj sa ovdje utuženim računima obzirom da su prema stavu ovog suda prethodno navedenim odredbama čl. 8., čl. 10. i čl. 12. Ugovora o poslovnoj suradnji ispunjene sve zakonske pretpostavke po kojima je novac od naplate pruženih komunalnih usluga prihod pružatelja komunalnih usluga, a ne tužitelja pa tako, a imajući u vidu da se radi o povezanim društvima putem iste osobe za zastupanje i putem istih članova, ovaj ugovor nema narav ugovora o nalogu (čl. 763. do čl. 784. ZOO) već eventualno može imati karakteristike ugovora o komisiji iz čl. 785. ZOO do čl. 803. ZOO pri čemu valja reći i da pozitivnim zakonskim odredbama nigdje nije stavljena izričita zabrana pružateljima komunalnih usluga da ovlaste drugo trgovačko društvo na naplatu i pokretanje parnica radi prisilne naplate naknade za pruženu uslugu. Navedeno stajalište zauzeo je VSRH u Rev-962/2021-2 od 17. siječnja 2024. i u Rev-629/2021-2 od 12. rujna 2023. pa se i ovaj sud u cijelosti priklanja navedenom pravnom shvaćanju.

20. Ukazuje se da tuženik osporava osnovu i visinu tražbine tužitelja koje se odnose na plaćanje fiksne cijene vodne usluge u utuženom razdoblju. Iz zahtjeva tuženika od 30. kolovoza 2010. (list 66 spisa) proizlazi da je tuženik podnio zahtjev za odjavu brojila br. 06489884, 06489885, 06489886 i 06489887 navodeći kako na istima nema potrošnje te da se ne koriste, dok bi ostao korisnik jednog vodomjera i to br. 06489889, a jer je postao vlasnik cijele nekretnine s više posebnih dijelova. U ovom predmetu tužitelj tereti tuženika na temelju računa za brojilo br. 06489886.

21. Ukazuje se da je mjerodavni zakon koji regulira područje vodnih usluga, a s obzirom na vrijeme podnošenja navedenog zahtjeva tuženika za odjavu, Zakon o vodama („Narodne novine“ br. 153/09, dalje: ZV).

22. Člankom 196. ZV-a je određeno da se djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje obavljaju kao javna služba. Člankom 201. ZV-a navedene djelatnosti obavljaju javni isporučitelji vodne usluge. Odredbom čl. 209. st. 1. ZV propisano je da se građevine i druge nekretnine mogu priključiti na komunalne vodne građevine sukladno odluci o priključenju, a koju odluku prema st. 2. istog članka donosi predstavničko tijelo jedinica lokalne samouprave na prijedlog isporučitelja vodne usluge. Odredbom čl. 211. ZV propisano je da se građevine projektiraju i grade tako da svaki posebni dio zgrade koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu u kojoj se koristi voda (stan, poslovni prostor, garaža i sl.) ima ugrađen vodomjer. Odredbom čl. 212. st. 1. ZV propisano je da je vlasnik građevine, odnosno vlasnik druge nekretnine dužan priključiti svoju građevinu, odnosno drugu nekretninu na komunalne vodne građevine sukladno odluci o priključenju, a najkasnije u roku od 1 godine od dana obavijesti isporučitelja vodne usluge o mogućnosti priključenja. Odredbom čl. 213. st. 1. ZV propisano je da ako vlasnik građevine, odnosno druge nekretnine ne postupi po odredbi članka 212. stavka 1. ovoga Zakona, jedinica lokalne samouprave donosi, na prijedlog isporučitelja vodnih usluga, rješenje u upravnom postupku o obvezi priključenja na teret vlasnika ili drugog zakonitog posjednika građevine, odnosno nekretnine.

23. Iz navedenog proizlazi da se zgrade projektiraju i grade tako da svaka samostalna uporabna cjelina u kojoj se koristi voda mora imati ugrađeni vodomjer. Prijedlogom za ovrhu, sada tužbom u ovom predmetu, tužitelj o tuženika potražuje isplatu iznosa od 162,99 eura (1.228,08 kn) na ime neplaćenih naknada za uslugu fiksni dio usluge vodoopskrbe i usluge gospodarenja otpadom za potrebe nekretnine na adresi [adresa] u razdoblju od prosinca 2015. do studenog 2016., a što je utvrđeno uvidom u saldokontnu karticu od dana 19. prosinca 2016. Uvidom u zk izvadak (list 27-28 spisa) proizlazi da se predmetna nekretnina sastoji od šest stanova koji sukladno ZV-u predstavljaju samostalne upotrebne cjeline pri čemu svaki od stanova ima vlastiti vodomjer, a kako proizlazi iz tvrdnji stranka i zahtjeva tuženika od 30. kolovoza 2010. (list 66 spisa). Sukladno propisanim uvjetima priključenja građevine na komunalne vodne građevine proizlazi i da je vlasnik nekretnine dužan istu priključiti svoju nekretninu na komunalnu vodnu građevinu ili ako to ne učini predstavničko tijelo će donijeti rješenje o obvezi priključenja na teret vlasnika ili zakonitog posjednika nekretnine. Slijedom navedenih odredbi proizlazi da je prednik tuženika očito prijavio sve stambene jedinice zasebno te su pri tom ugrađeni i zasebni vodomjeri.

24. Odredbom čl. 216. ZV je propisano da isporučitelj vodne usluge može iz opravdanih razloga, sukladno općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga, ograničiti, odnosno obustaviti korisnicima isporuku vodnih usluga. Navedena zakona mogućnost obustave isporuke usluga predviđena je i regulirana člankom 36. Pravilnika.

25. Slijedom navedenog proizlazi da je zakonom strogo predviđena obveza priključka nekretnine na komunalnu vodovodnu mrežu pri čemu već prilikom projektiranja i izgradnje građevine treba osigurati i ugraditi vodomjer za svaku samostalnu uporabnu cjelinu. Nadalje, nijedan zakon ne sadrži odredbu o odjavi vodovodnog priključka niti se takva odredba nalazi u općim i tehničkim uvjetima. Iz navedenog je jasna namjera zakonodavca da sve građevine budu trajno spojene na komunalnu vodovodnu mrežu pri čemu je zakonom jedino predviđena mogućnost da isporučitelj vodne usluge iz određenih razloga ograniči, odnosno obustavi korisnicima isporuku vodnih usluga, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

26. Obveza ugradnje vodomjera i priključenja nekretnine na komunalnu vodovodnu mrežu proizlazi i iz odredaba Pravilnika o opskrbi vodom, izgradnji vodovodne mreže i priključenju na javnu vodovodnu mrežu od 26. siječnja 2004. (dalje: Pravilnik), a na koji se poziva i sam tuženik.

27. Odredbom čl. 35. Pravilnika potrošač je mogao tražiti odjavu korištenja vodovodnog priključka pri čemu je bio dužan podmiriti troškove demontiranja vodomjera. Sukladno gore navedenim obveznim zakonskim odredbama, navedena odjava vodovodnog priključka je dopuštena samo u slučaju potpunog prestanka korištenja priključka, odnosno usluga u predmetnoj građevini a tuženik tijekom postupka nije dokazao da su ostvarene navedene pretpostavke. Zbog navedenog tuženikova odjava prema stavu ovog suda nije osnovana kako mu je pravilno i odgovoreno u dopisu tužitelja (list 177 spisa) te je i dalje ostao u obvezi biti priključen za svaku zasebnu stambenu cjelinu posebno na vodne usluge te ih plaćati sukladno važećim propisima.

28. Ukazuje se da je odredbom čl. 215. ZV propisano da je isporučitelj vodnih usluga dužan donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga, a kojima regulira pitanja vezana uz postupak i uvjete priključenja, pravima i obvezama korisnika i isporučitelja, kvaliteti usluga, uvjetima mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga i drugim pitanjima.

29. Isporučitelj vodnih usluga u konkretnom predmetu je 22. studenoga 2011. godine donio Opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga („Službene novine“ godina XIX. br. 40/11 – Službeni glasilo Primorsko-goranske županije) (dalje: OTU), a čijim je stupanjem na snagu je prestao važiti prethodno navedeni Pravilnik.

30. Ukazuje se i da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi uklanjanjem („demontiranjem“) vodomjera isti bio oslobođen plaćanja fiksnog dijela cijene vodnih usluga koje utužuje ovdje tužitelj. Naime, uklanjanje vodomjera samo po sebi ne znači i odjavu vodovodnog priključka.

31. Odredbom čl. 17. st. 1. Pravilnika propisano je da se priključak sastoji od ogranka na vodovodnoj mreži, zasuna s uličnom kapom, dovodne cijevi i vodomjernog okna u kojem se nalazi zaporni ventil ispod vodomjera, zaporni ventil s ispustom iza vodomjera, vodomjera i spojnih komada. Odredbom čl. 2. st. 7. OTU također je propisano da se priključak na vodoopskrbni sustav sastoji od ogranka na vodovodnoj mreži, zasuna s uličnom kapom, dovodne cijevi vodomjera smještenog u vodomjernom oknu, zapornog ventila ispod vodomjera, zapornog ventila s ispustom iza vodomjera, vodomjera, nepovratnog ventila i spojnih komada, dok je sukladno stavku 10. istog članka propisano da vodomjer služi za mjerenje potrošnje vode, a nalazi se neposredno na završetku spojnog voda priključka i u vlasništvu je korisnika vodne usluge.

32. Odredbom čl. 205. st. 1. ZV propisano je da se sredstva za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje osiguravaju iz cijene vodne usluge dok je stavkom 2. istog članka propisano da je cijena vodnih usluga prihod isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). Odredbom čl. 206. st. 1. ZV propisano je da visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave, a stavkom 2. istog članka je propisano da ta cijena ne može biti niža od one određene Uredbom o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva („Narodne novine“ br. 112/10, dalje: Uredba). Odredbom čl. 6. st. 1. Uredbe je propisano da se najniža osnovna cijena vodnih usluga sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela. Odredbom stavka 2. istog članka Uredbe propisano je da fiksni dio najniže osnovne cijene vodnih usluga služi pokriću troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga, a nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine i to očitanja vodomjera, i to obrade očitanih podataka te izrade i dostave računa korisnicima vodnih usluga, umjeravanja i servisiranja vodomjera sukladno važećim propisima, tekućeg i investicijskog održavanja priključka nekretnine na komunalne vodne građevine vodoopskrbe i/ili odvodnje, redovitog održavanja funkcionalne ispravnosti komunalnih vodnih građevina za isporuku vodnih usluga te ispitivanja i održavanja zdravstvene ispravnosti vode za piće.

33. Slijedom navedenog proizlazi da vodomjer predstavlja samo jedan od dijelova priključka na vodovodni sustav, a koji se sastoji od elemenata opisanih u čl. 17. Pravilnika i čl. 2. OTU pa uklanjanje vodomjera nije samo po sebi dovoljno da bi se odjavio priključak nekretnine na vodovodni sustav. Naime, s obzirom na to da se priključak sastoji i od drugih, gore opisanih, elemenata isti i dalje treba održavati čak i bez vodomjera pa za isporučitelja vodne usluge i dalje nastaju troškovi koji se odnose na navedeno održavanje. Također je razvidno da je vlasnik nekretnine obvezan plaćati cijenu vodnih usluga isporučitelju vodne usluge i to u visini koju određuje isporučitelj vodne usluge uz suglasnost jedinice lokalne samouprave, a koja ne može biti niža od one određene Uredbom. Nadalje, cijena vodne usluge ima fiksni i varijabilni dio pri čemu fiksni dio cijene služi pokriću troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga. Troškovi koji se pokrivaju plaćanjem fiksnog dijela cijene nastaju, dakle, ne potrošnjom vode već kao posljedica priključenja nekretnine na komunalnu vodovodnu mrežu, a obuhvaćaju i različite druge elemente osim očitanja vodomjera , osobito uzimajući u obzir da od šest troškova koji se pokrivaju iz fiksnog iznosa vodne naknade, tri troška nisu nužno vezana za postojanje vodomjera. Razvidno je stoga da obveza plaćanja fiksnog dijela cijene vodne usluge nastaje samim priključenjem nekretnine na vodovodnu mrežu te služi pokriću i drugih troškova isporučitelj vodnih usluga koje ima vezano uz održavanje vodovodnog priključka, a koji se ne odnose na vodomjer. Stoga sudu nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da izostankom vodomjera ne postoji više osnova za plaćanja fiksnog dijela vodne naknade, a to tim više što se komunalne djelatnosti vrše kao javna služba sukladno odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, dalje: ZKG) i što je Uredbom propisano da samo varijabilni dio vodne naknade ovisi o količini isporučenih vodnih usluga, pa je tužitelj ovlašten potraživati fiksni dio vodne naknade i u konkretnoj situaciji. Slijedom navedenog uklanjanje vodomjera nema za posljedicu prestanak korištenja priključka niti je dovoljno da bi se uklonio priključak predmetne nekretnine na vodovodnu mrežu pa se time tuženik niti ne oslobađa od obveze plaćanja fiksnog dijela cijene.

34. Ukazuje se da tuženik navodi da smatra kako je zahtjevom od 30. kolovoza 2010. (list 66 spisa) raskinuo ugovor s pružateljem vodovodne usluge, a s obzirom na to da je u istom naveo kako nema potrošnje vode na brojilima naznačenima u zahtjevu te da ista brojila smatra odjavljenima. Tuženik je primio odgovor na navedeni zahtjev (list 177 spisa) u kojem isporučitelj vodne usluge navodi kako navedenom zahtjevu ne može udovoljiti jer ne postoji mogućnost odjave vodovodnog priključka. Osobito se ukazuje da je čl. 212. i 213. ZV jasno propisana obveza svakog vlasnika nekretnine da s isporučiteljem vodne usluge sklopi ugovor, odnosno priključi nekretninu na vodovodni priključak, a i da ako to ne učini da će jedinica lokalne samouprave rješenjem naložiti priključenje. Iz gore citiranih odredbi i prethodnog obrazloženja jasno proizlazi da je namjera zakonodavca da nekretnine ostanu trajno priključene na vodovodni priključak te je obrazloženo zašto uklanjanjem vodomjera nije došlo do prestanka obveznopravnog odnosa između tuženika i isporučitelja vodne usluge. Nadalje, ukazuje se da predmetnim zahtjevom nije došlo niti do raskida ugovora između tuženika i isporučitelja vodne usluge. Naime, prema shvaćanju ovoga suda nužno ugovor je dvostrani pravni posao pa je za valjani raskid u vidu nastupa pravnih posljedica potrebno očitovanje volje obiju ugovornih strana, a zbog čega dopis tuženika kojim on osobno smatra ugovor raskinutim pravno nije relevantan, osobito uzimajući u obzir sadržaj prethodno citiranih zakonskih odredbi, odredbi Pravilnika i OTU kao i čl. 6. Uredbe i prirode i svrhe plaćanja fiksnog dijela cijene vodne usluge.

35. Slijedom svega navedenog ovaj sud je stava da predmetni ugovor o pružanju vodne usluge tuženiku na predmetnoj adresi nije raskinut niti su nastupile posljedice raskida ugovora u smislu čl. 368. ZOO-a (tako i VSRH u Rev-962/2021 od 17. siječnja 2024. i Rev-629/2021 od 12. rujna 2023.).

36. Iz dostavljenih računa vidljivo je da je tuženiku za mjerno mjesto pod šifrom 92890, vodomjer br. [broj vodomjera], za vodne usluge obračunat samo fiksni dio cijene od 6,37 eura (48,00 kn) s pripadajućim PDV-om što mjesečno iznosi 7,20 eura (54,24 kn). Vidljivo je da nema potrošnje vode po vodomjeru pa nije niti obračunata cijena po potrošnji. Obračunata cijena fiksnog dijela bez obzira na potrošnju je u skladu s čl. 205. st. 2. ZV-a, a u svezi s čl. 9. ZOO-a i čl. 6. st. 1. i 2. Uredbe kao i cijenom određenom čl. 3. st. 1. Odluke o cijeni vodnih usluga („Službene novine“ godina XIX. br. 48/11 – Službeni glasilo Primorsko-goranske županije) te nije protivna odredbama Uredbe (tako i VSRH Rev-962/2021 od 17. siječnja 2024. i Rev-629/2021 od 12. rujna 2023.).

37. Slijedom navedenog, valjalo je održati na snazi platni nalog u dijelu koji se odnosi na vodne usluge od 7,20 eura mjesečno sa pripadajućim zateznim kamatama temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dospijeća koji je utvrđen u svakom pojedinom računu i to u važećoj valuti od 7,20 eura.

38. Ukazuje se da tuženik osporava tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na dio koji se odnosi na naknadu komunalne usluge gospodarenja otpadom pri čemu je mjerodavni zakon s obzirom na utuženo razdoblje je Zakon o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ br. 94/13, dalje: ZOGO).

39. Odredbom čl. 28. st. 1. ZOGO jedinica lokalne samouprave dužna je na svom području osigurati javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, i biorazgradivog komunalnog otpada, odvojeno prikupljanje otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada i druge mjere. Odredbom čl. 30. st. 1. ZOGO propisano je da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada. Stavkom 2. istog članka određeno je da se javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada smatra uslugom od općeg interesa. Stavkom 5. istog članka propisano je da je korisnik usluge iz stavka 1. ovoga članka na području pružanja javne usluge vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge. Stavkom 6. točkom 1. istog članka je propisano da je korisnik usluge iz stavka 4. ovoga članka dužan koristiti javne usluge iz stavka 1. ovoga članka na način sukladan ovom Zakonu i propisnima donesenim na temelju ovoga Zakona te općim aktima koje jedinica lokalne samouprave donese na temelju ovoga Zakona.

40. Slijedom navedenog proizlazi da je usluga prikupljanja komunalnog otpada javna usluga i to usluga od općeg interesa koju organizira jedinica lokalne samouprave. Proizlazi i da je svaki vlasnik nekretnine na području jedinice lokalne samouprave korisnik navedene usluge te ju je dužan koristiti i to pod uvjetima koji su određeni u ZOGO i podzakonskim propisima i općim aktima donesenima na temelju istog.

41. Odredbom čl. 33. st. 1. ZOGO propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ovoga Zakona, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da je davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno odluci iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona

42. Iz sadržaja ovdje utuženih računa jasno proizlazi da je tuženiku u ovdje predmetnom razdoblju (od prosinca 2015. do studenog 2016.) obračunata usluga gospodarenja otpadom u količini od 130,80 L uz cijenu od 0,2940 kn što sa PDV-om iznosi 6,38 eura (48,10 kn) mjesečno.

43. Na temelju prethodno citiranih zakonskih odredaba kao i odredbe Odluke o načinu plaćanja i visini cijeni komunalnih usluga sa izmjenom („Službene novine“ godina XIX. br. 40/11 i godina XX. br. 26/12 – Službeni glasilo Primorsko-goranske županije) kojom je za mjesto [adresa] u čl. 10. određena cijena od 0,294 kn/L ukupnog pripadajućeg volumena u kućanstvu, a prema čl. 8. se obračun vrši prema ukupnom pripadajućem volumenu posude u litrama i jediničnoj cijeni i na to se obračunava PDV, tužitelj osnovano tereti tuženika na plaćanje troškova odvoza komunalnog otpada pri čemu je tuženik u utuženom razdoblju u obvezi platiti odvoz otpada prema volumenu posude izražene u litrama. Osnovano je potraživanje tužitelja na plaćanje cijene obvezne minimalne usluge, tzv. fiksni dio cijene, koji je između ostalog predviđen u odredbi čl. 33. st. 1. ZOGO-a, a kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada (tako i ŽS Bjelovar u Gž-481/2022 od 25. ožujka 2024.).

44. Ukazuje se i da tuženikova obveza na plaćanje minimalne usluge tj. fiksnog dijela cijene usluge odvoza komunalnog otpada proizlazi iz odredbe čl. 33. st. 1. ZOGO-a, a koju uslugu su obvezni plaćati vlasnici nekretnine za sve mjesece tijekom kalendarske godine, unatoč činjenici što tu nekretninu ne koriste svaki mjesec (pravno shvaćanje u odluci VSRH Rev-101/2023-2 od 14. veljače 2023.).

45. U odnosu na navode tuženika da ostaje se kod prijedloga za očevidom na licu mjesta na okolnost demontaže predmetnog vodomjera, saslušanja svjedoka PC i tuženika valja reći da je neodlučno za ovu pravnu stvar je li vodomjer demontiran kao što je naprijed izneseno stoga ovi dokazni prijedlozi nisu odlučni za utvrđivanje činjenica u ovoj pravnoj stvari pa posljedično nisu prihvaćeni.

46. U odnosu na prijedlog tuženika predlaže kojim predlaže prekid postupka do okončanja ustavnosudskog postupka, do odluke o ustavnoj tužbi koja je podnesena protiv odluke VSRH Rev-629/21 od 12. rujna 2023. valja reći da isti nije osnovan. Ukazuje se da čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP određuje da će sud prekid postupka odrediti i ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12.), a čl. 12. st. 1. ZPP određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. U konkretnom slučaju o prethodnom pitanju riješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-629/2021 od 12. rujna 2023. i presudi Rev-962/2021 od 17. siječnja 2024. Ukazuje se da je navedenim odlukama razriješeno pitanje ovlasti tužitelja za naplatu komunalne usluge gospodarenja otpadom stoga utvrđenja u presudi ovog suda Povrv-253/18 od 4. ožujka 2018. u kojoj je utvrđeno da ne postoji pravni odnos između tužitelja i tuženika s naslova gospodarenja otpadom, kao i pravo na naknadu troškova s naslova gospodarenja nisu odlučna, pa sud nije priklopio navedeni spis.

47. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo odbiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu tužiteljevih navoda, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

48. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a s obzirom da tuženik nije uspio u parnici, a tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) i postavljenom zahtjevu za naknadu parničnog troška. Tužitelju su priznati troškovi sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 11. toč. 1. Tarife u vezi sa čl. 7. toč. 1. Tarife, sastava obrazloženog podneska od 16. rujna 2019. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 5. veljače 2019. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 27. kolovoza 2019. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 7. siječnja 2020. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sastava žalbe od 26. veljače 2020. u iznosu od 62,50 eura sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife u vezi sa čl. 7. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 12. studenog 2024. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 90,63 eura što čini ukupno 453,13 eura osnovanog troška tužitelja (toč. II. izreke). Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak sastava podneska od 5. veljače 2019. u iznosu od 50,00 eura budući da takav podnesak ne postoji u spisu, stoga je valjalo odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 50,00 eura (toč. III. izreke)

49. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, sud je ocijenio njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti neosnovanim (toč. IV. izreke).

50. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 23. prosinca 2024.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.