REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

OIB: 77561654785

Poslovni broj P-547/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d. Zagreb, Franje Račkog 6, OIB 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 29. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Slavenom Karaban, odvjetnikom iz Vinkovaca, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnice Hrvojke Čolaković iz Vinkovaca, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 20. prosinca 2024., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012253465 koji je zaključen između tužitelja ZČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banka Zagreb d. d. Zagreb, Franje Račkog broj 6, OIB 02535697732 u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan plaćanja tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke..

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb da tužitelju ZČ iz [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, izvrši isplatu novčanog iznosa od 10.247,79 EUR (slovima: desettisućadvjestočetrdesetisedameuraisedamdesetidevetcenti) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zz kamata od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g. a na dalje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi zz kamata od 12 % godišnje i u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose, kako slijedi:

- na iznos od 02,62 EUR počev od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

- na iznos od 16,90 EUR počev od 31. listopad 2008. g. do isplate,

- na iznos od 02,07 EUR počev od 30. studeni 2008. g. do isplate,

- na iznos od 17,90 EUR počev od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

- na iznos od 20,38 EUR počev od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 21,44 EUR počev od 28. veljače 2009. g. do isplate,

- na iznos od 18,10 EUR počev od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

- na iznos od 18,63 EUR počev od 30. travnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 14,27 EUR počev od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,56 EUR počev od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 11,42 EUR počev od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 13,57 EUR počev od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

- na iznos od 13,33 EUR počev od 30. rujna 2009. g. do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR počev od 31. listopada 2009. g. do isplate,

- na iznos od 15,11 EUR počev od 30. studenoga 2009. g. do isplate,

- na iznos od 17,91 EUR počev od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

- na iznos od 22,41 EUR počev od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

- na iznos od 21,24 EUR počev od 28. veljače 2010. g. do isplate,

- na iznos od 27,05 EUR počev od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

- na iznos od 25,78 EUR počev od 30. travnja 2010. g. do isplate,

- na iznos od 28,43 EUR počev od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

- na iznos od 46,02 EUR počev od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

- na iznos od 42,26 EUR počev od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

- na iznos od 52,40 EUR počev od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

- na iznos od 49,14 EUR počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,

- na iznos od 42,24 EUR počev od 31. listopada 2010. g. do isplate,

- na iznos od 54,67 EUR počev od 30. studenoga 2010. g. do isplate,

- na iznos od 71,01 EUR počev od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

- na iznos od 59,75 EUR počev od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

- na iznos od 63,83 EUR počev od 28. veljače 2011. g. do isplate,

- na iznos od 58,34 EUR počev od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

- na iznos od 59,17 EUR počev od 30. travnja 2011. g. do isplate,

- na iznos od 80,11 EUR počev od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

- na iznos od 81,56 EUR počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

- na iznos od 6.242,67 EUR počev od 28. srpnja 2011. g. do isplate,

- na iznos od 81,94 EUR počev od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

- na iznos od 86,86 EUR počev od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

- na iznos od 77,36 EUR počev od 30. rujna 2011. g. do isplate,

- na iznos od 76,18 EUR počev od 31. listopada 2011. g. do isplate,

- na iznos od 75,33 EUR počev od 30. studenoga 2011. g. do isplate,

- na iznos od 79,51 EUR počev od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

- na iznos od 83,90 EUR počev od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

- na iznos od 84,23 EUR počev od 29. veljače 2012. g. do isplate,

- na iznos od 81,28 EUR počev od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

- na iznos od 82,74 EUR počev od 30. travnja 2012. g. do isplate,

- na iznos od 84,12 EUR počev od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

- na iznos od 81,93 EUR počev od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

- na iznos od 82,67 EUR počev od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

- na iznos od 81,44 EUR počev od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

- na iznos od 78,31 EUR počev od 30. rujna 2012. g. do isplate,

- na iznos od 81,61 EUR počev od 31. listopada 2012. g. do isplate,

- na iznos od 83,43 EUR počev od 30. studenoga 2012. g. do isplate,

- na iznos od 82,80 EUR počev od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

- na iznos od 75,73 EUR počev od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

- na iznos od 81,75 EUR počev od 28. veljače 2013. g. do isplate,

- na iznos od 82,04 EUR počev od 31. ožujka 2013. g. do isplate,

- na iznos od 79,51 EUR počev od 30. travnja 2013. g. do isplate,

- na iznos od 72,77 EUR počev od 31. svibnja 2013. g. do isplate,

- na iznos od 72,59 EUR počev od 30. lipnja 2013. g. do isplate,

- na iznos od 74,04 EUR počev od 31. srpnja 2013. g. do isplate,

- na iznos od 76,77 EUR počev od 31. kolovoza 2013. g. do isplate,

- na iznos od 80,94 EUR počev od 30. rujna 2013. g. do isplate,

- na iznos od 78,79 EUR počev od 31. listopada 2013. g. do isplate,

- na iznos od 80,02 EUR počev od 30. studenoga 2013. g. do isplate,

- na iznos od 81,43 EUR počev od 31. prosinca 2013. g. do isplate,

- na iznos od 82,21 EUR počev od 31. siječnja 2014. g. do isplate,

- na iznos od 84,07 EUR počev od 28. veljače 2014. g. do isplate,

- na iznos od 83,50 EUR počev od 31. ožujka 2014. g. do isplate,

- na iznos od 81,32 EUR počev od 30. travnja 2014. g. do isplate,

- na iznos od 80,43 EUR počev od 31. svibnja 2014. g. do isplate,

- na iznos od 80,67 EUR počev od 30. lipnja 2014. g. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d. d. Zagreb, Franje Račkog 6, OIB 02535697732, da tužitelju ZČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.300,00 eura (slovima: tisućutristoeura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. godine kao dana donošenja presude do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka (u nastavku ESB) primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 14. lipnja 2023. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 9012253465 dana 30. siječnja 2007. (nastavno: Ugovor) na iznos od 47.593,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

1.1. Tužitelj navodi da je tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anutiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog toga tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno, način primjene iste je nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te je kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Pri tome, tužitelj se poziva na sudsku praksu i to presudu suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik – kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS RH) posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno presuđeno (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/2018) da su tužene banke među kojima je i banka tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, odnosno ugovorima ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije u vrijeme zaključenja navedenih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90., a kasnije i protivno odredbama novog Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Predmetna Presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017. potvrđena je Presudom Vrhovnoga suda RH u Zagrebu br. Rev-2221/2018. Navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepo-štene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Sukladno čl. 69. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odo-brava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbe o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otpla-te pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu itd.

1.3. Dodatno tužitelj ukazuje i na nepostojanje propisa u vrijeme zaključenja ugovora koji bi nalagali bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u referentnom razdoblju, to ne daje tuženoj ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svome nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja kao potrošača.

1.4. Imajući u vidu pravne posljedice ništetnih odredbi, tužitelj po deklaratornom tužbenom zahtjevu traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. Također, tužitelj tužbom potražuje i sve iznose koje je uplatio u iznosu većem od stvarne obveze, temeljeći svoj zahtjev na odredbama kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 10.252,75 EUR, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan.

2.1. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu.

2.2. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

2.3. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

2.4. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Naime, u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1. Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite”. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće.

2.5. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno „preplaćenih“ iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018. godine. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

2.6. Slijedom svega naprijed navedenog, a budući tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, tuženik ističe kako nije osnovano raspravljati niti o visini tužbenog zahtjeva. Međutim, opreza radi, tuženik ističe slijedeće. Tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti kolike je iznose, izražene u eurima po mjesecima, prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kuna na dan isplate kredita. Međutim, a nastavno na takve navode tužitelja, tuženik ističe kako se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložio tužitelj, a obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu. U slučaju da vještačenje bude određeno te da Naslovni sud takav zadatak dodijeli vještaku, tuženik predlaže da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Slijedom navedenog, tuženik napominje da sve i kad bi se eventualno utvrdila visina tužbenog zahtjeva na način kako to predlaže tužitelj, a što tuženik izričito osporava, svakako je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka FČ, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 9. studenoga 2024. potražujući preplaćeni iznos od 10.247,79 eura.

4. Podneskom od 22. listopada 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da su njegovi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, te je istaknuo da nije potrebno usmeno saslušati vještaka.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovor o kreditu (list 20-25 spisa), otplatni plan (list 26-49 spisa), opće uvjete poslovanja s građanima (list 66-76), nalaz i mišljenje vještaka (list 85-94 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 29. studenoga 2024. (list 106-107 spisa).

6. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj 9012253465 dana 30. siječnja 2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 47.593,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju nekretnine.

7.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

8. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

8.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila 2007. godine, za kupnju nekretnine i rješenja stambenog pitanja. Otišla je u PBZ banku budući je tamo primala plaću a i kroz razgovor sa kolegicama je shvatila da je svugdje isto što se tiče dizanja kredita, te se obratila svome osobnom bankaru, koji joj je tom prilikom objasnio da je najsigurnije podići kredit u švicarskim francima, da je to najsigurniji tečaj, te da se ne mora brinuti o eventualnim rizicima, a i da su najmanji skokovi u promjeni valute švicarskog franka za razliku od eura. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u Domu zdravlja Vinkovci, nije imala obrt niti je bila član trgovačkog društva u to vrijeme. Nakon par dana je došla na potpisivanje ugovora koji je u međuvremenu sastavila banka, isti je pročitala te je pitala rizike vezano za kamatnu stopu kao i ostale odredbe koje je smatrala da bi mogle biti rizične, a na što joj je osobni bankar izjavio da se ne mora brinuti, da su ti rizici odnosno kretanje kamatne stope više kozmetičke prirode te malo rastu a malo padaju. Prije sklapanja ugovora o kreditu konzultirala se sa službenikom PBZ u Vinkovcima te u Osijeku, a svi su joj tvrdili isto. Nije joj nuđen kredit u drugoj valuti već samo u švicarskim francima. Ona je isključivo otplatila kredit. Poslana joj je bila obavijest vezana za promjenu kamatne stope i valutne klauzule nakon čega je otišla u banku gdje joj je objašnjeno da to tako mora biti i da je to politika banke. Pitala je službenika banke konkretno za promjenu odredbe ugovora o kamatnoj stopi na što joj je rečeno da ukoliko ne želi ne mora potpisati ugovor, a ugovor se nije mijenjao odnosno bio je tipa uzmi ili ostavi, te gdje bi banka dospjela kada bi svaki klijent krojio ugovor po vlastitoj želji. Ugovor je potpisan i ovjeren kod javnog bilježnika a kojom prilikom javnog bilježnika nije niti vidjela, niti joj je isti objasnio išta vezano za ugovor o kreditu. Rata kredita na kraju otplate je porasla za oko 70% početne rate. Otprilike joj je bio poznat pojam valutne klauzule, pitala je službenicu o sklapanja ugovora u kreditu u drugoj valuti tipa eura no ista joj je rekla „nemojte gospođo, uzmite kredit u švicarskim francima jer je isti najisplativiji“. Nije išla u druge banke radi raspitivanja i podizanja kredita. Prije podizanja ovog kredita nije nikada imala nikakav kredit za otplatu, a kao niti kredit s valutnom klauzulom.

11. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da služi za kupnju nekretnine.

11.1. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

12. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

13. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

15. Analizirajući spornu odredbu čl.7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 47.593,13 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 7. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

15.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 7. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća.

16. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku FČ, dipl. oec. iz [adresa].

16.1. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 47.593,13 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, a koji dan je bio 8. veljače 2007., te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 4,581432 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 4,32% godišnje i rokom otplate od 180 mjeseci. Nadalje, utvrđeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata mijenjale visine kamatne stope a time i iznos anuiteta.

16.2. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule vještak u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 47.593,13 CHF po važećem srednjem tečaju HNB za 1 CHF. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 359,72 CHF dana 8.02.2007., sve po srednjem tečaju HNB.

16.3. Vještak nadalje navodi da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja predmetnog ugovora o kreditu 8.02.2007. za 1 CHF = 4,581432 kn, utvrđen je u visini od 10.247,79 eura, ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate predmetnog ugovora o kreditu 8.02.2007. za 1 CHF = 4,581432 kn, utvrđen je u visini od – 106,78 eura, ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj utvrđen je u visini od 10.141,01 eura.

17. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 09. studenoga 2024. uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik imao primjedbi na nalaz i mišljenje, koje primjedbe je iznio u podnesku od 22. listopada 2024 g., te je istakao kako nije potrebno usmeno saslušavati vještaka jer su primjedbe i prigovori na nalaz vještaka isključivo pravne prirode.

18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka FČ, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima.

19. Tužitelj je zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 10.247,79 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tuženik se nije očitovao na podnesak tužitelja kojim uređuje tužbeni zahtjev, dok je pisanim podneskom od 22. listopada 2024. iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka koji su pravne prirode, te navodeći da sud treba uzeti u obzir negativne razlike prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina nesporna, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

20. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

21. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

22. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 14. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

23. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.425,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda (12.9.2024. i 29.11.2024.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 9.11.2024. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT) koje radnje ukupno nose 400,00 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a iznosi 1.000,00 eura sa uračunatim PDV-om, te zatražen trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, što čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.300,00 eura.

24.1. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

25. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 20. prosinca 2024.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima

2. Tuženiku po punomoćniku OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., Zagreb