REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: 21. P-2196/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Luka Antunović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.486,33 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 1,03 EUR od 1. prosinca 2005. do isplate,

- 3,35 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- 3,97 EUR od 23. siječnja 2009. do isplate,

- 7,60 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 0,07 EUR od 19. veljače 2009. do isplate,

- 8,47 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 6,35 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 6,79 EUR od 23. svibnja 2009. do isplate,

- 3,29 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 0,02 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 0,75 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 1,43 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 2,78 EUR od 24. rujna 2009. do isplate,

- 2,64 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 0,03 EUR od 24. listopada 2009. do isplate,

- 1,30 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- 9,78 EUR od 6. siječnja 2010. do isplate,

- 8,83 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 8,16 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 12,12 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 11,37 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 12,84 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 25,51 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 22,90 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 30,54 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 26,69 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 25,45 EUR od 11. studenog 2010. do isplate,

- 33,03 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 0,17 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 44,76 EUR od 19. siječnja 2011. do isplate,

- 38,22 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate,

- 37,75 EUR od 12. ožujka 2011. do isplate,

- 1,11 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 34,59 EUR od 2. travnja 2011. do isplate,

- 1,16 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 37,45 EUR od 4. lipnja 2011. do isplate,

- 50,09 EUR od 10. lipnja 2011. do isplate,

- 1,19 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 52,62 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 66,46 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,

- 61,13 EUR od 13. rujna 2011. do isplate,

- 4,01 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 48,85 EUR od 18. listopada 2011. do isplate,

- 52,05 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- 51,48 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 2,80 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 52,25 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate,

- 2,96 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- 55,20 EUR od 21. veljače 2012. do isplate,

- 2,21 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 56,37 EUR od 24. ožujka 2012. do isplate,

- 0,13 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 56,29 EUR od 12. travnja 2012. do isplate,

- 0,10 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 57,78 EUR od 3. svibnja 2012. do isplate,

- 0,22 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 115,86 EUR od 4. srpnja 2012. do isplate,

- 1,66 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 55,99 EUR od 30. kolovoza 2012. do isplate,

- 0,67 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 55,72 EUR od 28. rujna 2012. do isplate,

- 53,67 EUR od 23. listopada 2012. do isplate,

- 56,57 EUR od 7. prosinca 2012. do isplate,

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.486,33 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.084,59 EUR s zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove parničnog postupka u iznosu od 2.084,59 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope koja se određuje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka III. Izreke ove presude te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.389,70 EUR s zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i RZ kao korisnik kredita sklopili 13. listopada 2005. Ugovor o kreditu 818-50-30943902 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tuženik isplatio korisnici kredita iznos od 20.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ističe se da je novčana obveza po Ugovoru o kreditu bila vezana za kretanje tečaja HRK u odnosu na valutu švicarski franak, dakle, da je bila ugovorena valutna klauzula u CHF, bez da je korisnik kredita prilikom sklapanja ugovora bio informiran u potrebnim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora. Tužitelj ukazuje na pravomoćnu presudu ovog suda, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime da je tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03) i to u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03. U tom dijelu da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Tim presudama da je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ništetne, jer da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da banka nije informirala potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti tijekom pregovora niti u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega da je došlo do situacije da je vjerovnik jednostrano odredio obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakve kriterije. Stoga da je tuženik dužan vratiti sve što je primio temeljem ništetne valutne klauzule po pravilima o stjecanju bez pravne osnove (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO). Tužitelj tvrdi da je temeljem Ugovora o ustupu tražbine stekao od korisnika kredita tražbinu koju je ovaj imao prema tuženiku po osnovi povrata onog što je tuženik stekao temeljem ništetne valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 13. listopada 2005., o čemu da je tuženik obaviješten pisanim putem. Tužitelj smatra da se u konkretnoj parnici ima pravo pozivati na pravna stajališta iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođene pred ovim sudom pod brojem P-1401/2012. Budući da ne može određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu (onoga što je tuženik primio po osnovi ništetne valutne klauzule) prije nego li mu tuženik dostavi odgovarajući dokumentaciju, koju da mu tuženik nije dostavio (iako mu se je prije podnošenja predmetne tužbe obratio s zahtjevom za dostavu dokumentacije) te prije nego li se temeljem te dokumentacije provede financijsko vještačenje, to podnosi stupnjevitu tužbu, kojom najprije manifestacijskim zahtjevom traži da se tuženiku naloži dostaviti odgovarajuće isprave potrebne za financijsko vještačenje, a potom zahtijeva da se tuženiku naloži isplata iznosa koji će biti određen po provedenim financijskom vještačenju s zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), jer da tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe uopće nije od tuženika zatražio dostavu nikakvih podataka, već je to učinio tek u kolovozu 2023., dakle, nakon podnošenja predmetne tužbe, a kako tužitelj nije korisnik kredita, to da mu je tuženik, koji da je vezan odredbama Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka, te podatke odbio dostaviti.

3. Podredno, tuženik smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati predmetnu isplatu od tuženika, jer da niti je korisnica kredita RZ imala prema tuženiku tražbinu koja bi se mogla prenijeti na tužitelja, a sve i da jest, da bi se radilo o tražbini koja ČZ pripada kao potrošaču, što da tužitelj nedvojbeno nije, tako da je ustup potrošačke tražbine protivan samoj naravi te tražbine, u smislu odredbe čl. 80. ZOO-a pa da tužitelj nikakvu tražbinu protiv tuženika nije mogao steći.

4. Pored toga, tuženik tvrdi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača mogu primijeniti samo u postupcima koje je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca, u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a.

5. Nadalje, ističe da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, neovisno o tome je li baš svakom pojedinom članu grupacije koja traži zaštitu povrijeđeno ili ugroženo to pravo ili interes, a da je na ovdje tužitelju teret dokaza da je i u konkretnom slučaju postojala takva povreda. Osim toga, tvrdi da se presude iz postupka kolektivne zaštite prava potrošača odnose na povredu potrošačkih prava prilikom sklapanja ugovora o stambenom kreditu, dok je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen radi financiranja kupnje vozila.

6. Dakle, da tužitelj u svakom pojedinom slučaju mora dokazati da je osporavana valutna klauzula bila nepoštena, a time i ništetna, što znači da prema odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP-a/07, tužitelj mora najprije dokazati da predmetna valutna klauzula korisniku kredita nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ako to ne uspije dokazati, da se uopće ne može ocjenjivati njena poštenost, a ako uspije dokazati izostanak jednog od navedena tri obilježja, da se tada provodi test poštenosti, primjenom kojeg da je potrebno utvrditi je li se o predmetnoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a ako nije, uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Na jednaki način da predmetnu materiju reguliraju i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a/03.

7. Tuženik ističe da je valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu ČZ bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se je o istoj pojedinačno pregovaralo te da ista nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na LZ kao potrošača.

8. Ističe da je u postupku kolektivne zaštite Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) zaključio da je odredba o valuti ugovaranja u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Međutim, da je VTS svoj zaključak temeljio isključivo na informacijama koje su banke dale potrošačima u predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, prije zasnivanja konkretnog ugovornog odnosa između potrošača i banke, a nije isključio mogućnost da su pojedini potrošači od banaka dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

9. Tako tuženik tvrdi da su ČZ tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF te da joj je bilo jasno koje su ekonomske posljedice ugovaranja tog tečaja, konkretno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, uz napomenu da u trenutku kada je sklapan Ugovor o kreditu na tržištu nisu bile vidljive okolnosti koje bi upućivale da će vrijednost valute švicarski franak u donos na vrijednost valute hrvatska kuna u budućnosti toliko značajno porasti, tako da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tuženik dao ČZ sve one informacije kojima je i sam raspolagao.

10. Sve i da sud zaključi da u konkretnom slučaju valutna klauzula nije bila razumljiva ČZ, tuženik ističe da se je o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a/07 (potrošač je imao utjecaja na sadržaj te odredbe), budući da je korisnik kredita mogao birati želi li sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR ili sklopiti ugovor bez valutne klauzule (kunski kredit).

11. Naposljetku, sve i da sud zaključi da se o predmetnoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se ne radi o jednostranoj klauzuli koja služi zaštiti interesa tuženika, niti tuženik temeljem te odredbe ostvaruje ekstra profit, budući da je i sam zadužen u toj valuti, već o klauzuli koja uzima u obzir interese obiju ugovornih strana u podjednakoj mjeri, imajući u vidu da je svaki korisnik kredita imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te da je onaj korisnik kredita koji je ugovorilo valutnu klauzulu u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu obveze. Ističe da je ono što je korisnika kredita dovelo u nepovoljan položaj, ali ne prema tuženiku, već općenito, bio izuzetno nagli i visok rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, koji nitko nije mogao predvidjeti, ali da se ta vrsta ''neravnoteže'' ne sanira kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz pravila o izmjeni ugovora zbog izmijenjenih okolnosti. Budući da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) izrijekom isključeni od konverzije svi ugovori o kreditu koji su do stupanja na snagu tog zakona bili otplaćeni, a da je konverzija propisana s ciljem otklanjanja neravnoteže koja je postojala između potrošača i banaka, to da proizlazi da je i sam zakonodavac zaključio kako u već otplaćenim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije postojala znatna neravnoteža na štetu potrošača.

12. Kako je predmetni Ugovor o kreditu već bio otplaćen, to da nije postojala znatna neravnoteža na štetu ČZ, a da su povrede na koje tužitelj ukazuje zabrane manjeg značaja zbog kojih se, u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, ništetnost ne može isticati.

13. Naposljetku, tuženik ističe da osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe da se on ne može, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, smatrati nepoštenim stjecateljem te ističe prigovor zastare.

14. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj navodi da je cesija potrošačeve tražbine na njega valjana, da predmetna tražbina nije zastarjela sukladno stajalištu izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. (zastara teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost odredbe/ugovora u odnosu na koju se zahtijeva povrat plaćenog bez pravne osove, a kako je presuda ovog suda P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost valutnih klauzula postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to da od tada do dana podnošenja predmetne tužbe, 14. lipnja 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok), da je sud u ovoj parnici vezan za pravna shvaćanja izražena u parnici vođenoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača) te da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a/03). S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se smatra da se o predmetnoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, a ako tuženik tvrdi drugačije, da je to dužan i dokazati.

15. Tuženik je ostao kod iznijetih navoda te osporavao ispravnost pravnih stajališta tužitelja.

16. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o kreditu sklopljen 13. listopada 2005. između tuženika kao kreditora i DZ (danas ČZ) kao korisnika kredita (list 8. – 14. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), obavijest tužitelja o ustupu tražbine (list 28. – 29. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine – cesija sklopljen 12. lipnja 2023. (datum potpisa ustupitelja tražbine) između RZ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja tražbine (list 30. . 34. spisa), uvjeti tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih vozila marke Toyota (list 45. – 47. spisa), tuženikovi akcijski uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Peugeot (list 48. – 51. spisa), ovjerena pisana izjava svjedokinje RZ (list 71. – 74. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje ČZ zamolbenim putem po Općinskom sudu u Dubrovniku (list 83. – 84. spisa), pročitana je dokumentacija temeljem koje je provedeno financijsko vještačenje (list 108. – 120. spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Živković vještačenja d.o.o. (list 96. – 107. spisa – pisani nalaz i mišljenje i list 134. – 135. spisa – usmeni iskaz vještaka).

17. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

18. Predmet spora jest povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnika kredita ČZ tužitelju.

19. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, može li se tužitelj, kao pravna osoba cesionar, pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženik, u određenom vremenskom razdoblju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

20. Nije sporno da je pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

21. Nije sporno da je presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno, između ostalog, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1 siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupala protivno odredbama čl. 81.,82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (stavak I. izreke).

22. Nije sporno da je, u konačnici, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dana 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10, donio presudu kojom odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu, između ostalog, pod stavkom I. izreke kojim je utvrđeno da četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, odnosno kasnije čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

23. Naposljetku, nije sporno da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I. – VII. tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku I. izreke.

24. Iz navedenog proizlazi da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

25. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

26. Tako je i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona.

27. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

28. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

30. Iako tužitelj nije potrošač, isti je s potrošačem ČZ sklopio Ugovor o ustupu tražbine što ju je ČZ kao korisnik kredita/potrošač stekla prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.

31. Naime, Ugovorom o kreditu kojeg je ČZ kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, ČZ odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.500,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju novog vozila Toyota Yaris (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu), koji kredit se je trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 2,90% godišnje (čl. 2. st. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

32. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 13. listopada 2005.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

33. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ČZ sklapala taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje vozila koje bi joj trebalo služiti obavljanju njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza same ČZ, slijedom čega se zaključuje da je ČZ Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

34. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 13. listopada 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene.

35. Stoga se zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

36. Točno je da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena (tek) apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva ČZ, jer joj je prethodno tuženik dao sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo. 37. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

38. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

39. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

40. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

41. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

42. Stoga, kao što je to već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je upitno je li u konkretnom slučaju za ČZ bila razumljiva, u smislu je li ona bila od strane tuženika potpuno informirana o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF (prema informacijama s kojima je tuženik tada mogao raspolagati) te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

43. Ako se utvrdi da ČZ valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena i, posljedično, ništava.

44. Stoga je na prijedlog tuženika izveden dokaz saslušanjem ČZ kao svjedoka (napominje se da u ovom postupku nije predloženo saslušanje zaposlenika banke – tuženika koji je u konkretnom slučaju pregovarao s ČZ u pogledu sklapanja Ugovora o kreditu).

45. Svjedokinja ČZ je iskazala da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kreditiranja kupnje osobnog automobila, pri čemu da su joj u banci rekli da s obzirom na njezina mjesečna primanja može dobiti isključivo kredit s valutnom klauzulom u CHF. Izjavila je da nije mogla pregovarati u pogledu sadržaja ugovora, da joj je odredba ugovora da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF bila jasna i razumljiva, ali da ona nije razumjela određene bankarske termine te da joj prilikom sklapanja Ugovora o krediti niti tuženik, niti javni bilježnik koji je ugovor solemnizirao, nisu objasnili što je to valutna klauzula, a niti da joj je javni bilježnik išta pojašnjavao u pogledu tog ugovora. Iskazala je da je upravo ona otplaćivala anuitete predmetnog kredita.

46. Uzevši u obzir iskaz navedene svjedokinje, iz kojeg proizlazi da je svjedokinji nuđeno isključivo sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da ista prije sklapanja Ugovora o kreditu nije od strane zaposlenika tuženika dobila ikakve informacije o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, iako svjedokinja tvrdi da razumije odredbu ugovora da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, očito je da svjedokinji nitko nije pojasnio razliku između korištenja kredita s valutnom klauzulom u EUR od kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nitko joj nije pojasnio zašto su redovne kamate na kredite s valutnom klauzulom u EUR znatno više od kamata na kredite s valutnom klauzulom u CHF, a što je bilo presudno da se svjedokinji s obzirom na njezina primanja uopće odobri predmetni kredit. Osim toga, očito je da svjedokinji nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je ista imala saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na valutu Euro, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak. 47. Stoga, budući da svjedokinja nije dobila odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

48. Valja napomenuti da je bez pravnog uporišta stav tuženika da sama činjenica da je RZ imala mogućnost sklapanja ugovora o kreditu za financiranje kupnje vozila s različitim valutnim klauzulama (u EUR i u CHF) znači da se je o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

49. Prije svega, iz iskaza ČZ proizlazi da ona niti nije imala mogućnost odabira po pitanju ugovaranja valute kreditne obveze, ali sve i da jest, nesporno je da je visina kamatne stope redovnih (ugovornih) kamata ovisila prvenstveno o valuti kreditne obveze, dakle, ako bi se ugovorila valutna klauzula u EUR ili bi valuta obveze glasila u HRK, tada bi stopa redovnih kamata bi bila značajno viša od one koja se je primjenjivala na ugovore s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošaču ČZ nitko od strane tuženika nije objasnio zašto je kamatna stopa ugovornih kamata na kredite u CHF toliko niža nego kod kredita u EUR.

50. Stoga ČZ nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, dakle, ista nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, što je, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

51. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač (korisnik kredita) ČZ imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO- a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

52. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

53. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

54. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je ČZ ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

55. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

56. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

57. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

58. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

59. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

60. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

61. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ČZ u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne valutne klauzule u švicarskim francima.

62. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

63. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali posljednjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 28. veljače 2006. (čl. 7. Ugovora o kreditu), a iz otplatnog plana tuženika proizlazi da je kredit isplaćen korisniku kredita 31. listopada 2005., da je prvi anuitet dospio 30. studenog 2005., a posljednji 31. listopada 2012.

64. Iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.

65. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a koje prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

66. S obzirom da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., to proizlazi da zastara nije nastupila (nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na restitucijske zahtjeve).

67. Dakle, u konkretnom predmetu primijenjeno je, po pitanju zastare, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., a ne ranije pravno shvaćanje koje je zauzeto u revizijskoj presudi VSRH-a, Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe u kolektivnom potrošačkom sporu i počinje ponovno teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu.

68. Radi utvrđenja koji iznos je RZ platila tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila 818-50-3094390 od 13. listopada 2005. (uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima, ugovorenu odredbom čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koji iznos bi mu trebala platiti da nije ugovorena valutna klauzula, uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koju je banka temeljem Ugovora o kreditu isplatila korisniku kredita u kunama te koliko, uzimajući u obzir na taj način utvrđenu razliku, iznosi mjesečna anuitetna preplata korisnika kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, izražena u HRK i EUR te na koje datume je ta preplata izvršena, sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o.

69. U nalazu i mišljenju financijski vještak navodi da je korisnica kredita RZ po Ugovoru o kreditu za kupnju vozila br. 818-50-304390 po osnovi anuiteta ukupno platila 23.640,46 CHF ili 121.580,27 kn prema zaduženju banke (tabela 1. kolona 5 i 6), a kada bi se anuiteti obračunali po početnom tečaju tj. tečaju po kojem je banka isplatila kredit 17. listopada 2005. (1 CHF = 4,754735 HRK) tada da bi platila 112.404,17 kn (tabela 1. kolona 7). Anuitetna preplata po osnovi valutne klauzule u mjesecima kada je primijenjeni tečaj na dan otplate anuiteta bio veći od onog početnog (tzv. pozitivne tečajne razlike) da iznosi 11.201,14 HRK ili 1.486,63 EUR (tabela 3 kolona 8 i 9), dok negativne tečajne razlike (kada je tečaj na dan plaćanja anuiteta bio manji od početnog) ukupno iznose 2.025,04 HRK ili 268,77 EUR. Stoga da neto anuitetna preplata po osnovi tečaja, kada se od pozitivnih oduzmu negativne tečajne razlike, iznosi 9.176,10 HRK ili 1.217,86 EUR (tabela 1 kolona 13 i 14). U Tabeli 2 vještakinja je pregled mjesečnih neto anuitetnih preplata u HRK i EUR. 70. Niti jedna od stranaka nije imala prigovora na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju Vještačenja Živković d.o.o.

71. Tužitelj je odredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.486,33 EUR (pozitivne tečajne razlike) s zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.

72. Valja napomenuti da je financijski vještak utvrdio pojedinačne iznose preplate (pozitivne tečajne razlike) u kunama (Tabela 1, stupac 9), a tužitelj je te pojedinačne iznose preplate (i to ne sve, već samo veće pojedinačne iznose) konvertirao u eure prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, što je sud utvrdio provjerom svakog pojedinačnog iznosa preplate.

73. Budući da je tužbeni zahtjev, u konačnici, određen po pitanju glavnog i sporednih potraživanja, to su prigovori tuženika koji se tiču navodne nedopuštenosti stupnjevite tužbe postali bespredmetni.

74. Bespredmetni su i navodi tuženika da je tužitelj podneskom od 6. studenog 2024., kojim je konačno odredio novčani iznos čiju isplatu potražuje u ovom postupku, preinačio tužbu.

75. Naime, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (čl. 191. st. 1. ZPP-a).

76. Podneskom od 6. studenog 2024. tužitelj nije učinio ništa od gore navedenog. 77. Dakle, tužitelj je u ovom postupku najprije podnio stupnjevitu tužbu, u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, budući da bez podataka koje mu tuženik nije htio dati, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa iz Ugovora o kreditu bio dužan dati, s obzirom da je korisnik kredita na tužitelja prenio tražbine koje je imao prema tuženiku po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i bez provođenja financijskog vještačenja temeljem tih podataka, tužitelj nije mogao odrediti novčani iznos čiju isplatu potražuje po osnovi ništetne valutne klauzule. Tek nakon što je financijski vještak pribavio od tuženika potrebne podatke i izračunao iznos navedene preplate, tužitelj je mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, što je inače obveza svakog tužitelja od samog podnošenja tužbe, u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP-a, samo što se kod stupnjevite tužbe taj trenutak odgađa do dostave potrebnih podataka i/ili provedbe odgovarajućeg vještačenja. Određenjem novčanog iznosa čiju isplatu potražuje u ovom postupku tužitelj nije preinačio tužbu, već je postupio sukladno svojoj obvezi iz čl. 186. st. 1. ZPP-a te odredio tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari.

78. Budući da podneskom od 6. studenog 2024. tužba nije preinačena, nije bilo mjesta niti da sud odlučuje o njenoj dopuštenosti, a niti o istaknutom prigovoru zastare u odnosu na ''povećani tužbeni zahtjev'', pri čemu se naglašava da kada bi se i radilo o preinaci tužbe (o čemu se ovdje ne radi), da bi se radilo o nepravoj preinaci, u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a, kojoj se tuženik ne može protivi te da se u tom slučaju zastara prekida već podnošenjem prvotne tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. – pravno shvaćanje Su- IV-123/2024-5, točka 2.).

79. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, jer su isti jasni i logični te, stoga objektivno provjerljivi te izrađeni u skladu s pravilima konkretne znanosti i struke.

80. S obzirom da su svi prigovori tuženika otklonjeni te da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik po osnovi ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu primio iznos od 1.486,33 EUR, koji iznos ne bi primio da se je za cijelo vrijeme otplate primjenjivao početni tečaj za CHF (pri čemu tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine po osnovi ispunjenja ugovora u visini utvrđenih negativnih tečajnih razlika, niti je u tom pogledu podnio kompenzabilnu protutužbu), to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatu navedenog iznosa s zateznim kamatama na iznos od:

- 1,03 EUR od 1. prosinca 2005. do isplate,

- 3,35 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- 3,97 EUR od 23. siječnja 2009. do isplate,

- 7,60 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 0,07 EUR od 19. veljače 2009. do isplate,

- 8,47 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 6,35 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 6,79 EUR od 23. svibnja 2009. do isplate,

- 3,29 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 0,02 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 0,75 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 1,43 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 2,78 EUR od 24. rujna 2009. do isplate,

- 2,64 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 0,03 EUR od 24. listopada 2009. do isplate,

- 1,30 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- 9,78 EUR od 6. siječnja 2010. do isplate,

- 8,83 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 8,16 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 12,12 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 11,37 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 12,84 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 25,51 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 22,90 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 30,54 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 26,69 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 25,45 EUR od 11. studenog 2010. do isplate,

- 33,03 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 0,17 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 44,76 EUR od 19. siječnja 2011. do isplate,

- 38,22 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate,

- 37,75 EUR od 12. ožujka 2011. do isplate,

- 1,11 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 34,59 EUR od 2. travnja 2011. do isplate,

- 1,16 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 37,45 EUR od 4. lipnja 2011. do isplate,

- 50,09 EUR od 10. lipnja 2011. do isplate,

- 1,19 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 52,62 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 66,46 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,

- 61,13 EUR od 13. rujna 2011. do isplate,

- 4,01 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 48,85 EUR od 18. listopada 2011. do isplate,

- 52,05 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- 51,48 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 2,80 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 52,25 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate,

- 2,96 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- 55,20 EUR od 21. veljače 2012. do isplate,

- 2,21 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 56,37 EUR od 24. ožujka 2012. do isplate,

- 0,13 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 56,29 EUR od 12. travnja 2012. do isplate,

- 0,10 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 57,78 EUR od 3. svibnja 2012. do isplate,

- 0,22 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 115,86 EUR od 4. srpnja 2012. do isplate,

- 1,66 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 55,99 EUR od 30. kolovoza 2012. do isplate,

- 0,67 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 55,72 EUR od 28. rujna 2012. do isplate,

- 53,67 EUR od 23. listopada 2012. do isplate,

- 56,57 EUR od 7. prosinca 2012. do isplate.

81. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

82. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

83. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.486,33 EUR (nakon što je tužitelj konačno odredio tužbeni zahtjev po pitanju novčanog iznosa čiju naplatu potražuje u ovom postupku, taj iznos smatra se vrijednošću predmeta spora od početka predmetne parnice) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 42 OT-a), za ročište od 11. ožujka 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 42 OT-a), za ročište od 24. svibnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 42 OT-a), za podnesak od 7. studenog 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 42 OT-a), za ročište od 19. studenog 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 42 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 181,50 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/), za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe) i za plaćeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 EUR, dakle, ukupno mu pripada 2.084,59 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

84. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, a kako tužitelj zahtijeva njihovu isplatu po višoj stopi (onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo je u donosu na razliku između navedene dvije stope zateznih kamata odbiti tužbeni zahtjev.

85. Ne pripada mu naknada za neosnovani prigovor od 15. rujna 2023. protiv rješenja o pristojbi, niti za dodatnu pristojbu naplaćenu iz razloga što nije pravovremeno i svojevoljno platio puni iznos sudske pristojbe za tužbu, budući da su mu ti troškovi nastali njegovom vlastitom krivnjom pa ne može iste prevaliti na tuženika po načelu uspjeha u parnici.

86. Osim toga, ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

87. Stoga je preko iznosa od 2.084,59 EUR do zahtijevanog iznosa od 4.474,29 EUR, za iznos od 2.389,70 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan. 88. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici