REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1873/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja UČĐ VL. OBRT ZA USLUGE I TURIZAM [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima UČ, Meliti Babić i Luki Antunović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćniku Davoru Bubalu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate 222,19 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 14. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju UČĐ VL. OBRT ZA USLUGE I TURIZAM [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 (petnaest) dana iznos od 222,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976 u roku od 15 (petnaest) dana isplati zateznu kamatu na iznos od 222,19 EUR od 3. travnja 2024. do 18. svibnja 2024. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 100,38 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 125,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi (list 1.-7. spisa) i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da je tražbina o kojoj je riječ u ovom postupku nastala povodom prometne nezgode koja se dogodila 9. veljače 2024. i u kojoj je nastala šteta na vozilu marke ŠKODA OCTAVIA reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika – osiguranika Car Fleet Management d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 58392172201. Predmetnu štetu tuženik je obvezan naknaditi kao odgovorni osiguratelj sukladno ugovorenoj polici kasko osiguranja prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su te su tuženikovi djelatnici nakon izvršene procijene štete 19. ožujka 2024. sastavili zapisnik o izvidu štete referentni broj: 248203201245. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je 30. travnja 2024. poslao oštećeniku ponudu o svojem obračunu štete a 8. svibnja 2024. oštećeniku isplatio iznos osigurnine, ali ne u cijelom iznosu naznačenom na računu izdanom za popravak vozila. Oštećenik je odlučio popraviti automobil kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno oštećenikovom zahtjevu popravio odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja u skladu s pravilima struke. Tužitelj ukazuje na to da je oštećenik ovlašten slobodno odabrati radionicu u kojoj će popraviti oštećeni automobil te da u tom smislu nije vezan tuženikovim uputama kojoj radionici se valja obratiti niti tuženikovim stavovima o opravdanosti cijene pojedinih popravaka. Tužitelj je za svoju uslugu ispostavio račun br. 83/01/2 s osnovicom u iznosu od 505,03 EUR, uzimajući u obzir oštećenikovo pravo na odbitak 100% PDV- a. Tuženik je unatoč tome što je dužan naknaditi cjelokupni iznos računa isplatio samo 282,84 EUR dok ovdje utuženu razliku od 222,19 EUR odbija isplatiti, pozivajući se na to da taj iznos obuhvaća cijenu sata rada limara i lakirera koju tuženik priznaje kao i odobreni potrošni materijal lakirera. Tuženik na svojem izvidu štete obračunava potrošni materijal lakirera u iznosu od točno 80% stvarnog potrošnog materijala lakirera i to 132,36 EUR. Tuženikov obračun u Audatex kalkulaciji je podešen da prizna 80% stvarnog potrošnog materijala lakirera, a pravi izračun u postotku od 100%, i to 165,45 EUR, je prikazan u računu popravka tužitelja. Budući da je tužitelj u cijelosti zakonito i pravilno izvršio popravak automobila i da mu je oštećenik tražbinu u iznosu od 222,19 EUR valjano prenio ugovorom o cesiji, tužitelj sada prema osiguravajućem društvu ima ista prava koja je prethodno imao oštećenik te je od njega ovlašten od njega potraživati ovdje utuženi iznos.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 69. - 71. spisa) i daljnjem tijeku postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj u tužbi pogrešno tvrdi da tuženik nameće, ograničava ili određuje cijenu sata tužiteljevog rada odnosno cijenu sata rada sličnih pružatelja usluga popravka vozila. S tim u vezi ukazuje na to da je isti bio u ugovornom odnosu sa svojim osiguranikom, ovdje oštećenikom, te da je taj osiguranik pristao na uvjete koji su sastavni dio police. Tužitelj kao stjecatelj tražbine ne može od tuženika zahtijevati više nego što bi do njega mogao zahtijevati oštećenik. S tim u vezi ukazuje na to da je prilikom procijene štete tuženikov procjenitelj osiguraniku ukazao na odredbe Uvjeta kasko osiguranja u skladu s kojima mjesto popravka određuje tuženik, stoga nije točno da bi Uvjetima bila propisana cijena sata rada popravka, već je određeno da tuženik određuje mjesto popravka, a što mu je dopušteno jer je vraćanje u prvobitno stanje u interesu oštećenika. To ne znači i da oštećenik mora postupiti u skladu s tom uputom, ali budući da je upozoren da će se troškovi popravka u drugoj radionici priznati u visini kalkulacije cijene popravka vozila u predloženim servisima svjesnim i voljnim zaobilaženjem upute izgubio je pravo zahtijevati puni iznos popravka kod druge auto radionice. Tuženik ukazuje i na to da je oštećenik svojim postupanjem pridonio povećanju visine štete. Naposljetku ukazuje i na to da službeni cjenik tužiteljeve radionice sadrži proizvoljno određene cijene popravka, te da kao takav ne obvezuje treće strane. Temeljem svega naprijed navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu i to: račun A II 83/01/2 od 18. travnja 2024. s danom dospijeća 18. svibnja 2024. (list 9. spisa), ispis - prometne stavke- Potvrda uplate (list 10. spisa), ponudu bez I/S (list 11. spisa), izvid štete broj 248203201245 (list 12. spisa), policu Kasko osiguranja cestovnih vozila broj 03068200077689 (list 13. i 14. spisa), prijavu i zahtjev za naknadu štete automobilskog kaska (list 15. i 16. spisa), prometnu dozvolu za vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] (list 17. spisa), cjenik Auto Habek-a (list 18. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 19. i 20. spisa), notifikaciju o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 21. i 22. spisa), pisano očitovanje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (list 32. i 33. spisa), mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 48. – 51. spisa), uputu o radionici za popravak vozila Adriatic osiguranja (list 72. – 73. spisa), Uvjete za kasko osiguranje cestovnih vozila (list 76. – 113.), e-mail korespondenciju s uputom o radionici za popravak vozila Adriatic osiguranja prema Car fleet menagment d.o.o. (list 114. i 115. spisa), izvid štete broj 248203201245 (list 116. spisa). Sud je uzeo u obzir sudsku praksu dostavljenu u spis ali ista, u skladu sa zakonom, budući da se ne odnosi na presuđenu stvar među strankama, ne predstavlja dokaz u smislu mjerodavnih zakonskih odredbi.

4. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja ni ovlaštene osobe oštećenika, dokaz saslušanjem tuženikovog procjenitelja Stipe Kovača, zatim dokaz traženjem od tužitelja da dostavi račune popravka vozila izdane fizičkim osobama za 2024. godinu uz dokaz o plaćanju istih, dokaz traženjem od Autocentra Agram i Autocentra Remetinec podatka o cijeni sata lakirera, dokaz financijskim odnosno prometnim vještačenjem utvrđivanja cijene sata lakirera u mjestu i vrijeme popravka vozila u ovlaštenim i neovlaštenim servisima te prometno vještačenje na okolnost može li se predmetno vozilo vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete u servisu Autocentar Agram i Autocentar Remetinec jer te dokaze nije smatrao svrsishodnima ni ekonomičnima u ovom postupku te je i bez njihova provođenja, temeljem zakonskih ovlasti koje sud ima, mogao donijeti odluku u ovom postupku.

5. Vezao na izbor dokaza koji su izvedeni valja ukazati na to da je u ovom postupku riječ o sporu male vrijednosti. Odredbom čl. 464.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) određeno je da u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako je sud izveo dokaz saslušanjem stranaka.

6. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te je na temelju rezultata provedenog postupka i primjenjujući ovlast odlučivanja po slobodnoj ocjeni iz odredbe čl. 464.a ZPP-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Tužitelj od tuženika traži isplatu od 222,19 EUR s pripadajućim kamatama od dana dospijeća računa br. 83/01/2 ispostavljenog za izvršene popravke automobila oštećenog u prometnoj nesreći.

8. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. U vezi s aktivnom legitimacijom valja razmotriti odredbe mjerodavnog zakona o prijenosu tražbine. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟ br. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23 dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, pri čemu u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja prelaze i sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Za ustup tražbine u skladu s odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Prema odredbi čl. 88. st 4. u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju. Odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a propisano je da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

10. Iz Ugovora o ustupanju tražbine (list 19. i 20. spisa, dalje: Ugovor o ustupanju) proizlazi da je tužitelj (Primatelj tražbine u tom ugovoru) popravio štetu nastalu oštećeniku Društvu Car fleet management d.o.o. (Ustupitelj tražbine u tom ugovoru), da je za to ispostavio račun 83/01/2 u iznosu 631,29 EUR (PDV uključen) (čl. 1. st. 1.1. Ugovora o ustupanju), kod kojeg je osnovica za obračun 505,03 EUR, koji je osiguravajuće društvo Adriatic osiguranje d.d. (Dužnik u tom ugovoru) podmirilo u iznosu od 282,84 EUR (čl. 1. st. 1.3. Ugovora o ustupanju). Ustvrđeno je Dužnik stoga duguje Ustupitelju iznos od 222,19 EUR. Ugovorom o ustupanju je Ustupitelj (ovdje oštećenik Društvo Car fleet management d.o.o.) ustupio Primatelju tražbine (ovdje tužitelju) tražbinu u navedenom iznosu od 222,19 EUR pa Primatelj tražbine (ovdje tužitelj) sada taj iznos ima pravo potraživati od Dužnika (ovdje tuženika) (čl. 1. st. 1.3. Ugovora o ustupanju). Iz obavijesti koja prileži spisu proizlazi da je Dužnik uredno obaviješten o tom ustupanju (list 21. i 22. spisa).

11. Budući da iz priloženih dokaza ni na koji način ne proizlazi da je prijenos tražbine bio zakonski ili ugovorno zabranjen niti da su postojali drugi nedostaci u vezi s prijenosom, sud je utvrdio da je tuženikov prigovor nepostojanja aktivne legitimacije neosnovan jer je tražbina valjano prenesena. Pritom valja naglasiti da prenesena tražbina u iznosu od 222,19 EUR do sada nije podmirena ni Prenositelju tražbine (ovdje oštećeniku) ni Primatelju tražbine (ovdje tužitelju).

12. Budući da Primatelj tražbine ima ista prava prema Dužniku kao Ustupitelj tražbine, u nastavku valja utvrditi koja prava je društvo Car fleet management d.o.o. kao Ustupitelj imalo prema društvu Adriatic osiguranje d.d. kao Dužniku temeljem predmetnog štetnog događaja i njihovog ugovornog odnosa.

13. Odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

14. Šteta se u smislu odredbe čl. 1085. st. 1. ZOO-a popravlja prije svega uspostavljanjem prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće davanjem odgovarajućeg iznosa novca (čl. 1085. st. 2. ZOO-a).

15. Iz izvida štete broj 248203201245 (list 12. spisa) proizlazi da je Adriatic osiguranje pregledalo 19. ožujka 2024. oštećeno vozilo oštećenika Društva Car fleet management d.o.o. povodom prometne nezgode od 9. veljače 2024. Za to isto vozilo i navedeno oštećenje Adriatic osiguranje izdalo je ponudu Društvu Car fleet management d.o.o. na iznos od 282,84 EUR (list 11. spisa). Društvo Car fleet management d.o.o. obratio se Adriatic osiguranju sa zahtjevom za isplatu naknade štete (list 15 i 16. spisa), dok je dopisom od 10. lipnja 2024. tuženik obaviješten o ustupanju tražbine ovdje tužitelju. Tuženik je oštećeniku 8. svibnja 2024. isplatio iznos od 282,84 EUR (list 10. spisa). Spisu prileži i račun 83/01/2 koji je 18. travnja 2024.. tužiteljo izdao oštećeniku Društvu Car fleet management d.o.o. s navedenim autolimarskim i autolakirerskim radovima i potrošnim materijalom, na kojem je naznačeno da je riječ o automobilu registarskih oznaka [registarska oznaka] uz bilješku „prema izvidu štete Adriatic osiguranje br. 2482032011245‟.

16. Sud smatra da je pregled vozila, procjena štete i isplata nespornog iznosa od 282,84 EUR izvršena na temelju postojećeg ugovora o kasko osiguranja između Društva Car fleet management d.o.o. i Adriatic osiguranja d.d. koji se nalazi na listu 13. i 14. spisa, a što među ostalim nije ni sporno među strankama. Nije sporno ni to da su izvršena procjena štete, izvršeni popravak automobila, izdavanje računa i njegovo djelomično plaćanje izvršeni upravo povodom štetnog događaja od 9. veljače 2024. za automobil registracijskih oznaka [registarska oznaka] jer se taj datum i registracijska oznaka nalaze na dokumentima u vezi s naprijed navedenim elementima.

17. Sud je dakle utvrdio da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj po oštećenikovom zahtjevu popravio oštećenja nastala u prometnoj nesreći 9. veljače 2024. te je za to ispostavio račun 83/01/2 u ukupnom iznosu od 631,29 EUR (PDV uključen) kod kojeg je osnovica za obračun 505,03 EUR, od kojeg je tuženik temeljem ugovora o kasko osiguranju i izvida štete isplatio nesporni iznos od 282,84 EUR. 18. Stoga valja zaključiti da je iz perspektive oštećenika iznos štete u ovom slučaju trošak uspostave prijašnjeg stanja odnosno iznos naznačen na računu za popravak automobila 631,29 EUR (PDV uključen). Budući da oštećenik ima pravo zatražiti i manje od onoga što mu se temeljem zakona duguje, odnosno iznos računa umanjen za 100% PDV-a, dakle 505,03 EUR, sud uzima u obzir da je to tražbina koju je oštećenik imao, a tužitelj sada ima prema osiguravajućem društvu jer je to iznos za koji oštećenik i sada tužitelj smatraju da je za njega umanjena oštećenikova imovina zbog popravka vozila.

19. Vezano za osnovu temeljem kojeg oštećenik može zahtijevati isplatu iznosa štete od tuženika kao osiguravajućeg društva, valja uzeti u obzir odredbu čl. 921. ZOO- a kojom je propisano da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

20. Kod osiguranja imovine, odredbom čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja te da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. S druge strane, odredbom čl. 949. st. 4. ZOO-a propisano je da su pravovaljane odredbe ugovora kojima se naknada ograničuje na manji iznos od iznosa štete.

21. Vezano za visinu štete, tuženik ne osporava tužiteljev broj utrošenih sati rada (razvidno na listu 9. spisa u rubrici računa pod nazivom „količine‟) jer taj broj, među ostalim, odgovara tuženikovoj procjeni potrebnih sati rada za popravke oštećenja u ovom slučaju (razvidno iz kategorije tuženikovog zapisnika „radno vrijeme popravka‟ i „limar‟ - 2,00 h te „lakirer‟ - 4,10 h na listu 12. spisa). Tuženik osnovu i visinu tužbenog zahtjeva osporava navodeći da, u slučaju kada oštećenik odstupi od tužiteljeve upute u kojoj radionici valja popraviti vozilo, tada nema pravo na naknadu troška popravka koji bi bio veći od onoga koji bi naplatila radionica u koju je tuženik uputio oštećenika. U naravi taj iznos predstavlja razliku između cijene sata rada limara i lakirera od 55,00 EUR po satu koju obračunava tužitelj i cijene koju tuženik smatra primjerenom odnosno one koja bi oštećeniku bila naplaćena u radionici u koju ga je uputio tuženik.

22. Pritom tuženik naglašava to da odredba Uvjeta za kasko osiguranje prema kojoj oštećenik ne bi imao pravo na naknadu pune štete u slučaju da ne poštuje tuženikovu uputu o radionici za popravak nije isto što i određivanje cijene sata rada popravka odnosno miješanje u tržišno natjecanje među serviserima na tržištu za popravak vozila. To je, dakle, prvo pitanje koje sud mora razmotriti. Kao drugo, tuženikova procjena štete i tužiteljev račun ne razlikuju se ni u kategoriji potrošnog materijala limara kojeg oboje zaračunavaju u iznosu od 4,08 EUR, već u kategoriji drugog potrošnog materijala (koji se kod tuženika naziva potrošnim materijalom lakirera) koji je tužitelj zaračunao u iznosu od 165,45 EUR a tuženik procijenio u iznosu od 132,36 EUR. Stoga valja odlučiti i o tome je li tužbeni zahtjev osnovan u tom dijelu.

23. S obzirom na naprijed navedeno, radi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva u nastavku valja ispitati po kojoj cijeni je izvršena uspostava prijašnjeg stanja, je li ta cijena zakonita i može li oštećenik, odnosno osoba na koju je prenio tražbinu, zahtijevati puni iznos popravka od osiguratelja automobila sukladno ugovoru o osiguranju.

24. Sud će se osvrnuti na zakonitost oštećenikovog izbora da automobil popravi u tužiteljevoj radionici. Sud prije svega ukazuje na to da je HANFA zauzela stav da oštećenik odnosno osigurana osoba može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila kojeg mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja (stav HANFA-e, list 41. i 42. spisa). Sud taj zaključak HANFA-e smatra osnovanim i primjenjivim u ovom slučaju jer bi u protivnom osiguravajuća društva utjecala na tržišno natjecanje među serviserima koji popravljaju automobile.

25. Sud nadalje smatra neosnovanim tuženikov argument da uvjetovanje isplate pune naknade oštećenikovim poštovanjem tuženikove upute u kojoj radionici mora popraviti vozilo nije miješanje u način određivanja cijena na tržištu. Naime, ako tuženik odredi u kojoj radionici oštećenik mora popraviti svoj automobil, tada je upravo takvim upućivanjem dao prednost određenoj radionici na tržištu pred svim ostalim radionicama u bitnome dajući do znanja da je jedina cijena za koju se sa sigurnošću može računati da će ju se naknaditi upravo cijena rada te radionice. To ne znači da je takva cijena i opravdana niti troškovno usmjerena, a niti se jamči da odabrana radionica popravak obavlja odgovarajućom razinom kvalitete. Naime, cijena rada koju odredi ta radionica postaje mjera isplativosti rada svih ostalih subjekata i može utjecati na odluku oštećenika da se obrate isključivo subjektima koje je odredio tužitelj ako žele da im isplata naknade štete bude izvjesna. Stoga određujući u kojoj radionici oštećenik mora popraviti svoj automobil da bi mu se šteta u cijelosti naknadila osiguravajuće društvo ustvari posredno ograničava cijene po kojima oštećenicima i serviserima popravak automobila postaje odnosno ostaje isplativ.

26. Vezano za tužiteljeve cijene popravka automobila, na prvom mjestu valja istaknuti da iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj cijene koje je naveo u svojem cjeniku i koje je zaračunao za popravak ovdje oštećenog vozila odredio kršenjem propisa o tržišnom natjecanju niti drugih pravila koja su se u vrijeme određivanja cijena i nastanka činjenica u ovome postupku primjenjivala u Republici Hrvatskoj.

27. Vezano za tuženikov argument da bi drugi serviseri na tržištu za isti rad naplaćivali drugačiju odnosno nižu cijenu, sud smatra da tužitelj kao serviser, u okviru poštovanja propisa o tržišnom natjecanju i ostalih pravnih pravila, ima pravo slobodno odrediti cijenu svojih radova. U tom smislu ta cijena može biti niža od, jednaka ili viša od cijene koju subjekti koji obavljaju istovrsnu djelatnost na istom području naplaćuju za istovrsne radove te ne mora biti ni prosječna cijena koju je on naplaćivao za istovrsne radove u prošlosti. Tužiteljev izbor cijene može utjecati na to hoće li kao izvršitelj određenih radova opstati na tržištu i hoće li da drugi subjekti odabrati kao svog suugovaratelja za popravak vozila, ali dok god ne krši mjerodavne propise njegov izbor cijene rada je slobodan. S tim u vezi valja naglasiti i to da je stav HANFA-e da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici, a što valja uzeti u obzir u konteksu gore obrazloženog posrednog ograničavanja cijena obveznim upućivanjem u kojim se radionicama automobil može popraviti.

28. Temeljem svega naprijed navedenoga, sud je utvrdio da je oštećenik bez povrede mjerodavnih propisa odabrao ovdje tužitelja za suugovaratelja s kojim je sklopio ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 590. ZOO-a temeljem kojega je popravljen oštećeni automobil i da je tužitelj zakonito odredio i zaračunao cijene rada limara i lakirera po satu.

29. Nadalje, vezano za cijenu kategorije potrošnog materijala, koju tuženik u svojoj procjeni naziva potrošnim materijalom lakirera i procjenjuje na 132,36 EUR, a koju je tužitelj zaračunao u svojem računu iznosu od 165,45 EUR, valja naglasiti da je sud osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu utvrdio temeljem svoje ovlasti iz čl. 464.a ZPP-a. Naime, razlika između dvije naprijed navedene procjene troška je 33,09 EUR a provođenje vještačenja na okolnost koliko je materijala stvarno bilo potrebno za popravak bi izgledno premašilo i taj iznos a moguće i cjelokupnu vrijednost predmeta spora u ovom postupku. Stoga je sud poštujući načelo ekonomičnosti postupka i temeljem naprijed navedene odredbe čl. 464.a ZPP-a utvrdio da je visina troška u tom dijelu 165,45 EUR i da je tužbeni zahtjev s tim u vezi osnovan.

30. Naposljetku valja još jednom naglasiti da ne postoji ništa u spisu predmeta što bi upućivalo na to da je oštećenik na bilo koji način doprinio nastanku štete niti nesavjesno izvršavao svoje ugovorne obaveze odabirom servisa koji zakonito posluje i koji je prema stanju spisa predmeta popravke izvršio bez nedostataka.

31. Temeljem naprijed navedenih zaključaka, sud je utvrdio da je oštećenik imao pravo zahtijevati od tuženika kao osiguravajućeg društva naknadu iznosa za popravak automobila umanjenog za cijeli PDV, dakle u visini od 505,03 EUR. Nakon što mu je tuženik isplatio iznos od 282,84 EUR, oštećeniku je i dalje prema njemu preostala tražbina iznosu od 222,19 EUR.

32. Budući da je tražbina u tom iznosu od 222,19 EUR ugovorom o cesiji valjano prenesena na ovdje tužitelja, i da navedeni u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, tužitelj isplatu navedenog iznosa može zakonito zahtijevati od dužnika.

33. Valja naposljetku napomenuti i to da ne postoji ugovorna ili zakonska osnova koja bi ograničavala pravo tužitelja kao servisera zahtijevati od tuženika kao osiguravajućeg društva ustupljenu tražbinu (ne postoji zaseban ugovorni odnos tužitelja i tuženika).

34. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a i čl. 84. st. 1. ZOO-a, čl. 1046. ZOO-a, čl. 1085. ZOO-a, čl. 921. ZOO-a, i čl. 9. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 464.a ZPP-a presudio kao u točki I. izreke presude i usvojio tužbeni zahtjev.

35. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a jer je ustupanjem glavne tražbine na tužitelja prešlo pravo zahtijevati od tuženika kao dužnika i zateznu kamatu na glavnicu. Zatezna kamata dosuđena je temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Na računu br. 83/01/2 je kao dan dospijeća naznačen 18. svibnja 2024. Tužitelj tužbom traži zateznu kamatu od ranijeg dana od dana dospijeća odnosno od 3. travnja 2024. Budući da ni oštećenik, pa ni sada tuženik nisu bili u zakašnjenju prema tužitelju prije dospijeća računa koji je on izdao, valja uzeti da tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od prvog dana nakon dana dospijeća računa, odnosno od 19. svibnja 2024. Stoga je sud dosudio zakonsku zateznu kamatu na glavnicu od 19. svibnja 2024. i odlučio kao u točki I. izreke, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate za razdoblje prije toga od 3. travnja 2024. odbio u točki II. izreke kao neosnovan.

36. Vezano za visinu zakonske zatezne kamate, sud je istu odredio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose koji ne potječu iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sud je uzeo u obzir da utužena tražbina proizlazi iz ugovora o osiguranju između oštećenika i tuženika kao osiguravajućeg društva te stoga nije riječ o ugovoru između dva trgovaca ni ugovoru između trgovca i osobe javnog prava pa je odgovarajuće uvećanje stope za tri postotna poena. Okolnost da je kasnije tražbina prenesena na pravnu osobu ne mijenja svojstvo same tražbine.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1. i 2. ZPP-a, čl. 154 st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a

38. Tužitelj je troškovnikom predanim na ročištu 8. listopada 2024. (list 134. spisa) zatražio naknadu parničnog troška za radnje nabrojene u tom troškovniku.

39. Sud je tužiteljev zahtjev za naknadom troška našao djelomično osnovanim. Sud je, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora 222,19 EUR, dosudio tužitelju trošak za sastav tužbe od 18. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR u skladu s Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine‟ br. 138/23., dalje: Odvjetnička tarifa), trošak sudjelovanja na ročištu 14. studenoga 2024. u iznosu od 50,00 EUR temeljem odredbe Tbr. 9. u vezi s Tbr. 7. i Tbr. 54. Odvjetničke tarife. Na navedene iznose sud je tužitelju dosudio i zatraženi PDV od 25% u skladu s Tbr. 46. Odvjetničke tarife, što dovodi do ukupnog troška radnji od 125,00 EUR. Nadalje, sud je tužitelju priznao osnovanim trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR temeljem odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine‟ br. 118/18. i 51/23.) u vezi s Tbr. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine‟ br. 37/23.), a potvrda o plaćanju te pristojbe nalazi se na listu 63. spisa, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR u skladu s čl. 4. st. 4. Zakona o sudskom pristojbama i Tbr. 2. i Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, jer je tužitelj obveznik plaćanja te pristojbe kao stranka koja je uspjela sa zahtjevom u sporu. Slijedom navedenoga, sud je u točki III. izreke tužitelju dosudio trošak postupka u ukupnom iznosu od 144,91 EUR.

40. Sud je u točki IV. izreke odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u dijelu koji se odnosi na sastav podneska od 4. listopada 2024. u iznosu od 50,00 EUR uvećano za PDV jer, kao prvo, tužitelj nije od suda zatražio dopuštenje za podnošenje navedenog podneska u skladu s čl. 299.a st. 2. ZPP-a, a navode iznesene u tom podnesku tužitelj je mogao iznijeti i na ročištu. Stoga mu taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Nadalje, sud tužitelju nije priznao trošak sudjelovanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR uvećano za PDV jer smatra da tužitelj, kao pravna osoba uključena u elektroničku komunikaciju i zastupana po punomoćniku uključenom u tu komunikaciju, nema pravo na naknadu navedenog troška jer mu je presuda dostupna s danom objave putem sustava e-Spisa i e-Oglasne ploče suda te mu taj trošak nije potreban za vođenje parničnog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Sud je dakle odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka za dvije radnje u iznosu od 75,00 EUR, uvećano za PDV u ukupnom iznosu od 18,75 EUR, dakle ukupno 93,75 EUR.

41. Nadalje, sud je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška u vidu zatraženog iznosa koji prelazi ukupni dosuđeni iznos pristojbe na tužbu i presudu od 19,91 EUR, odnosno ukupno 6,63 EUR. Stoga je sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška postupka u ukupnom iznosu od 100,38 EUR i riješio kao u točki IV. izreke

42. Odluku o tuženikovom zahtjevu za naknadu parničnog troška iz točke V. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom na to da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

SUDAC

Aleksandra Gumzej

pisani prijedlog odluke izradila

viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest dana) od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3.

ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku