REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7085/2019-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Eneji Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. studenog 2024. godine u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Maje Hrvoj, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 20. prosinca 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu koji je solemniziran 12.04.2006. kod javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba, broj ovjere OU- 439/2005 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, i to:
- dio odredbe čl. 1. "… CHF... obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.", "… uz valutnu klauzulu,...."
- dio odredbe čl. 2. "… CHF... ", "… koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke dd..." i, "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke dd", "... po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.", "…sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora, koja je promjenjiva, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša..."
- dio odredbe čl. 3. u dijela koji se odnosi ugovaranje kamatne stope bez navođenja visine. - dio odredbe čl. 7. "... CHF... po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja", "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete...", "O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."
- dio odredbe čl 23. J"...pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora."
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.232,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to na iznos od:
− 35,97 EUR od 16.11.2007. godine pa do isplate
− 35,36 EUR od 16.12.2007. godine pa do isplate
− 36,43 EUR od 16.01.2008. godine pa do isplate
− 36,26 EUR od 16.02.2008. godine pa do isplate
− 70,88 EUR od 16.03.2008. godine pa do isplate
− 70,47 EUR od 16.04.2008. godine pa do isplate
− 68,17 EUR od 16.05.2008. godine pa do isplate
− 69,03 EUR od 16.06.2008. godine pa do isplate
− 68,35 EUR od 16.07.2008. godine pa do isplate
− 68,21 EUR od 16.08.2008. godine pa do isplate
− 68,19 EUR od 16.09.2008. godine pa do isplate
− 70,80 EUR od 16.10.2008. godine pa do isplate
− 72,39 EUR od 16.11.2008. godine pa do isplate
− 70,13 EUR od 16.12.2008. godine pa do isplate
− 76,23 EUR od 16.01.2009. godine pa do isplate
− 76,29 EUR od 16.02.2009. godine pa do isplate
− 74,24 EUR od 16.03.2009. godine pa do isplate
− 74,71 EUR od 16.04.2009. godine pa do isplate
− 74,80 EUR od 16.05.2009. godine pa do isplate
− 74,00 EUR od 16.06.2009. godine pa do isplate
− 74,14 EUR od 16.07.2009. godine pa do isplate
− 100,08 EUR od 16.08.2009. godine pa do isplate
− 101,24 EUR od 16.09.2009. godine pa do isplate
− 99,95 EUR od 16.10.2009. godine pa do isplate
− 100,78 EUR od 16.11.2009. godine pa do isplate
− 100,65 EUR od 16.12.2009. godine pa do isplate
− 102,91 EUR od 16.01.2010. godine pa do isplate
− 104,37 EUR od 16.02.2010. godine pa do isplate
− 104,05 EUR od 16.03.2010. godine pa do isplate
− 105,50 EUR od 16.04.2010. godine pa do isplate
− 108,14 EUR od 16.05.2010. godine pa do isplate
− 94,48 EUR od 16.06.2010. godine pa do isplate
− 97,18 EUR od 16.07.2010. godine pa do isplate
− 97,10 EUR od 16.08.2010. godine pa do isplate
− 102,70 EUR od 16.09.2010. godine pa do isplate
− 99,43 EUR od 16.10.2010. godine pa do isplate
− 100,19 EUR od 16.11.2010. godine pa do isplate
− 70,41 EUR od 16.12.2010. godine pa do isplate
− 70,63 EUR od 16.01.2011. godine pa do isplate
− 69,77 EUR od 16.02.2011. godine pa do isplate
− 70,29 EUR od 16.03.2011. godine pa do isplate
− 70,32 EUR od 16.04.2011. godine pa do isplate
− 71,90 EUR od 16.05.2011. godine pa do isplate
− 75,26 EUR od 16.06.2011. godine pa do isplate
− 79,09 EUR od 16.07.2011. godine pa do isplate
− 66,03 EUR od 16.08.2011. godine pa do isplate
− 60,80 EUR od 16.09.2011. godine pa do isplate
− 59,04 EUR od 16.10.2011. godine pa do isplate
− 59,16 EUR od 16.11.2011. godine pa do isplate
− 59,40 EUR od 16.12.2011. godine pa do isplate
− 60,92 EUR od 16.01.2012. godine pa do isplate
− 61,38 EUR od 16.02.2012. godine pa do isplate
− 60,88 EUR od 16.03.2012. godine pa do isplate
− 60,81 EUR od 16.04.2012. godine pa do isplate
− 61,06 EUR od 16.05.2012. godine pa do isplate
− 61,50 EUR od 16.06.2012. godine pa do isplate
− 60,95 EUR od 16.07.2012. godine pa do isplate
− 60,80 EUR od 16.08.2012. godine pa do isplate
− 59,46 EUR od 16.09.2012. godine pa do isplate
− 60,61 EUR od 16.10.2012. godine pa do isplate
− 61,15 EUR od 16.11.2012. godine pa do isplate
− 60,80 EUR od 16.12.2012. godine pa do isplate
− 60,36 EUR od 16.01.2013. godine pa do isplate
− 60,22 EUR od 16.02.2013. godine pa do isplate
− 60,07 EUR od 16.03.2013. godine pa do isplate
− 61,13 EUR od 16.04.2013. godine pa do isplate
− 59,56 EUR od 16.05.2013. godine pa do isplate
− 59,31 EUR od 16.06.2013. godine pa do isplate
− 59,46 EUR od 16.07.2013. godine pa do isplate
− 59,30 EUR od 16.08.2013. godine pa do isplate
− 59,87 EUR od 16.09.2013. godine pa do isplate
− 60,24 EUR od 16.10.2013. godine pa do isplate
− 60,43 EUR od 16.11.2013. godine pa do isplate
− 61,07 EUR od 16.12.2013. godine pa do isplate
− 60,42 EUR od 16.01.2014. godine pa do isplate
− 1.854,74 EUR od 01.10.2014. godine pa do isplate
za razdoblje od 1. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od: − 35,97 EUR od 01.11.2007. godine do 15.11.2007.
− 35,36 EUR od 01.12.2007. godine do 15.12.2007.
− 36,43 EUR od 01.01.2008. godine do 15.01.2008.
− 36,26 EUR od 01.02.2008. godine do 15.02.2008.
− 70,88 EUR od 01.03.2008. godine do 15.03.2008.
− 70,47 EUR od 01.04.2008. godine do 15.04.2008.
− 68,17 EUR od 01.05.2008. godine do 15.05.2008.
− 69,03 EUR od 01.06.2008. godine do 15.06.2008.
− 68,35 EUR od 01.07.2008. godine do 15.07.2008.
− 68,21 EUR od 01.08.2008. godine do 15.08.2008.
− 68,19 EUR od 01.09.2008. godine do 15.09.2008.
− 70,80 EUR od 01.10.2008. godine do 15.10.2008.
− 72,39 EUR od 01.11.2008. godine do 15.11.2008.
− 70,13 EUR od 01.12.2008. godine do 15.12.2008.
− 76,23 EUR od 01.01.2009. godine do 15.01.2009.
− 76,29 EUR od 01.02.2009. godine do 15.02.2009.
− 74,24 EUR od 01.03.2009. godine do 15.03.2009.
− 74,71 EUR od 01.04.2009. godine do 15.04.2009.
− 74,80 EUR od 01.05.2009. godine do 15.05.2009.
− 74,00 EUR od 01.06.2009. godine do 15.06.2009.
− 74,14 EUR od 01.07.2009. godine do 15.07.2009.
− 100,08 EUR od 01.08.2009. godine do 15.08.2009.
− 101,24 EUR od 01.09.2009. godine do 15.09.2009.
− 99,95 EUR od 01.10.2009. godine do 15.10.2009.
− 100,78 EUR od 01.11.2009. godine do 15.11.2009.
− 100,65 EUR od 01.12.2009. godine do 15.12.2009.
− 102,91 EUR od 01.01.2010. godine do 15.01.2010.
− 104,37 EUR od 01.02.2010. godine do 15.02.2010.
− 104,05 EUR od 01.03.2010. godine do 15.03.2010.
− 105,50 EUR od 01.04.2010. godine do 15.04.2010.
− 108,14 EUR od 01.05.2010. godine do 15.05.2010.
− 94,48 EUR od 01.06.2010. godine do 15.06.2010.
− 97,18 EUR od 01.07.2010. godine do 15.07.2010.
− 97,10 EUR od 01.08.2010. godine do 15.08.2010.
− 102,70 EUR od 01.09.2010. godine do 15.09.2010.
− 99,43 EUR od 01.10.2010. godine do 15.10.2010.
− 100,19 EUR od 01.11.2010. godine do 15.11.2010.
− 70,41 EUR od 01.12.2010. godine do 15.12.2010.
− 70,63 EUR od 01.01.2011. godine do 15.01.2011.
− 69,77 EUR od 01.02.2011. godine do 15.02.2011.
− 70,29 EUR od 01.03.2011. godine do 15.03.2011.
− 70,32 EUR od 01.04.2011. godine do 15.04.2011.
− 71,90 EUR od 01.05.2011. godine do 15.05.2011.
− 75,26 EUR od 01.06.2011. godine do 15.06.2011.
− 79,09 EUR od 01.07.2011. godine do 15.07.2011.
− 66,03 EUR od 01.08.2011. godine do 15.08.2011.
− 60,80 EUR od 01.09.2011. godine do 15.09.2011.
− 59,04 EUR od 01.10.2011. godine do 15.10.2011.
− 59,16 EUR od 01.11.2011. godine do 15.11.2011.
− 59,40 EUR od 01.12.2011. godine do 15.12.2011.
− 60,92 EUR od 01.01.2012. godine do 15.01.2012.
− 61,38 EUR od 01.02.2012. godine do 15.02.2012.
− 60,88 EUR od 01.03.2012. godine do 15.03.2012.
− 60,81 EUR od 01.04.2012. godine do 15.04.2012.
− 61,06 EUR od 01.05.2012. godine do 15.05.2012.
− 61,50 EUR od 01.06.2012. godine do 15.06.2012.
− 60,95 EUR od 01.07.2012. godine do 15.07.2012.
− 60,80 EUR od 01.08.2012. godine do 15.08.2012.
− 59,46 EUR od 01.09.2012. godine do 15.09.2012.
− 60,61 EUR od 01.10.2012. godine do 15.10.2012.
− 61,15 EUR od 01.11.2012. godine do 15.11.2012.
− 60,80 EUR od 01.12.2012. godine do 15.12.2012.
− 60,36 EUR od 01.01.2013. godine do 15.01.2013.
− 60,22 EUR od 01.02.2013. godine do 15.02.2013.
− 60,07 EUR od 01.03.2013. godine do 15.03.2013.
− 61,13 EUR od 01.04.2013. godine do 15.04.2013.
− 59,56 EUR od 01.05.2013. godine do 15.05.2013.
− 59,31 EUR od 01.06.2013. godine do 15.06.2013.
− 59,46 EUR od 01.07.2013. godine do 15.07.2013.
− 59,30 EUR od 01.08.2013. godine do 15.08.2013.
− 59,87 EUR od 01.09.2013. godine do 15.09.2013.
− 60,24 EUR od 01.10.2013. godine do 15.10.2013.
− 60,43 EUR od 01.11.2013. godine do 15.11.2013.
− 61,07 EUR od 01.12.2013. godine do 15.12.2013.
− 60,42 EUR od 01.01.2014. godine do 15.01.2014.
− 1.854,74 EUR od 01.09.2014. godine do 30.09.2014.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.506,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2024. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 27.03.2006. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu koji je solemniziran 12.04.2006. kod javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba, broj ovjere OU-439/2005. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit u iznosu 140.900 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4.50% godišnje sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, koje se dospijevaju mjesečno, prvog dana u mjesecu. Ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina, a otplaćivat će se u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 706,38 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je otplaćen 01.10.2014. godine. Predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu ugovoreno je da je tuženik ovlašten na promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, a da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja banke. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.
2. Tužitelj u tužbi dalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je dakle pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Navodi da se odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO/05), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema čl. 272. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO/05). Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. 200/05). Navodi da je u konkretnom slučaju određena jedino kamama stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,50%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovome strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), takva je ugovorna odredba nepoštena: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ističe da se u predmetnom Ugovoru o kreditu radi o unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika o kojim odredbama stranke nisu pregovarale. Tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovomih odredbi, a svi ugovori tuženika sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Predmetni Ugovor sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Isto tako, ni Opći uvjeti poslovanja tuženika ne sadrže precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Kamatne stope tuženik je mijenjao jednostrano, bez pregovora s tužiteljem. Tuženik je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojim je tuženiku omogućio da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo; tužitelj je bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora jer se radilo o tipskom ugovoru te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora jer mu, između ostalog, nije objašnjeno zbog čega je kamatna stopa promjenjiva niti mu je objašnjeno što može utjecati na promjenu kamatne stope. Osim toga, prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tužene i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke. Navodi da prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.
3. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu koji se odnosi na primjenu Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d., a koje odredbe su sadržane u člancima 1., 2., 3., 7. i 23.J, te potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove isplatu iznosa od 54.987,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 15.01.2022. i 13.03.2023. godine uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 7.232,38 EUR/54.492,33 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
4. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja budući iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Ističe da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora, kao i u članku 23. P Ugovora. Navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Ističe da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane O guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Oguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila na valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Ističe da se od 01.01.2013. kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Prema tome, počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Prema tome, od 01.01.2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Osporava tužitelju status potrošača. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
5. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 3206301354 od 27.03.2006.g., dopis tuženika od 25.10.2018., otplatni plan, promet po kreditu, Opće uvjete poslovanja, ugovor o kupoprodaji nekretnine od 26.09.2014., kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao svjedoka DK i tužitelja kao stranku, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
7. Uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206301354 (list 9-14 spisa) kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 27.03.2006.g. u iznosu kunske protuvrijednosti od 140.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1), da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje (čl. 2), da rok otplate kredita iznosi 30 godina (čl. 3), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 706,38 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te da se kredit odobrava za kupnju kuće u [adresa] (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.
8. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.
9. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, valja reći da nije sporno da su anuiteti uplaćeni radi otplate kredita s osnove ugovorne obveze tužitelja, što znači da su uplate vršene u ime i za račun tužitelja, pa nije od pravno relevantnog značaja za ovu pravnu stvar dokazivati da je uplate vršio osobno tužitelj. 10. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 27. ožujka 2006. godine sklopio s tuženikom predmetni ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 140.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit je bio namijenjen za kupnju kuće na adresi u [adresa], a za rješenje stambenog pitanja njegove obitelji. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu se kod tuženika i u drugim bankama raspitivao o mogućnosti realizacije stambenog kredita, te mu je predmetni kredit u švicarcima prezentiran kao najpovoljniji i isti je zbog najniže kamatne stope i prihvatio. Predmetni ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen od strane banke i isti mu je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi, tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Prije potpisa ugovor je pročitao i bilo mu je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, međutim nije mu bilo poznato da bi se rata kredita zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja mogla toliko znatno povećati, a da mu je to bilo poznato takav ugovor ne bi potpisao. Nitko od djelatnika banke nije ga upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF. Sjećam se da mu je u banci rečeno da je kamatna stopa promjenjiva, ali da je u Europi trend da se kamatne stope smanjuju i da bi se tokom vremena kamatna stopa i po njegovom kreditu mogla smanjiti, ali nitko ga nije upozorio da bi se kamatna stopa mogla povećati. Nakon što se rata kredita znatno povećala, više nije imao financijskih mogućnosti otplaćivati kredit i zbog toga je kuću odlučio prodati, te je od dijela kupoprodajne cijene zatvoren predmetni kredit. Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopio je s DK **.**.2014. tako da je DK od dijela kupoprodajne cijene zatvorio predmetni kredit. Prije sklapanja kupoprodajnog ugovora s DK u banci se raspitao o ostatku duga po predmetnom kreditu i nakon što mu je tuženik dao točni podatak o iznosu koji je potreban za zatvaranje predmetnog kredita s DK sklopio je kupoprodajni ugovor u kojem je točno naveden iznos koji je potrebno uplatiti na račun tuženika za zatvaranje predmetnog kredita. U banci mu je rečeno da je CHF stabilna valuta i da se u budućnosti ne bi trebala povećavati, a to mu je rekla djelatnica banke čijeg imena se više ne sjeća. U banci nije dobio otplatni plan u drugoj valuti, ali je dobio informaciju o visini rate u eurima koja bi bila minimalno oko 500 kn viša. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva niti nositelj obrta.
11. Iz iskaza svjedoka DK proizlazi da je dana 26. rujna 2014. godine sklopio s tužiteljem ugovor o kupoprodaji nekretnine i to kuće u [adresa] u [adresa] za iznos od 130.000,00 EUR-a. Dio kupoprodajne cijene uplatio je tužitelju za zatvaranje predmetnog kredita koji je tužitelj sklopio sa Zagrebačkom bankom d.d. i to na način da je podigao kredit u RBA d.d., u iznosu od 60.000 EUR-a i taj iznos je uplatila RBA na račun kredita u Zagrebačkoj banci, a preostali dio iznosa potrebnog za zatvaranje kredita tužitelja uplatio je osobno na račun kredita u Zagrebačkoj banci, a ostatak kupoprodajne cijene uplatio je direktno prodavatelju na njegov račun. Napominje da je nakon te uplate dobio brisovno očitovanje od Zagrebačke banke, jer je njegovom zadnjom uplatom zatvoren predmetni kredit tužitelja. Na pitanje punomoćnika tužitelja je li uplata na partiju kredita tužitelja vršena na temelju dokumenta koji je izdao tuženik odgovara da je od Zagrebačke banke dobio dokument na kojem je bio iskazan iznos preostalog kredita, IBAN i poziv na broj na koji se treba izvršiti uplata dijelom RBA, a dijelom on osobno, te je u cijelosti postupljeno po nalogu tuženika.
12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze tužitelja i svjedoka kao iskrene, logične i uvjerljive, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu, a na njihove iskaze niti tuženik nije imao primjedbi.
13. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
15. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
16. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
17. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
18. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.
19. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
20. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.
21. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd. 22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
23. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
24. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.
25. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koju propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o njoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.
26. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
27. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
28. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
29. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv presude spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
30. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
31. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
32. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
33. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018.-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotno onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.
34. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik do okončanja ovog postupka takve posebne okolnosti nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Nadalje, glede ovog prigovora sud ističe da je iz sadržaja samog ugovora o kreditu, konkretno članka 6. naslovljenog: "Namjena kredita" razvidno da je namjena kredita bila kupnja kuće u [adresa], te da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, sud smatra da je riječ o potrošačkom kreditu.
35. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). Tužitelj jest fizička osoba, a ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je radi kupnje kuće u [adresa], dakle očigledno radi rješenja stambenog pitanja njegove obitelji, što tužitelj tijekom postupka i tvrdi, te je u tome smislu on potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP-a. Osim toga, iz iskaza tužitelja prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju kuće na adresi u [adresa], a za rješenje stambenog pitanja njegove obitelji.
36. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu koji se odnosi na primjenu Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d. (točka I. izreke), sve kako to predlaže tužitelj.
37. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
38. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da temeljem spisu priložene dokumentacije utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 4,50% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 27. ožujka 2006. godine.
39. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 4,50% iznosi 54.492,33 kn, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumima njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.
40. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju iz razloga što je vještak je izostavio razdoblje od 01.02.2014. do 01.10.2014. kada su razlike bile negativne, no, međutim, uzeo je u obzir razliku nastalu prilikom prijevremene otplate kredita na dan 01.10.2014. Navodi da je vještak uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, a također uzimao je samo kamatnu stopu kada je bila veća od početno ugovorene.
41. Na prigovore tuženika sudski vještak Petra Blašković očitovala se podneskom od 15. studenog 2021. u kojem navodi da je zadatak vještaku bio utvrditi izračun preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih povećanja kamatne stope. Prilikom prijevremene otplate kredita tužitelj je platio veći iznos nego što bi ga platio da nije došlo do promjene kamatne stope obzirom da je u prethodnim razdobljima od dana uzimanja kredita do 01.02.2014.g. dolazilo do rasta kamatne stope te na razliku u više plaćenom prijevremenom otplatom nije od utjecaja pad kamatne stope (koja je u tom trenutku bila u primjena) već prethodni rast. Stoga je vještak, suprotno tvrdnjama tuženika, u cijelosti izvršio dodijeljeni mu zadatak. Opreza radi, ukoliko sud zauzme stav da se imaju uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelju anuitet za otplatu bio niži od početnog anuiteta u Tabeli 1.a. vještak je dao i izračun manje plaćenog zbog niže kamatne stope koja je primijenjena. Stoga, ukoliko se uzimaju razdoblja u kojima je anuitet za otplatu bio niži od početnog anuiteta, zbog smanjenja kamatne stope, zbog rasta kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 54.492,33 kn (istovjetno izvornom nalazu i mišljenju te iskazano u Tabela 1.a. stupac '12'), dok je u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početnu manje platio po osnovu promjene kamatne stope iznos od 3.489,59 kn (Tabela 1.a. stupac '13') slijedom čega ukupna razlika zbog rasta i pada kamatne stope iznosi 51.002,74 kn (Tabela 1.a. stupac '11').
42. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo, te sukladno čl. 258. ZPP-a. Vještak je odgovorio na iznesene prigovore tuženika i dopunio nalaz i mišljenje, te sud smatra da su pisanim očitovanjem i dopunom nalaza i mišljenja otklonjeni prigovori, a tuženik na isto nije prigovarao. Stoga takvi prigovori tuženika (tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka) ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, budući je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio.
43. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu precizirao podneskom od 15. siječnja 2022. odnosno 13. ožujka 2023., sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka (osim u dijelu tijeka kamata), a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.232,38 EUR prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO). Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Budući tužitelj potražuje kamate na pojedine iznose od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a ne od dana kada je iste plaćao, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za isplatu kamata na pojedine iznose za vremensko razdoblje od dospijeća (koji datum dospijeća je definiran ugovorom kao prvi u mjesecu, čl. 7. Ugovora) do datuma plaćanja iznosa pojedinog anuiteta, a koji datumi plaćanja su razvidni iz Tabele sadržane u nalazu i mišljenju vještaka, slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke ove presude. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
44. Sud napominje da nije uzeo u obzir izračun vještaka glede tzv. negativne razlike, dakle iznose razlika u anuitetima koje je tužitelj platio po kamatnoj stopi nižoj u odnosu na početno ugovorenu, jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primio da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bio dužan vratiti. Osim toga, iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, ne proizlazi kako bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvario pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Stoga ovaj sud smatra da su neosnovani navodi tuženika kako treba uvažiti i razdoblje kada su anuiteti bili niži od početnog anuiteta zbog smanjenja kamatne stope ("negativne razlike") jer se ovdje ne radi o uzajamnim vraćanjima i to stoga što plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene, tužitelj nije ni primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio.
45. Pri tom je potrebno navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18.12.2023., točka 20.).
46. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO). Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 13. lipnja 2014. godine, pa kako je tužitelj podnio tužbu dana 11. lipnja 2019. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.
47. U odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na preinačeni dio tužbe odnosno povećani dio tužbenog zahtjeva potrebno je navesti da je odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a jasno propisano da preinaku tužbe čini i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva. Međutim, jednako tako je odredbom čl. 241. st. 1. ZOO-a jasno propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe. Ako je riječ o povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva, činjenične, pa čak niti pravne osnove tužbe, onda je taj zahtjev već podnesen a budući da je podnesen, prekid zastare ostvaren je njegovim podnošenjem, dakle, nije ostvaren time što je taj podneseni tužbeni zahtjev povećan zahtjevom za dosudu daljnjeg iznosa naknade. Stoga u slučaju povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba. U konkretnom slučaju tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 15. siječnja 2022. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, čime tužba nije preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev smanjen sa tužbom zahtijevanih 54.987,30 kn/7.298,07 EUR na 54.492,33 kn/7.232,38 EUR, pa iako je tužitelj tim podneskom povisio pojedine mjesečne iznose čiju isplatu traži, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kad je podnesena tužba. Slijedom toga, tuženikov prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva.
48. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 5. i čl. 155. ZPP-a.
49. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 18.06.2020., 28.03.2023. i 31.10.2024.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podnesaka od 15.01.2022. i 13.03.2023. po 25 bodova (Tbr. 8/4), za pristup na ročište 04.06.2020. 25 bodova (Tbr. 9/5) i za zastupanje na ročištu 15.09.2020., 09.11.2021., 16.03.2023. i 05.11.2024.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1), odnosno ukupno 875 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno važećoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 2.187,50 eura. Tužitelju je nadalje priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 119,45 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat parnični trošak u iznosu od 2.506,03 eura. Tako priznati trošak tužitelju je u cijelosti i dosuđen budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (tijek kamata), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
50. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 20. prosinca 2024. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
