Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-845/2020-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, zastupan po punomoćniku Branimiru Iveković, odvjetniku u Zagrebu, radi stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, nakon rasprave zaključene dana 24. listopada 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Bogdan, odvjetnika u Osijeku i zamjenika punomoćnika tuženika Stjepka Medved, odvjetnika Valpovu, dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.171,38 EUR (trinaesttisućastosedamdesetjedaneurtridesetosamcenti), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. rujna 2014. god. do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023, a od 30. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.464,09 EUR, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 20. prosinca 2024. pa sve do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Prigovor radi prijeboja se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 19.studenog 2020. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je dana 25.10.2019. godine Općinski sud u Osijeku je donio presudu br. P- 1150/2018-21 koja je dana 02.09.2020. god. a potvrđena od strane Županijskog suda u Zagrebu pod br. Gž-314/2020-2, te je time postala pravomoćna, a kojom presudom su utvrđene ništetnim pojedine odredbe ugovora o kreditu br. 528-50-4254033 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 11.07.2007. god. i to čl. 1. ugovora: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2.: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7.: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, kao i u čl. 9.: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“. Tijekom navedenog postupka provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje kojim je utvrđena preplata po predmetnom kreditu u ukupnom iznosu od 184.239,80 kn. Kako je tužitelj VPS u spomenutom postupku postavio u iznosu od 85.000,00 kn, evidentno je kako postoji razlika preplate u iznosu od 99.239,80 kn i to u zadnjem preplaćenom anuitetu uplaćenom dana 31.08.2014. god., a sukladno predmetnom nalazu i mišljenju vještaka. Tužitelj navodi da je svoju tražbinu i specificirao do iznosa od 85.000,00 kn, ne povećavajući VPS odnosno tužbeni zahtjev iz procesnih razloga, tj. radi zaključenja prethodnog postupka prije provođenja vještačenja. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. godine. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. - 31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

VII. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 99.239,80 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.09.2014. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti, te osporava tužiteljeve navode iz tužbe kako slijedi:

Res iudicata: Tuženik prvenstveno ističe da ja u pogledu predmetnog tužbenog zahtjeva između Tužitelj i Tuženik već u tijeku parnični postupak koji se vodio pred Naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-1150/2018 i u pogledu kojeg je donesena pravomoćna presuda po kojoj je Tuženik već izvršio isplatu.

Dakle, Tužitelj sada po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi po kojoj je već odlučeno postavlja predmetni tužbeni zahtjev, slijedom čega isti treba odbaciti bez ulaženja u daljnju provedbu dokaza.

Kamatna stopa:Netočna je tvrdnja Tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku Tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kriteriji su bili jasno definirani, a što i sam Tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Naime, kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada Tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (dalje: "ZOO") i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (na koje se Tužitelj poziva u Tužbi), utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Izrekom navedene presude utvrđeno je da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne. Premda se u čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 do 56/13 (dalje: "ZZP") navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to niti u kojem slučaju ne znači da se gore navede izreka presude poslovni broj P-1401/12 može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu. Naime, premda se u izreci gore navedene presude navodi kako je Tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu. Tuženik na ovdje navedene okolnosti ne predlaže nikakve dokaze niti dostavlja potrebnu dokumentaciju. Osim toga, gore navedenom presudom P-1401/12, nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je Tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane Tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Kada bi se tužbeni zahtjev iz Tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, kako gore navedenih presuda tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14, kojom je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Pored toga, nije uopće sporno da Tužitelj i Tuženik prilikom sklapanja Ugovara o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je Tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu Tužbe. Kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, Tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu. Nastavno na navedeno, očito je da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u Tužbi, budući da je isti u suprotnosti kako s voljom Tužitelja i Tuženika prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu, tako i sa samom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, kako je to niže detaljnije objašnjeno. Opravdanost promjene kamatne stope od strane Tuženika: Promjena kamatne stope Tužitelju nije posljedica Tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Tuženik je u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa Tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik se prilikom promjena kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog Tužitelja i njegovoj poslovnoj politici. Te promjene Tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji. Kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope su slijedeći: - kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu; - kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva; - svoj položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Gore navedene kriterije je Tuženik primjenjivao na način da je koristio sljedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjena kamatne između ostalog vezano i za Ugovor o kreditu; - 6-mjesečnog Libor-a za CHF;- 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS)1 ; - 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Gore navedene promjene kamatne stope su vršene u cijelosti u skladu s promjenama gore navedenih tržišnih parametara, što se u konkretnom slučaju može lako utvrditi i ispitati. Nastavno na sve navedeno u točki 1. i točki 2. ovog Odgovora na Tužbu, u konkretnom slučaju je potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima Tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. Štoviše, sama primjena i promjene kamatne stope su izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati. Tuženik je jasno propisao parametre i kriterije promjene kamatne stope, samo ne u Ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom o kreditu – jasno je kako je promjena kamatne stope bila ugovorena na jasan i jasno izražen način. Kada bi sud bio drugačijeg stajališta, ispalo bi da opći uvjeti nemaju istu pravnu snagu kao i sam ugovor, a što bi bilo očito suprotno čl. 295. ZOO-a.

Valutna klauzula: Potpuno je neosnovana tvrdnja Tužitelja kako se presuda P- 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav Tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je Tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je Tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati Tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Tuženik ovim putem dostavlja promotivne uvjete za auto kredite koji su bili u primjeni u razdoblju u kojem je podizan ovaj kredit te izračun kreditne sposobnosti za ostale valute iz koje proizlazi da je Tužitelj u trenutku odobrenja navedenog plasmana imao je kreditnu sposobnost i za kredit u EUR i HRK. Tuženik je osoba koja je po zanimanju liječnik i ma visoku stručnu spremu slijedom čega je nesporno kako bi mu trebala biti u cijelosti jasna odredba o valutnoj klauzuli i njeno značenje. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Sam Tužitelj niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe uvjetni prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

Neurednost Tužbe: Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa koji nije ničim preciziran ili obrazložen. Isto tako, u potpunosti je nejasno iz kojeg razloga Tužitelj traži kamatu na tako paušalno određene iznose. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz Tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)".

Zastara predmetnog potraživanja: Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3. prosinca 2015. godine. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije Tužbu u tom dijelu. Podredno, Tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 3. prosinca 2013. godine. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da Tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je Tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti Tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO).S obzirom na sve navedeno u ovom odgovoru na Tužbu, Tuženik predlaže da nadležni sud donese sljedeću presudu:

1. Odbija se tužbeni zahtjevi iz Tužbe kao neosnovan.

2. Nalaže se Tužitelju da Tuženiku naknadi sveukupni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. U pisanom podnesku 03. veljače 2023. godine (stranica 54 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da s obzirom da je od podnošenja tužbe (17.11.2020. god.) stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u RH (NN 57/22), kao i izmjena Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), uređuje toč. I. i II. tužbenog zahtjeva u valuti EUR kako slijedi:

„II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.171,38 EUR/99.239,80 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.09.2014. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“.

4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Osijeku broj P- 1150/2018,Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima, Ugovor o kreditu, te nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke

5. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 13.171,38 EUR (99.239,80kn) sa zateznom kamatom tekućom od dana 1.rujna 2014. godine, kao razlika preplate po osnovu tečajne razlike zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka u dijelu o valutnoj klauzuli.

6. Uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku broj P-1150/2018 utvrđeno je da je u navedenom predmetu Općinski sud u Osijeku donio dana 25. listopada 2019. presudu broj P-1150/2018-21, a koja glasi:

„I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-4254033, sklopljenog između tužitelja OR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 11.07.2007. gode., koji je dana 12.07.2007.g. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OV-2046/07, a koja u čl. 1. predmetnog ugovora glasi: "Kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. "; u čl. 2. glasi: "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."; u čl. 7. predmetnog ugovora glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", a u čl. 9. glasi: " Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB 53056966535 da tužitelju OR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 85.000,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, pa do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dna polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena i to na:

- iznos od 266,65 kuna, od 01.01.2008. god. pa sve do isplate,

-iznos od 1.204,49 kuna, od 01.01.2009. god. pa sve do isplate

- iznos od 5.965,81 kuna, od 01.01.2010. god. pa sve do isplate

- iznos od 2.904,48 kuna, od 01.01.2011. god. pa sve do isplate,

- iznos od 13.306,07 kuna, od 01.01.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 15.529,49 kuna, od 01.01.2013. god. pa sve do isplate,

- iznos od 7.052,80 kuna, od 01.01.2014. god. pa sve do isplate,

- iznos od 38.770,21 kuna, od 01.09.2014. god. pa sve do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.400,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 25. listopada 2019. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija“.

7. Citirana presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-314/2020-2 od 2.rujna 2020.,te dakle postala pravomoćna i ovršna.

8. Uvidom u spis broj P-1150/2018 utvrđeno je da je u navedenom predmetu provedeno financijsko - knjigovodstveno vještačenje, kojim je utvrđeno da je tužitelj zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 528-50-4254033, sklopljenog između tužitelja OR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 11.07.2007. gode., koji je dana 12.07.2007.g. potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OV-

2046/07 ,

u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženiku ukupno iznos od 184.239,80 kn

9. Također je za navesti da je tužitelj u navedenom predmetu u tužbi pod točkom II. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa u iznosu od 85.000,00 kn,s pripadajućim zateznim kamatama (str. 124 navedenog spisa).

10. Dakle, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P- 1150/2018 utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50- 4254033,koji je sklopljen dana 11.07.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te naloženo tuženiku platiti tužitelju preplaćene iznose po osnovu povećanja kamatne stope i razlike tečaja u iznosu od ukupno 85.000,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

11. S obzirom na izloženo nije osnovan prigovor presuđene stvari koji je istakao tuženik, s obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji identitet zahtjeva za isplatu dijela preplaćenog iznosa od 13.171,38 EUR (99.239,80 kn), jer navedeni iznos nije bio utužen u navedenom parničnom postupku, te o kojem nije odlučeno pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-1150/2018 - 21 od 25. listopada 2019. (Županijski sud u Zagrebu broj Gž-2343/2022-2 od 21.studenog 2022.).

12. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da iznos koji potražuje ovom tužbom je proizašao iz razlike preplate tečaja u zadnjem preplaćenom anuitetu uplaćenom dana 31.kolovoza 2014.godine,a to je konkretno otplata ostatka glavnice kredita, a što je vidljivo iz čl.7b. Ugovora o kreditu u kojem je izričito navedeno „… preostali dio glavnice kredita u iznosu do CHF 13,791,39 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu…“, kao i iz dostavljenih promotivnih uvjeta tuženika (Modeli otplate kredita : Otplata s ostatkom vrijednosti-dio kredita poseban obrok koji dolazi na naplatu po isteku ugovorenog roka otplate kredita…), da je navedeno vidljivo i iz str.1.,te str.7, tj. zadnje rubrike nalaza i mišljenja vještaka od 22.ožujka 2019. godine za mjesec kolovoz 2014., te navodi da je opće poznato kako se prilikom otplate ostatka glavnice ne naplaćuju kamate.

13. S obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u predmetu Općinskog suda u Osijeku broj P- 1150/2018 utvrđeno u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio ukupno iznos od 184.239,80kn,te s obzirom da su pravomoćnom presudom utvrđene ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te naložena isplata preplaćenih iznosa kako je naprijed navedeno, to je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju i preostali iznos na ime razlike tečaja u iznosu od 13.171,38 EUR (

99.239,80 kn ), sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01.rujna 2014. do isplate (Ugovor o kreditu - stranica 86 spisa; Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke - stranica 92-99 spisa). Za napomenuti je da tuženik u predmetu Općinskog suda u Osijeku broj P-1150/2018 nije stavljao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, a u ovoj pravnoj stvari je pisanim podneskom od 17.lipnja 2024. (stranica 106 spisa) odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke (čl.219.st.1. ZPP).

14. Dakle, s obzirom da je pravomoćnom presudom utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245.s.t.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12, dakle nakon 13. lipnja 2014. godine a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 17.studenog 2020. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa tečaja nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

16. U odnosu na prigovor radi prijeboja eventualne razlike kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa (stranica 25,62 spisa), za navesti je da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije specificirao novčani iznos u svezi kojeg je istakao navedeni prigovor, te je odustao je od dokaznog prijedloga za provođenje vještačenja po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke radi izračuna negativnih razlika, pa je s obzirom navedeno te da nisu dokazane zakonske pretpostavke za prijeboj sud navedeni prigovor odbio.

17. S obzirom da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-1150/2018-21 od 2.rujna 2020. utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-4254033,koji je sklopljen dana 11.07.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je neutemeljen prijedlog tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).

18.1. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.464,09 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.) u visini od 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 29.12.2020, 03.02.2023. i 05.04.2023. po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova, te za zastupanja na ročištima kod ovog suda dana 21.03.2023. (Tbr.9.t.2.) 50 bodova,11.06.2024.godine (Tbr.9.t.1.) 100 bodova i 24.10.2024. (Tbr.9.t.1.), koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,09 EUR.

19. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 20. prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalbe se podnosi u roku od 15 dana putem ovoga suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije obaviještena za objavu presude rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte