REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2240/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja MARKO ANČIĆ d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 37819071301, zastupano po punomoćnicima FG, Meliti Babić i Luki Antunoviću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, radi isplate 151,79 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju MARKO ANČIĆ d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 37819071301 u roku od 15 (petnaest) dana iznos od 151,79 EUR sa zateznom kamatom od 11. ožujka 2023. do isplate, pri čemu se stopa zatezne kamate određuje, za razdoblje do 29. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862 u roku od 15 (petnaest) dana isplati zateznu kamatu na iznos od 151,79 EUR od 2. ožujka 2023. do 10. ožujka 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 100,38 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi (list 1.-7. spisa) i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da je tražbina o kojoj je riječ u ovom postupku nastala povodom prometne nesreće koja se dogodila 25. studenoga 2022. i u kojoj je nastala šteta na vozilu marke AUDI Q5 SPORT reg. oznake [registarska oznaka] u tužiteljevom vlasništvu. Vozilo je u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom kasko osiguranja. Tuženik je u postupku procjene štete 3. ožujka 2023. izradio zapisnik o izvidu štete referentni broj: 29-AK- 7243/2023. Tužitelj je svoje vozilo odlučio popraviti u svojem servisu koji se bavi popravkom i održavanjem motornih vozila, slijedom čega je oštećeno vozilo vraćeno u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Tužitelj je izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 286/V01/1 na ukupni iznos od 500,57 EUR. Osnovica za obračun po računu br. 286/V01/1 iznosi 450,51 EUR uzimajući u obzir da tužitelj ima pravo na odbitak 50% PDV-a po navedenom računu. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio račun, ali samo na iznos od 298,72 EUR. Razlika se odnosi na cijenu rada po satu limara i lakirera koju naplaćuje tužitelj (36,00 EUR po satu uvećano za PDV) i cijenu tog rada koju tuženik smatra opravdanom. Tužitelj navodi da je smisao popravljanja štete uspostava prijašnjeg stanja, a što je u konkretnom slučaju izvršeno popravkom vozila. Vezano za cijene tog popravka, tužitelj ističe da oštećenik u skladu s primjenjivim propisima ima pravo slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti oštećeno vozilo i da tužitelj za svoj rad ima pravo naplatiti cijenu koju sam odredi. Stoga je tuženik nezakonito uskratio isplatu ovdje utuženog iznosa. Tuženik nema zakonsko pravo određivati po kojim cijenama će tužitelj vršiti popravke automobila, a u ovom slučaju nema ni ugovornu osnovu kojom bi uskratio isplatu punog iznosa naknade za izvršene popravke tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 63.-64. spisa) i daljnjem tijeku postupka priznaje da je automobil reg. oznake [registarska oznaka] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika po polici osiguranja automobilskog kaska broj 004295068885 i priznaje nastanak samog štetnog događaja. Tuženik ističe kako je dana 1. ožujka 2023. zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine te je po obradi zahtjeva, temeljem procjene i dokumentacije iz štete, na ime naknade imovinske štete na automobilu reg. oznake [registarska oznaka], isplatio iznos od 298,72 EUR. Tuženik smatra da je u cijelosti ispunio svoju obvezu isplatom navedenog iznosa zbog čega se svako daljnje potraživanje tužitelja na ime glavnice i na ime zateznih kamata smatra neosnovanim. Tuženik također napominje kako tužitelj ima pravo odbitka pretporeza. Isto tako tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata jer je tuženik isplatom u mirnom postupku u cijelosti ispunio svoju obvezu te u skladu s navedenim nije došao u zakašnjenje.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu i to: račun-otpremnica broj 286/V01/1 s datumom dospijeća 10. ožujka 2023. (list 9. spisa), izvod prometa po računu (list 10. spisa), zapisnik o procjeni štete oznake: 29- AK-7243/2023 (list 11 spisa), obavijest o statusu odštetnog zahtijeva Croatia osiguranja (list 12. spisa), procjena štete Croatia osiguranja (list 13. spisa), prometna dozvola za vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] (list 14. i 15. spisa), cjenik usluga Marko Aničić d.o.o. (list 16. spisa), e-mail korespondenciju s Hrvatskom agencijom za nadzor financijskih usluga (list 23. i 24. spisa).

4. Sud nije proveo dokaz saslušanjem ovlaštene osobe tužitelja, dokaz prometnim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e, ni dokaz provođenjem prometnog vještačenja na okolnost je li oštećeni na području Grada Splita, gdje ima sjedište, mogao popraviti vozilo po cijeni sata nižoj od one navedene u tužiteljevom odnosno na okolnost kolike su prosječne cijene rada na području Grada Splita od strane neovlaštenih servisa, te je li isplaćenim iznosom bio moguć popravak vozila kod većeg broja neovlaštenih autoservisera na području Grada Splita jer te dokaze nije smatrao svrsishodnima u ovom postupku i bez njihovog provođenja je mogao donijeti odluku u ovom predmetu. Sud nije uzeo u obzir ni dokaze priložene tužiteljevom podnesku od 11. prosinca 2024. budući da je taj podnesak dostavljen dan prije održavanja ročišta 12. prosinca 2024. te nije pravovremen u smislu odredbe čl. 299.a st. 3. ZPP-a.

5. Vezao na izbor dokaza koji su izvedeni valja ukazati na to da je u ovom postupku riječ o sporu male vrijednosti. Odredbom čl. 464.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) određeno je da u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako je sud izveo dokaz saslušanjem stranaka.

6. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te je na temelju rezultata provedenog postupka i primjenjujući ovlast odlučivanja po slobodnoj ocjeni iz odredbe čl. 464.a ZPP-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Tužitelj od tuženika traži isplatu od 151,79 EUR s pripadajućim kamatama temeljem računa br. 286/V01/1 ispostavljenog za izvršene popravke automobila oštećenog u prometnoj nesreći.

8. Između stranaka je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. Odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (֦Narodne novine֞ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO iz 2021.), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka prometne nesreće, propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

10. Šteta se u smislu odredbe čl. 1085. st. 1. ZOO-a iz 2021. popravlja prije svega uspostavljanjem prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće davanjem odgovarajućeg iznosa novca (čl. 1085. st. 2. ZOO-a iz 2021.).

11. Iz izvida štete broj 29-AK-7243/2023 (list 11. spisa) proizlazi da je Croatia osiguranje pregledalo 3. ožujka 2024. tužiteljevo oštećeno vozilo marke Audi Q5 Sport povodom prometne nezgode od 25. studenoga 2022. U tom izvidu je utvrđeno da je dio koji treba zamijeniti zatvarač L branik PR, dok je dio koji treba popraviti branik PR L, a dio koji treba lakirati isto branik PR L. Vrijeme koje je procijenjeno kao potrebno za izvršavanje svih radova popravka, osim lakirerskih radova, je 4,70 sati dok je vrijeme potrebno za izvođenje lakirerskih radova procijenjeno na 3,70 sati. Za lakirerski potrošni materijal bilo je predviđeno 63,82 EUR. Tužitelj je izvršio popravak vlastitog automobila budući da je njegova djelatnost upravo popravak i održavanje motornih vozila, slijedom čega je oštećeno vozilo vraćeno u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke i za to je ispostavio račun br. 286/V01/1. U tom računu je navedeno da je tužitelj izvršio 4,7 sati rada limara, 3,7 sati rada lakirera te da je upotrijebio potrošni materijal u iznosu od 63,82 EUR i zamijenio zatvarač 80A807095A po cijeni od 34,23 EUR, dakle ukupni iznos računa je 400,45 EUR bez PDV-a. Na navedene iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 100,12 EUR.

12. Tužitelj navodi da osnovica za obračun po istom računu br. 286/V01/1 iznosi 450,51 EUR jer tužitelj ima pravo na odbitak 50% PDV-a po navedenom računu. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 298,72 EUR

13. Valja zaključiti da je iz perspektive oštećenika, ovdje tužitelja, iznos štete koja mu je nastala u ovom slučaju trošak uspostave prijašnjeg stanja odnosno iznos naznačen na računu za popravak automobila (500,57 EUR, PDV uključen) jer je to iznos za koji se umanjuje njegova imovina zbog popravka vozila. Sud je uzeo u obzir tužiteljeve navode po kojima mu tuženik duguje isključivo iznos računa od 450,51 EUR zbog njegovog 50% prava na odbitak PDV-a jer tužitelj može zahtijevati i manji iznos od tuženika od onoga naznačenog u računu.

14. Vezano za osnovu temeljem kojeg oštećenik može zahtijevati isplatu iznosa štete od tuženika kao osiguravajućeg društva, valja uzeti u obzir odredbu čl. 921. ZOO- a iz 2021. kojom je propisano da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

15. Kod osiguranja imovine, odredbom čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a iz 2021. propisano je da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja te da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. S druge strane, odredbom čl. 949. st. 4. ZOO-a propisano je da su pravovaljane odredbe ugovora kojima se naknada ograničuje na manji iznos od iznosa štete.

16. Vezano za visinu štete, tuženik ne osporava tužiteljev broj utrošenih sati rada jer taj broj, među ostalim, odgovara tuženikovoj procjeni potrebnih sati rada za popravke oštećenja u ovom slučaju. Isto tako usporedbom tuženikove procjene i tužiteljevog računa sud je utvrdio da je tužitelj naznačio cijenu potrošnog materijala isto kako ju je naznačio tuženik u svojoj procjeni te da je zamijenio dio automobila za kojeg je tuženik naveo da ga valja zamijeniti. Tuženik osnovu i visinu tužbenog zahtjeva osporava dovodeći u pitanje tužiteljevo pravo da za sat rada limara i lakirera obračuna cijenu od 36,00 EUR po satu uvećano za PDV. Pritom tuženik ne navodi da bi njegova odgovornost bila ograničena izričitom ugovornom odredbom ugovora o osiguranju u kojoj bi bila navedena cijena sata rada ili način njezina njezin izračuna.

17. S obzirom na naprijed navedeno, radi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva u nastavku valja ispitati po kojoj cijeni je izvršena uspostava prijašnjeg stanja, je li ta cijena zakonita i može li oštećenik zahtijevati puni iznos popravka od osiguratelja automobila sukladno ugovoru o osiguranju.

18. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da je nakon štetnog događaja i nakon što je tuženik izvidio štetu i sastavio zapisnik (list 11. spisa) tužitelj odlučio popraviti automobil u svojoj radionici jer je popravak automobila njegova profesionalna djelatnost. Tužitelj je izvršio popravak te je za isti izdao račun br. 286/V01/1 u kojem je, među ostalim, obračunao ukupno 4,7 sati rada kategorije „usluga limara‟ po cijeni 36,00 EUR po satu i 3,7 sati rada kategorije „usluga lakirera‟ po cijeni 36,00 EUR po satu. Tužitelj navodi da mu je za popravak bilo potrebno i 63,82 EUR potrošnog materijala lakirera te da je naplaćen i zatvarač po cijeni od 34,23 EUR. Na računu je na navedene iznose obračunat PDV. Na računu se nalazi ručkom pisana bilješka da je 11. srpnja 2023. stranka izvijestila ured kako je koristila pravo na odbitak pretporeza.

19. Sud će se osvrnuti na zakonitost tužiteljeve odluke da vlastiti oštećeni automobil popravi u svojoj radionici.

20. Sud prije svega ukazuje na to da je HANFA zauzela stav da oštećenik odnosno osigurana osoba može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila kojeg mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja (stav HANFA-e list 23. i 24. spisa). Sud taj zaključak HANFA-e smatra osnovanim i primjenjivim u ovom slučaju jer bi, u slučaju da osiguravajuće društvo može ograničavati oštećenikov izbor radionice za popravak ili da može ograničavati cijenu po kojoj se popravak vrši, to društvo utjecalo na tržišno natjecanje među serviserima koji popravljaju automobile.

21. Nadalje, nije nerazumna niti nezakonita tužiteljeva odluka da svoj oštećeni automobil popravi upravo u svojoj radionici jer je logično da tužitelj vjeruje da svoju profesionalnu djelatnost obavlja kvalitetno i stručno te da će upravo on popraviti svoj automobil s najvećom mogućom razinom profesionalne pažnje. Ne postoji nikakvo zakonsko ni ugovorno ograničenje koje bi onemogućavalo tužitelja u tome da posao iz svoje djelatnosti, koji inače obavlja za druge, izvrši i za svoje vlastite potrebe. To pritom ne mijenja činjenicu da je trošak tog popravka u pravnom smislu visina štete koja je nastala tužitelju povodom prometne nesreće, a koji se manifestira u vidu troška uspostave prijašnjeg stanja.

22. Vezano za tužiteljeve cijene popravka automobila, na prvom mjestu valja istaknuti da iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj cijene koje je naveo u svojem cjeniku i koje je zaračunao za popravak ovdje oštećenog vozila odredio kršenjem propisa o tržišnom natjecanju niti drugih pravila koja su se u vrijeme određivanja cijena i nastanka činjenica u ovome postupku primjenjivala u Republici Hrvatskoj. Tuženik ni ne tvrdi da je tužiteljeva cijena sama po sebi nezakonita veća ukazuje na to da se u drugima radionicama mogu pronaći niže cijene popravka.

23. Sud smatra da tužitelj kao serviser, u okviru poštovanja propisa o tržišnom natjecanju i ostalih pravnih pravila, ima pravo slobodno odrediti cijenu radova koje obavlja. U tom smislu ta cijena može biti niža od, jednaka ili viša od cijene koju subjekti koji obavljaju istovrsnu djelatnost na istom području naplaćuju za istovrsne radove te ne mora biti ni prosječna cijena koju je on naplaćivao za istovrsne radove u prošlosti. Tužiteljev izbor cijene može utjecati na to hoće li kao izvršitelj određenih radova opstati na tržištu i hoće li da drugi subjekti odabrati kao svog suugovaratelja za popravak vozila, ali dok god ne krši mjerodavne propise njegov izbor cijene rada je slobodan. S tim u vezi valja naglasiti i to da je stav HANFA-e (list 23. i 24. spisa) da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici.

24. Temeljem svega naprijed navedenoga, sud je utvrdio da je tužitelj zakonito odabrao popraviti svoj oštećeni automobil u svojoj radionici i da je zakonito odredio cijenu vlastitog sata rada. Pritom valja naglasiti da iz informacija dostupnih u spisu predmeta ne proizlazi da bi tužiteljev cijena rada bila prekomjerno visoka. Isto tako, ne postoji ništa u spisu što bi ukazivalo na to da bi tužitelj prekomjerno obračunao materijal koji je koristio za izvršenje popravka, a valja naglasiti i da je tužitelj zamijenio oštećeni dio automobila novim u odnosu na isti dio (zatvarač) za koji je i tuženik u svojem izvidu utvrdio da je njegova zamjena potrebna. Stoga sud, i bez provođenja vještačenja u ovom predmetu, uzimajući u obzir trošak vještačenja i vrijednost predmeta spora i temeljem svoje ovlasti iz čl. 464.a ZPP-a, zaključuje da je visina štete koju je tužitelj utužio pravilno utvrđena i naznačena.

25. Valja naglasiti i to da tuženik u svojoj procjeni štete nije naveo koju cijenu radnog sata smatra primjerenom, a čak i da jest, bilo bi riječ o tuženikovoj jednostranoj procjeni onoga što isti smatra primjerenim pa bez odgovarajućeg ugovornog ograničenja ta procjena ne veže tužitelja. Dok god nije samim ugovorom između tužitelja i tuženika određena cijena koju će tuženik priznati kao osnovanu za sat rada odgovarajućeg stručnjaka za popravak automobila, tužitelj - ako pritom ne krši mjerodavne propise - može za svoj rad obračunati koju god cijenu želi, a cijenu svog rada može načelno tijekom poslovne godine i mijenjati.

26. Naposljetku, valja još jednom naglasiti da tužitelj, istodobno oštećenik u ovoj pravnoj stvari, nije ni na koji način doprinio nastanku štete niti nesavjesno izvršavao svoje ugovorne obaveze odabirom sebe za popravljača automobila jer je isti servis koji zakonito posluje u okviru profesionalne djelatnosti popravka automobila i prema stanju spisa predmeta popravke je izvršio bez nedostataka.

27. Temeljem naprijed navedenih zaključaka, sud je utvrdio da je tužitelj kao oštećenik imao pravo zahtijevati od tuženika kao osiguravajućeg društva naknadu punog iznosa za popravak automobila pa i zahtijevati iznos od 450,51 EUR na to ime. Nakon što mu je tuženik isplatio iznos od 298,72 EUR, tužitelju je i dalje prema njemu preostala tražbina iznosu od 151,79 EUR.

28. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 1046. ZOO-a iz 2021., čl. 1085. ZOO-a iz 2021., čl. 921. ZOO-a iz 2021., i čl. 9. ZOO-a iz 2021. u vezi s odredbom čl. 464.a ZPP-a presudio kao u točki I. izreke presude i usvojio tužbeni zahtjev.

29. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a iz 2021. kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Na računu br. 286/V01/1 je kao dan dospijeća naznačen 10. ožujka 2023. Tužitelj tužbom traži zateznu kamatu od ranijeg dana od dana dospijeća odnosno od 2. ožujka 2023. Tuženik kamatu osporava isključivo tvrdnjom da je tražbinu podmirio, ne osporavajući to da je na dan naznačen kao datum dospijeća računa bio upoznat s postojanjem i visinom tražbine. Stoga valja uzeti da tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od prvog dana nakon dana dospijeća računa, odnosno od 11. ožujka 2023. Stoga je sud dosudio zakonsku zateznu kamatu na glavnicu od 11. ožujka 2023. i odlučio kao u točki I. izreke, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate za razdoblje prije toga od 2. ožujka 2023. odbio kao neosnovan u točki II. izreke.

30. Vezano za visinu zakonske zatezne kamate, sud je istu odredio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a iz 2021. kojom je propisano da se stopa zateznih kamata, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sud je uzeo u obzir da utužena tražbina proizlazi iz ugovora o osiguranju između oštećenika kao društva s ograničenom odgovornošću koje se profesionalno bavi popravkom automobila i tuženika kao osiguravajućeg društva te je stoga riječ o ugovoru između dva trgovaca pa je potrebno primijeniti odgovarajuće uvećanje stope za osam postotna poena.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1. i 2. ZPP-a, čl. 154 st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a

32. Tužitelj je troškovnikom predanim na ročištu 12. prosinca 2024. zatražio naknadu parničnog troška za radnje nabrojene u tom troškovniku.

33. Sud je tužiteljev zahtjev za naknadom troška našao djelomično osnovanim. Sud je, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora 151,79 EUR, dosudio tužitelju trošak za sastav tužbe od 11. listopada 2024. u iznosu od 50,00 EUR u skladu s Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine‟ br. 138/23., dalje: Odvjetnička tarifa), i iznos od 50,00 EUR (u okviru zatraženoga) za trošak sudjelovanja na ročištu 12. prosinca 2024. temeljem odredbe Tbr. 9. u vezi s Tbr. 7. i Tbr. 54. Odvjetničke tarife. Na navedene iznose sud je tužitelju dosudio i zatraženi PDV od 25% u skladu s Tbr. 46. Odvjetničke tarife, što dovodi do ukupnog troška radnji od 125,00 EUR. Nadalje, sud je tužitelju priznao osnovanim trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR temeljem odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine‟ br. 118/18. i 51/23.) u vezi s Tbr. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine‟ br. 37/23.), a potvrda o plaćanju te pristojbe nalazi se na listu 56. spisa, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR u skladu s čl. 4. st. 4. Zakona o sudskom pristojbama i Tbr. 2. i Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, jer je tužitelj obveznik plaćanja te pristojbe kao stranka koja je uspjela sa zahtjevom u sporu. Slijedom navedenoga, sud je u točki III. izreke tužitelju dosudio trošak postupka u ukupnom iznosu od 144,91 EUR.

34. Sud je u točki IV. izreke odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u dijelu koji se odnos na sastav podneska od 10. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 EUR uvećano za PDV jer, kao prvo, tužitelj nije od suda zatražio dopuštenje za podnošenje navedenog podneska u skladu s čl. 299.a st. 2. ZPP-a, a povrh toga podnesak nije dostavljen pravovremeno u smislu odredbe čl. 299.a st. 3. ZPP-a. Stoga mu taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Nadalje, sud tužitelju nije priznao trošak sudjelovanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR uvećano za PDV (koliko je zatraženo) jer smatra da tužitelj, kao pravna osoba uključena u elektroničku komunikaciju i zastupana po punomoćniku uključenom u tu komunikaciju, nema pravo na naknadu navedenog troška jer mu je presuda dostupna s danom objave putem sustava e-Spisa i e-Oglasne ploče suda te mu taj trošak nije potreban za vođenje parničnog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Sud je dakle odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka za dvije radnje u iznosu od 75,00 EUR, uvećano za PDV u ukupnom iznosu od 18,75 EUR, dakle ukupno 93,75 EUR.

35. Nadalje, sud je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška u vidu zatraženog iznosa koji prelazi ukupni dosuđeni iznos pristojbe na tužbu i presudu od 19,91 EUR, odnosno 6,63 EUR. Stoga je sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška postupka u iznosu od 100,38 EUR i riješio kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

SUDAC

Aleksandra Gumzej

pisani prijedlog odluke izradila

viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest dana) od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku