REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-848/24-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mari Ogresta, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. srpnja 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnice tužitelja Andreje Šeša, odvjetnice te zamjenice punomoćnika tuženika NB, odvjetničke vježbenice, dana 20. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.422,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 117,24 EUR od 10.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 121,40 EUR od 9.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 120,54 EUR od 8.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 121,24 EUR od 9.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 117,19 EUR od 9.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 122,01 EUR od 8.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 121,87 EUR od 8.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 121,25 EUR od 8.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 120,64 EUR od 7.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,39 EUR od 10.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,18 EUR od 8.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 122,64 EUR od 8.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 122,18 EUR od 9.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 124,78 EUR od 8.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,27 EUR od 21.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 124,32 EUR od 25.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,63 EUR od 10.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 124,28 EUR od 9.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 124,67 EUR od 24.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 122,74 EUR od 7.4.2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,26 EUR od 25.4.2012. godine do isplate,

- na iznos od 122,09 EUR od 7.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,78 EUR od 7.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,17 EUR od 8.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,50 EUR od 8.9.2012 godine do isplate,

- na iznos od 122,65 EUR od 11.9.2023. godine do isplate,

- na iznos od 122,74 EUR od 8.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,69 EUR od 9.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,88 EUR od 8.1.2013. godine do isplate,

- na iznos od 124,52 EUR od 8.2.2013. godine do isplate,

- na iznos od 124,79 EUR od 9.3.2013. godine do isplate,

- na iznos od 124,91 EUR od 9.4.2013. godine do isplate,

- na iznos od 125,07 EUR od 11.4.2013. godine do isplate,

- na iznos od 124,46 EUR od 8.6.2013. godine do isplate,

- na iznos od 123,70 EUR od 8.6.2013. godine do isplate,

- na iznos od 123,67 EUR od 6.7.2013. godine do isplate,

time da do 31.7.2015. godine kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II

Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,02 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.290,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 24.7.2015. godine, ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14. travnja 2008. godine u Zagrebu sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio stambeni kredit u iznosu od 100.000,00 EUR-a prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan isplate, uz kamatu stopu od 6,99%, rok otplate 20 godina i uz mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 774,70 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, time da je dospijeće plaćanja anuiteta svakog prvog dana u mjesecu.

3. Nadalje, tužitelj navodi da je tijekom otplate kredita, tuženik, pozivajući se na odredbu Ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 3.) i svoju Odluku o kamatama povisivao stopu ugovorne (redovne) kamate pa je tako u razdoblju od 1. srpnja 2007. godine do 1. prosinca 2008. godine stopa redovne kamate iznosila 8,49% godišnje, dok je mjesečni anuitet iznosio 867,19 EUR-a, u razdoblju od 1. prosinca 2008. godine do 1. srpnja 2013. godine stope redovne kamate iznosila je 8,99% godišnje, dok je mjesečni anuitet iznosio 898,64 EUR-a. Dakle, povećanjem stope redovne kamate tuženik je u navedenom razdoblju od tužitelja naplaćivao anuitete po predmetnom kreditu u puno većem iznosu od onoga koji je tužitelj trebalo plaćati da je u tom istom razdoblju stopa redovne kamate iznosila početno ugovorenih 6,99 % godišnje.

4. Tužitelj smatra da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu tj. ugovorna odredba prema kojoj je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik) te navodi da sukladno članku 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07), u svezi s odredbom članka 502c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna i ovršna presuda koja je donesena u spomenutom kolektivnom sporu, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženika radi povrata stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, da obvezuje i naslovni sud u ovom postupku. Pri tome tužitelj ukazuje da je navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena samo u dijelu u kojem je ugovorna kamata promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika dok u dijelu u kojem je stopa ugovorne kamate određena na dan sklapanja ugovora o kreditu ista nije nepoštena a time ni ništetna. Dakle, valjanost tog dijela odredbe o ugovornoj kamati u kojem je stopa ugovorne kamate određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, njezina primjena, a time i učinak, nije doveden u pitanje citiranom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

5. Podneskom od 30.06.2017. tužitelj ističe, da se presude koje su donesene u spomenutom kolektivnom sporu, ako ne izravno, onda svakako neizravno primjenjuju i na ovaj pojedinačni parnični postupak iz razloga što je sporna ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu po svom sadržaju identična odredbama o promjenjivosti redovne kamate potrošačkih ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima na koje se presude donesene u kolektivnom sporu zasigurno odnose, a pored toga identičan je i modalitet odnosno kriteriji po kojima je tuženik mijenjao odnosno povećavao ugovorenu stopu redovne kamate u utuženom razdoblju.

6. Slijedom navedenog, obzirom da je nepoštena ugovorna odredba ništetna od samog početka, što znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od tužitelja primio uslijed primjene ništetne odredbe, odnosno dužan mu je vratiti razliku naplaćenih anuiteta koja je nastala jednostranim povećanjem stope redovne kamate pozivom na svoju vlastitu odluku o kamatama, to tužitelj, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), tužbenim zahtjevom konačno postavljenim podneskom od 14.06.2024.godine od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.422,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

7. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik ističe kako se u spomenutom kolektivnom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koji se isključivo referirao na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, a što predmetni Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, sklopljen među parničnim strankama dana16. travnja 2008. godine, nije jer je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana uz EUR pa stoga tuženik smatra da nema mjesta pozivanju na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-7129/13 donesenu u spomenutom kolektivnom sporu. Tuženik, također, smatra kako presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako mu nije jasno zašto tužitelj tvrdi da se u konkretnom predmetu radi o stjecanju bez osnove kad nesporno postoji ugovor o kreditu pa stoga postoji i osnov stjecanja tj. tuženik je anuitete od tužitelja naplaćivao temeljem predmetnog ugovora o kreditu, dakle temeljem pravnog posla. Stav je tuženika, pozivanjem na čl. 138a ZZP/07 i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, da bi ovaj pojedinačni parnični postupak mogao biti isključivo spor radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove te navodi da tužitelj nije dokazao niti jednu pretpostavku odgovornosti za štetu. Tuženik, dalje, navodi kako je nejasno zašto bi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu bio ništetan te smatra da se radi o zahtjevu kojim tužitelj ne može raspolagati u skladu s odredbom čl. 3. st. 3. ZPP-a. To stoga što materijalno pravo, koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a dopuštao je i ZZP/07. Dalje, tuženik smatra kako eventualna ništetnost odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu ne može dovesti do toga da kamatna stopa postane fiksna. Isto tako tuženik ističe da je predmetnim Ugovorom o kreditu određeno da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama Banke (tuženika) koji je tužitelj imao na uvid pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz čl.16.6.istog, a osim toga taj interni akt tuženika je dostupan svima. Također, u obavijesti o izmjeni kamatne stope, koje je tuženik slao tužitelju, tuženik jasno navodi kojim se kriterijima vodio kod promjene kamatne stope. Potonji navodi, smatra tuženik dokazuju da se o odredbi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu prethodno pregovaralo. Nadalje, tuženik ističe kako je odredba čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva pa njenu nepoštenost odnosno ništetnost nije niti moguće utvrđivati, kao i da takva odredba nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik nije zloupotrijebio svoj položaj već je promjena kamatnih stopa bila u skladu s internim aktima tuženika koji su javni objavljeni i bili dostupni potrošačima, odnosno u skladu s podacima o kretnju na tržištu koji su, također, dostupni svima. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, smatrajući da bi se trebao primijeniti 3-godišnji zastarni rok iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Osporava, osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako se u konkretnom slučaju ne može raditi niti o stjecanju bez osnove niti o naknadi štete. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

8. Ovaj sud je dana 27.04.2018. godine donio presudu posl.br. P-5220/15-33 kojom je obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od 33.320,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini dosuđeni iznos od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.495,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.04.2018. godine, kao dana presuđenja isplate.

9. Citirana ovosudna presuda posl. br. P-5220/15-33 od 27.04.2018. godine u cijelosti je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž-666/18-2 od 11.09.2020. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je prihvaćajući reviziju tuženika, dana 4.10.2023. godine donio rješenje posl. br. Rev 342/2022-2 kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu ovog suda posl. br. P-5220/15-33 od 27.04.2018. godine te presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-666/18-2 od 11.09.2020. godine te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da će se o troškovima revizijskog postupka odlučiti konačnom odlukom.

10. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 16.4.2008., amortizacijski plan po predmetnom Ugovoru o kreditu, promet o predmetnom kreditu, obavijest tuženika o dospijeću obroka i redovne kamate od 1.7.2015., tuženikovu Odluku o kamatama br.1-2003, Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1 -2003 br., Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004, obavijest o izmjeni kamatne stope od 28.06.2013. godine, saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire MB iz Darfin d.o.o. te dopunskim pisanim očitovanjem financijskog vještaka te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu

11. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim, osim za iznos glavnice od 0,02 EUR i zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

12. Među strankama je nesporno da je dana 16.04.2008. godine između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) u iznosu od 100.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, s ugovorenim rokom otplate od 20. Nije sporno da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom redovnom kamatnom stopom temeljem Odluke o kamatama banke (tuženika), time da je početna redovna kamatna stopa ugovorena u visini 6,99% godišnje. Isto tako nije sporno da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu u skladu sa svojom Odlukom o kamatama.

13. Sporno je je li odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci o kamatama tuženika nepoštena i ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Prijeporno je jesu li ispunjeni uvjeti da se u ovom parničnom postupku izravno primjene utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13.06.2014. godine, donesene u kolektivnom sporu, ili se utvrđenja iz kolektivnog spora odnose isključivo na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana za valutu CHF. Nadalje sporna je visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

14. Vezano uz ugovorne odredbe o promjenjivosti ugovorne (redovne) kamate u potrošačkim kreditima vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu (redovnu) kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženih protiv citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

16. Stav je ovog suda da navedena pravomoćna presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača nema, u smislu čl. 502c ZPP-a, izravnu primjenu u ovom postupku jer se u predmetnom Ugovoru o kreditu ne radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, već o Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima.

17. Međutim, kako tužitelj u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor te da je odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba te tužbenim zahtjevom traži od tuženika isplatu preplate anuiteta koja je nastala kao posljedica primjene te odredbe, nema zapreke da sud u ovom pojedinačnom parničnom postupku, kao o prethodnom pitanju, sukladno čl. 12. st.1. ZPP-a, utvrdi je li sporna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba ili nije, pri čemu sud ističe da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju čl. 327. st.1. ZOO-a.

18. Čitanjem čl. 3. st.1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je tom ugovornom odredbom određeno da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama Banke (tuženika), dok je čl. 3. st. 2. predmetnog Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 6,99 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva.

19. U skladu s čl. 98. ZZP/07, u odnosu na okolnosti prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja dok službenika banke (tuženika) koji je sudjelovao u predugovornoj fazi i pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu sud nije saslušao jer parnične stranke nisu predložile njegovo saslušanje, a sud sukladno čl. 7. ZPP-a izvodi samo one dokaze koje su stranke predložile, osim ako se radi o nedopuštenim raspolaganjima iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, o čemu u konkretnom predmetu nije slučaj.

20. Tužitelj je iskazao kako je sa Splitskom bankom d.d. i Agencijom za pravni promet i posredovanje nekretninama imao zaključen ugovor o stambenom kreditu za stan na adresi [adresa]. Taj kredit je bio zaključen na 30 godina i želio je te kredite što prije otplatiti te je radi toga zaključio kredit koji je predmet ovog spora. Radilo se o hipotekarnom kreditu gdje je hipoteku imao upravo na stanu u [adresa]. Taj stan su on i njegova obitelj koristili isključivo za svoje osobne potrebe tj. za stanovanje te ga nikada nije iznajmljivao niti davao u zakup. U kreditu koji je predmet ovog spora bila je ugovorena valutna klauzula vezana uz EUR i promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je iskazao da je, u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, znao da promjenjiva kamatna stopa znači da se kamatna stopa tijekom otplate kredita može mijenjati, ali nije znao niti je bio upozoren da bi moglo doći do izuzetno velikog povećanja kamatne stope. Naime, njegova rata kredita je na početku otplate iznosila oko 4.900,00 kn, a tijekom otplate kredita povećala se na čak oko 7.200,00 kn mjesečno. Prije nego što je potpisao predmetni ugovor o kreditu, od strane službenika banke nije mu predočena Odluka o kamatama banke. Također, službenik u banci nije mu obrazložio o kojim kriterijima i parametrima ovisi promjena kamatne stope niti mu je predočen bilo kakav izračun u slučaju promjene odnosno povećanja kamatne stope. Također, od strane službenika banke nije mu objašnjeno kako promjena kamatne stope utječe na njegovu cjelokupnu kreditnu obvezu. Imao je trajni nalog da mu se sa plaće skidaju rate kredita i počeo je primjećivati da mu iz mjeseca u mjesec ostaje manja plaća te je na taj način shvatio da mu je došlo do povećanja rate kredita. Nakon toga je otišao u banku i pitao zašto mu dolazi do povećanja rate kredita te mu je rečeno da je došlo do promjene odnosno povećanja kamatne stope te da je u vrijeme dok je zaključivao predmetni ugovor o kreditu, početno ugovorena kamatna stopa bila niža jer je bila riječ o tzv. akcijskom kreditu, na što ga nitko u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije upozorio. Niti javni bilježnik kod kojeg je predmetni ugovor o kreditu potvrđen nije mu objašnjavao zašto bi moglo doći do promjene kamatne stope te koji kriteriji i razlozi dovode do promjene kamatne stope. Koliko se sjeća, od banke nije dobivao obavijesti o promjenama kamatne stope. Sjeća se da je svakih 6 mjeseci dobivao obračun na kojem je pisalo koliko još kredita mora otplatiti, a ne sjeća se je li na tim obračunima pisala promijenjena kamatna stopa ili ne. Zaključno, iskazao je da nema nikakvu ekonomsku naobrazbu, da je završio fakultet za profesora sociologije te da je radio kao pravosudni policajac.

21. Sud je u pogledu bitnih činjenica prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično. Također, istinitost pojedinih dijelova iskaza tužitelja potvrđena je dokumentacijom koja prileži spisu, a niti tuženik nije prigovorio istinitosti tužiteljevog iskaza.

22. Prema čl. 3. st.1. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja.

23. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je otplata stambenog kredita koji je tužitelj imao zaključen sa Splitskom bankom d.d. i Agencijom za pravni promet i posredovanje nekretninama za stan na adresi [adresa]., što proizlazi iz iskaza tužitelja te čl. 7. i čl. 8.3. Ugovora o kreditu. Nadalje iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da su taj stan tužitelj i njegova obitelj koristili isključivo za svoje osobne potrebe tj. za stanovanje te da stan nikada nije iznajmljivao niti davao u zakup, a tuženik nije dokazao suprotno. Slijedom navedenog, proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, sa tuženikom koji ima status trgovca, predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi otplate ranijeg stambenog kredita, što znači da je namjena predmetnog kredita bila vezana za zadovoljenje osobne životne potrebe stanovanja tužitelja i njegove obitelji, kao i da je u navedenom stanu tužitelj živio sa svojom obitelji te da u navedenom stanu nije obavljao trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnosti, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st.1. ZZP/07 te da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor.

24. Članak 96.st.1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čl. 96. st. 2. ZZP/07 propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok čl. 96. st. 4. ZZP/07 određuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je to dužan dokazati.

25. Zaštita potrošača uspostavljena glavom XI. II. dijela ZZP/07 „NEPOŠTENE ODREDBE U POTROŠAČKIM UGOVORIMA“ polazi od toga da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti. Taj položaj potrošača ga vodi do pristanka na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

26. Tako je i u spornoj ugovornoj odredbi čl. 3.st.1 i 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama Banke (tuženika), što je Odluka koju je prethodno sam sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj, obzirom da se radi o tuženikovoj Odluci, po prirodi stvari ne može utjecati.

27. Nadalje, ovaj sud ističe da, iako je čl. 16.6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da ugovorne strane suglasno prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, među kojima i Odluku o kamatama Banke te iako je čl. 16.7. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da ugovorne strane poznavanje odredbi iz prethodnog stavka potvrđuju svojim potpisom, ovaj sud smatra da su navedene ugovorne odredbe čl.16.6. i čl.16.7. predmetnog Ugovora o kreditu tipske ugovorne odredbe potrošačkih ugovora o kreditu i kao takve neodređene obzirom da nije naveden niti broj, niti datum donošenja i primjene Odluke o kamatama Banke (tuženika) koja se primjenjuje na konkretni Ugovor o kreditu.

28. Naime, tuženik je uz odgovor na tužbu i na pripremnom ročištu dostavio u sudski spis Odluku o kamatama br.1-2003 (počišćeni tekst) koja se primjenjuje od 7.siječnja 2003. godine, međutim nije u sudski spis dostavio Odluku o kamatama br.1-2004, koja nesumnjivo postoji jer je tuženik uz odgovor na tužbu i na pripremnom ročištu dostavio u sudski spis brojne Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004, a koje Odluke prileže na listu 43-74, 86-98 i 101 spisa.

29. Dakle, stav je ovog suda da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije više bila na snazi Odluka o kamatama br.1-2003 (počišćeni tekst), već Odluka o kamatama br.1-2004 (po čijem se broju može zaključiti da je ista donesena 2004. godine te da se njenim donošenjem više ne primjenjuje ranija Odluka o kamatama br.1-2003, sukladno načelu lex posterior derogat legi priori) sa svojim izmjenama i dopunama.

30. Nadalje, ovaj sud ističe da sve dostavljene Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004 ne reguliraju promjenu kamatnih stopa za hipotekarne kredite, kakav je i predmetni kredit, već promjenu kamatnih stopa kod hipotekarnih kredita reguliraju: Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004, broj 1-2004- 39 koja je u primjeni od 30.11.2006.godine (list 65 spisa), Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004, broj 1-2004-64 koja je u primjeni od 07.01.2008.godine (dakle, važeća u vrijeme zaključenja predmetnog hipotekarnog kredita, a prileži na listu 88 spisa) te odluke koje su bile u primjeni tijekom utuženog razdoblja otplate kredita i to: Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1- 2004, broj 1-2004-72 koja je u primjeni od 16.06.2008.godine (list 52-53 spisa), Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004, broj 1-2004-79 koja je u primjeni od 10.11.2008.godine (list 50-51 spisa) te Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004, broj 1-2004-88 koja je u primjeni od 7.6.2009.godine (list 43-49 spisa).

31. Niti u jednoj od prethodno spomenutih Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004, koje reguliraju promjenu kamatnih stopa kod hipotekarnih kredita, a koje Odluke prileže na listu nije navedeno da se kamatna stopa i promjena kamatne stope kod hipotekarnih kredita utvrđuje ovisno o visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištima novca i kapitala, iznosima i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR itd), te prihodima i rashodima poslovanja već je kamatna stopa izražena godišnje u točno određenom postotku, uz određene popuste koji se mogu

1 0

primijeniti na tako određenu kamatnu stopu, a ti su popusti također izraženi godišnje u točno određenom postotku.

32. Analizirajući prethodno navedeni sadržaj relevantnih tuženikovih Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o kamatama br.1-2004 te iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da mu službenik u banci nije obrazložio o kojim kriterijima i parametrima ovisi promjena kamatne stope, niti kako promjena kamatne stope utječe na njegovu cjelokupnu kreditnu obvezu, time da mu u banci nije predočen niti ikakav izračun za slučaj promjene odnosno povećanja kamatne stope, ovaj sud smatra da tužitelj, kao prosječan potrošač, bez ekonomske naobrazbe (obzirom da je tužitelj iskazao da je završio fakultet za profesora sociologije i radio kao pravosudni policajac te da nema ekonomsku naobrazbu) u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije mogao znati na koji način tj. temeljem kojih kriterija i parametara se mijenja početno ugovorena kamatna stopa od 6,99 % godišnje, nije mu predočen konkretni način izračuna kamatne stope za slučaj njezine promjene te je stoga stav ovog suda da tužitelju od strane tuženika, kao financijske institucije čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim znanjima vezanim uz promjenu ugovorene kamatne stope, nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupnu cijenu svojeg kredita. Pri tome sud ističe kako tuženik nije dokazao (bilo predlaganjem saslušanja svog službenika koji je sudjelovao u predugovornoj fazi i pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, bilo ispisom sa svoje internet stranice iz vremena zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu) da bi prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu informirao tužitelja o kojim kriterijima i parametrima ovisi promjena kamatne stope te kako promjena kamatne stope utječe na tužiteljevu cjelokupnu kreditnu obvezu, niti je dokazao da je tužitelju od strane bankovnog službenika predočen način izračuna kamatne stope u slučaju njene promjene ili da je za prosječnog potrošača razumljiv izračun bio objavljen na Internet stranicama tuženika.

33. Pri tome sud ističe, kako nije sporno da je tužitelj, kao to proizlazi iz njegovog iskaza, u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu znao da promjenjiva kamatna stopa znači da se kamatna stopa tijekom otplate kredita može mijenjati. Međutim, uzimajući u obzir zahtjeve transparentnosti ugovornih odredbi iz čl. 99. i 100. ZZP/07, kada je riječ o odredbi kojom se u ugovoru o potrošačkom kreditu predviđa naknada za taj kredit u obliku kamata koje se obračunavaju na temelju promjenjive stope, zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da isti određuje ne samo da ta ugovorna odredba potrošaču mora biti razumljiva na formalnoj i gramatičkoj razini (što sporni dio odredbe čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu jest) nego i da prosječan potrošač, može shvatiti konkretno funkcioniranje načina izračuna te stope i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne gospodarske posljedice koje bi takva ugovorna odredba mogla imati na njegove financijske obveze, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Naime, razumljivo je i životno logično da je tužitelj kao prosječni potrošač, bez ekonomske naobrazbe, postupao s povjerenjem u tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju te je bilo razumno očekivati da će od tuženika dobiti upozorenje u odnosu na bitne elemente ugovora o kreditu, što odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zasigurno jest, ali kako je već prethodno obrazloženo, tužitelj u banci nije bio upozoren da bi moglo doći do velikog povećanja kamatne stope, službenik u banci mu nije obrazložio o kojim kriterijima i parametrima ovisi promjena kamatne stope, niti kako promjena kamatne stope utječe na njegovu cjelokupnu kreditnu obvezu, niti mu je predočen ikakav izračun za slučaj promjene odnosno povećanja kamatne stope, niti je u tijeku trajanja ugovornog odnosa tuženik pružio tužitelju jasno objašnjenje zašto je došlo

1 1

do povećanja kamatne stope, a opisano postupanje tuženika, odnosno njegovih službenika, smatra ovaj sud u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO- a te u suprotnosti s obvezama tuženika, kao trgovca odnosno gospodarstvenika, u smislu odredbi čl.10.st.2. ZOO-a te je posljedično navedenom, došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača.

34. Opisanim postupanjem tuženika, od samog početka predmetnog ugovornog odnosa korisnik kredita (ovdje tužitelj) kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca zato što je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije znao niti mogao ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, niti je tužitelj na to mogao imati ikakav utjecaj.

35. Naime, znanje i iskustvo tuženika kao banke, u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača, kakav je i tužitelj, je superiorno pa stoga ovaj sud, smatra da je tuženi bio dužen, tužitelja, kao korisnika kredita, ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što tuženik nije učinio na valjan način, u spornom razdoblju.

36. Slijedom svih prethodno obrazloženih razloga, ovaj sud smatra da je odredba čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se promjenjivost redovne kamate veže uz Odluku o kamatama tuženika nerazumljiva tužitelju kao potrošaču, te isto tako nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 96. i 97. ZZP/07, što ju u tom dijelu čini ništetnom, sukladno čl.102.st.1 ZZP/07.

37. Slijedom navedenog, sukladno čl.102.st.1 ZZP/07 i čl. 324. ZOO-a, u konkretnom slučaju ne radi se o ništetnosti cijelog ugovora, već samo odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određen način (pravno nevaljan i nedopušten) mijenjanja stope ugovorene kamate jednostranom odlukom tuženika, što znači da se ugovor u preostalom dijelu, pa i u onom u kojem je određena početna stopa ugovorne kamate od 6,99% godišnje, primjenjuje.

38. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izražen u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo.

39. Utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se u utuženom razdoblju cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 6,69% godišnje, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

1 2

40. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. čl. 225. ZOO-a.

41. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

42. Iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju zastarni rok nije niti počeo teći jer je ovom presudom, kao o prethodnom pitanju, odlučeno da je ništetna ugovorna odredba čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj Odluci o kamatama tuženika te će zastarni rok početi teći s pravomoćnošću ove presude. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

43. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem.

44. Financijski vještak je u svom pisanom mišljenju od 03.10.2016.godine prema utvrđenjima i izračunima iz svog vještačkog nalaza od istog datuma, naveo kako razlika između ugovorene visine anuiteta obračunatih, primjenom kamatne stope propisane člankom 3.2 predmetnog Ugovora o kreditu u visini od 6,99% godišnje i iznosa anuiteta koje je tužitelj platio za razdoblje od 1. kolovoza 2010. godine do 1. srpnja 2013. godine (anuiteti od 26 do 61) iznosi ukupno 4.461,84 EUR-a. Primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a za EUR-o na dan plaćanja svakog anuiteta, razlika između ugovorene visine anuiteta i iznosa anuiteta koje je tuženik naplatio od tužitelja za razdoblje od 1. kolovoza 2010. godine do 1. srpnja 2013. godine iznosi 33.320,14 kuna. Pojedinačni više plaćeni iznosi anuiteta, kao i datumi plaćanja istih, dani su u Tabeli 3. vještačkog nalaza te u Tabeli 3.1 vještačkog nalaza prikaz izračuna visine obveze za mjesečne anuitete i usporedbu s plaćenim iznosima ukupno po anuitetima za utuženo razdoblje.

45. Pisanom nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 03.10.2016.godine tužitelj nije prigovorio, dok je tuženik istaknuo da je vještak u točki 3.1. nalaza i mišljenja pogrešno utvrdio razdoblja u kojima su se primjenjivale različite kamatne stope i njihovu visinu, pri čemu tuženik upire da su u razdoblju od 1.11.2008. do 1.12.2008. tj. za obračun 6. anuiteta vrijedile dvije kamatne stope, tj. od 1.do 9.11. 2008. kamatna stopa od 8,49% godišnje, a od 10. do 30.11.2008. kamatna stopa od 8,99 % godišnje, dok iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je on za 6.anuitet obračunao samo kamatnu stopu od 8,99%. Također, tuženik tvrdi da iz kamatnog lista koji je izrađen po tuženiku za potrebe predmetnog kreditnog odnosa proizlazi da je tuženik u razdoblju od 1.07.2008. do 1.07.2013. godine naplatio kamate i glavnicu u ukupnom iznosu od 54.584,89 eura (iznos glavnice od 43.002,33 eura i kamate od 11.582,56 eura) što je za 74,90 eura manje nego što je navedeno u vještačenju, s napomenom, da se razlika odnosi na iznos otplaćene glavnice.

1 3

46. Povodom prigovora tuženika, sud je proveo dokaz dopunskim pisanim očitovanjem financijskog vještaka koji je u svom dopunskom pisanom očitovanju od 23.01.2017.godine naveo kako je na temelju dokumentacije u spisu utvrdio razliku između iznosa anuiteta primjenom početne kamatne stope propisane člankom 3.2 predmetnog Ugovora o kreditu u visini od 6,99% godišnje i iznosa anuiteta koje je tužitelj uplatio u utuženom razdoblju od 1. kolovoza 2010. godine do 1. srpnja 2013. godine (anuiteti od 26-61) te je na taj način utvrđena razlika ukupno u iznosu od 4.461,84 EUR- a odnosno 33.320,14 kune. Vještak je istaknuo kako se sporni anuitet (za koji tuženik tvrdi da je na taj anuitet 9 dana tijekom studenog 2008. trebala biti obračunata kamatna stopa od 8,49 %, a 21 dan tijekom studenog stopa od 8,99 % godišnje), a radi se o anuitetu br. 6 ,a ne anuitetu br.5 kako je vještak omaškom u pisanju naveo) ne nalazi u utuženom razdoblju te stoga visina kamatne stope primijenjene za obračun redovne kamate na taj anuitet, ne utječe na izračun preplate po anuitetima u utuženom razdoblju od 1.8.2010. do 1.7.2013. godine. U odnosu na prigovor tuženika da je 0d 1.7.2008.do 1.7.2013.godine od tužitelja po predmetnom kreditu naplatio 74,90 EUR manje nego što je izračunato vještačenjem vještak je obrazložio kako je uvidom u promet po računu korisnika kredita tj. promet po predmetnom kreditu utvrdio da je tuženik od tužitelja za razdoblje od 1. kolovoza 2010. godine do 4. srpnja 2013. godine tj. za podmirenje utuženih mjesečnih anuiteta br. 26-61 naplatio iznos od 32.531,04 EUR-a, koji iznos je i vještak prikazao u Tabeli 3. svog vještačkog nalaza. Za razdoblje od 1. srpnja 2008. godine do 1. srpnja 2013. godine razdužena je glavnic sadržanu u mjesečnim anuitetima u ukupnom iznosu od 11.582,56 EUR-a, a preostalo stanje glavnice na dan 1. srpnja 2013. godine, nakon dospijeća 61. anuiteta iznosi 88.417,44 EUR-a. Uvidom u otplatni plan razvidno je da je preostalo stanje glavnice od 88.417,44 EUR-a na dan 1. srpnja 2013. godine. Slijedom navedenoga, razlika u iznosu otplaćene glavnice evidentirane u otplatnom planu tuženika u odnosu na Tabelu 1. vještačkog nalaza iznosi 0,00 EUR-a. Nadalje, vještak je u svom dopunskom pisanom očitovanju istaknuo da se razlika od 74.90 EUR-a, kojoj tuženik prigovara odnosi na iznos obračunate redovne kamate dospjele prije utuženog razdoblja, evidentirane u anuitetu redni broj 1. i anuitetu redni broj 6. Anuitet broj 1. dospijeva 1.7.2008, a anuitet broj 6. dospijeva 1.12.2008. godine, što znači da ne dospijevaju u utuženom razdoblju od 1.8.2010. do.1.7.2013. te ne utječu na izračunatu razliku u preplati anuiteta u visini od 33.320,14 kuna koja se odnosi na utuženo razdoblje.

47. Nakon dopunskog pisanog očitovanja financijskog vještaka, stranke nisu imale primjedbe na matematički (računski) izračun vještaka, a tuženik je istaknuo kako smatra da nije bilo mjesta izračunu visine tužbenog zahtjeva financijskim vještačenjem jer je tužbeni zahtjev neosnovan, što je prigovor pravne, a ne financijske odnosno računske naravi, radi čega nije bilo potrebe za usmenim očitovanjem financijskog vještaka, niti je tuženik isto predlagao..

48. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 03.10.2016. godine budući da je isti izrađen savjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke te sukladno zadatku suda te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: predmetni ugovor o kreditu, otplatni plan i pregled prometa po računu korisnika kredita tj. pregled prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu. Također, ovaj sud prihvaća i dopunsko pisano očitovanje vještaka od 23.01.2017. jer je istim financijski vještak stručno, jasno i detaljno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje od 03.10.2016. te odgovorio na sve prigovore tuženika, nakon kojeg dopunskog pisanog očitovanja tuženik

1 4

više nije imao računskih primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, što govori u prilog objektivnosti provedenog financijskog vještačenja.

49. Uz navedeno, sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate bilo moguće izračunati jedino kao razliku između početno ugovorene kamatne stope od 6,99% godišnje iz predmetnog ugovora o kreditu i kasnijih kamatnih stopa povećanih jednostranom odlukom tuženika, kao kreditora.

50. Dakle, preplaćeni iznos anuiteta s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika koji za utuženo razdoblje iznosi 33.320,14 kn (a utvrđen je provedenim financijskim vještačenjem koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio) predstavlja stečeno bez osnove jer je taj iznos tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe. Iznos od 33.320,14 kn (prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,5345, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) iznosi 4.422,34 EUR, koji iznos ovaj sud dosuđuje tužitelju, na temelju čl. 1111. ZOO-a u točki I izreke, dok je kao neosnovan u točki II izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,02 EUR (do zatraženih 4.422,36 EUR) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

51. Na svaki pojedini utuženi mjesečni iznos, tužitelju bi pripadala zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, na temelju čl. 1115. ZOO-a, kojim je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nesavjesnim stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj - nepoštenoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, koju je u ugovor unio sam tuženik i na temelju takve nepoštene ugovorne odredbe naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.

52. Međutim, kako tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini utuženi iznos od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, to ovaj sud, vodeći računa o čl. 2. st. 1. ZPP-a, tužitelju na svaki pojedini dosuđeni iznos, na temelju čl. 29.st.1. ZOO-a, u vezi s čl. 1115. ZOO-a, dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog dosuđenog iznosa do isplate, kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom, time da su točni iznosi i točno razdoblje tijeka kamata na svaki pojedini dosuđeni iznos utvrđeni u točki I izreke, sukladno provedenom financijskom vještačenju, time da su svi iznosi iz kuna u EUR preračunati prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

53. Visina kamatne stope određena je po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

1 5

54. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

55. Vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) je od podnošenja tužbe do 12.10.2016.. godine 4.645,30 EUR (ranije 33.500,00 kn), a od 13.10.2016. godine pa nadalje VPS je 4.422,34 EUR (ranije 33.320,14 kn).

56. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava 3 podneska od 8.12.2015., 13.10.2016. i 14.06.2024. godine – svaki podnesak po 100 bodova po Tbr. 8. toč. 1., sastava podneska od 7.03.2016. godine – 25 bodova po Tbr. 8 točka 4, zastupanja na 3 ročišta – 13.01.2017., 24.11.2017. i 17.06.2024. – svako ročište po 100 bodova po Tbr. 9. toč. 2., zastupanja na 2 ročišta – 3.03.2016. i 15.07.2024. godine – svako ročište po 100 bodova po Tbr. 9. toč. 1. te pristupa na ročište za objavu presude dana 27.04.2018. godine – 25 bodova (koliko je tužitelj zatražio troškovnikom) – po Tbr. 9. toč. 3., što ukupno iznosi 800 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 1.600,00 EUR. Na taj iznos obračunat je PDV po Tbr. 46 u iznosu od 25%, što iznosi 400,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 2.000,00 EUR.

57. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26.07.2016. godine kojim predlaže osobu financijskog vještaka te zadatak financijskog vještačenja obzirom da ovaj sud smatra da je isto tužitelj mogao predložiti već u tužbi, a također i na ročištu održanom 03.03.2016. Također, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 24.11.2016. godine kojim podneskom se tužitelj očituje na podnesak tuženika od 31.10.2016. godine u kojem tuženik prigovara nalazu i mišljenju financijskog vještaka, osporavajući osnovanost dijela istaknutih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a ovaj sud smatra da je isto nepotrebno jer se na prigovor tuženika iznesen protiv nalaza i mišljenja očituje financijski vještak, a ocjena o tome jesu li prigovori tuženika istaknuti na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, osnovani ili ne, je na sudu a ne na tužitelju. Nadalje, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 30.06.2017. godine, obzirom da u istom u bitnom ponavlja navode iz podneska od 8.12.2015., a sastav kojeg podneska mu je priznat u trošak. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da svi nepriznati podnesci nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a.

58. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 90,92 EUR (ranije 685,00 kn time da je prema podacima u e-spisu navedeni iznos pristojbe na tužbu plaćen 28.7.2015.godine), dok tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na ovu prvostupanjsku presudu obzirom da je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na ovu prvostupanjsku presudu na temelju čl. 11. st. 1. točka 20 ZSP-a. Također ne pripada mu niti trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu od 27.4.2018. godine jer tužitelj nije u sudski spis dostavio dokaz o plaćanju te pristojbe niti u e-spisu postoje podaci o plaćanju iste.

59. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to mu sud, na temelju čl. 154. st. 5.

1 6

ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i priznati trošak sudske pristojbe, što s neophodnim troškom financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 199,08 EUR, čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 2.290,00 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

60. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 2.290,00 EUR, tekuću od 20. prosinca.2024. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju, do isplate.

61. Tuženiku, na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a, ne pripada pravo na parnični trošak .

62. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzacijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu 20. prosinca 2024. godine

S u d a c:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave iste. Žalba se podnosi pisano Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika