REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-715/2024-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 (Područni ured u Karlovcu, Karlovac, Trg kralja Tomislava 8), protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnici Ivani Štih, odvjetnici iz OD Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 8.933,26 eur, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 6. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja IV i punomoćnice tuženika, **.**.2024.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.933,26 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 8. ožujka 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 745,90 eur, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1./ Tužitelj je 8. ožujka 2019. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo, u bitnom, da je njegova osiguranica ŠV stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 30. listopada 2012., a koju je skrivila BV (ranije I) upravljajući motornim vozilom registarske oznake [registarska oznaka], u to vrijeme osiguranim kod tuženika policom obveznog automobilskog osiguranja. Rješenjem tužitelja broj 0100305 od 26. listopada 2015. da je priznato osiguranici tužitelja pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, a do kojeg je gubitka došlo zbog posljedica ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju koje su ozljede priznate kao ozljeda na radu. Rješenjem tužitelja broj 100305 od 5. travnja 2017. da je istoj osiguranici priznato pravo na naknadu za tjelesno oštećenje kao posljedicu ove ozljede na radu. U razdoblju od 1. travnja 2016. do 30. rujna 2018. da je tužitelj isplatio svojoj osiguranici mirovinu u iznosu od 58.482,06 kn, a da joj je u razdoblju od 1. studenog 2014. do 30. rujna 2018. isplatio naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 8.825,16 kn. Smatra da ima pravo na naknadu punog iznosa isplaćene mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, sve sukladno mjerodavnom Zakonu o mirovinskom osiguranju, a koji da se ima primijeniti obzirom na vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno isplate svakog spornog mirovinskog davanja. Potražuje stoga naknadu isplaćenih davanja u iznosu od 8.933,26 eur (67.307,67 kn), sa zateznim kamatama obračunatim po zakonskoj stopi mjerodavnoj za ostale odnose počevši od podnošenja tužbe do isplate.
2./ U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak predmetne prometne nezgode i pasivnu legitimaciju kao osiguratelja temeljem ugovora o obveznom automobilskom osiguranju vozila registarske oznake [registarska oznaka]. Osporava da bi njegova osiguranica bila odgovorna za nastanak predmetne prometne nezgode, zatim da bi u ovoj nezgodi tužiteljeva osiguranica zadobila ozljede koje bi dovele do profesionalne nesposobnosti za rad i umirovljenja, kao i da je tužitelj isplatio davanja naknadu kojih potražuje. Nadalje, smatra da je za opseg tužiteljevog prava na naknadu isplaćenih davanja od strane tuženika mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. U skladu s mjerodavnim zakonom da tužitelj svakako nema pravo na naknadu iznosa isplaćenih po osnovi naknade za tjelesno oštećenje, a da nema niti pravo na naknadu isplaćene invalidske mirovine jer je ova mirovina ispaćena po osnovi ozljede na radu pa razlika koju bi tuženik mogao biti u obvezi nadoknaditi, u smislu odredbe čl. 27. st. 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, da nedvojbeno ne postoji. Osim toga, ukazuje da je na tužitelju dužnost dokazati visinu nastale štete na naknadu koje od tuženika kao osiguratelja ima pravo u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a na koju okolnost da tužitelj nije predložio odgovarajuće dokaze.
3./ Presudom ovog suda, poslovni broj P-512/2019-41 od 5. svibnja 2023., tužiteljev je zahtjev u cijelosti prihvaćen. Predmetna je presuda, povodom tuženikove žalbe, ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-2760/2023-2 od 27. ožujka 2024., te je predmet vraćen na ponovno suđenje. U ukidnoj odluci viši sud ukazao je da je vezano uz sporno pravno pitanje o propisu mjerodavnom za opseg štete na naknadu koje tužitelj ima pravo od tuženika kao osiguratelja na temelju ugovora o obveznom automobilskom osiguranju zaključenog za vozilo korištenjem kojeg u prometu je prouzročena invalidnost osigurane osobe, tijekom vođenja predmetnog postupka došlo do promjene u pravnom shvaćanju koje je ovaj viši sud zauzeo o navedenom spornom pravnom pitanju. Naime, prema pravnom shvaćanju od 5. prosinca 2016. da se osnovanost tužiteljevog zahtjeva, kao u konkretnom slučaju, imala ocjenjivati primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, a da je 9. lipnja 2022. ovo pravno shvaćanje promijenjeno zauzimanjem pravnog shvaćanja prema koje je mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Nadalje, ukazano je da pravna shvaćanja sjednice odjela višeg suda, kao u konkretnom slučaju, predstavljaju uputstvo nižem sudu za primjenu određene pravne norme. U konkretnom slučaju, da je u ukinutoj presudi sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravno primijenivši odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a da je izostalo iznošenje razloga o odlučnim činjenicama u smislu odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo primijeniti, a o kojima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega da je počinjena bitna postupovna povreda. Osim toga, ukazano je i da je pogrešno pravno shvaćanje izraženo u ukinutoj odluci da bi tužiteljeve potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja imale dokaznu snagu javnih isprava.
4./ U postupku ponovnog suđenja provedeni su dokazi uvidom u isprave kako slijedi: rješenja tužitelja od 26. listopada 2015. (list 2-4 spisa), rješenje tužitelja od 5. travnja 2017. (list 5 spisa), zapisnik o očevidu (list 6-10 spisa), obračun isplaćene mirovine (list 11 spisa), obračun isplaćene naknade (list 12 spisa), potvrde o ispaćenim mirovinskim primanjima (list 24-36 spisa), cjelokupni tužiteljev spis 100305 s medicinskom dokumentacijom (list 41-185 spisa), policijski situacijski plan i fotodokumentacija (list 213-225 spisa), zdravstveni karton ŠV i medicinsku dokumentaciju (list 257-269 spisa). Nadalje, saslušani su svjedoci ŠV (list 188-189 spisa) te BV (zamolbenim putem list 194-195 spisa) te je provedeno prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranu Husinecu (list 229 do 237 spisa) i medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Damiru Vodopivecu (list 270-273 spisa). Po shvaćanju ovog suda, neosnovan je tuženikov prigovor prekluzije u odnosu na dokazni prijedlog tužitelja za provođenje prometnog vještačenja na okolnost dinamike nastanaka predmetne prometne nezgode jer se, s obzirom na vrijednost predmeta spora, radi o redovnom postupku te su stranke ovlaštene i na pripremnom ročištu predlagati dokaze kao u konkretnom slučaju.
5./ Za istaknuti je da je, imajući u vidu prethodno izloženu promjenu pravnog shvaćanja višeg suda zauzetog na sjednici odjela koja je nastupila tijekom vođenja predmetnog postupka, a s namjerom omogućiti strankama usklađivanje njihovog procesnog postupanja vezanog uz eventualnu potrebu naknadnog iznošenje činjenica i predlaganja dokaza potrebnih radi utvrđenja činjenica koje bi, prema izmijenjenom pravnom shvaćaju bile odlučne (čl. 5. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), na ročištu održanom 23. ožujka 2023., na kojem je glavna rasprava zaključena, sa strankama navedeno raspravljeno. Stranke su međutim navele da niti jedna od njih, unatoč promijenjenoj sudskoj praksi vezanoj uz mjerodavnost propisa, ne predlaže izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, dakle isplaćenih mirovinskih primanja na naknadu kojih bi tužitelj od tuženika kao odgovornog osiguratelja po osnovi ugovora o obveznom automobilskom osiguranju imao pravo primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
6./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih sukladno odredbi čl. 8. ZPP- a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
7./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u vidu isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. travnja 2016. do 30. rujna 2018. te naknade za tjelesno oštećenje isplaćene u razdoblju od 1. studenog 2014. do 30. rujna 2018., tužiteljevoj osiguranici ŠV, od tuženika kao osiguratelja kod kojeg je osoba odgovorna za nastanak invalidnosti bila osigurana policom obveznog automobilskog osiguranja.
8./ Među strankama nije sporno da se 30. studenog 2012. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovala tužiteljeva osiguranica ŠV upravljajući vozilom registarske oznake [registarska oznaka] i BV (ranije I) upravljajući vozilom registarske oznake [registarska oznaka]. Nije sporno da je potonje vozilo u vrijeme nastanka predmetne nezgode kod tuženika bilo osigurano policom obveznog automobilskog osiguranja.
9./ Među strankama je sporna osnovanost i visina tužiteljeve tražbine po osnovi naknade ispaćenih mirovinskih davanja i to stoga što tuženik osporava da bi njegova osiguranica bila odgovorna za nastanak predmetne prometne nezgode, zatim da bi u ovoj nezgodi tužiteljeva osiguranica zadobila ozljede koje bi za posljedicu imale gubitak radne sposobnosti odnosno tjelesno oštećenje uslijed kojih tužitelj isplaćuje davanja naknadu kojih potražuje, odnosno da je tužitelj uopće izvršio plaćanje predmetnih davanja. Nadalje, sporno je koji je zakon mjerodavan za pitanje opsega naknade štete na koju tužitelj od tuženika kao osiguratelja ima pravo.
10./ U odnosu na pitanje odgovornosti osiguranice tuženika za nastanak predmetne prometne nezgode valja reći sljedeće.
11./ Na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručnog i objektivnog, a pravilnost kojeg nalaza niti stranke nisu dovodile u sumnju, te iskaza sudionica predmetne nezgode ŠV (osiguranice tužitelja) i BV (ranije I) (osiguranice tuženika), iskaze kojih je sud cijenio istinitima jer su u binome u skladu sa zaključcima prometnog vještaka, utvrđeno je da se predmetna prometna nezgoda dogodila na način da se osiguranica tužitelja kretala desnom prometnom trakom te je izmicala u cilju izbjegavanja sudara s vozilom osiguranice tuženika koja je, sa sporedne ceste s desne strane vozila osiguranice tužitelja, skretala u lijevo. Osiguranica tuženika je ušla u prometni trak koji je koristila osiguranica tužitelja i udarila u njezino vozilo brzinom od oko 5-7 km/h. Sudar se dogodio u desnom kolničkom traku u kojem se osiguranica tužitelja kretala u samom raskrižju, brzinom od oko 63,5 km/h, a uvrijedilo je opće ograničenje brzine od 50 km/h. Nakon prvog udarca tužiteljeva osiguranica je lijevim skretanjem udarila u zaustavljeno vozilo pri brzini od 55 km/h. Tuženikova osiguranica je imala mogućnost uočiti tužiteljevu osiguranicu te je imala mogućnost uočiti prometni znak "obavezno zaustavljanje". Da se ista zaustavila u cilju propuštanja vozila osiguranice tužitelja, do sudara ne bi došlo. Brzina kretanja tužiteljeve osiguranice nije u uzročnoj vezi s nastankom nezgode sudarom s vozilom tuženikove osiguranice jer s obzirom da je za tužiteljevu osiguranicu opasna situacija nastala za najviše 0,7 s prije sudara, bez obzira na brzinu kretanja sudar ista ne bi mogla izbjeći. Nalet vozila tužiteljeve osiguranice na zaustavljeno treće vozilo dogodio se zbog radnje izmicanja te ista mogućnost izbjeći ovaj sudar nije imala, a ovaj je sudar rezultat slučajnih okolnosti. Da se tužiteljeva osiguranica kretala unutar ograničenja brzine kretanja, postojala bi veća vjerojatnost da izbjegne nalet na zaustavljeno vozilo, a sudar bi s ovim vozilom bio manji.
12./ Sukladno odredbi čl. 43. st. 1. i 2. mjerodavnog Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10., 74/11., dalje ZSPC), vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom (uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku, pretjecati, obilaziti, zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno, voziti unatrag i sl.) ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu, a prije započinjanja ovih radnji, vozač je dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja. Sukladno odredbi čl. 12. st. 4. ZSPC-a, sudionici u prometu dužni su držati se ograničenja, zabrana i obveza izraženih pomoću postavljenih prometnih znakova.
13./ Slijedom navedenog, utvrđeno je da je za nastanak predmetne nezgode isključivo odgovorna tuženikova osiguranica jer je vozilom upravljala suprotno odredbi čl. 43. st. 1. i 2. ZSPC-a i nije postupila po prometnom znaku izričitog zaustavljanja, uslijed čega je došlo do sudara njezinog vozila s vozilom osiguranice tužitelja.
14./ Tuženik nije u ovom postupku niti tvrdio niti iz provedenih dokaza proizlazi da bi drugi sudar, dakle sudar tužiteljeve osiguranice u treće zaustavljeno vozilo, doprinio nastanku ili visini štete koja je predmet spora (čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).
15./ U odnosu na među strankama sporno pitanje postojanja uzročno posljedične veze između nastale ozljede na radu i umirovljenja osiguranice tužitelja (utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu) odnosno utvrđenja postojanja tjelesnog oštećenja s pravom na naknadu iz mirovinskih davanja valja reći sljedeće.
16./ Prema odredbi čl. 12. ZPP-a, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema st 2. istog članka odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Prema st. 3. istog članka u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti činjenično vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.
17./ Prema tome, sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, budući da je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Zavod za mirovinsko osiguranje. Međutim, parnični sud u sporu za naknadu štete koju potražuje tužitelj od osobe odgovorna za nastanak invalidnosti, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, a o kakvoj se parnici predmetno radi, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima nastanka profesionalne nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguranici tužitelja. Stoga, sud može ispitivati je li upravo zbog ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju došlo do umirovljenja tužiteljeva osiguranika te može, na temelju tijekom postupka predloženih dokaza, utvrđivati postoji li uzročno posljedična veza ili ne. Međutim, navedeno ne znači da nalaz i mišljenje vještaka provedenim u upravnom postupku radi priznavanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja nema nikakvu dokaznu vrijednost. Radi se o dokazu (ispravi) kao i svakom drugom koji sud treba cijeniti i uzeti u obzir prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica.
18./ Na prijedlog tužitelja sud je stoga proveo dokaz medicinskim vještačenjem radi utvrđenja postoji li uzročno posljedična veza između ozljeda koje je tužiteljeva osiguranica ŠV zadobila u štetnom događaju od 30. listopada 2012. i nastanka profesionalne nesposobnosti za rad zbog koje je istoj priznato pravo na invalidsku mirovinu, odnosno ovih ozljeda i tjelesnog oštećenja zbog koje je istoj priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio, ocjenjujući da je vještak na objektivan način, sukladno pravilima struke kojoj pripada, izvršio zadano vještačenje a imajući u vidu da niti stranke prigovore vezane uz pravilnost danog nalaza i mišljenja nisu imale.
19./ Na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrđeno je da je nastanak profesionalne nesposobnosti za rad zbog koje je tužiteljevoj osiguranici priznato pravo na invalidsku mirovinu kao i tjelesnog oštećenja s pravom na naknadu posljedica ozljede koju je ista zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi. Naime, tužiteljica je u ovoj nezgodi zadobila prijelom devetog rebra s desne strane, i otvorenu ranu glave. Ubrzo nakon toga dodatnom radiološkom obradom se utvrdila dorzomedijalna i udesno usmjerena protruzija spondilofit disk kompleks sa opstrukcijom ventralnog subarahnoidalnog prostora i blažom kompresijom medule, zbog čega je operirana radi odstranjenja diskusa između 5. i 6., te 6. i 7. vratnog kralješka. Po tom operativnom zahvatu provela je stacionarnu i kontinuirano je provodila ambulantnu fizikalnu terapiju. Po tom događaju ona je razvila postraumatsku reaktivnu sliku zbog čega se počela psihijatrijski liječiti, a potom se pretragama utvrdilo neuronalno oštećenje vidnog puta. Kako su štetni događaj i posljedice istog jedine dijagnoze od utjecaja na invalidnost osiguranice tužitelja, nepobitno je da postoji uzročno-posljedična veza između zadobivenih ozljeda osiguranice tužitelja u predmetnom štetnom događaju i nastanka profesionalne nesposobnosti za rad zbog koje joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu, odnosno ovih ozljeda i tjelesnog oštećenja zbog koje je istoj priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Naime, tužitelj je svojoj osiguranici priznao pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 30% prema broju poglavlja A, III, Liste tjelesnog oštećenja nastalog dana 30. listopada 2012. kao posljedica ozljede na radu, a pod tim se, prema toj Listi, označava Potpuni gubitak funkcije dva DVS vratne kralježnice nakon prijeloma i spondilodeze C5C6C7. Svoje mišljenje vještak potkrepljuje i činjenicom da se ZV nikada nije javljala liječniku radi bolova u vratu, a što je iz njezinog zdravstvenog kartona razvidno.
20./ Neosnovano tuženik prigovara prekidu uzročno-posljedične veze jer na njezin kontinuitet nije od utjecaja okolnost da je uslijed zadobivenih ozljeda osiguranica tužitelja djelomično, a ne potpuno nesposobna za rad jer tužitelj potražuje upravo naknadu iznosa isplaćenih u skladu s navedenom nesposobnošću za rad. Stoga je kao nepotreban odbijen tuženikov dokazni prijedlog provođenja financijskog vještačenja na okolnost visine mirovine pod pretpostavkom zaposlenja osiguranice tužitelja.
21./ U odnosu na pravno shvaćanje višeg suda izraženo u ukidnoj odluci, za istaknuti je da je u predmetnoj pravnoj stvari, do zauzimanja izmijenjenog pravnog shvaćanja višeg suda vezanog za mjerodavan propis (12. siječnja 2022.), proveden opsežan dokazni postupak (dva saslušanja svjedoka i dva vještačenja, prometno i medicinsko), koji je dokazni postupak ovaj sud, imajući u vidu činjenice na kojima stranke svoje navode temelje i dokaze koje su radi utvrđenja odlučnih činjenica predložile, smatrao potrebnim provesti polazeći od pravnog shvaćanja da su u konkretnom slučaju za opseg štete na naknadu koje po osnovi isplaćenih mirovinskih primanja tužitelj ima pravo mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kako je, prema ranijem pravnom shvaćanju, smatrao i viši sud. Navedeno, unatoč promjeni pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici odjela, svrha kojeg je ujednačavanje sudske prakse, ali koje ipak djeluje tek snagom svoje pravne uvjerljivosti, također valja imati u vidu prilikom suđenja u konkretnom slučaju. Nadalje, u ukinutoj odluci ovaj je sud dao razloge za zauzeto drugačije pravno shvaćanje, kod kojih razloga ustraje i dalje. Konačno, s obzirom da stranke nisu iznosile činjenice niti predlagale dokaze vezane uz utvrđenje visine štete na koju bi tužitelj imao pravo prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, to, pa i unatoč drugačijem pravnom pristupu o mjerodavnom propisu, nije bilo mjesta iznošenju razloga o ovim činjenicama niti u postupku ponovnog suđenja. Konačno, i sam je tuženik tijekom postupka isticao da, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o mirovinskim primanjima ispraćenima temeljem umirovljenja zbog posljedica ozljede na radu, njegove obveza naknade štete prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nema.
22./ Stoga, u odnosu na propis mjerodavan u ovoj pravnoj stvari za opseg štete na naknadu koje tužitelj ima pravo valja ponoviti da, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini koja se određuje prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju. Pri tome, šteta za tužitelja nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom mirovinskog davanja pa svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, visina naknade koje se utvrđuje na temelju zakona koji važi u vrijeme njezina nastanka. U konkretnom slučaju šteta je za tužitelja nastala prilikom isplate svakog mirovinskog davanja pa je stoga za razdoblje od 1. studenog 2014. do 31. ožujka 2014. mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 102/1998, 71/1999, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007, 79/2007, 35/2008, 94/2009, 40/2010, 121/2010, 139/2010, 61/2011, 114/2011, 76/2012, 112/2013, 133/2013, 157/2013, dalje ZOMO 1998), a za razdoblje od 1. travnja 2014. do 30. rujna 2018. mjerodavan je Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, dalje: ZOMO).
23./ Sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOMO 1998, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, a koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu razmjernoj svoti te troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. (čl. 160. st. 2. toč. 1. ZOMO 1998). Naknada zbog tjelesnog oštećenja jedno je od davanja koje se isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, kada kod osiguranika nastane tjelesno oštećenje kao gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje invalidnost. Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti (čl. 56. st. 1. i 2. ZOMO 1998). Tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, te su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. ovoga članka mjerodavne odredbe ovoga Zakona (čl. 163 st. 1. i st. 7. ZOMO 1998).
24./ Sukladno odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu i novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (čl. 161. st. 2. toč. 2. i toč. 3. ZOMO). Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), te su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. ovoga članka mjerodavne odredbe ovoga Zakona (čl. 164. st.1. i 3. ZOMO).
25./ Odredbama čl. 27. st. 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 i 152/2014, dalje: ZOOP), koje su na snazi od 1. siječnja 2006., propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), a stvarnom se štetom u smislu citirane odredbe smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).
26./ Međutim, prema shvaćanju ovog suda, odredbe ZOMO 1998 i ZOMO u odnosu na odredbe ZOOP predstavljaju odredbe posebnog zakona ( lex specialis), koje u konkretnom slučaju, jer se radi o potraživanju tužitelja s osnova naknade štete za novčana davanja koja je isplatio na teret mirovinskog osiguranja, imaju prednost u primjeni. U prilog navedenog je i citirana izričita zakonska odredba čl. 163 st. 1. i st. 7. ZOMO 1998 i čl. 164. st. 1. i 3. ZOMO. Pri tome odredbe ZOMO u odnosu na odredbe ZOOP prednost u primjeni, po shvaćanju ovog suda, ostvarivale bi i po kriteriju kasnijeg zakona (lex posteriori derogat legi priori).
27./ Osim toga, po shvaćanju ovog suda, gramatičko tumačenje citiranih odredaba ZOOP-a, a kako to tuženik smatra, suprotno je cilju koji je zakonodavac nedvojbeno imao namjeru postići, a to je da se zavodu za mirovinsko osiguranje prizna pravo na obeštećenje od društava za osiguranja u visini stvarne štete prema odgovornosti njihovog osiguranika. Naime, u st. 1. čl. 27. ZOOP-a određeno je da je društvo za osiguranje dužno zavodu za mirovinsko osiguranje nadoknaditi stvarnu štetu, dok je u st. 2. određeno da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine, a što je pojam koji je koristio ZOMO 1998. Potom je u st. 3. određeno da će se taj razmjerni iznos mirovine određivati prema propisima o mirovinskom osiguranju, što je jedino i logično jer su upravo propisi o mirovinskom osiguranju po svojoj specijalnosti mjerodavni uređivati mirovinu i njezin razmjerni dio. Međutim, u nastavku st. 3. čl. 27. ZOOP-a određeno je da će se razmjerni iznos mirovine priznati u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Gramatičko bi tumačenje ove posljednje navedene odredbe imalo za posljedicu da zavod pravo na odštetu od društva za osiguranje nema. Ovo stoga što bi takvo pravo svakako bilo isključeno u slučajevima, kao što je i konkretan, kada je isplata mirovine posljedica ozljede na radu jer razlike svakako nema. No pravo na odštetu ne bi zavod imao niti u drugom slučaju, jer je nedvojbeno da razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu ne može biti, jer je invalidska mirovina utvrđena u slučaju povrede na radu uvijek veća od one koja bi, u istom slučaju, bila određena radi povrede izvan rada. Konačno, takvo tumačenje dovodi u pitanje i položaj vlasnika motornih vozila koji su invalidnost ili smrt osiguranika prouzročili jer bi za naknadu takve štete prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju zavodu odgovarali oni, no ne i njihov osiguratelj, odgovornost kojeg bi bila uređena odredbama ZOOP-a. Navedeno je nedvojbeno suprotno svrsi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.
28./ Stoga, smislenim tumačenjem ovih pripisa, koji istu materiju uređuju na različit način pa su dakle u koliziji, po shvaćanju ovog suda valja primijeniti odredbe zakona koji uređuje mirovinsko osiguranje, a ne ZOOP-a.
29./ Na temelju tužiteljevog obračuna isplaćene mirovine (list 11 spisa), obračuna isplaćene naknade za tjelesno oštećenje (list 12 spisa) i potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima (list 24-36 spisa) utvrđeno je da je tužitelj ŠV u razdoblju od 1. travnja 2016. do 30. rujna 2018. isplatio mirovine u iznosu od 58.482,06 kn, a u razdoblju od 1. studenog 2014. do 30. rujna 2018. da je isplatio naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 8.825,16 kn. Ako se i prihvati pravno shvaćanje na koje u ukidnoj odluci ukazuje viši sud, da se ne radi o ispravama koje imaju dokazni snagu javnih isprava, u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, navedeno nije od utjecaja na utvrđenje odlučne činjenice, da je tužitelj izvršio isplatu mirovinskih primanja kako iz ovih isprava proizlazi. Naime, imajući u vidu da je tužitelj zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, da je na obračunima isplaćenih mirovina potpis i pečat odgovorne osobe tužitelja te da je uz navedeno tužitelj priložio i potvrde iz baze podataka o doznačenim mirovinskim primanjima, dok tuženik s druge strane, osim paušalnog prigovora da bi tužitelj isplatio mirovinska primanja kako iz ovih isprava proizlazi, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi takav prigovor potkrijepio i u sumnju doveo istinitost činjenica koje iz ovih tužiteljevih isprava proizlaze, sud je takve prigovore tuženika ocijenio neosnovanima.
30./ Slijedom svega navedenog, po shvaćanju ovog suda, tužitelj od tuženika ima pravo na naknadu isplaćenih iznosa mirovine odnosno naknade za tjelesno oštećenje.
31./ Tužitelju zatezne kamate, s obzirom da nije dokazao kada se prethodno obratio tuženiku radi naknade štete, pripadaju, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZOMO 1998, odnosno sukladno odredbi čl. 165. st. 3. ZOMO, od podnošenja tužbe (8. ožujka 2019.), Stopu zateznih kamata sud je utvrdio sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose.
32./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak tužitelja za provedena vještačenja (5.500,00 kn) i pribavu fotoelaborata policije (120,00 kn), dakle sveukupno 5.620,00 kn odnosno 745,90 eur.
33./ Tuženiku, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka (arg. ex čl. 154. st. 1. ZPP-a).
34./ Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 20. prosinca 2024.
Sutkinja:
Tina Šimović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
DNA
1. tužitelju
2. tuženiku, po pun.
