REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, 52000 Pazin
P-16/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MARCON d.o.o., OIB 43656987903, Rijeka, Zdravka Kučića 13, kojeg zastupa punomoćnica Maja Vukelić, odvjetnica iz Rijeke, Žabica 2, protiv tuženika VLADIMIR GORTAN d.d., OIB 30162737179, Pazin, Dinka Trinajstića 10, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, 20. prosinca 2024., izvan ročišta,
p r e s u d i o j e
I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava po računima tužitelja MARCON d.o.o., OIB: 43656987903, Zdravka Kučića 13, Rijeka kod banaka, na temelju zadužnice javnog bilježnika Anđelke Smojver-Bašić iz Rijeke, posl.br. OV-280/2021 od 08. veljače 2021., te se ukidaju provedene radnje – pljenidba i prijenos na novčanim sredstvima tužitelja po računima kod banaka koji su izdani radi naplate tražbine po citiranoj zadužnici i postupak se obustavlja.
II. Nalaže se tuženiku VLADIMIR GORTAN d.d., OIB: 30162737179, Dinka Trinajstića 10, Pazin isplatiti tužitelju MARCON d.o.o., OIB: 43656987903, Zdravka Kučića 13, Rijeka iznos od 24.960,00 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 17. travnja 2023. godine kao dana ustegnuća do isplate po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Nalaže se tuženiku VLADIMIR GORTAN d.d., OIB: 30162737179, Dinka Trinajstića 10, nadoknaditi tužitelju MARCON d.o.o., OIB: 43656987903, Zdravka Kučića 13, Rijeka troškove parničnog postupka u iznosu od 719,55 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja stopa se određuje se za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 14. srpnja 2023. podnio tužbu. U tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, posl.br. 56 Ovr-539/2023-4 od 14. lipnja 2023., ovršenik upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga propisanih u članku 50., st. 1., točka 7. i točka 9., u svezi sa člankom 210. Ovršnog zakona. Predmetni zaključak tužitelj je zaprimio dana 1. srpnja 2023. Tužitelj pojašnjava da je 17. travnja 2023., ovršenik je od FINA-e saznao da je protiv njega zatražena izravna naplata uz koju je priložen zahtjev za izravnu naplatu od dana 14. travnja 2023. na temelju bjanko zadužnice javnog bilježnika Anđelke Smojver-Bašić poslovnog broja OV-280/2021 od 8. veljače 2021. uz prilog zahtjevu za izravnu naplatu – specifikaciju tražbina po zadužnici OV-280/2021 od 8. veljače 2021. u kojoj je naznačen iznos navodnog duga u iznosu od 24.051,10 EUR. Dalje navodi da su tužitelju po predmetnom podnošenju prijedloga za izravnu naplatu od strane tuženika 17. travnja 2023. neosnovano ustegnuta sredstva sa računa u iznosu od 24.960,00 EUR/188.061,12 HRK, iako je navodna tražbina tuženika u specifikaciji tražbine naznačena u iznosu od 24.051,10 EUR. Tužitelj nadalje osporava i visinu i način obračuna koji je naveden u zahtjevu za izravnom naplatom budući da su navedena visina i obračun nejasni i neosnovani jer se baziraju na neispravnim računima tuženika. Ugovorom br. 01/K-2021 o izvođenju radova strojarske instalacije na objektu od 2. siječnja 2021. zaključenim između tužitelja kao izvođača radova i tuženika kao naručitelja radova ugovoreno je u članku 2. navedenog ugovora da će na ime manipulativnih troškova gradilišta, tuženik kao naručitelj tužitelju kao izvođaču u postupku konačnog obračuna fakturirati iznos u visini 5% vrijednosti sveukupno izvedenih radova, priznatih putem građevinske knjige. Ukupna vrijednost radova iz predmetnog ugovora utvrđena je istim ugovorom u visini 279.225,16 EUR/2.103.822,00 HRK. Sukladno čl. 7. predmetnog ugovora, tužitelj je tuženiku blagovremeno dostavio jamstvo za uredno izvršenje ugovora u obliku bjanko zadužnice u visini od 10% od ugovorene vrijednosti radova (bez poreza na dodanu vrijednost). Tuženik je zloupotrijebio bjanko zadužnicu u namjeri da od tužitelja naplati tražbinu koja je neosnovana, budući da je ista tražbina bazirana na u potpunosti paušalno i netransparentno određenim računima tuženika br. 2-10-1 i br. 3-10-1 od 11. siječnja 2023. Naime, račun br. 3-10-1 u iznosu od 5.979,50 EUR odnosi se na troškove ishodovanja jamstva za uredno izvršenje ugovora, jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku i troškova police osiguranja objekta u izgradnji, a koje troškove tužitelj uopće nije bio dužan snositi. Pritom tužitelj ističe da nigdje u odredbama ugovora br. 01/K-2021 tužitelj nije propisano, niti je tužitelj pristao niti je on po bilo kojoj osnovi dužan tuženiku plaćati troškove ishodovanja jamstava navedenih u spornom računu, odnosno troškova ishodovanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora, jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku i troškova police osiguranja objekta u izgradnji. Slijedom navedenog, potpuno je nejasno zbog čega bi i na osnovu čega tužitelj snašao troškove navedene u računu tuženika br. 3-10-1 kad se isti na to nije ugovorno obvezao, već su navedeni troškovi eventualno obveza tuženika, a nikako tužitelja. Osim što su stavke u navedenom računu neosnovane, odnosno ne bi se ni na koji način trebale ticati tužitelja, obračun je potpuno neobrazložen, te se iz istog računa ni na koji način ne može zaključiti da je sporni iznos iz računa br. 3-10-1 proporcionalan udjelu tužitelja kao izvođača u ukupnoj vrijednosti radova. Prema računu br. 2-10-1, tuženik je tužitelju fakturirao manipulativne troškove gradilišta u iznosu od 18.913,00 EUR/142.500,00 HRK ali on iste nije obračunao u skladu s pravilima struke, nego je tuženik te manipulativne troškove odredio sasvim paušalno, budući da pri formiranju navedenog računa tuženik nije odbio iznos razlike u cijeni zbog povećanja cijena materijala, iako je tužitelj od tuženika tražio točan izračun stvarnih troškova i odbitak razlike u cijeni. Iznos navodnih manipulativnih troškova koje tuženi navodi u spornom računu ničime nisu obrazloženi niti je iz samog računa vidljiva osnovanost tako zaračunatih manipulativnih troškova. Drugim riječima, iznos manipulativnih troškova u spornom računu je netransparentan i paušalan, zbog čega je tužitelj i odbio navedeni račun tražeći od tuženika točan i transaprentan izračun manipulativnih troškova, što mu je tuženik odbio predočiti. Analizom od strane tuženika paušalno navedenih manipulativnih troškova u spornom računu dolazi se do zaključka da tuženik nije odbio iznos razlike u cijeni, već da je ukupni iznos manipulativnih troškova jednostavno podijeljen po stavkama i razvidno je da tuženik takvim manipulacijama računima bez ikakvog transparentnog prikaza stvarnih troškova i udjela svih izvođača u stvaranju navedenih troškova nastoji staviti na teret tužitelju troškove koje ovaj objektivno nije niti je mogao proizvesti. Naime, tužitelj je obavljao strojarske radove, koji su po svojoj prirodi i opsegu takvi, te čija je izvedba takova da su tako obračunati manipulativni troškovi u odnosu na izvedeni rad životno i objektivno nerealni. Uslijed same prirode posla koji je tužitelj obavljao za tuženika građevinskog velikog otpada nije bilo, niti je moglo biti, a većina čišćenja i drugih radova koji bi objektivno mogli proizvesti manipulativne troškove takvog opsega uključujući i radove finalnog čišćenja obavljeni su mjesecima nakon što je tužitelj svoj posao prema tuženiku prema ugovoru već završio, odnosno tužitelj je svoj dio radova na objektu gotovo u potpunosti okončao do dana 30. studenoga 2021., dočim su čišćenja obavljanja u petom, odnosno šestom mjesecu naredne godine. Tužiteljeva djelatnost sama po sebi nije takva da bi iziskivala ekstenzivna čišćenja niti eventualne prateće poslove sanacije, te tužitelj zbog toga ne može niti želi snositi manipulativne troškove koje su gotovo u cijelosti ili najvećim dijelom izazvali drugi podizvođači. Tužitelj prilikom obavljanja svog posla nije koristio niti trošio vodu, nije proizveo nikakav građevinski otpad, količina utrošene struje je bila minimalna. Neosnovanost tražbine tuženika ogleda se i u činjenici da je tuženik već ranije također licitirao iznosima i smanjivao iznose navodnih troškova. Naime, tuženik je već ranije tužitelju ispostavljao račune po istim stavkama u iznosima koji nisu bili ničim opravdani, a radi se konkretno o računima br. 1126-10-1 i br. 1127-10-1 od dana 31. prosinca 2022. Navedene je račune tužitelj vratio tuženiku, te isti nisu knjiženi, s obzirom da u pogledu računa br. 1126-10-1 u kome je tuženik zaračunao proporcionalni udio u ukupnoj vrijednosti radova na ime troškova ishodovanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora, jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku i troškova police osiguranja objekta u izgradnji tuženik ni tada nije tužitelju dostavio transparentnu i jasnu specifikaciju troškova i udjela svih sudionika (izvođača) u izgradnji, iako ga je tužitelj više puta na to pozvao, pa tako i u svom dopisu od dana 10. studenoga 2022. Drugim riječima, tužitelj je već tada zahtijevao da tuženik ispravi račune, međutim tuženik je navedene račune izmijenio tako da je proizvoljno i bez obrazloženja djelomično umanjio svoju navodnu tražbinu izdavši naknadno nove račune koji su u korelaciji s prijašnjima – račune br. 3-10-1 i br. 2-10-1 od 11. siječnja 2023., a koji su i dalje bili neobrazloženi i neispravni kao i prijašnji, odnosno tuženik nije ničime dokazao osnovanost niti je na bilo koji način objasnio nove iznose, kao što nije dokazao osnovanost niti je obrazložio iznose u prvotnim računima. Slijedom takvog dosadašnjeg postupanja tuženika jasno se nameće zaključak da je isti navodnu tražbinu odredio sasvim proizvoljno, jer da je tuženikova tražbina zbilja osnovana i postojeća, tada bi tuženik na zahtjev tužitelja gore navedene račune blagovremeno obrazložio i potkrijepio svoju navodnu tražbinu konkretnim izračunima, te svakako ne bi iznosima licitirao i stare račune nadomjestio novima koje također ničime nije potkrijepio. Usporedbom prvotnog računa tuženika br. 1126-10-1 i potonjeg računa tuženika br. 3-10-1 vidi se da je u prvom tuženik potraživao iznos od 7.940,44 EUR, a u potonjem 5.979,50 EUR. Usporedbom prvotnog računa tuženika br. 1127-10-1 i potonjeg računa tuženika br. 2-10-1 vidi se da je tuženik u prvome potraživao 19.578,53 EUR, a u drugome 18.913,00 EUR. Dakle slijedom navedenog tužitelj zaključuje da je razvidno da je tuženik već prije mijenjao svoja navodna potraživanja prema tužitelju, bez da je te iste promjene obrazložio, te je iz takvog postupanja razložno u konkretnom slučaju govoriti o licitiranju, odnosno sve navedeno samo govori u prilog tomu da tuženik od početka zapravo ne raspolaže podacima koliko mu tužitelj uopće duguje. Slijedom navedenog tuženik nije niti mogao opravdati i objasniti iznose iz spornih računa i visinu svoje navodne tražbine, zbog čega je krajnje upitna bilo kakva valjanost kako prvotnih, tako i potonje izdanih računa, pa samim time je neosnovana i pravno nedopustiva ovrha na temelju zlouporabe bjanko zadužnice tužitelja a povodom netransparetno i paušalno formiranih računa tuženika. Nadalje, tužitelj je takve neispravne i neobrazložene račune izdane od strane tuženika vratio tuženiku, te isti nisu korišteni niti knjiženi. Konačno, tuženik uz prijedlog za izravnu naplatu nije dostavio financijski dokument iz kojeg bi proizlazila visina potraživanja naspram tužitelja budući da je specifikacija tražbine zasnovana isključivo na temelju jednostrano i netransparentno formiranih računa tuženika koje je isti prije toga već mijenjao, što je neprihvatljivo, a jasno je da je uz prijedlog za izravnu naplatu potrebno dostaviti specifikaciju potraživanja, iz koje bi bila razvidna osnovanost tražbine. Ovakvo raspolaganje ovršnom ispravom predstavlja nedopušteno raspolaganje, koje FINA nije smjela uvažiti, odnosno bila je dužna navedeni prijedlog za izravnu naplatu vratiti ovrhovoditelju, obzirom da je isti nepotpun i nedopušten. Stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva sadržaja kao u izreci.
1.1. Tužitelj je uz tužbu priložio isprave: e-mail korespondenciju tužitelja i tuženika (list 7-12 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu od 14. travnja 2023. (list 13-14 spisa), Ugovor br. 01/K-2021 od 2. siječnja 2021. (list 15-20 spisa), zahtjev za izravnu naplatu od 14. travnja 2023. (list 22 spisa), specifikacija tražbina od 14. travnja 2023. (list 23-24 spisa), bjanko zadužnicu s ovjerom potpisa posl.br. OV-280/2021 od 8. veljače 2021. (list 25-27 spisa), izvod po računu tužitelja od dana 17. travnja 2023. (list 25-29 spisa), račune tuženika br. 1126-10-1 od 31. listopada 2022., br. 1127-10-1 od 31. listopada 2022., br. 2-10-1 od 11. siječnja 2023. i br. 3-10-1 od 11. siječnja 2023. s povratnicama (list 31-36 spisa).
2. Postupajući temeljem odredbe članka 284. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/2022 dalje u tekstu: ZPP) sud je dopisom od 29. svibnja 2024. (list 51 spisa) pozvao tuženika dostaviti odgovor na tužbu u roku od 30 (trideset) dana, te ga pritom upozorio na posljedice propuštanja dostavljanja odgovora na tužbu u smislu donošenja presude zbog ogluhe (prema odredbi članka 331.b navedenog Zakona). Tuženiku je tužba s pozivom za podnošenje odgovora na tužbu uredno dostavljena putem e-komunikacije 14. lipnja 2024. Tuženik nije u određenom mu roku (od 30 dana) podnio odgovor na tužbu.
3. Odredbom članka 331.b ZPP-a propisano je da ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom mu roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) ukoliko budu ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti.
4. Sud nije našao da u odnosu na tuženika postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženika spriječili opravdani razlozi da ne podnese odgovor na tužbu u roku koji mu je odredio sud.
5. Odredbom članka 331.b ZPP-a propisano je da ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom mu roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) ukoliko budu ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti.
5.1. S time u svezi valja reći da iz činjeničnih navoda tužbe, za koje tužitelj predlaže odgovarajuće dokaze, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva koji se sastoji u proglašenju pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga propisanih u članku 50. stavak 1., točka 7. i točka 9. u svezi sa člankom 210. Ovršnog zakona. Stoga tužitelj ima pravo na povrat glavnice sa zakonskom zateznom kamatom.
6. S obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je podnio ili predložio sam tužitelj odnosno općepoznatim činjenicama, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnesu odgovor na tužbu, to je sud utvrdio da su ispunjeni svi zakonom predviđeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe, slijedom čega je primjenom citirane odredbe članka 331.b ZPP-a u vezi sa člankom 338. stavak 5. ZPP-a prihvatio tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti.
7. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova postupka. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i članku 155. ZPP-a. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 719,55 eura, i to za sastav tužbe iznos od 497,50 eura sukladno Tbr. 7. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 37/22, 138/23, dalje: Tarifa), za sudsku pristojbu za tužbu iznos od 148,03 eura te za sudsku pristojbu za presudu iznos od 74,02 eura prema Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi, dakle na polovicu sudskih pristojbi obzirom da rizik nepravovremene uplate pristojbe ne može snositi protivna strana. Odluka o tijeku i stopi zatezne kamate donijeta je sukladno članku 29. stavak 1. ZOO-a (tj. od donošenja ove odluke pa do isplate) i članku 29. stavak 2. ZOO propisanu za "ostale" odnose.
8. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.
U Pazinu 20. prosinca 2024.
Sutkinja
Andrea Jelenić Pitoski
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku petnaest dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP-a).
DNA:
1. Tužitelju po pun.,
2. Tuženiku.
