Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Stalna služba u Županji
32270 Županja
Veliki kraj 48
Poslovni broj: P-24/2021-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Pandureviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mijrani Mrčela, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 7. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Dražena Pandurevića, odvjetnika u Osijeku, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika Mirjane Mrčela, odvjetnika u Zagrebu, a koja presuda je donesena i objavljena 20. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
"1. Ovrha/izravna naplata pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja CC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), kao ovršenika, po svim njegovim računima prema osobnom identifikacijskom broju, a koja ovrha/izravna naplata se provodi po zahtjevu tuženika BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao ovrhovoditeljice od 17.12.2020. godine, temeljem Sudske nagodbe Općinskog suda u Ivanić-Gradu, broj P-952/04-37, od 14. lipnja 2006., proglašava se u cijelosti nedopuštenom, uz dostavu ove presude Financijskoj agenciji.
2. Nalaže se tuženiku BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju CC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), isplati iznos od 38.632,85 eura/291.079,23 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu , sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."
II. Ovrha/izravna naplata pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja CC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), kao ovršenika, po svim njegovim računima prema osobnom identifikacijskom broju, a koja ovrha/izravna naplata se provodi po zahtjevu tuženika BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao ovrhovoditelja od 17. prosinca 2020., temeljem Sudske nagodbe Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj P- 952/04-37 od 14. lipnja 2006., djelomično se proglašava nedopuštenom u dijelu koji se odnosi na potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja za 2016. i to za iznos od 7.963,37 eura (slovima: sedam tisuća devet stotina šezdeset tri eura i trideset sedam centi)/60.000,00 kn (slovima: šezdeset tisuća kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i to:
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. siječnja 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. veljače 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. ožujka 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. travnja 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. svibnja 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. lipnja 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. srpnja 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. kolovoza 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. rujna 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. listopada 2016. do isplate,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. studenog 2016. do isplate, i - na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. prosinca 2016. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju CC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), isplati iznos od 7.963,37 eura (slovima: sedam tisuća devet stotina šezdeset tri eura i trideset sedam centi)/60.000,00 kn (slovima: šezdeset tisuća kuna), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose, kako slijedi:
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. siječnja 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. veljače 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. ožujka 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. travnja 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. svibnja 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. lipnja 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. srpnja 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. kolovoza 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. rujna 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. listopada 2016.,
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. studenog 2016., i
- na iznos od 663,61 eura/5.000,00 kn od 10. prosinca 2016.,
pa sve do isplate, i to do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tuženiku BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.754,35 eura (slovima: dvije tisuće sedam stotina pedeset četiri eura i trideset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. kao dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa u ovoj točki, a do zatraženog ukupnog iznosa od 13.569,02 eura.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima
II. Dopušta se preinaka tužbe i tuženog zahtjeva kako je to učinio tužitelj svojim podnescima od 17. ožujka 2022. (list 65 do 68 spisa) i 11. kolovoza 2022. (list 184 do 187).
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17. prosinca2020. tuženik BC, kao ovrhovoditelj, dostavio je Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu, a temeljem kojeg Zahtjeva je protiv tužitelja, kao ovršenika, zatražio izravnu naplatu novčane tražbine temeljem Sudske nagodbe Općinskog suda u Ivanić Gradu poslovni broj P- 952/04-37 od 14. lipnja 2006. Nadalje navodi da je temeljem zaprimljenog Zahtjeva za izravnu naplatu, Financijska agencija blokirala račune tužitelja CC, prema njegovom osobnom identifikacijskom broju, a u iznosu od minimalno 250.000,00 kn, glavnice, sve prema specifikaciji potraživanja koju je ovrhovoditelj dostavio Fini uz svoj Zahtjev za izravnom naplatom. Da je tužitelj kao ovršenik podnio sudu prijedlog za proglašenjem pljenidbe i prijenosa novčane tražbine temeljem članka 210. Ovršnog zakona, a temeljem kojeg prijedloga je tužitelj rješenjem suda poslovni broj Ovr-670/20-5 od 15. siječnja 2021. upućen na ovu parnicu radi proglašenja ovrhe/izravne naplate nedopuštenom, a iz razloga predviđenih člankom 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Nadalje tužitelj navodi da je ovrha/izravna naplata pljenidbom i prijenosom novčane tražbine po svim tužiteljevim računima nedopuštena iz razloga propisanih čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da smatra da je nastupila zastara, jer je protekao desetogodišnji rok od ovršnosti ovršne isprave - Sudske nagodbe poslovni broj P-952/04, koju je tuženik kao ovrhovoditelj dostavio na naplatu, zaključena je 14. lipnja 2006., a koja je postala pravomoćna i ovršna 25. srpnja 2006. (dakle prije više od 14 godina). Da prema članku 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvoga dana poslije kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a u konkretnom slučaju pravo tuženika kao ovrhovoditelja da zahtijeva ispunjenje tražbine je nastalo 25. srpnja 2006. (datum nastupa ovršnosti), pa kako je od tada pa do pokretanja ovrhe/podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu (17. prosinca 2020.) proteklo više od 10 godina, to je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja iz članka 233. Zakona o obveznim odnosima. Da prema članku 214. Zakona o obveznim odnosima, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Da ovrhovoditelj do sada nikada nije zahtijevao od ovršenika ispunjenje obveze, niti je ikada prije pokretao bilo kakve ovršne ili druge postupke u namjeri prisilnog ostvarenja tražbine. Također ističe i prigovor zastare iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da je protekao i trogodišnji rok zastare propisan navedenim člankom, imajući u vidu da pravo na uzdržavanje predstavlja povremeno potraživanje koje zastarijeva za tri godine, računajući od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Da prema specifikaciji potraživanja priloženoj uz Zahtjev za izravnu naplatu, proizlazi da je trogodišnji rok zastare nastupio za sva potraživanja koja datiraju prije 17. prosinca 2017., a u konkretnom slučaju zastarjela su sva potraživanja iz 2016. Također ističe i prigovor zastare samog prava iz članka 227. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da je protekao petogodišnji rok zastare, imajući u vidu da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva za 5 godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjenje tražbine. Navodi da ovrhovoditelj ovdje tuženik do sada nikada nije zahtijevao naplatu tražbine utvrđene u sudskoj nagodbi, te nikada protiv tužitelja kao ovršenika nije pokretao bilo kakve ovršne ili druge postupka radi naplate iznosa iz sudske nagodbe, pa je na taj način zastarjelo i samo pravo, jer je od najstarije neispunjene tražbine proteklo više od pet godina. Nadalje, navodi da se u konkretnom slučaju ne može raditi o uzdržavanju određenom zakonom, a za koje ne može zastarjeti samo pravo. Da pravo na uzdržavanje bračnog druga može trajati najdulje godinu dana uz određene pretpostavke propisane Obiteljskim zakonom, pa se u tom slučaju može govoriti o uzdržavanju koje je određeno zakonom. Međutim, sudska nagodba prema kojoj je tužitelj imao obvezu plaćati tuženiku mjesečni iznos od 5.000,00 kn, od 1. srpnja 2006. pa nadalje, nema značenje uzdržavanja koje je propisano zakonom, već ima značaj međusobnog sporazuma/ugovora stranaka, a za tražbine iz takvog sporazuma, ipak može nastupiti i sama zastara prava. Slijedom navedenog smatra da je ovrha/izravna naplata koju tuženik provodi po računima tužitelja nedopuštena, pa stoga tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će u cijelosti proglasiti nedopuštenim ovrhu/izravnu naplatu pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja, te da sud uz proglašenje nedopuštenim u cijelosti ove ovrhe/izravne naplate naloži tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.
2. Podneskom od 17. ožujka 2022. (list 65 do 68 spisa) tužitelj uz već (prvo)postavljeni tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe/izravne naplate u cijelosti nedopuštenom, te postavlja novi (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev kojim će naložiti tuženiku da tužitelju na ime nedopušteno isplaćenih iznosa ovrhe/izravne naplate isplati iznos od 290.792,49 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2022. do isplate, kao i novi (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev temeljem kojega predlaže da sud ukoliko ne prihvati (prvo)postavljeni tužbeni zahtjev, prihvati (drugo) postavljeni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev kojim će utvrditi da je ovrha/izravna naplata nedopuštena djelomično u dijelu koji se odnosi na potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja za 2016. i to za ukupni iznos od 60.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od 5.000,00 kn počevši od 10. siječnja 2016. pa do zaključno 10. prosinca 2016. sve do isplate; te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 60.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od 5.000,00 kn počevši od 10. siječnja 2016. pa do zaključno 10. prosinca 2016. sve do isplate, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.
3. Podneskom od 11. kolovoza 2022. (list 184 do 187 spisa) tužitelj uz već postavljeni tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe/izravne naplate u cijelosti nedopuštenom, povisuje tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužitelju na ime nedopušteno isplaćenih iznosa ovrhe/izravne naplate (umjesto iznosa od 290.792,49 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2022.) isplati iznos od 291.079,23 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2022. do isplate, dok dalji eventualni tužbeni zahtjev ostaje u cijelosti neizmijenjen kao u podnesku od 17. ožujka 2022.
4. Podneskom od 22. ožujka 2023. (list 205 do 208 spisa) tužitelj ostaje kod već postavljenih tužbenih zahtjeva, te iste usklađuje kamatnu stopu sa važećim Zakonom o obveznim odnosima, a iznose potraživanja sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22), te Zakonom o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22), te uređuje tužbeni zahtjev na način kako je to pobliže navedeno u točki I. do III. izreke ove presude.
5. U odgovoru na tužbu tužena prije svega ističe prigovor općemjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima sukladno čl. 46. u svezi čl. 47. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da je za suđenje općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište. Obzirom da u konkretnom slučaju tuženik ima prebivalište u [adresa], općemjesno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari je Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu. Stoga predlaže da sud donese rješenje kojim će se oglasiti nenadležnim za postupanje u ovom predmetu i uputiti predmet na rješavanje općemjesno nadležnom sudu. Nadalje, osporava sve navode iz tužbe kao neosnovane i na zakonu neutemeljene. Čini nespornim da je tuženik kao ovrhovoditelj sukladno čl. 209. st. 1. Ovršnog zakona pokrenuo postupak prisilne naplate pred Financijskom agencijom na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, temeljem nagodbe Općinskog suda u Ivanić-Gradu pod poslovnim brojem P-952/04-37 od 14. lipnja 2006., koja je postala pravomoćna i ovršna 25. srpnja 2006., budući da je ovršenik samovoljno i jednostrano početkom 2018. prestao izvršavati svoju obvezu preuzetu u točkom III. Sudske nagodbe, da se tužitelj obvezao na ime uzdržavanja tužene mjesečno doprinositi iznos od 5.000,00 kn počevši od 1. srpnja 2006. pa nadalje i to najkasnije do svakog 10-tog u tekućem mjesecu zajedno sa zateznom zakonskom kamatom, koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, neovisno o materijalnim prilikama tužiteljice i eventualno zasnovanom radnom odnosu. Da je tužitelju prigodom sklapanja predmetne nagodbe bilo poznato da se istom uređuje bračna stečevina parničnih stranaka, te da je tuženik osoba bez radnog staža i zanimanja, koja se isključivo brinula o kući i nastavila skrbiti o njihovo dvoje zajedničke djece koja su tada bili maloljetni, a uz sve to tužitelj je znao da se radi i o osobi izuzetno narušenog zdravlja sa brojnim medicinskim dijagnozama, te je pristao na zaključenje predmetne nagodbe i plaćanje ovog iznosa.
Tuženik osporava sve navode tužitelja vezano za zastaru potraživanja kao neosnovane i irelevantne, obzirom da je tužitelj svoju obvezu uzdržavanja preuzetu nagodbom izvršavao tijekom svih ovih godina od trenutka zaključenja nagodbe, pa stoga nije imao razloga protiv njega pokretati bilo kakve sudske postupke, stoga svako pozivanje tužitelja na zastaru smatra neutemeljenim, jer zastara nikad nije nastupila, niti je mogla nastupiti, budući je tužitelj svojim uplatama sukladno čl. 240. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvijek iznova prekidao tijek zastare. Nadalje, navodi da je tužitelj zadnju uplatu izvršio 31. siječnja 2018. kada je jednostrano prestao ispunjavati svoju obvezu iz nagodbe, da je tužitelj tuženiku svih ovih godina uplaćivao uzdržavanje kontinuirano i to na različite načine, ponekad osobno, a ponekad putem svojih tvrtki Vodo-Kop d.o.o. i Sani d.o.o., a kasnije Sani gradnja d.o.o. Ujedno su uplate za uzdržavanje vršene i putem tvrtke Geogras d.o.o. , te fizičkih osoba i to MC i ĐC, koji su bili poslovni partneri ovršenika i na taj način su kompenzirali međusobno svoja potraživanja, da je tuženik pristajao na ovakav način isplate, jer mu je bilo najbitnije da dobije uzdržavanje budući da nema drugih sredstava za život, stoga je očito da su uplate od strane tužitelja vršene i da u konkretnom slučaju nema nikakve zastare potraživanja, a što se može utvrditi uvidom u promet na bankovnom računu tuženika. Slijedom navedenog, a obzirom da su svi navodi tužitelja izneseni u tužbi neosnovani i na zakonu neutemeljeni, tuženik predlaže da po provedenom postupku sud donese presudu kojom će odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
Tijekom postupka tuženik se i nadalje protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako ju je uredio i postavio tužitelj po podnescima od 17. ožujka 2022., 11. kolovoza 2022. i 22. ožujka 2023., te je ostao kod svih navoda iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.
6. Budući da je tužitelj u tužbi podnescima od 17. ožujka 2022. (list 65 do 68 spisa) i 11. kolovoza 2022. (list 184 do 187 spisa) povećao prvopostavljeni tužbeni zahtjev, te postavio eventualne kumulirane tužbene zahtjeve kojima traži djelomično utvrđenje ništetnim ovrhe/izravne naplate, a kojem se tuženik i nadalje protivio, sud je ovu preinaku ipak dopustio sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku), kojom je propisano da sud može dopustiti preinaku i bez pristanka tuženika koji se upustio u raspravljanje, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nesporno je u ovom postupku da je tužitelj najprije podnesenom tužbom zahtijevao proglašenje u cijelosti nedopuštenim ovrhe/izravne naplate, a navedenim podnescima je pored ovog tužbenog zahtjeva zahtijevao i da se tuženiku naloži isplata iznosa od 290.792,49 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, odnosno 291.079,23 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2022. do isplate, te je dodao eventualni tužbeni zahtjev kojim potražuje i da se ovrha proglasi nedopuštenom djelomično, time je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev (povisio ga je i dodao nove zahtjeve). Ovakvu preinaku tužbenog zahtjev sud je prihvatio upravo pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, odnosno iz razloga što smatra da je ova preinaka nužna i svrsishodna za konačno razrješenje odnosa među parničnim strankama, pa je stoga odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.
7. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: prijedlog za ovrhu s lista 5 do 8 spisa, zaključak Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj P 22 Ovr-670/2020 od 15. siječnja 2021. s lista 9 do 11, zahtjev za izravnu naplatu od 17. prosinca 2020. s lista 12 i 13, pročitan je dopis od 17. prosinca 2020. s lista 14 do 16, izvršen je uvid u zapisnik Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 14. lipnja 2006. u spisu poslovni roj P-952/04 s lista 18 do 2022., u rješenje Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj P-952/04-39 od 4. srpnja 2006. s lista 23 do 26, u evidenciju uplata s lista 33 do 35, medicinsku dokumentaciju s lista 36 do 38, Očevidnik svih osnova za plaćanje izdan pod FINA-e - Sektor poslovne mreže RC Osijek s lista 69 do 82, potvrdu o prometu po računu izdanu od Zagrebačke banke s lista 87 do 177, u zapisnik Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj 18 P Ob-114/2021-8 od 23. veljače 2022. s lista 178 do 180, u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje P-952/04 izdanu od FINA-e, Sektor poslovne mreže RC Osijek s lista 188 do 198, izvršen je uvid u dokaz s lista 200, u presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž Ob-4/2023-2 od 12. rujna 2023. s lista 221 do 223, u presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj P Ob-114/2021-26 od 7. studenog 2022. s lista 224 do 230, pročitan je zapisnik Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić- Gradu od 6. lipnja 2022. poslovni broj P Ob-114/2021-22 s lista 231 do 235, pročitan je zapisnik Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu od 6. lipnja 2022. poslovni broj Pom-25/2024-3 od 15. travnja 2024. s lista 261, te zapisnik toga suda poslovni broj Pom-25/2024-6 od 7. svibnja 2024. s lista 264 i 265, izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj Pu P-4/2023 (ranije P- 952/04), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i tuženika kao parničnih stranaka; a sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka ĐC i LC, kako je to predložio tuženik, budući da je tuženik na raspravnom ročištu od 29. studenog 2023. povukao ove dokazne prijedloge; nije izvodio dokaz niti financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, kako je to predložio tužitelj, budući je na raspravnom ročištu od 29. studenog 2023. punomoćnik tužitelja povukao ovaj dokazni prijedlog; a sud također nije izvodio, niti dokaz saslušanjem svjedoka RC, kako je to predložio tuženik (koji svjedok je predložen kao zamjenski svjedok za svjedoka DC); dok drugih dokaza nije bilo.
8. Cijeneći navode i iskaze parničnih stranaka, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra djelomično osnovanom, te je stoga odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev radi proglašenja u cijelosti nedopuštenom ovrhe/izravne naplate i isplate (točki I. izreke presude), a prihvatio drugopostavljeni eventualni tužbeni zahtjev koji glasi na djelomično proglašenje nedopuštenim ovrhe/izravne naplate i na isplatu iznosa od 7.963,37eura/60.000,00 kn, vezanog za utvrđenje djelomično nedopuštenom ovrhe/izravne naplate (točki II. i III. izreke presude).
9. Među strankama je nesporno:
- da se nagodbom Općinskog suda u Ivanić-Gradu pod poslovnim brojem P- 952/04-37 od 14. lipnja 2006., u postupku radi podjele bračne stečevine tužitelj kao bivši bračni drug obvezao da tuženiku na ime uzdržavanja mjesečno doprinosi iznos od 5.000,00 kn, počevši od 1. srpnja 2006. pa nadalje, najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, neovisno o materijalnim prilikama tuženika i eventualno zasnovanom radnom odnosu, te da je navedena nagodba postala ovršna 25. srpnja 2006.,
- da je 17. prosinca 2020. tuženik, kao ovrhovoditelj, dostavio Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu, a temeljem kojeg Zahtjeva je protiv tužitelja, kao ovršenika, zatražio izravnu naplatu novčane tražbine temeljem Sudske nagodbe Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj P-952/04-37 od 14. lipnja 2006.,
- da je temeljem zaprimljenog Zahtjeva za izravnu naplatu, Financijska agencija blokirala račune tužitelja, prema njegovom osobnom identifikacijskom broju, sve prema specifikaciji potraživanja koju je tuženik kao ovrhovoditelj dostavio Financijskoj agenciji uz svoj Zahtjev za izravnom naplatom, počevši od 10. siječnja 2016. do zaključno 10. prosinca 2020., za ukupni iznos od 289.079,23 kn (glavnicu od 250.000,00 kn + kamata od 39.079,23 kn),
- da je tužitelj kao ovršenik temeljem članka 210. Ovršnog zakona podnio Općinskom sudu u Vinkovcima prijedlog za proglašenjem pljenidbe i prijenosa novčane tražbine nedopuštenim, a temeljem kojeg prijedloga je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-670/20-5 od 15. siječnja 2021. upućen na ovu parnicu radi proglašenja ovrhe/izravne naplate nedopuštenom, a iz razloga predviđenih člankom 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (zastara),
- da je tužitelj tijekom 2018. prestao izvršavati svoju obvezu uzdržavanja preuzetu navedenom nagodbom, odnosno da je posljednja uplata tužitelja bila s 31. siječnja 2018., a da ju je do tada izvršavao, ovo je utvrđeno iz prometa po tekućem računu tuženika koji se nalazi na listu 33 do 35 spisa, a napose iz potvrde o prometu po računu izdanu od Zagrebačke banke s lista 87 do 177,
- da je obveza uzdržavanja po navedenoj nagodbi izvršavana i od strane trećih fizičkih osoba (LC i ĐC), te pravnih osoba (tvrtke Vodo-Kop d.o.o. i Sani d.o.o., kasnije Sani Gradnja d.o.o. i Geo Gras d.o.o.),
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj P Ob-114/2021-26 od 7. studenog 2022., a koja je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž Ob-4/2023-2 od 12. rujna 2023., odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da radi utvrđenja da je obveza uzdržavanja tuženika od strane tužitelja prestala s danom 1. srpnja 2007., kao i tužbeni zahtjevom da je obveza uzdržavanja tuženika od strane tužitelja prestala s danom 5. listopada 2021. kao danom podnošenja tužbe.
10. Među strankama je sporno da li je ovrha/izravna naplata nedopuštena u cijelosti ili djelomično zbog istaknutog prigovora zastare; da li je nastupila zastara tražbine i zastara samog prava na uzdržavanje tuženika, da li se u konkretnom slučaju radi o pravu na uzdržavanje bračnog druga ili ovršna nagodba ima značaj međusobnog sporazuma/ugovor stranaka kojom rješavaju svoje međusobne imovinskopravne odnose, da li se uplate koje su tuženiku na ime nagodbe vršile treće osobe mogu smatrati uplatama koje je po nagodbi vršio tužitelj; da li plaćanjima tužitelj prekidao tijek zastare i priznao tražbinu tuženika; a također sporna je i mjesna nadležnost Općinskog suda u Vinkovcima.
11. Vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima potrebno je napomenuti da se u ovom predmetu radi o sporu nastalom povodom izravne naplate, protiv koje je tužitelj kao ovršenik podnio Općinskom sudu u Vinkovcima prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčane tražbine nedopuštenim, temeljem čl. 210. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 27/20, 131/20; u daljnjem tekstu: Ovršnog zakona), a temeljem kojeg prijedloga je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-670/2020-5 od 15. siječnja 2021. upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe/izravne naplate nedopuštenim iz razloga predviđenih čl. 50 st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (zastara).
12. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj u ovom postupku zahtijevao proglašenje nedopuštenim izravne naplate kod Financijske agencije, a koja izravna naplata je od strane tuženika podnesena na temelju ovršne isprave - ovršne nagodbe Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj P-952/2004-37 od 14. lipnja 2006.
Nesporno je da je tužitelj kao ovršenik u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu i u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište u [adresa], te da [adresa] potpada pod Općinu Tordinci.
Općinski sud u Vinkovcima između ostalog nadležan je i za područje Općine Tordinci, sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" broj 67/2018).
13. Prema odredbi čl. 171. st. 1. u vezi sa čl. 38. Ovršnog zakona propisano je da je za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na novčanoj tražbini i za provedbu te ovrhe mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište odnosno boravište ovršenika, te da je mjesna nadležnost određena tim zakonom isključiva.
14. Imajući u vidu da se radi o ovrsi na novčanoj tražbini ovršenika, odnosno o sporu koji je proizašao iz ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika, te da ovršenik ovdje tužitelj ima prebivalište u [adresa] (općina [adresa]), kao i da je nadležnost suda na čijem se području nalazi prebivalište propisana kao isključiva mjesna nadležnost, stoga je u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Vinkovcima, a ne Općinski sud u Ivanić-Gradu, kao sud općemjesne nadležnosti prebivališta tuženika, pa je valjalo odbiti prigovor mjesne nenadležnosti tuženika i odlučiti kao pod točkom I. izreke ovoga rješenja, a primjenom čl. 20. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s čl. 171. st. 1. i čl. 38. Ovršnog zakona.
15. Na okolnost postupanja po ovršnoj nagodbi sud je saslušao parnične stranke, te (zamolno putem Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne Službe u Ivanić- Gradu) svjedoka DC.
16. Pri saslušanju tužitelja utvrđeno je da se on ničega ne sjeća, ne sjeća se ni da li su on ili treće osobe ili tvrtke vršile uplatu tuženiku po spornoj nagodbi, nakon što su mu predočene uplate po prometu računa tuženika (list 87 do 177 spisa) navodi da ne zna o čemu se radi, navodi da nikada nije vršio nikakve uplate vezane za spornu nagodbu, uplate određenih iznosa dovodi u vezu sa uplatama troškova tuženika vezanih za popravak pokvarenog bojlera, no niti u to nije siguran, te za "ugradnju zubi" tuženiku, a jedino što zna da mu je izravnom naplatom skinut iznos između 291.000,00 kn i 293.000,00 kn. Imajući u vidu ovakav iskaz tužitelja, isti je neupotrebljiv, pa ga sud nije mogao uzeti u obzir, upravo iz razloga što se tuženik nije mogao ili nije htio očitovati na bilo koju spornu okolnost, navodeći da se ničega ne sjeća.
17. Iskaz tuženika sud također nije mogao uzeti u cijelosti uzeti u obzir, zato što je on u određenom dijelu konfuzan, proturječan ne samo sam sebi nego i drugim materijalnim dokazima izvedenim tijekom ovog postupka, jedino o čemu se tuženik mogao sa sigurnošću očitovati je to da joj je zadnja uplata po računu u iznosu od 5.000,00 kn, evidentirana sa 31. siječnja 2018. Radi navedenog, njen iskaz je u većem dijelu nepouzdan i nije se mogao u cijelosti koristiti kao vjerodostojan.
18. Iskaz svjedoka DC također nije mogao pomoći sudu da razriješi sporno pitanje eventualnih uplata ili neuplata tužitelja tuženiku vezano za spornu nagodbu, jedino što je on pouzdano tvrdio je to da je tuženik primao nekakvu naknadu na svoj račun, no ne zna točno o čemu se radi, te da joj je tuženik govorio da tužitelj neredovito postupa po nagodbi, no ovaj dio iskaza nije vremenski orijentiran, pa se ne može utvrditi kada točno je bilo to neredovito postupanje, pogotovo stoga što ona u svom iskazu navodi da se, ni sam ne može sjetiti kada joj je tuženik rekao da mu je tužitelj prestao plaćati uzdržavanje.
19. Čl. 223. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom, ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
20. Čl. 223. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka (odluka navedenih u st. 1. čl. 233. Zakona o obveznim odnosima) ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.
21. Analizirajući čl. 223. Zakona o obveznim odnosima sud zaključuje da tražbine utvrđene ovršnom sudskom nagodbom zastarijevaju za 10 godina, čak i onda, ako zakon za njih predviđa kraći rok zastare, no da su ovdje iznimka povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka odnosno nagodbe. Naime, zbog pravne prirode povremenih tražbina zastarni rok od 10 godina je neprimjeren, pa je zakonodavac predvidio da za sve povremene tražbine makar proistječu iz odluka i nagodbi iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom čl. 226. Zakona o obveznim odnosima tj. u roku od 3 godine (st. 2. čl. 233. Zakona o obveznim odnosima).
22. Čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
23. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju budući da se radi o tražbini uzdržavanja koja je povremena tražbina koja dospijeva ubuduće, ne primjenjuje se desetogodišnji rok zastare računajući od ovršnosti sudske nagodbe, nego se primjenjuje zastrani rok iz čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
24. Tijekom postupka tužitelj osporava da se u konkretnom slučaju radi o zakonskom uzdržavanju, te navodi da se radi o razrješenju međusobnih odnosa parničnih stranaka vezanih za njihove imovinske odnose, no ovakav stav se ne može prihvatiti, nego upravo suprotno, mišljenje je ovoga suda da je spornom nagodbom između ostalog osim imovinskih pitanja bračnih drugova riješeno i pitanje uzdržavanja tužene kako se u to u samoj nagodbi i navodi, a da je tomu tako proizlazi i iz pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj P Ob-114/2021-26 od 7. studenog 2022., iz koje je vidljivo da i taj sud, ali i Županijski sud u Šibeniku poslovni broj Gž Ob-4/2023-2 od 12. rujna 2023., tražbinu iz nagodbe koja je utvrđena u svakomjesečnom iznosu od 5.000,00 kn počevši od 1. srpnja 2006. pa nadalje, tretiraju kao obvezu uzdržavanja tuženika od strane tužitelja. Ovdje je potrebno napomenuti da i sam tužitelj ranije ovu tražbinu tretira kao uzdržavanje, jer je tužbom u postupku kod Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu sam tražio da se utvrdi prestanak uzdržavanja.
25. Nesporno je da se ovdje radi o sporu vezanom za prisilnu naplatu troškova uzdržavanja tuženika kao bivšeg bračnog druga tužitelja, koje dospijeva svakomjesečno, u iznos od 5.000,00 kn počevši od 1 srpnja 2006. pa nadalje. Dakle, nesporno je da se radi o povremenom potraživanju, odnosno pravu iz kojeg proistječu povremene tražbine.
26. Čl. 227. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine (zastara prava) zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, dok je st. 2. citirane zakonske odredbe propisano da kada zastari pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.
27. U smislu citirane zakonske odredbe pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina i to računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog povremenog potraživanja poslije kojeg dužnik više nije vršio davanja.
28. Imajući u vidu da je sud utvrdio da je najstariji zahtjev neispunjenog povremenog potraživanja dospio 31. siječnja 2018., petogodišnji rok od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine ističe 31. siječnja 2023.
29. U ovom predmetu zahtjev za izravnu naplatu podnesena je 17. prosinca 2020., dakle u okviru zastarnog roka propisanog čl. 227. Zakona o obveznim odnosima, pa nije zastarjelo samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine uzdržavanja, dakle tuženik nije izgubio pravo da zahtijeva buduća povremena davanja , pa je stoga istaknuti prigovor zastare prava neosnovan.
30. Tijekom postupka tužitelj navodi da je u periodu od 2006. pa do 2011. on izvršio samo četiri uplate, a od 2011. do 2020. samo jednu uplatu i to tijekom 2018., nasuprot tome tuženik tvrdi da mu je tužitelj uredno plaćao uzdržavanje do 31. siječnja 2018., a ovo je potkrijepljeno i prometom po tekućem računu tuženika (list 87 do 177 spisa) iz kojeg je vidljivo da je tužitelj vršio uplate u iznosu od 5.000,00 kn od sklapanja nagodbe pa do 31. siječnja 2018., te da je tih uplata bilo više, da su se one odvijale kontinuirano svaki mjesec, ili tek sa povremenim kraćim zakašnjenjima. Imajući u vidu navedeno sud je stava da je do 31. siječnja 2018. tužitelj izvršavao svoju obvezu uzdržavanja, pa stoga nije moglo doći do zastare samog prava budući da je to pravo kontinuirano izvršavano sa manjim ili većim zakašnjenjima.
31. Sudska nagodba prema kojoj je tužitelj imao obvezu plaćati tuženiku mjesečni iznos od 5.000,00 kn, od 1. srpnja 2006. pa nadalje, ima značenje uzdržavanja koje je propisano zakonom, jer se njom tužitelj obvezao uzdržavati tuženika, kao bivšeg bračnog druga, a sklapanje nagodbe o uzdržavanju između bivših bračnih drugova je dopušteno Odredbama obiteljskog zakona.
32. Odredbe čl. 235. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da zastara ne teče između bračnih drugova, odnose se samo na za tražbine između bračnih drugova, dok traje njihov brak, a nesporno je da je brak parničnih stranaka razveden, stoga za tražbine uzdržavanja iz sporne nagodbe mogu zastarjeti odnosno za njih može nastupiti zastara.
33. Tijekom postupka tuženik navodi da je tužitelj vršio uplate od sklapanja nagodbe pa do 31. siječnja 2018., da je uplata bilo više i da su se one odvijale kontinuirano svakomjesečno sa povremenim kraćim zakašnjenjima, a obzirom na navedeno ostaje nejasno iz kojeg razloga je onda tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu počevši od 10. siječnja 2016. do 10. prosinca 2016., jer ukoliko je tužitelj plaćao uzdržavanje za navedeni period sa zakašnjenjem u tom slučaju bi tuženik imao pravo samo na naplatu eventualne zakonske zatezne kamate od dospijeća do isplate svakomjesečnog iznosa uzdržavanja, a izravnom naplatom potražuje se i glavnica odnosno svakomjesečni iznos od 5.000,00 kn i za period od 10. siječnja do 10. prosinca 2016.
34. Uplate koje je tužitelj vršio mogu se smatrati prekidom zastare i priznanjem duga, ali ne cjelokupnog duga nego samo plaćenog iznosa pojedinačnog mjesečnog dugovanja, a imajući u vidu da se radi o povremenim potraživanjima koja dospijevaju svakomjesečno i ubuduće.
35. Iz iskaza tuženika utvrđeno je da je nesporno da su mu uplate uzdržavanja vršile treće fizičke i pravne osobe, a ovaj njegov iskaz potvrdio je i svjedok DC, pa je imajući u vidu navedeno sud u ovom dijelu poklonio vjeru iskazu tuženika da su joj uplate vršene ne samo putem računa, nego i putem trećih fizičkih i pravnih osoba, a nesporno je da je tuženik primljene uplate prihvatio kao tužiteljeve, dakle one su bile prihvaćene od strane tuženika kao uplate u ime i za račun tužitelja, pa su stoga takve uplate koje su vršene od strane trećih potpuno nevažne, jer su uplate izvršene "za obveze tužitelja po sudskoj nagodbi na ime uzdržavanja tuženika" i iste je tuženik prihvatio.
36. Imajući u vidu sve navedeno, stav je suda da nije nastupila zastara za cjelokupno potraživanje tuženika temeljem obveze uzdržavanja tužitelja kao njegovog bivšeg bračnog druga, pa je odlučeno kao pod točkom I. al. 1. i 2. izreke ove presude.
37. Nesporno je da zahtjevom za izravnu naplatu (list 12 do 16 spisa) tuženik potražuje i specificira tražbinu na ime uzdržavanja u svakomjesečnom iznosu od 5.000,00 kn počevši od 10. siječnja 2016.
38. Nesporno je da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen Financijskoj agenciji 17. prosinca 2020. Imajući u vidu da je sud zauzeo stav da se radi o povremenoj tražbini koja dospijeva ubuduće i zastarijeva u roku od 3 godine, očito je da su zastarjela sva potraživanja tuženika obuhvaćena/ specificirana zahtjevom za izravnu naplatu dospjela počevši od 10. siječnja 2016. do 10. prosinca 2016., budući da je za navedene tražbine zahtjev za izravnu naplatu trebao biti podnesen najkasnije do 10. siječnja 2019. za potraživanje od 10. siječnja 2016; do 10. siječnja 2019. za potraživanje od 10. siječnja 2016; do 10. siječnja 2019. za potraživanje od 10. siječnja 2016; do 10. veljače 2019. za potraživanje od 10. veljače 2016; do 10. ožujka 2019. za potraživanje od 10. ožujka 2016; do 10. travnja 2019. za potraživanje od 10. travnja 2016; do 10. svibnja 2019. za potraživanje od 10. svibnja 2016; do 10. lipnja 2019. za potraživanje od 10. lipnja 2016; do 10. srpnja 2019. za potraživanje od 10. srpnja 2016; do 10. kolovoza 2019. za potraživanje od 10. kolovoza 2016; do 10. rujna 2019. za potraživanje od 10. rujna 2016; do 10. listopada 2019. za potraživanje od 10. listopada 2016; do 10. studenog 2019. za potraživanje od 10. studenog 2016; do 10. prosinca 2019. za potraživanje od 10. prosinca 2016. a isti je podnesen 17. prosinca 2020.
39. Vezano za pitanje kada zastarijevanje počinje teći, ovaj sud je stava da u ovakvom slučaju, budući da se radi o povremenim tražbinama zakonskog uzdržavanja koje dospijevaju ubuduće jednom mjesečno, zastara tražbine počinje teći prvog dana od dospjelosti svakog pojedinog iznosa uzdržavanja sukladno čl. 215. Zakona o obveznim odnosima.
40. Imajući u vidu sve navedeno, sud je prihvatio eventualni tužbeni zahtjev, te je proglasio nedopuštenim ovrhu/izravnu naplatu samo za one iznose povremene tražbine za koje je nastupila zastara, na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.
41. Sud je obvezao tuženika da tužitelju vrati neosnovano "ovršen" iznos od 7.963,37 eura, sa pripadajući zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svako mjesečnog iznosa uzdržavanja do isplate, te je i u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev, primjenom čl. 1111. st. 3. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
42. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).
43. Odluka o kamati i kamatnoj stopi temelji se na čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
44. Budući da je sud prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se sasluša svjedok DC, a u čiju zamjenu je tuženik predložio saslušanje svjedoka RC, a imajući u vidu da je saslušan svjedok DC, kao i da je "zamjenski svjedok" HC predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, stoga sud nije izvodio dokaz saslušanjem RC.
45. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, budući da se radi o eventualnoj kumulaciji zahtjeva gdje je glavni zahtjev odbijen, a eventualno kumulirani prihvaćeni, pa se imajući u vidu navedeno, uzima kao da je tužitelj uspio u cijelosti, ali se troškovi koji se tiču prihvaćenog zahtjeva priznaju samo za one radnje koje su bile potrebne isključivo za taj prihvaćeni zahtjev, pri čemu se kao vrijednost predmeta spora treba uzeti vrijednost kumuliranog prihvaćenog zahtjeva (iznos od 7.963,37 eura/60.000,00 kn), a imajući u vidu i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23: u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).
46. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe (prema Tbr. 7. točka 1. Odvjetničke tarife), sastav 4 obrazložena podneska (i to podnesak od 4. svibnja 2021., 17. ožujka 2022., 11. kolovoza 2022. i 22. ožujka 2023., sve po Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife), zastupanja tužitelja na 4 ročišta (Tbr. 9. točka 1. Odvjetničke tarife i to ročište od 24. ožujka 2022., 29. studeni 2023., 7. svibnja 2024. i 7. studeni 2024.), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 900 bodova, te pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 225 bodova, što ukupno iznosi 1125 bodova, što preračunato u eure, a imajući u vidu visinu odvjetničkog boda, iznosi 2.250,00 eura. Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 378,26 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 126,09 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 2.754,35 eura, pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.
47. Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.
48. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška na ime sastava podnesaka od 14. travnja 2021., 7. studeni 2022., 29. rujna 2023., 13. veljače 2024., 23. svibnja 2024. i 7. lipnja 2024. (u troškovniku pogrešno napisano podnesak od 10. lipnja 2024.), u ukupnom iznosu od 375,00 eura zajedno sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost (5 podnesaka po 62,50 eura uključujući i jedan po 1.25,00 eura, sve sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost), ovo stoga što se navedenim podnescima predlaže sudu zakazivanje glavne rasprave, te upozorava sud da tuženik ne dostavlja podneske u e-komunikaciji, kao i analizira iskaz saslušanog svjedoka DC, pa se imajući u vidu navedeno ti podnesci ne mogu smatrati potrebnim za vođenje ovog parničnog postupka, te nisu uzeti u obzir.
U Županji 20. prosinca 2024.
Sudac
Helena Zetić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.
Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
O tom obavijest:
1. Tužitelj po punomoćniku Draženu Pandureviću, odvjetniku u Osijeku,
2. Tuženik po punomoćnici Mirjani Mrčela, odvjetniku u Zagrebu.