Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
47000 Karlovac
Poslovni broj:11 P-509/2022-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJE
Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužiteljice SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnici odvjetnici Ireni Blauhorn protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 19. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika stranka, 20. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I.
Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.298,08 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na iznose kako slijedi:
- 27,67 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 27,56 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 27,44 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 27,32 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 27,19 EUR kn od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 27,07 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,95 EUR kn od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,81 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,68 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,55 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,42 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,28 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,14 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 26,00 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 25,86 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 25,71 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 25,55 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 25,40 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 25,25 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 25,09 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 24,93 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 24,77 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 24,60 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 24,44 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 24,27 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 24,10 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 23,92 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 23,74 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 23,56 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 23,37 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 15,27 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 15,14 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 15,00 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,87 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,74 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,61 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,46 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,33 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,18 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,04 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 13,89 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 13,74 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 13,59 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 13,44 EUR od 14.11.2012.g. pa do isplate
- 13,29 EUR od 15.12.2012.g. pa do isplate
- 13,13 EUR od 15.01.2013.g. pa do isplate
- 12,97 EUR od 14.02.2013.g. pa do isplate
- 12,80 EUR od 15.03.2013.g. pa do isplate
- 12,64 EUR od 15.04.2013.g. pa do isplate
- 12,47 EUR od 14.05.2013.g. pa do isplate
- 12,31 EUR od 13.06.2013. pa do isplate
- 12,13 EUR od 12.07.2013. pa do isplate
- 11,96 EUR od 14.08.2013. pa do isplate
- 11,78 EUR od 12.09.2013. pa do isplate
- 11,60 EUR od 14.10.2013. pa do isplate
- 11,42 EUR od 13.11.2013. pa do isplate
- 11,24 EUR od 13.12.2013. pa do isplate
- 11,06 EUR od 14.01.2014. pa do isplate
- 10,87 EUR od 18.02.2014. pa do isplate
- 10,68 EUR od 12.03.2014. pa do isplate
- 10,49 EUR od 14.04.2014. pa do isplate
- 10,29 EUR od 13.05.2014. pa do isplate
- 10,09 EUR od 12.06.2014. pa do isplate
- 9,80 EUR od 14.07.2014. pa do isplate
- 9,60 EUR od 13.08.2014. pa do isplate
- 9,39 EUR od 12.09.2014. pa do isplate
- 9,18 EUR od 14.10.2014. pa do isplate
- 8,98 EUR od 12.11.2014. pa do isplate
- 8,76 EUR od 12.12.2014. pa do isplate
- 8,42 EUR od 01.02.2015. pa do isplate
- 8,20 EUR od 01.03.2015. pa do isplate
- 7,98 EUR od 01.04.2015. pa do isplate
- 7,77 EUR od 01.05.2015. pa do isplate
- 7,55 EUR od 01.06.2015. pa do isplate
- 7,30 EUR od 01.07.2015. pa do isplate
II.
Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 9.431,08 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na iznose kako slijedi:
- 24,06 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 32,51 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 7,35 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 15,40 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 14,53 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 6,46 EUR od 10.12.2020.g. pa do isplate
- 10,06 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 5,16 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 11,50 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 5,12 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 10,69 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 8,37 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 20,77 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 27,57 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 26,32 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 34,40 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 47,44 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 26,92 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 29,73 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 58,69 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 9,76 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 57,33 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 13,87 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 93,60 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 2,15 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 77,62 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 80,84 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 0,71 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 99,15 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 5,25 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 106,84 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 6,33 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 94,92 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 3,70 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 104,64 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 5,38 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 94,88 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 3,78 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 110,60 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 9,65 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 126,66 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 13,33 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 149,20 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 31,64 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 174,25 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 30,42 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 137,09 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 16,77 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 126,04 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 12,68 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 125,12 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 12,38 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 127,56 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 13,30 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 152,98 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 2,06 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 157,19 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 3,40 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 152,62 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 1,88 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 152,50 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 1,85 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 156,06 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 3,09 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 158,07 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 3,66 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 153,72 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 2,28 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 152,04 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 1,57 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 142,40 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 0,83 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 151,69 EUR od 10.12.2020. pa do isplate
- 1,62 EUR od 09.11.2012. pa do isplate
- 155,23 EUR od 14.11.2012. pa do isplate
- 2,69 EUR od 14.12.2012. pa do isplate
- 154,81 EUR od 15.12.2012. pa do isplate
- 150,20 EUR od 15.01.2013. pa do isplate
- 145,92 EUR od 14.02.2013. pa do isplate
- 146,90 EUR od 15.03.2013. pa do isplate
- 155,21 EUR od 15.04.2013. pa do isplate
- 2,23 EUR od 14.05.2013. pa do isplate
- 139,98 EUR od 14.05.2013. pa do isplate
- 0,95 EUR od 06.06.2013. pa do isplate
- 138,93 EUR od 13.06.2013. pa do isplate
- 138,93 EUR od 12.07.2013. pa do isplate
- 140,63 EUR od 14.08.2013. pa do isplate
- 144,28 EUR od 12.09.2013. pa do isplate
- 149,22 EUR od 14.10.2013. pa do isplate
- 151,00 EUR od 13.11.2013. pa do isplate
- 157,54 EUR od 13.12.2013. pa do isplate
- 150,63 EUR od 14.01.2014. pa do isplate
- 156,56 EUR od 18.02.2014. pa do isplate
- 2,67 EUR od 12.03.2014. pa do isplate
- 157,83 EUR od 12.03.2014. pa do isplate
- 3,51 EUR od 14.04.2014. pa do isplate
- 152,44 EUR od 14.04.2014. pa do isplate
- 6,60 EUR od 08.05.2014. pa do isplate
- 151,09 EUR od 13.05.2014. pa do isplate
- 1,61 EUR od 12.06.2014. pa do isplate
- 151,61 EUR od 12.06.2014. pa do isplate
- 3,49 EUR od 07.07.2014. pa do isplate
- 156,57 EUR od 14.07.2014. pa do isplate
- 3,02 EUR od 13.08.2014. pa do isplate
- 155,08 EUR od 13.08.2014. pa do isplate
- 6,84 EUR od 12.09.2014. pa do isplate
- 151,44 EUR od 12.09.2014. pa do isplate
- 1,05 EUR od 14.10.2014. pa do isplate
- 166,27 EUR od 14.10.2014. pa do isplate
- 170,50 EUR od 12.11.2014. pa do isplate
- 165,46 EUR od 12.12.2014. pa do isplate
- 6,17 EUR od 13.01.2015. pa do isplate
- 172,12 EUR od 01.02.2015. pa do isplate
- 172,12 EUR od 01.03.2015. pa do isplate
- 172,12 EUR od 01.04.2015. pa do isplate
- 172,12 EUR od 01.05.2015. pa do isplate
- 172,12 EUR od 01.06.2015. pa do isplate
- 172,09 EUR od 01.07.2015. pa do isplate
- 170,68 EUR od 01.08.2015. pa do isplate
- 170,68 EUR od 01.09.2015. pa do isplate
III.
Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 1.337,10 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 01.10.2015.g. pa do isplate.
IV.
Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka isplatom iznosa od 2.905,89 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od koja se za svako polugodište obređuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 20. prosinca 2024. godine, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
Obrazloženje
Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 5105012073, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene.
Predmetni kredit tužiteljica je u cijelosti otplatila dana 10. ožujka 2017.g. Tužena banka je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).
Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.
Ujedno, tužena je s tužiteljicom ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).
VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke, i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužiteljice i tužene.
Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.
Tužiteljica je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim Odlukama tužene i valutnoj klauzuli u CHF, preplatila svoju obvezu, slijedom čega tužiteljica ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 2. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom tužene u čl. 8. Ugovora, ništetne.
Budući tužiteljica, kao korisnica kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatnim stopama, koje su određivane jednostranim odlukama o kamatnim stopama tužene, kao ni drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tužena ima vratiti, tužiteljica se obratila tuženoj dana 04. lipnja 2019.g., te od tužene zatražila da joj dostavi potrebnu dokumentaciju.
Tužena međutim, do dana podnošenja tužbe nije dostavila traženu dokumentaciju, iako istom zasigurno raspolaže te je istu, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužiteljici.
Obzirom na navedeno, tužiteljica ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev te će nakon što tužena dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje, tužiteljica odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, a budući tužiteljica pretpostavlja da se ne radi o iznosu manjem od 11.000,00 kn, tako je određena i vrijednost predmeta spora. Slijedom navedenog, a nakon provedeno knjigovodstveno financijskog vještačenja tužiteljica predlaže donošenje presude kao u izreci.
U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga sud, a jer je u ugovoru o kreditu u čl. 14 ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, pa da je stoga nadležan Općinski sud u Rijeci. Navodi da je tužba tužitelja neuredna iz razloga, jer tužbeni zahtjev nije postavljen određeno kako u pogledu glavnog zahtjeva tako i u pogledu sporednih tražbina. Navodi nadalje da su stranke sklopile dana 26. srpnja 2005. Ugovor o kreditu kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 70.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s odlukom tuženika. Nadalje, stranke su 21. siječnja 2016. godine sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, te da su tim Aneksom stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopi u čl. 6. Aneksa, koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora, kod čega je tuženik pravovremeno i u skladu s ZIDZPK/15 tužitelju dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora, te je potpisivanju Aneksa prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija.
Navodi da su sukladno čl. 19.c t.4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF po srednjem tečaju tuženik na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, te su u obzir uzete i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredit u valutnom klauzulom u eurima, kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit, a iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u eure po tečaju na dan uplate, te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EUR-ski kredit. Navodi da je tuženik bio u zakonskoj obvezi tužitelju ponuditi sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao da li želi i ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je upravo tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom i sklopiti Aneks ugovora. U odnosu na odluku VTS navodi da je tuženik smatra nezakonitom i nepravilnom. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te je moga shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli u CHF, a informacije su bile dostupne u reklamnom materijalu i oglasima tuženika, a osim toga potrošačima pa tako i tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjene tečajeva stranih valuta za koje je vezana glavnica, da je i iz ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži posebnu odredbu "Valutna klauzula" u kojoj je jasno navedeno da će se povrat obveze obračunavati prema srednjem tečaju banke za CHF, a tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i eventualnim rizicima tečaja. Navodi da je tuženik u ponudi imao više vrsta kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, kamatnim stopama, te je upravo klijent, u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda, te je imao i pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, pa se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora tj. valutnoj klauzuli, a svaki korisnik kredita a tako i tužitelj j dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USDF I EUR. u periodu od 1998. od 2004. Navodi da je slijedom svega navedenog postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, te da je tužitelj i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita kojim se glavnica kredita veže za stranu valutu pa tako i za CHF, da je to tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču bilo jasno, te je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, te je tužitelj ugovaranjem valutne klauzule, dobrovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja. Navodi nadalje kako su sve promjene kamatne stope izvršene sukladno važećim pozitivnim propisima, te se tuženik u vrijeme sklapanja ugovora u postupanju prema tužitelju vodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.4.1993. koja predviđa i slučajeve u kojima odredbe sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako ni odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmjeni ugovor ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da pružatelj usluga o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Navodi da je tuženik donio Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stupa sukladno obvezi iz novele ZIDZPK, u kojoj Metodologiji je definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa. Navodi da su stranke u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa jasno očitovale svoju volju na način da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva a ne fiksna kamatna stopa. Navodi da osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta i da bi tuženik tužitelju prouzročio bilo kakvu štetu svojim ponašanjem. Ističe i prigovor zastare jer je protekao rok od tri godine koji se primjenjuje. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.
Tuženik je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja odnosno ukoliko bi sud u postupku iz bilo kojeg razloga utvrdio ništenom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta time da istu isti prigovor sa iznosom od 4.482,68 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a kako je to navedeno u odgovoru na tužbu sa zakonskim zateznom kamatom na pojedine iznose.
U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 26. srpnja 2005. godine, u aneks ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. godine, u izračun konverzije, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka.
Ovaj sud je prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a)imao u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), Naime, člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,
U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti, jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužitelj kao stranka nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,
Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,
Premda se ne može primjenjivati direktno u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), to su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.
Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Nadalje, članak 50. ZZP-a navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.
Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Dakle, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, te se takva odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.
Odredba čl. 14 Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, a posebice u nastalim troškovima i gubitku vremena jer prebivalište tužitelja nije u nadležnosti Općinskog suda u Rijeci. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.
Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 01. listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.
Kako se zahtjev tužitelja odnosi na povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kao i s osnova plaćenog manjka u konverziji te na ime pogrešno obračunate glavnice to se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).
U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su stranke sklopile ugovor o kreditu 26. srpnja 2005. (list 18 do 19 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 70.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanje kredita u tečaj, a namjena kredita je bila kunja nekretnine – stambeni kredit, - da se tužitelj obvezao otplatiti kredit kroz 144 mjeseci u mjesečnim anuitetima pod 759,50 CHF, time da je ugovorena promijenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke.
Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.
Nadalje je nesporno da je:
donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019., - da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.
Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
Da tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF ovaj sud je utvrdio iz iskaza same tužiteljice koja je navela da je svojevremeno 2005. godine podigla kredit u iznosu od 70.200,00 CHF i to za zatvaranje minusa po prethodnim računima, a preostali dio novca je iskoristila za privatne svrhe i to za pomoć jednom užem članu obitelji kojemu je trebala novčana pomoć. U to vrijeme je bila u mirovini, jer je kao udovica iza pok. supruga ostvarila pravo na mirovinu te ni tada nije radila niti imala neki posao pa su joj u banci na njen zahtjev za kreditom dali neke najosnovnije informacije, a koje se tiču dužine otplate kredita i rata te joj je sve to skupa bilo prihvatljivo, a glede valute joj preporučivali CHF, jer je to bila stabilna valuta. U to vrijeme nije previše sve analizirala, jer nije financijski stručnjak te je prihvatila takav kredit tim više što je tu preporuku dobila od banke u kojoj je bila klijent. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja uglavnom letimično pogledala i to najosnovnije podatke koji se odnose na kredit kako od imena i prezimena, ali najviše ju je interesirao otplatni plan. Navodi da je zbog promjene i povećanja rata morala taj kredit konvertirati te ga kao takvog i otplatiti te je jedva čekala trenutak kada ću se tog dužničkog odnosa riješiti pa je na koncu napustila i banku tim više što je kao osiguranje dala dvije nekretnine i to stan svoje majke i vlastiti stan.
Imajući u vidu ovakav iskaz tužiteljice ovaj sud drži da su neodlučni navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi kojima tužena obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, jer je iskaz tužiteljice upravo potvrdio i pravni stav citirane presude po kolektivnoj tužbi, da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom isključivo po odluci banke dovedena u neravnopravan položaj te su takve odredbe kredita ništetne.
Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 26. siječnja 2016. Aneks ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno: -da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita 17.119,72 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, - da je po provedenoj konverziji utvrđena obveza korisnika kredita, na dan 30.9.2015., na ime nedospjele glavnice kredita u iznosu od 11.719,69 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan pomirenja, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu, -da na dan sklapanja Aneksa postoji preplata odnosno da je tužiteljica preplatila iznos od 4.025,13 EUR EUR-a, te da će se dio više uplaćenog iznosa koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.9.2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti sve dok se iznos iz preplate ne iskoristi u cijelosti.
Ovaj sud je potom na okolnost visine zahtjeva proveo vještačenje po RKR d.o.o. [adresa] te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je i koji iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima, zatim dati izračun u odnosu na istaknuti prigovor tužene radi prebijanja, te dati nalaz i po prijedlogu tuženika za vještačenje.
Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je iznos odobrenog kredita: 70.200,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2. Ugovora); Iznos isplaćenog kredita: 70.200,00 CHF (spis list 130-133) Kamatna stopa: 7,99% godišnja, promjenjiva (članak 8. Ugovora) Rok otplate: 144 mjeseca (12 godina) (članak 6. Ugovora) u 144 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj (članak 7. Ugovora). Priloženim otplatnim planom (spis list 130-133) mjesečni anuiteti iznose 759,50 CHF i dospijevaju prvi dan u mjesecu.
Prema otplatnom planu priloženog Ugovoru o kreditu, prvi anuitet dospjevao je na naplatu 01.10.2005. godine, a posljednji je dospjevao 01.09.2017. godine. Kredit je konvertiran 30.09.2015. godine. Na dan isplate kredita 23.08.2005. srednji tečaj CHF po tečajnoj listi Kreditora iznosio je 4,726 HRK/CHF.
Vještak utvrđuje:
a) razliku između stvarno naplaćenih kamata i kamata obračunatih primjenom početno ugovorene kamatne stope,
b) razliku – više isplaćeni iznos kredita do kojeg je došlo zbog valutne klauzule – promjene tečaja HRK/CHF kroz otplatno razdoblje
a) tužiteljica je na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznos kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznos 2.069,48 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 9.780,36 HRK.
b) tužiteljica je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF preplatila iznos 71.072,85 HRK. c) Razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 10.074,40 HRK d) Dana 26.01.2016. sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu broj 5102542401 (spis list 22-26) kojim je utvrđena preplata po Ugovoru o kreditu broj 5102542401 u iznosu od 32.979,43 HRK. Iznos koji je priznat i vraćen u konverziji izjednačen je sa iznosom zakonskih zateznih kamata na dan 09.10.2012. i dijelom zakonske zatezne kamate od 15.10.2012. u iznosu od 640,30 HRK
Kako tuženik u odnosu na matematički izračun vještaka u nalazu i mišljenju, a koji se odnosi na pozitivne razlike s osnove valutne klauzule i kamatne stope nije imao primjedbi to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, time da je vještak prikazao i negativne razlike promjene kamatne stope i valutne klauzule koje su prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnom ugovoru o kreditu bile uzete u obzir navedene preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita, pa do konverzije kao i je li pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF/EUR).
No, ovaj sud smatra da cilj konverzije koje je provedba naložena Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN broj 102/15) nije bio nadoknada preplaćene kamate zbog toga što se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama banaka već izjednačavanje položaja potrošača korisnika kredita vezanih uz valutu CHF s onima vezanim uz valutu EUR, a ukoliko je postojala kakva razlika između kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u tada je ta razlika prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovorena konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR- ima ili, u suprotnom slučaju, naplaćena od korisnika kredita.
Kako nije bilo prigovora na izračun vještaka to je ovaj sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.
Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat onog iznosa koji je tužitelj kod sklapanja Aneksa tuženiku još nadoplatio. Naime, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat, jer da je osnovni početni ugovor o kreditu u CHF nakon što je temeljem sklopljenog Dodataka ugovoru o kreditu, kredit konvertiran u EUR, izmijenjen pa da tužitelj ne može osnovano potraživati bilo što od tužene banke, jer je Dodatkom ugovora izvršena konverzija sukladno zakonu i na način da se u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita pa do sklapanja Aneksa i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima.
Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.
Kao što je navedeno nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015., točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te nema spora da je sama konverzija provedena u skladu s Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu. Također VSRH je u međuvremenu donio rješenje broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, te je na postavljeno pitanje VSRH odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakon i izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Međutim sve to, a suprotno tvrdnjama tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
Nadalje, ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.
Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: -odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
Naime, Sud EU je u svojoj praksi već odlučio da se sustav zaštite koji je proveden Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podčinjenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i informiranosti, što je situacija koja ga navodi da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge bez da na njih može imati utjecaja.
Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tužena banka te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.
Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da je tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
Kako je tužitelj svojim podneskom od 01. listopada 2024. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.298,08 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, te na iznos od 9.431,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenog tečaja u CHF, a na ime razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznos od 1.337,10 EUR to je sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1, a u vezi sa st. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) ovaj sud tužiteljici i dosudio zatražene iznose.
Ovaj sud je pri tome imao u vidu odredbe čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima te vodio računa o izvršenom uračunavanju obzirom da je i sam vještak u nalazu i mišljenju naveo da je uračunao priznatu preplatu u konverziji sa potraživanjem tužitelja kao što je isto naveo i u svom nalazu i mišljenju.
Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu odredbe čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Nadalje, odredbama članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.
To pravno shvaćanje je zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".
U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".
Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.
Kako je ova tužba podnesena 12. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se sukladno odredbama čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čega proizlazi da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.
Glede prigovora radi prebijanja ovaj sud drži da je isti procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3.- ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.
Kako je sud utvrdio ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, to se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete. U svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.
Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.
U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.
U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv niti tužitelj, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju. Dakle, ovaj sud smatra da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a koji se sastoji od troška za preliminarni izračun 132,72 EUR, sastava tužbe od 250,00 EUR, sastav podneska od 25.09.2019.(očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), zastupanje na ročištu 14.10.2019. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 30. 12.2020. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), sastava podneska od 21. 01.2021. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), sastava podneska od 25. 02. 2021. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), sastava podneska od 01. 10.2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.) zastupanja na ročištu 21. 10.2024. u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu 19. 11.2024. u iznosu od 250,00 EUR pristupa ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, ukupno 2.507,72 EUR uz naknadu za provedeno knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 398,17 EUR sveukupno 2.905,89 EUR uz zakonsku zateznu kamatu sukladno odredbama čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr.
U Karlovcu, 20. prosinca 2024.
Sudac:
Tomislav Maras
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.
Dostavljeno:
1. Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu
2. OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6,
