REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8127/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ani Lovrinov, po prijedlogu sudske savjetnice Stanke Ružević, u pravnoj stvari tužiteljice HA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 20. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva koju je tužitelj izvršio svojim podneskom od 24. rujna 2023.

i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.973,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,45 EUR od 13.10.2008. do isplate,

- na iznos od 7,69 EUR od 13.1. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,35 EUR od 13.2. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,53 EUR od 13.3. 2009. do isplate,

- na iznos od 7,48 EUR od 15.4. 2009. do isplate,

- na iznos od 7,89 EUR od 14.5. 2009. do isplate,

- na iznos od 5,59 EUR od 13.6. 2009. do isplate,

- na iznos od 5,85 EUR od 17.7. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,18 EUR od 17.8. 2009. do isplate,

- na iznos od 5,42 EUR od 17.9. 2009. do isplate,

- na iznos od 3,66 EUR od 19.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 6,40 EUR od 19.11. 2009. do isplate,

- na iznos od 6,22 EUR od 18.12. 2009. do isplate,

- na iznos od 10,12 EUR od 20.1. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,47 EUR od 18.2. 2010. do isplate,

- na iznos od 15,26 EUR od 20.3. 2010. do isplate,

- na iznos od 15,13 EUR od 21.4. 2010. do isplate,

- na iznos od 16,81 EUR od 21.5. 2010. do isplate,

- na iznos od 22,29 EUR od 23.6. 2010. do isplate,

- na iznos od 24,59 EUR od 21.7. 2010. do isplate,

- na iznos od 29,90 EUR od 17.8. 2010. do isplate,

- na iznos od 35,12 EUR od 17.9. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,91 EUR od 18.10. 2010. do isplate,

- na iznos od 31,08 EUR od 22.11. 2010. do isplate,

- na iznos od 49,70 EUR od 10.1. 2011. do isplate,

- na iznos od 49,70 EUR od 10.1. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,94 EUR od 16.2. 2011. do isplate,

- na iznos od 47,46 EUR od 18.3. 2011. do isplate,

- na iznos od 41,30 EUR od 16.4. 2011. do isplate,

- na iznos od 48,60 EUR od 17.5. 2011. do isplate,

- na iznos od 56,77 EUR od 16.6. 2011. do isplate,

- na iznos od 72,76 EUR od 19.7. 2011. do isplate,

- na iznos od 77,47 EUR od 22.8. 2011. do isplate,

- na iznos od 58,47 EUR od 22.9. 2011. do isplate,

- na iznos od 55,20 EUR od 18.10. 2011. do isplate,

- na iznos od 61,83 EUR od 13.1. 2012. do isplate,

- na iznos od 63,68 EUR od 13.2. 2012. do isplate,

- na iznos od 63,76 EUR od 21.2. 2012. do isplate,

- na iznos od 63,41 EUR od 13.3. 2012. do isplate,

- na iznos od 62,05 EUR od 19.4. 2012. do isplate,

- na iznos od 62,05 EUR od 19.4. 2012. do isplate,

- na iznos od 64,56 EUR od 24.5. 2012. do isplate,

- na iznos od 63,33 EUR od 30.7. 2012. do isplate,

- na iznos od 60,99 EUR od 20.8. 2012. do isplate,

- na iznos od 60,00 EUR od 11.10. 2012. do isplate,

- na iznos od 60,00 EUR od 11.10. 2012. do isplate,

- na iznos od 63,21 EUR od 15.11. 2012. do isplate,

- na iznos od 61,73 EUR od 17.12. 2012. do isplate,

- na iznos od 63,35 EUR od 11.1. 2013. do isplate,

- na iznos od 59,36 EUR od 15.2. 2013. do isplate,

- na iznos od 58,88 EUR od 13.3. 2013. do isplate,

- na iznos od 56,67 EUR od 11.5. 2013. do isplate,

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.232,26 EUR sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 22. veljače 2006. sklopila s ugovor o kreditu broj 041-50-3282570 kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 21.238,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetnim ugovorom ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužiteljice da utječe na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, a ni tuženik nije upozorio tužiteljicu o općem riziku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te predlaže da se kao prethodno pitanje riješi pitanje ništetnosti odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja postavila konačni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 1.973,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava u cijelosti te navodi da odluke donesene u oglednom sporu radi zaštite kolektivnih interesa nisu primjenjive na ovaj postupak te da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. Ističe da se tužiteljica neosnovano poziva na utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka nisu istovjetne onima o kojima je sud odlučivao o kolektivnom sporu te da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa. Tuženik navodi da je valutna klauzula jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Navodi da je prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima upoznao tužiteljicu sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, te da je tužiteljica u cijelosti prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita kao i da je tužiteljica prije samog zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije. Dodatno navodi da je ugovor o kreditu soleminiziran te da je isti bio jasno istumačen korisniku kredita od strane javnog bilježnika. Tijekom postupka ističe da je ugovor ispunjen te da tužitelj nikad nije prigovarao promjeni kamatnih stopa niti je iskoristio svoje pravo da raskine ugovor. Također ističe prigovor zastare i prigovara visini tužbenog zahtjeva, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 1.786,98 EUR (=13.464,00 kn, fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7.53450 kn). U tijeku postupka tužiteljica je podneskom od 11. ožujka 2024. povisila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka te istim potražuje 1.973,62 EUR. Navedenoj preinaci tuženik se protivio sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe koju preinaku je tužitelj izvršio svojim podneskom od 24. rujna 2023. na način što je po provedenom financijskom vještačenju povisio svoj tužbeni zahtjev, istu preinaku sud je dozvolio i to temeljem odredbe čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a, budući je čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku određeno da tužitelj može preinačiti tužbu i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a ovakav stav o dopuštenosti preinake ovakvih vrsti tužbe po provedenom vještačenju zauzet je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijski sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog 26. studenog 2021., poslovni broj Su IV- 162/2021.

5. Nesporno je da je tužitelj tužbeni zahtjev povisio podneskom od 24. rujna 2023. nakon provedenog financijskog vještačenja, te da iz istoga proizlazi da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka i da je isti osnovano preinačio do zaključenja glavne rasprave, te iz tog razloga njegova preinaka je dopuštena, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.

6. U odnosu prigovor zastare tuženika te navod da se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, upućuje se pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-123/2024-5 doneseno na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. koje glasi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, stoga je prigovor zastare tuženika ovdje neosnovan.

7. Sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu (list 7-11 spisa), otplatnog plana (list 12-20 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 21-26 spisa), uvjeta za odobravanje kredita građanima (list 38-40 spisa), zahtjev za kredit (list 41-42 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 81-87 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 161-163 spisa).

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća, s obzirom da tužiteljica tvrdi da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

10. Čitanjem ugovora o kreditu broj 041-50-3282570 sklopljenog 22. veljače 2006. između tužiteljice kao fizičke osobe i tuženika (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.238,78 CHF po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu), da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7. ugovora o kreditu) uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4. ugovora o kreditu) te da je kredit namijenjen za kupnju vozila (čl. 6. ugovora o kreditu).

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) te Zakona o obveznim odnosima(Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO). U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st.

1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.502.a st.

1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

16. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku.

17. Iz iskaza tužiteljice (list 161-163 spisa) proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe te da je kredit je otplaćivala osobno. U autokući u kojoj je izabrala auto, trgovac vozilima joj je odmah ponudio kredit tuženika u valuti CHF, te joj je isti prezentiran kao najbolja opcija, dok joj druge vrste kredita nisu niti nuđene. Nakon što je prikupila svu potrebnu dokumentaciju, pozvana je u poslovnicu tuženika na potpisivanje ugovora. Ni tamo ju nitko nije upozorio na bilo kakve rizike, a nije ni imala osjećaj da bi mogla išta pitati ili pregovarati o sadržaju ugovora. Ugovor je pročitala i potpisala, te iako je znala značenje valutne klauzule nije ni slutila da bi tečaj mogao toliko narasti.

18. Takav iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao istinit jer je logičan, životno uvjerljiv i nije u suprotnosti s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu.

19. Što se pak tiče prigovora tuženika da je korisniku kredita javni bilježnik pojasnio ugovor prilikom solemnizacije treba reći da nije odlučno je li isti bio upoznat sa sadržajem ugovora nego je odlučno je li tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora istoga u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čitanjem ugovora utvrđeno je da u samom ugovoru nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna.

20. Po prirodi stvari, javni bilježnik koji solemnizira ugovor o kreditu može imati saznanja samo o onome što piše u ugovoru, a ne i o tome o čemu je tuženik eventualno informirao korisnika kredita, a da to ne piše u ugovoru. Iako je tijekom postupka tuženik predlagao saslušanje javnog bilježnika, sud je odbio taj prijedlog tuženika s obzirom da isti ne pridonosi rješavanju spora već bi bio odugovlačeći.

21. Također, na ročištu 6. prosinca 2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnice tuženika, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

22. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu u drugoj valuti i s fiksnom kamatnom stopom treba reći da prema mišljenju ovog suda sama činjenica da je isti imao mogućnost eventualno sklopiti ugovor s tuženikom u drugoj valuti i s fiksnom kamatnom stopom, odnosno da mu je isto u fazi pregovaranja bilo ponuđeno nikako ne utječe na odluku o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koji je tuženik u konačnici sklopio s tužiteljicom.

23. Potrebno je reći i da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba. Po ocjeni ovog suda tužiteljica je samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazala svojstvo potrošača korisnika kredita, dok se teret dokaza okolnosti da isti eventualno nije potrošač nalazi na strani tuženika koji ne predlaže izvođenje dokaza na navedenu okolnost. 24. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

25. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula koja je vezana uz valutu CHF, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je korisnik kredita platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

26. U odnosu na prigovor tuženika da je sporni ugovor o kreditu ispunjen, treba reći da navedena činjenica sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. ZOO-a u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a, a sve kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti odredaba koje su bitan element ugovora.

27. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire KA iz Darfin d.o.o. u Zagrebu. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 81- 87 spisa) sud je utvrdio da je u razdoblju otplate kredita zbog rasta tečaja preplaćeno 14.870,21 kuna (=1.973,62 EUR) kako je prikazano u tabeli pod toč. 1. zaključka ( list 86 spisa),

28. Tužitelj nije imao prigovore na izrađeni nalaz i mišljenje, dok tuženik nije imao prigovora na matematički izračun. Prigovori koje je tuženik isticao tijekom postupka predstavljaju isključivo prigovore pravne naravi o čemu je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasan, stručan i obrazložen.

29. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u ukupnom iznosu od 1.973,62 EUR EUR s osnove preplate zbog rasta tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

30. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO-a). Stoga je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate na temelju čl. 1115. ZOO-a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

31. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima stranaka.

32. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), zatim trošak sastava podnesaka od 22.7.2022., te 24.9.2023., u iznosu od 200 EUR za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištima održanim 11.5.2022., 17.10.2023., 24.10.2023., 26.3.2024. te 6.12.2024. u iznosu od 200 EUR za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužitelju pripada naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.600,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 2.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, tako da je tužitelju sveukupno priznat parnični trošak u iznosu od 2.232,26 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

33. S druge strane tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29.12.2021., 27.4.2022. te 1.3.2024. jer isti prema ocjeni ovog suda nisu bili potrebni u ovom postupku.

34. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a te je o troškovima postupka odlučeno kao u točki II i III izreke ove presude.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun. uz rješenje o pristojbi na presudu