REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4400/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja IMA-STROJ d.o.o., Ljubuški, Juraja Dalmatinca bb, Bosna i Hercegovina, OIB: 58099458289, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Raspudić, odvjetnik u Opatiji, protiv tuženika PETRO STONE d.o.o., Metković, Stjepana Radića 16/2, OIB: 71993787741, kojeg zastupa punomoćnik Tonći Milić, odvjetnik u Metkoviću, radi isplate iznosa od 7.025,18 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-62/2023-3 od 17. rujna 2024., 23. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-62/2023-3 od 17. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je u točki I. izreke odbacio tužbu, te je u točki II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je tužitelj u tužbi predložio donijeti presudu kojom bi se naložilo tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.025,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 25. studenoga 2020. da isplate, navodeći da je tužitelj bio s tuženikom u poslovnom odnosu na način da mu je 27. kolovoza 2020. godine prodao rabljeni radni stroj viličar marke LINDE, tip H 25T/S.B. godina proizvodnje 2004., težine 36500 kg, ser. broja H2X392R01844 i da je za to izdao račun broj 00034 na iznos od 9.000,00 EUR, a da je tuženik 17. lipnja 2021. na ime duga platio 3.892,10 KM, što čini protuvrijednost 1.990,00 EUR, te da se nakon toga tuženik prestao javljati tužitelju i nikada nije platio ostatak od 7.025,18 EUR, iako je tužitelj u više navrata pokušao stupiti u kontakt s njim, pa da je angažirao punomoćnika koji mu je 20. kolovoza 2022. uputio opomenu pred tužbu radi isplate duga, na koju se tuženik oglušio. Odgovornost tuženika tužitelj temelji na čl. 504. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio tužbu odbaciti jer tužitelj nije postupio sukladno čl. 446. Zakona o parničnom postupku i nije obrazložio zašto nije, umjesto što je podnio tužbu, pokrenuo postupak ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, pa da nisu ispunjeni uvjeti za izravno podnošenje tužbe. Tu argumentaciju prvostupanjski sud je prihvatio, citirajući odredbu čl. 446. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da, kada se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelu tražbinu u novcu, a ta se tražbina dokazuje vjerodostojnom ispravom priloženom tužbi, sud će izdati nalog tuženiku da udovolji tužbenom zahtjevu (platni nalog), a u tužbi kojom se predlaže izdavanje platnog naloga tužitelj treba posebno navesti razloge zbog kojih predlaže njegovo izdavanje umjesto što je predložio određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Smatra se da postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga ako je tuženik osoba u inozemstvu ili ako je tuženik prethodno osporio tražbinu sadržanu u vjerodostojnoj ispravi. Ako sud ocijeni da razlozi koje je tužitelj naveo ne opravdavaju njegov pravni interes za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga, odbacit će tužbu kao nedopuštenu. Prema čl. 282. ZPP-a nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da nije proveden zakonom predviđeni postupak drukčijeg ostvarivanja prava, a zakonom je propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti. Sukladno čl. 283. ZPP-a, ako sud smatra da nema dovoljno osnova za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u tijeku prethodnog ispitivanja tužbe, odluku o tom pitanju može donijeti i nakon primitka odgovora na tužbu ili na pripremnom ročištu. Mogućnost odbacivanja tužbe zbog nedostatka pravnog interesa nije ograničena na prethodno ispitivanje tužbe odnosno odluke na pripremnom ročištu. Sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na postojanje pravnog interesa i postojanje pravnog interesa može provjeravati sve do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu. U konkretnom slučaju, prema ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj je podnio tužbu s prijedlogom za određivanje platnog naloga, iako gramatički tako nije navedeno, ali nije naveo (obrazložio) razloge zbog kojih predlaže izdavanje platnog naloga umjesto predlaganja određivanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. U tužbi je naveo da se odgovornost tuženika temelji na čl. 504. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO). Međutim, sud nije vezan pravnom, već činjeničnom osnovom tužbe (čl. 504. ZOO-a - rok vraćanja zajma), a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se predmetne tražbina temelji na računu (vjerodostojnoj ispravi). Iz navoda tužbe proizlazi da se tuženik nije javljao tužitelju i da nije odgovorio na pisanu opomenu pred tužbu. Kako te činjenice nisu predstavljale dostatno uvjerenje prvostupanjskom sudu da tuženik osporava tražbinu sadržanu u predmetnoj vjerodostojnoj ispravi - računu broj 00034 od 27. kolovoza 2020., tužbu je dostavio na odgovor tuženiku. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporio tužbu, odnosno predmetnu tražbinu tužitelja, pa stoga nisu ostvareni uvjeti za podnošenje tužbe. Tužitelj je ovlašten od suda tražiti izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave, umjesto podnošenja prijedloga za ovrhu nadležnom javnom bilježniku, ako je tužitelj dostavio uz tužbu i prijepis korespondencije iz koje proizlazi da tuženik osporava predmetnu tražbinu. Dakle, sud će po tužbi tužitelja izdati platni nalog kada tužitelj dokaže postojanje pravnog interesa za takvim izdavanjem platnog naloga. Sud će odbaciti tužbu kao nedopuštenu kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novcu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom priloženom tužbi u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, ako tužitelj nije predložio izdavanje platnog naloga i ako nije posebno naveo razloge zbog kojih nije predložio određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, odnosno ako sud ocijeni da razlozi koje je tužitelj naveo ne opravdavaju njegov pravni interes za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga. Navedeno pravno shvaćanje prvostupanjski sud temelji na uvjerenju da pojedine odredbe zakona treba tumačiti u skladu s ciljevima i načelima zakona. To u konkretnom slučaju znači da odredbu čl. 446. ZPP-a treba promatrati u cjelini i u skladu s izraženom namjerom zakonodavca. Nema dvojbe da tom zakonskom odredbom zakonodavac uskraćuje stranci pravni interes za jedan put pravne zaštite (mandatnu tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga) u situaciji kad je osiguran drugi brži i učinkovitiji pravni put (prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave). Nije prihvatljivo i protivi se logici zakona da se stranci u istim uvjetima (kad može tražiti ovrhu na temelju vjerodostojne isprave) prizna pravni interes za podnošenje redovne tužbe, kad joj je pravni interes već uskraćen za mandatni postupak. Također, nije prihvatljivo da sud, u situaciji kad stranka podnese redovnu tužbu bez prijedloga za izdavanje platnog naloga i bez navođenja zbog kojih zahtjeva takvu pravnu zaštitu traži, umjesto da predlaže određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, izdaje platni nalog, a platni nalog ne može izdati u situaciji kada je njegovo izdavanje predloženo, budući da tužitelj nije posebno naveo razloge zbog kojih predlaže izdavanje platnog naloga umjesto da predlaže određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Određivanje i provođenje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave predstavlja pogodnost koju vjerovnik može koristiti i postojanje vjerodostojne isprave nije apsolutna prepreka da se vjerovnik odluči za podnošenje tužbe u redovnom parničnom postupku. Međutim, tužbu u redovnom postupku može podnijeti ako postoji pravni interes za podnošenje tužbe s prijedlogom za izdavanje platnog naloga ili redovne tužbe, ali je u takvom slučaju tužitelj već u tužbi dužan navesti okolnosti koje dovode do zaključka o postojanju pravnog interesa za takvo postupanje, a to u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio. Na temelju čl. 154. i čl. 156. ZPP-a, sukladno određeno postavljenom zahtjevu tuženika, vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje u tekstu: OT), prvostupanjski sud je tuženiku priznao troškove odvjetničkog zastupanja za izradu odgovora na tužbu u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 8. u vezi s Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. OT) što s tom iznosu pripadajućim PDV-om (25%) iznosi 250,00 EUR.

3. Protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnio tužitelj, pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a slijedom toga i zbog troškova postupka. U bitnom navodi da je nejasno zašto sud nije zaključio da tuženik ne želi isplatiti ostatak kupoprodajne cijene kada to ne čini dvije godine od plaćanja jednog dijela računa, da je odluka nejasna i nerazumljiva, te da sud očito nije prepoznao činjenicu da je tužitelj sa sjedištem u [adresa], koja nije u EU, i na koju se ne odnosi platni nalog i mogućnost izravne naplate putem ovrhe. Također ukazuje na to da se radi o vjerodostojnim ispravama u konvertibilnim markama, a ne u eurima. Ističe da između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine nema reciprociteta prema kojem bi se vjerodostojnom ispravom (računom ili izvodom iz poslovnih knjiga) u Bosni i Hercegovini moglo ići direktno ovrhom, dok je to u Republici Hrvatskoj i EU riješeno platnim nalogom, odnosno direktnom ovrhom. Predlaže preinačiti pobijano rješenje i potražuje naknadu žalbenog troška u iznosu od 500,00 EUR.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Pobijano rješenje ovaj sud je ispitao na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), u granicama razloga koji se navode u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te utvrdio da je ono pravilno i na zakonu osnovano.

7. Za žalitelja nije sporna načelna mogućnost odbacivanja tužbe zbog nedostatka pravnog interesa u situacijama kada se za to ispune pretpostavke u smislu odredbe čl. 282. ZPP-a (nedostatak pravnog interesa ako nije proveden zakonom predviđeni postupak drugačijeg ostvarivanja prava), ali osporava mogućnost podvođenja konkretnog slučaja pod tu odredbu, iz razloga što se za to nisu ispunile sve pretpostavke.

8. Tako žalitelj sadržajno tvrdi da sama činjenica neplaćanja ostatka cijene ukazuje na osporavanje tužbe, ukazuje na to da je sjedište tužitelja u Bosni i Hercegovini, te na to da su vjerodostojne isprave u konvertibilnim markama, a ne u eurima.

9. Iz uvida u dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 4. do 14.), suprotno žalbenim tvrdnjama koje se tiču valute, proizlazi da je u fakturi broj 000034 (list 7. spisa), na koju se tužitelj poziva i u tužbi, naveden iznos u eurima (9.000,00 EUR), dakle, iznosi izraženi u konvertibilnim markama u preostaloj dokumentaciji preračunati su u službenu valutu koja se koristi u Republici Hrvatskoj, a u tužbi je navedeno da je tuženik podmirio dio tog iznosa, za koji se, preračunat u eure, iznos naveden u spomenutoj fakturi umanjuje.

10. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje na to da je tužiteljevo sjedište u [adresa], jer u konkretnom slučaju sjedište u drugoj državi bilo bi relevantno za pitanje postojanja pravnog interesa samo kada bi tamo bilo sjedište tuženika. Naime, odredba čl. 446. ZPP-a sadrži presumpciju da postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe „ako je tuženik osoba u inozemstvu“ ili „ako je tuženik prethodno osporio tražbinu sadržanu u vjerodostojnoj ispravi“.

11. Tužitelj je za podnošenje tužbe opunomoćio odvjetnika sa sjedištem u [adresa], u odnosu na tuženika koji ima sjedište u [adresa], a nije dokazao da mu je tražbina, sadržana u vjerodostojnoj ispravi prethodno osporena. Sama činjenica neplaćanja (tj. samo djelomičnog plaćanja) za prvostupanjski sud nije predstavljala osporavanje tražbine (što je prema ocjeni ovog suda bila ispravna ocjena, jer neplaćanje može biti, primjerice, i posljedica nemogućnosti za plaćanje duga koji dužnik ne osporava), a ni u odgovoru na tužbu tuženik nije osporio utuženu tražbinu, nego je samo ukazao na to da bi tužbu trebalo odbaciti jer je tužitelju na raspolaganju bio i drugačiji pravni put. Ako je tužitelj angažirao hrvatskog odvjetnika, taj je odvjetnik mogao, neovisno o tome što tužitelj ima sjedište izvan EU, podnijeti prijedlog za ovrhu bilo kojem hrvatskom javnom bilježniku, koji bi donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u odnosu na tuženika kao ovršenika. Ako bi tuženik platio dug, ne bi bilo potrebe za angažiranjem suda, a ako bi podnio prigovor, predmet bi bio dostavljen nadležnom sudu na daljnje postupanje po pravilima parničnog postupka (jer tek bi tada postojao element spora).

12. Budući da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, valjalo ga je potvrditi primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a kao u izreci rješenja ovog suda.

13. Napominje se prvostupanjskome sudu da je u uvodu pobijane odluke uočena očita pogreška u pisanju pri navođenju tuženika, na način da su navedeni i djelomični podaci nekog drugog tuženika iz nekog drugog predmeta („.o.o., Dubrovnik, Petra Hektorovića 44, OIB: [osobni identifikacijski broj]“), koji očito nije stranka u ovom postupku, kao i da u izreci nedostaje slovo „u“ na kraju riječi „tuženik“ koja bi trebala biti u dativu, pa je u skladu s odredbom čl. 342. ZPP-a navedene omaške potrebno ispraviti, imajući u vidu da točka II. izreke bez tog ispravka može rezultirati isplatom troškova parničnog postupka pogrešnoj pravnoj osobi, različitoj od tuženika.

Zagreb, 23. prosinca 2024.

Sudac

Ivana Mlinarić