REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 898/2024-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica LC, OIB [osobni identifikacijski broj], GC 17, Pazin, koju kao punomoćnik zastupa odvjetnik Josip Valić, Mletačka ulica 12, Pula – Pola, i tuženik Raiffeisenbank Austria d. d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina, Jadranski trg 4/II, Rijeka, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika UC, **.**.2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 114-50-3861289 koji je sklopljen između stranaka 2. siječnja 2007. i ovjeren kod javnog bilježnika EC **.**.2007. pod posl. br. OU-3/07, i to:
– iz čl. 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,
– iz čl. 2. o jednostranoj promjeni kamatne stope u kojoj je navedeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,
– iz čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak, važećem na dan dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 3.220,21 euro (tri tisuće dvjesto dvadeset eura i dvadeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 126,15 eura od 4. lipnja 2007. do isplate,
– na iznos 6,01 euro od 18. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 3,02 eura od 26. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 2,79 eura od 23. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 110,03 eura od 20. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 3,57 eura od 23. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 25,06 eura od 26. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 24,55 eura od 23. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 9,42 eura od 23. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 43,74 eura od 21. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 40,48 eura od 5. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 16,67 eura od 22. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 22,60 eura od 26. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,65 eura od 28. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 31,93 eura od 24. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 87,15 eura od 20. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 47,42 eura od 24. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 44,24 eura od 25. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 41,75 eura od 22. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 47,39 eura od 21. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 47,20 eura od 24. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 95,97 eura od 21. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 89,16 eura od 21. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 49,08 eura od 26. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 56,06 eura od 24. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 129,17 eura od 20. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 129,08 eura od 22. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 129,17 eura od 20. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 129,17 eura od 20. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 77,26 eura od 21. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 79,08 eura od 20. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 81,55 eura od 20. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 85,08 eura od 20. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 85,44 eura od 20. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 4,65 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 84,87 eura od 10. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 79,85 eura od 25. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 80,93 eura od 11. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 83,46 eura od 8. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 42,95 eura od 7. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 21,90 eura od 11. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 83,99 eura od 31. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 377,64 eura od 8. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 82,40 eura od 30. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 182,44 eura od 16. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 68,03 eura od 12. veljače 2014. do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,30 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 2.037,59 eura (dvije tisuće trideset sedam eura i pedeset devet centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka i to za iznos 3.201,04 eura (tri tisuće dvjesto jedan euro i četiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2024. do isplate.
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 10. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne: odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. ugovora o kreditu broj 114-50-3861289 koji je sklopljen između stranaka 2. siječnja 2007. i ovjeren kod javnog bilježnika EC **.**.2007. pod posl. br. OU-3/07, u kojoj se navodi da je redovna kamatna stopa, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odredba iz čl. 1. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i odredba čl. 7. ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak, važećem na dan dospijeća. Osim toga, zatražila je od tuženika isplatu 23.310,86 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne anuitete teku od uplate pa do isplate.
2. U tužbi je navela da je s tuženikom 2. siječnja 2007. sklopila ugovor o kreditu broj 114-50-3861289 koji je ovjeren kod javnog bilježnika EC **.**.2007. pod posl. br. OU-3/07. Tim ugovorom joj je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 16.955,89 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja. Ugovorena je redovna kamata 2,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Za vrijeme trajanja ugovora o kreditu tuženik je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu te je zbog toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta kredita. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013-14 od 13. lipnja 2014. te je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Tužiteljica je zbog nezakonitog povećanja kamatne stope preplatila mjesečne anuitete počevši od trenutka nezakonitog povećanja kamata, pa joj je tuženik dužan vratiti razliku preplaćenih iznosa, s tim da je prilikom obračuna potrebno uzeti početnu ugovorenu kamatnu stopu kao mjerodavnu za izračun mjesečnog anuiteta. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., između ostalog, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s odredbama da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je takva odredba ništetna i nepoštena. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužiteljica je preplatila mjesečne anuitete koji su joj se povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta predstavlja razliku između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u švicarskom franku prema otplatnoj tablici i srednjeg tečaja švicarskog franka tečajne liste Hrvatske narodne banke važećeg na dan isplate kredita.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbene zahtjeve po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare. Stranke su 2. siječnja 2007. zaključile ugovor o kreditu br. 114-50-3861289 s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 16.955,89 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 2,95 % godišnje, promjenjivu, uz rok otplate 84 mjeseca. U odnosu na pravnu osnovu tužbe i pozivanje tužiteljice na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatska posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tuženik smatra da se granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu na predmet ovog spora jer se odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to samo na one koji su još u otplati, a pogotovo jer se postupak u kojem su donesene te presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače, odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Tuženik smatra da iz obrazloženja tih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima, odnosno činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualno osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Zbog toga je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne. Tuženik je osporio tužiteljičino shvaćanje o nepoštenosti i ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi smatrajući ih u potpunosti neosnovanim. Istaknuo je da je tužiteljici bila jasna predmetna odredba o valutnoj klauzuli, lako uočljiva i razumljiva te da joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući da je tako izričito ugovoreno. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu kod tuženika je bilo moguće pregovarati o valutnoj klauzuli te ovisno o željama i kreditnoj sposobnosti pojedinog klijenta odabrati jednu od ponuđenih klauzula, a tužiteljica je odabrala kredit s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Nadalje, tuženik je naveo da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je prvenstveno potrebno imati na umu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Vezano za ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je naveo da je odredba gramatički jasna i razumljiva te uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu "promjenjiva" u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je tuženik objasnio tužiteljici posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva, a i potraživanje s osnove tijeka kamata na pojedinačne iznose postavljene u tužbenom zahtjevu. Istaknuo je i prigovor zastare potraživanja.
4. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 21. svibnja 2021. uredila tužbeni zahtjev glede tužbenog zahtjeva za isplatu tako da je zatražila isplatu 24.262,68 kuna sa zateznim kamatama koje teku: na iznos 950,49 kuna od 4. lipnja 2007. do isplate, na iznos 45,28 kuna od 18. lipnja 2008. do isplate, na iznos 22,76 kuna od 26. kolovoza 2008. do isplate, na iznos 21,00 kunu od 23. rujna 2008. do isplate, na iznos 828,99 kuna od 20. veljače 2009. do isplate, na iznos 26,89 kuna od 23. rujna 2009. do isplate, na iznos 188,83 kune od 26. listopada 2009. do isplate, na iznos 185,00 kuna od 23. studenog 2009. do isplate, na iznos 71,00 kunu od 23. prosinca 2009. do isplate, na iznos 329,57 kuna od 21. siječnja 2010. do isplate, na iznos 305,03 kune od 5. veljače 2010. do isplate, na iznos 125,59 kuna od 22. veljače 2010. do isplate, na iznos 170,25 kuna od 26. travnja 2010. do isplate, na iznos 230,91 kunu od 28. svibnja 2010. do isplate, na iznos 240,61 kunu od 24. lipnja 2010. do isplate, na iznos 656,66 kuna od 20. kolovoza 2010. do isplate, na iznos 357,32 kune od 24. rujna 2010. do isplate, na iznos 333,36 kuna od 25. listopada 2010. do isplate, na iznos 314,53 kune od 22. studenog 2010. do isplate, na iznos 357,04 kuna od 21. prosinca 2010. do isplate, na iznos 355,61 kunu od 24. siječnja 2011. do isplate, na iznos 723,10 kuna od 21. veljače 2011. do isplate, na iznos 671,78 kuna od 21. ožujka 2011. do isplate, na iznos 369,83 kuna od 26. travnja 2011. do isplate, na iznos 422,38 kuna od 24. lipnja 2011. do isplate, na iznos 973,24 kune od 20. srpnja 2011. do isplate, na iznos 972,57 kuna od 22. kolovoza 2011. do isplate, na iznos 973,24 kuna od 20. rujna 2011. do isplate, na iznos 973,24 kuna od 20. listopada 2011. do isplate, na iznos 582,10 kuna od 21. studenog 2011. do isplate, na iznos 595,84 kuna od 20. prosinca 2011. do isplate, na iznos 614,46 kuna od 20. siječnja 2012. do isplate, na iznos 641,06 kuna od 20. veljače 2012. do isplate, na iznos 643,72 kune od 20. ožujka 2012. do isplate, na iznos 35,06 kuna od 31. prosinca 2012. do isplate, na iznos 639,45 kuna od 10. siječnja 2013. do isplate, na iznos 601,61 kunu od 25. veljače 2013. do isplate, na iznos 609,74 kuna od 11. ožujka 2013. do isplate, na iznos 628,81 kunu od 8. travnja 2013. do isplate, na iznos 323,60 kuna od 7. lipnja 2013. do isplate, na iznos 165,03 kune od 11. rujna 2013. do isplate, na iznos 632,81 kunu od 31. listopada 2013. do isplate, na iznos 2.845,32 kune od 8. studenog 2013. do isplate, na iznos 620,83 kune od 30. studenog 2013. do isplate, na iznos 1.374,58 kuna od 16. siječnja 2014. do isplate i na iznos 512,56 kuna od 12. veljače 2014. do isplate.
5. U odnosu na raniji tužbeni zahtjev za isplatu tužiteljica je sada zatražila isplatu 24.262,68 kuna što je za 951,82 kuna više u odnosu na prvotni zahtjev iz tužbe s tim da je u odnosu na većinu mjesečnih anuiteta došlo do njihovog povećanja, odnosno proširenja na pojedine mjesečne anuitete koji nisu bili obuhvaćeni tužbom, a sve u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tužiteljica je povukla tužbu u dijelu u kojem je zatražila isplatu sljedećih iznosa: 2,35 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. studenog 2007. do isplate, 15,54 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. siječnja 2008. do isplate, 25,71 kunu sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. veljače 2008. do isplate, 43,13 kune sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. ožujka 2008. do isplate, 16,94 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. travnja 2008. do isplate i 35,98 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. svibnja 2008. do isplate.
6. Tuženik se je usprotivio preinaci tužbe.
7. Preinaka tužbe je dopuštena u skladu s čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., nadalje ZPP) s obzirom na to da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, posebice jer je tužiteljica tek nakon financijskog vještačenja mogla postaviti precizirani zahtjev za isplatu.
8. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa je rješenjem ovog suda posl. br. P 18790/2019-26 od 15. studenog 2021. utvrđeno da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu 2,35 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. studenog 2007. do isplate, 15,54 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. siječnja 2008. do isplate, 25,71 kunu sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. veljače 2008. do isplate, 43,13 kune sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. ožujka 2008. do isplate, 16,94 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. travnja 2008. do isplate i 35,98 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. svibnja 2008. do isplate.
To rješenje je postalo pravomoćno.
9. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu od 2. siječnja 2007. (7.–9.), dodatak broj 1. ugovora o kreditu (9., 10.), tečajna lista (11., 12.), prijepis knjigovodstvene kartice (13.–19., 88.–93.), otplatni plan (20.–24., 84.–87.), opomena pred tužbu (25.), dopis tuženika od 30. siječnja 2019. (26.), dopis tuženika od 15. travnja 2019. (27.), zahtjev za kredit (51.), Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom Raiffeisenbank Austria d. d. (52. –61.), zapisnik ovog suda od 30. lipnja 2020. s iskazom tužiteljice (95., 96.) te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Galpro d. o. o. (103.–115.). Pored toga izvršen uvid u CD tuženika s pravilnicima o obračunima kamata i naknada (61.).
10. Nisu izvedeni dokazi koje je predložio tuženik, a odnose se na saslušanje svjedoka EC, pribavu spisa javnog bilježnika EC posl. br. OU-3/07 i pribavu podataka od Ministarstva unutarnjih poslova o upisima vlasništva nad motornim vozilima tužiteljice od 2005. jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.
11. Tužbeni zahtjevi su osnovani.
12. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnik kredita, 2. siječnja 2007.sklopili ugovor o kreditu br. 114-50-3861289, a kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 16.955,89 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika EC **.**.2007. pod posl. br. OU- 3/07. Prema čl. 2. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 2,95 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prema čl. 4. ugovora kredit je odobren na rok otplate od 84 mjeseca, a u čl. 7. ugovora određeno je da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je kredit u potpunosti otplaćen u veljači 2014.
13. Sporna su pitanja u vezi osnove tužbenih zahtjeva te visine tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i nastupa zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja.
14. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
15. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.
18. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
19. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju tuženik obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora. Pritom je potrebno utvrditi i predstavlja li ugovor o kreditu potrošački ugovor.
20. U čl. 6. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje automobila.
21. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila. Djelatnici tuženice, čiji je bila dugogodišnji klijent, uvjerili su je da je za njezine potrebe najpovoljniji kredit u valuti švicarski franak. Kako je to bio kredit s najpovoljnijom kamatnom stopom 2,95 % rekli su joj da je to najbolja opcija. Prilikom sklapanja ugovora službenica joj nije rekla o čemu ovisi promjena kamatne stope, a nije joj niti ukazala na parametre koji su vezani uz promjenjivu kamatnu stopu. Rečeno joj je da promjenjiva kamatna stopa može varirati, ali ne tako drastično, te da je švicarski franak stabilna valuta. Ni javni bilježnik kod kojeg je ovjerila ugovor nije joj ništa objašnjavao. Ugovorena je kamata u visini 2,95 % koja je nakon nekoliko mjeseci porasla za jedan postotni poen te je kasnije nastavila rasti sve do 5,94 %. Početna rata otplate kredita iznosila je 900,00 kuna mjesečno, da bi u konačnici bila veća od 1.700,00 kuna mjesečno. Predmetni kredit je isplatila 2014.
18. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit iz razloga što je ocijenjen objektivnim i uvjerljivim te nije proturječan drugim izvedenim dokazima.
19. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
20. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica sklopila predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.
21. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da joj je tuženik objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da joj je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i porasta vrijednost švicarskog franka. Do drukčijeg zaključka ne može se doći niti da je saslušan javni bilježnik EC pred kojim je sklopljen ugovor jer on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao imati saznanja o tome da će doći do znatnog porasta tečaja švicarskog franka te da će tuženik znatno povećati kamatnu stopu. Zbog toga nije niti izveden dokaz njegovim saslušanjem. Tuženik je u ovom postupku trebao dokazati da je prije sklapanja ugovora o kreditu predočio tužiteljici realnu mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, pa da je ona na to pristala, no u pogledu toga nije predložio niti jedan relevantan dokaz.
22. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.
23. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila suglasna s uvjetima povrata kredita prema početnim parametrima, odnosno početnoj kamatnoj stopi i tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su njoj u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasila jer u protivnom ne bi potpisala ugovor o kreditu.
24. U skladu s navedenim ništetnost odredbe o promjenjivosti kamate stope i valutne klauzule ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
25. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 114-50-3861289 koji je sklopljen između stranaka 2. siječnja 2007. i ovjeren kod javnog bilježnika EC **.**.2007. pod posl. br. OU-3/07, i to: iz čl. 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iz čl. 2. o jednostranoj promjeni kamatne stope u kojoj je navedeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te iz čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak, važećem na dan dospijeća.
26. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.
27. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izražen je u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
28. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
29. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Galprom d. o. o. od 30. ožujka 2021., koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da preplata po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena kao razlika između mjesečnog anuiteta od 1.020,39 kuna formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope od 2,95 % i tečaja švicarskog franka važećeg na dan isplate kredita, a koji je za jedan švicarski franak iznosio 4,562228 kuna, i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, ukupno iznosi 24.262,68 kuna (3.220,21 euro). Preplata je po mjesecima iznosila 4. lipnja 2007. 950,49 kuna (126,15 eura), 18. lipnja 2008. 45,28 kuna (6,01 euro), 26. kolovoza 2008. 22,76 kuna (3,02 eura), 23. rujna 2008. 21,00 kunu (2,79 eura), 20. veljače 2009. 828,99 kuna (110,03 eura), 23. rujna 2009. 26,89 kuna (3,57 eura), 26. listopada 2009. 188,83 kuna (25,06 eura), 23. studenog 2009. 185,00 kuna (24,55 eura), 23. prosinca 2009. 71,00 kunu (9,42 eura), 21. siječnja 2010. 329,57 kuna (43,74 eura), 5. veljače 2010. 305,03 kune (40,48 eura), 22. veljače 2010. 125,59 kuna (16,67 eura), 26. travnja 2010. 170,25 kuna (22,60 eura), 28. svibnja 2010. 230,91 kunu (30,65 eura), 24. lipnja 2010. 240,61 kunu (31,93 eura), 20. kolovoza 2010. 656,66 kuna (87,15 eura), 24. rujna 2010. 357,32 kune (47,42 eura), 25. listopada 2010. 333,36 kuna (44,24 eura), 22. studenog 2010. 314,53 kune (41,75 eura), 21. prosinca 2010. 357,04 kuna (47,39 eura), 24. siječnja 2011. 355,61 kunu (47,20 eura), 21. veljače 2011. 723,10 kuna (95,97 eura), 21. ožujka 2011. 671,78 kuna (89,16 eura), 26. travnja 2011. 369,83 kune (49,08 eura), 24. lipnja 2011. 422,38 kuna (56,06 eura), 20. srpnja 2011. 973,24 kuna (129,17 eura), 22. kolovoza 2011. 972,57 kuna (129,08 eura), 20. rujna 2011. 973,24 kuna (129,17 eura), 20. listopada 2011. 973,24 kuna (129,17 eura), 21. studenog 2011. 582,10 kuna (77,26 eura), 20. prosinca 2011. 595,84 kuna (79,08 eura), 20. siječnja 2012. 614,46 kuna (81,55 eura), 20. veljače 2012. 641,06 kuna (85,08 eura), 20. ožujka 2012. 643,72 kune (85,44 eura), 31. prosinca 2012. 35,06 kuna (4,65 eura), 10. siječnja 2013. 639,45 kuna (84,87 eura), 25. veljače 2013. 601,61 kunu (79,85 eura), 11. ožujka 2013. 609,74 kuna (80,93 eura), 8. travnja 2013. 628,81 kunu (83,46 eura), 7. lipnja 2013. 323,60 kuna (42,95 eura), 11. rujna 2013. 165,03 kune (21,90 eura), 31. listopada 2013. 632,81 kunu (83,99 eura), 8. studenog 2013. 2.845,32 kune (377,64 eura), 30. studenog 2013. 620,83 kune (82,40 eura), 16. siječnja 2014. 1.374,58 kuna (182,44 eura) i 12. veljače 2014. 512,56 kuna (68,03 eura).
30. Nisu osnovani navodi tuženika da je vještak prilikom izračuna preplate trebao uzeti u obzir mjesece u kojima je tužiteljica uplatila manje nego što bi morala platiti da se primjenjivala početna kamatna stopa i početni tečaj iz razloga što je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila u mjesecima u kojima je došlo do preplate, dok preostali anuiteti nisu bili predmet njezina zahtjeva, a niti je tuženik postavio odgovarajući zahtjev u ovom postupku u okviru kojeg bi se onda moglo raspravljati i odlučivati o anuitetima za mjesece u kojima je uplaćeno manje od onoga što bi tužiteljica bila dužna uplatiti po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.
31. Zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.) o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka.
32. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi 2,95 % i srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak na dan isplate ugovora o kreditu koji je 5. siječnja 2007. iznosio 4,562228 kuna, odnosno ukupno 24.262,68 kuna (3.220,21 euro).
33. Tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.
34. Od 4. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. određuje se prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 7 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,30 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. te 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. Nakon 1. srpnja 2024. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena.
35. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 3.220,21 euro sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u t. II. izreke.
36. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
37. Na temelju čl. 154. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove protivne strane ako protivna strana nije uspjela smo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.
38. Budući da je tužiteljica uspjela u pretežitom dijelu spora, dok zbog dijela u odnosu na koji je tužba povučena nisu nastali nikakvi posebni troškovi, tuženik je obvezan naknaditi njezine opravdane troškove postupka u cijelosti.
39. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova za zastupanje kod sastava opomene pred tužbu od 12. travnja 2019. 100,00 eura, tužbe 200,00 eura, podnesaka od 12. veljače 2020., 6. srpnja 2020., 21. svibnja 2021., 13. rujna 2021. i 29. studenog 2024. po 200,00 eura, žalbe od 26. studenog 2021. 250,00 eura, na ročištima od 19. veljače 2020., 30. lipnja 2020., 22. rujna 2021. i 12. prosinca 2024. po 200,00 eura, na dva ročišta za objavu po 100,00 eura, sve uvećano za PDV 637,50 eura. Zatražila je i naknadu troškova vještačenja u iznosu 600,00 eura, sudskih pristojbi na tužbu, presudu i žalbu u ukupnom iznosu 500,00 eura, materijalnog troška radi izdavanja dokumentacije 15,13 eura, troškova prijevoza 311,00 eura te za izbivanje iz pisarnice 750,00 eura, ukupno 5.363,63 eura.
40. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe 200,00 eura, sastava žalbe 250,00 eura, na ročištima od 30. lipnja 2020., 22. rujna 2021. i 12. prosinca 2024. po 200,00 eura, na ročištu za objavu održanom 15. studenog 2021. 100,00 eura te na ročištu od 19. veljače 2020. 100,00 eura prema tar. br. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022.) jer se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima. Prema tome, tužiteljici pripada naknada za zastupanje u visini 1.250,00 eura. PDV na tu svoti iznosi 312,50 eura. Pored toga, priznati su joj trošak financijskog vještačenja u iznosu 331,81 euro koliko je taj trošak iznosio, te sudskih pristojbi na tužbu 77,38 eura, na presudu 39,35 eura i na žalbu 26,55 eura. Time su joj priznati troškovi u iznosu 2.037,59 eura.
41. Tužiteljici ne pripada naknada troškova za sastav podnesaka od 12. veljače 2020., 21. svibnja 2021., 13. rujna 2021. i 29. studenog 2024. jer je navode iz tih podnesaka mogla iznijeti na ročištima za koja joj je priznata naknada, a osim toga tužiteljica je u tim podnescima u bitnome ponovila ono što je najvećim dijelom već iznijela u tužbi i na ročištima, kao ni za sastav podneska od 6. srpnja 2020. u kojem je obavijestila sud o uplati predujma te navela kakvu bi uputu sud trebao dati vještaku prilikom izrade nalaza i mišljenja, a to nije bilo potrebno jer sud provjeru uplate predujma vrši kod Odsjeka za financijsko-materijalne poslove, a svoje navode glede upute vještaku tužiteljica je imala priliku iznijeti na ročištu od 30. lipnja 2020. Iz navedenih razloga troškovi sastava podnesaka nisu bili potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici nije priznat niti trošak sastava opomene pred tužbu jer taj trošak također nije bio potreban za vođenje ovog postupka u skladu s navedenom odredbom. Nije joj priznat niti materijalni trošak radi izdavanja dokumentacije jer nije jasno na što se taj trošak odnosi, a niti je tužiteljica dokazala da bi joj taj trošak nastao u postupku. Pored toga, nije joj priznat niti putni trošak odvjetnika jer je tužiteljica mogla angažirati odvjetnika u sjedištu suda, pa je i taj trošak ocijenjen nepotrebnim. Prema pravnom stavu ovog suda tužiteljica nema pravo na naknadu za izbivanja iz pisarnice kod dolaska na ročišta koja se održavaju u prostorijama suda jer joj po toj osnovi pripada naknada za zastupanje na ročištu.
42. Opravdani troškovi tužiteljice iznose 2.037,59 eura. Na priznate troškove parničnog postupka tužiteljici u smislu čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020. , 114/2022., 6/2024.) pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate.
43. Sud nije odlučivao o zahtjevu za naknadu troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude od 20. prosinca 2024. jer će taj trošak nastati tek nakon donošenja ove presude, uz uvjet da punomoćnik tužiteljice pristupi na to ročište, pa o tome nije moguće odlučiti prije održavanja tog ročišta.
44. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 2.037,59 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova u visini 3.201,04 eura. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti.
U Pazinu 20. prosinca 2024.
Sudac
mr. sc. Emanuel Radolović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Šibeniku. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužiteljica p. p.,
2. tuženik p. p.
