Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-922/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice ŽOU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene: Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Valentini Vižintin, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Poldan, Ž, Vižintin, Komorski i Ć iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. studenoga 2024. godine u prisutnosti punomoćnica stranaka, dana 20. prosinca 2024. godine

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku od 17. svibnja 2024. godine u odnosu na točku II. tužbe.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev iz točke II. tužbe (iz podneska od 17. svibnja 2024. godine) u iznosu od 11.480,26 eura.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 116-50-4083443 sklopljenog 7. svibnja 2007. godine, između tužiteljice ŽOU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnice kredita i davatelja osiguranja, sa jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao Kreditora s druge strane, potvrđenog 11. svibnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju pod broj: OV-3868/07, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke, tužiteljici ĆOU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 7.077,34 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 9,74 EUR od 24.12.2007. godine

- na iznos od 9,14 EUR od 31.01.2008. godine

- na iznos od 73,74 EUR od 28.05.2008. godine

- na iznos od 13,40 EUR od 19.06.2008. godine

- na iznos od 9,50 EUR od 01.08.2008. godine

- na iznos od 27,81 EUR od 20.08.2008. godine

- na iznos od 11,01 EUR od 15.09.2008. godine

- na iznos od 15,40 EUR od 27.10.2008. godine

- na iznos od 36,79 EUR od 09.12.2008. godine

- na iznos od 35,54 EUR od 30.12.2008. godine

- na iznos od 60,36 EUR od 16.08.2011. godine

- na iznos od 146,57 EUR od 19.10.2011. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 18.11.2011. godine

- na iznos od 113,39 EUR od 20.01.2012. godine

- na iznos od 110,98 EUR od 23.02.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 16.03.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 17.04.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 17.05.2012. godine

- na iznos od 26,54 EUR od 23.05.2012. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 18.06.2012. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 18.07.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 17.08.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 18.09.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 17.10.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 19.11.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 19.12.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 17.01.2013. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 19.02.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 21.03.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 17.04.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 17.05.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 21.06.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 23.07.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 19.08.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 16.09.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 18.10.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 25.11.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 18.12.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 21.01.2014. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 19.02.2014. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 20.03.2014. godine

- na iznos od 3.556,16 EUR od 17.11.2014. godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 375,00 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. godine pod posl.br. P-922/2019 zaprimljena je tužba tužiteljice ŽOU, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu broj 116-50-4083443 sklopljenog 7. svibnja 2007. godine solemniziranog 11. svibnja 2007. godine u cijelosti, uz zahtjev isplate.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu broj: 116-50-4083443 stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda prema sjedištu kreditora;

- da je sukladno članku 50. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) takva ugovorna klauzula nepoštena ugovorna odredba i kao takva i ništetna, slijedom tužiteljica podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema prebivalištu tužiteljice na temelju članka 19. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15);

- da između tužiteljice kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao Banke s druge strane sklopljen u [adresa] dana 07. svibnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj: 116- 50-4083443 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika 11. svibnja 2007. godine, broj: OV-3868/07, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za kupnju vozila (članak 6.) i isplatio tužiteljici iznos od 24.618, 96 CHF (članak 1.) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da je tuženik u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu kao njezin unaprijed formuliran standardni ugovor (članak 49. stavak 2. ZZP-a 2014. i članak 81. ZZP-a) i kao takvog dao ga na potpis i potvrdu tužiteljici kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora;

- da je u tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, tuženik za svoju korist u članku 2. ugovorio pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama i to navodeći da je redovna kamata od 5,50% godišnje, promjenjìva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, pa je sukladno toj odredbi članka tuženik jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu;

- da je pravomoćnom presudom TSRH i to u točci II. u parnici za zaštitu kolektivnih interese potrošača posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom VTSRH posl. br. P-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je: ”... četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.";

- da se tužiteljica poziva ovom tužbom na ovo pravno utvrđenje iz presude TSRH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine ì presude VTSRH posl.br. P-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a koje utvrđenje sukladno odredbama članka 118. ZZP-a kao i članka 502.c ZPP-a da vezuje i ovaj sud;

- da je u odredbama čl. 1., 3., 4. i 7. ugovorena valutna klauzula u CHF;

- da je opće poznato da je tečaj CHF u odnosu na HRK izrazito porastao nakon zaključenja ovog Ugovora o kreditu, a tuženik je tužiteljici stalno zaračunavao nove anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, odnosno u znatno većim iznosima od iznosa s početka trajanja kredita;

- da je pravomoćnom presudom TSRH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (dio potvrđen presudom VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.) u parnici za zaštitu kolektivníh interesa potrošača utvrđeno da je: ”... četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju — ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svih potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90. a od 07.kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07. 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.”;

- da se tužiteljica poziva na to pravno utvrđenje iz presude TS RH posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a koje utvrđenje sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud;

- da s obzirom su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a to dvoje samo po sebi predstavlja dovoljan razlog da se cjelokupan Ugovor o kreditu utvrdi ništetnim (jer su bitni sastojci Ugovora o kreditu predmet i cijena) tada je cjelokupan Ugovor o kreditu ništetan;

- da je tuženik svojim postupanjem uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je protivno odredbi čl. 81. ZZP čime su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetni stoga da tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim cjelokupan Ugovor;

- da je odredbom članka 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je sklopljen ugovor;

- da tužiteljica izričito tvrdi da je ona htjela sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom u CHF jer je to za nju tada bilo povoljnije u odnosu na ugovor o kreditu koji joj je bio ponuđen s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u Euro;

- da kada bi se utvrdila ništetnost samo valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ugovor o kreditu postao bi napravo kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom što da tužiteljica nije htjela jer ona je upravo htjela kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom;

- da su tužiteljica kao potrošač i tuženik kao banka neprijeporno kod sklapanja ugovora pristali na promjenjivu kamatnu stopu tako da ona može biti viša ili niža od početne ugovorene pa tako danas, što je opće poznata činjenica , kamatne stope su sada čak i niže od one početno ugovorene kod ugovora koji su ugovarani u periodu od 2004 do 2008., pa bi razmišljanjem da uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope dolazi do kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom, dolazi do toga da bi potrošač bio oštećen;

- da sud nije ovlašten mijenjati pravu volju ugovornih strana, a volja stranaka je svakako bilo sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom;

- da sud nije ovlašten mijenjati sadržaj ugovora, a valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa su bitni sastojci ugovora o kreditu - predmet i cijena ugovora, jer je suglasnost stranaka o vrsti valutne klauzule i vrsti kamatne stope odlučna da li će ugovor uopće biti sklopljen između stranaka;

- da uslijed ništetnosti ova dva bitna sastojka ugovora, ugovor bez njih više ne odgovara pravoj i stvarnoj volji ugovornih strana, stoga je ništetan u cijelosti;

- da je sukladno planu otplate početni anuitet za ukupni iznos kredita od CHF 24.618,96 uz početnu kamatnu stopu iznosio u protuvrijednosti CHF 1.306,47 kuna, te su takvi anuiteti, da je tečaj valute CHF u odnosu na kunu, kao i kamatna stopa, ostali nepromjenjivi, prema planu otplate trebali ostati do kraja razdoblja otplate kredita;

- da je tuženik oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavao tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi joj pripadali, tako da je tužiteljica plaćala znatno veće mjesečne iznose od početnih koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi tužiteljica bila dužna plaćati prema iznosu kredita uz ugovorenu kamatu od 5,50% godišnje;

- da imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valuti CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kunama prema ugovoru o kreditu, nastalo je na strani tuženika stjecanje bez osnove;

- da je tuženik slijedom navedenog dužan vratiti ono što je primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

1.2. Slijedom prednjih navoda tužiteljica prvotno u tužbi zahtjeva utvrditi Ugovor o kreditu od 07. svibnja 2007. godine ništetnim pravnim poslom u cijelosti, uz zahtjev isplate neodređenog iznosa plaćenih mjesečnih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom, da bi podneskom od 16. veljače 2021. godine određeno postavila kondemnatorni dio zahtjeva (nakon zaprimljene knjigovodstvene dokumentacije) u visini iznosa od 25.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 18. travnja 2008. godine pa nadalje do isplate, sukladno uslijeđenim izmjenama čl. 29. ZOO-a.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 17. svibnja 2024. godine (list 116-120) tužiteljica povisuje kondemnatorni dio zahtjeva na iznos od 18.557,60 eura, da bi nakon dopune nalaza vještaka od 02. kolovoza 2024. godine (list 158-165), podneskom od 07. studenoga 2024. godine (list 167-169) izmijenila i deklaratorni zahtjev zahtijevajući da se utvrdi djelomična ništetnost ugovora o kreditu i to glede dijelova ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF stoga, smanjuje kondemnatorni dio zahtjeva iz točke II., s obzirom na prednje utvrđenje, na visinu od 7.077,34 eura.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 16. travnja 2020. godine (list 17-27) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti ističući prigovor zastare, a sve uz sljedeće navode:

- da se granice pravomoćnosti citiranih presuda (posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., Pž-719/2013 od 13. lipnja 2014., i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine), ne protežu na predmet ovog spora, budući se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati;

- da se postupak u kojem su donesene citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a u tom postupku, a što da je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne;

- da se u svrhu potvrde navedenog, upućuje na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“;

- da iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku, pa da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava;

- da imajući na umu odredbe čl. 81.-85. ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, pa ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene, a ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti;

- da u okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, da je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja;

- da prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužiteljici kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi;

- da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, to da iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 24.618,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora obrazloženo da će tužiteljica dio kredita vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da je tužiteljici na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno;

- da je tužiteljici kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su anuiteti izraženi u valuti CHF te da je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja;

- da je predmetni Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, pa da je odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“

- da imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, da je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, a je li tužiteljici predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva da treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača, pri čemu da treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača koju uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“;

- da je potrebno ispitati, je li se tužiteljica prije i prilikom zaključenja ugovora informirala o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što mu je obrazložila tužena i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora, je li prilikom zaključenja Ugovora bila pažljiva i razborita odnosno, je li pročitala odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, zašto nije postavljala dodatna pitanja tuženoj ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne, te je konačno, glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe, potrebno naglasiti da niti tužiteljica niti tužena nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute;

- da ono što je jedino važno jest, da je tužiteljici bilo poznato odnosno, nije moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita odnosno, da je mogla i bila je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule, pa stoga da je notorno, da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno čl. 84. ZZP/03;

- da je u odnosu na pojedinačno pregovaranje tužiteljica imala utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom;

- da je kod tužene uvijek moguće pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli, budući tužena nudi više opcija, a zatim klijent, ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti bira jednu od ponuđenih opcija, pa je tako tužiteljica odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF;

- da u odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja valja naglasiti da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to da je prvenstveno potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na HRK dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita, pa već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena;

- da je tužiteljica zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na HRK bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bila bi dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, a navedeno da je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da se sama činjenica, da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome da se ne nalazi u postupanju tuženika, niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu;

- da u odnosu na ovu ugovornu odredbu, tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost, pa se ista nalazi u članku 2. Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora";

- da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne, a sporne da su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope;

- da je odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužiteljica pristala da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora, pa je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope;

- da je tuženik pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu, a tužiteljica nikada nije imala prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bio suglasan;

- da je tuženik mijenjao kamatne stope pošteno i samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava, a sve sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, pa je u toč. VI. propisano opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, pa je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu prihvatio primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa;

- da su kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno razrađeni i u načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i pravilniku o obračunu kamata i naknada, pa da je upravo temeljem tih općih uvjeta i akata tužene potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tužene glede promjene kamatnih stopa;

- da u trenutku zaključenja i ispunjenja ugovora nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je čl. 11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“;

- da unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi, tuženik je mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara;

- da je odredbom čl. 83 ZZP/03 propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

- da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom Ugovoru o kreditu zaključenom u svrhu kupnje osobnog automobila;

- da definicija potrošača kao iscrpljenog i nestrpljivog je protivna definicijama suda EU koje su obvezujuće za nacionalne sudove;

- da je od utjecaja na donošenje presuda u kolektivnom sporu bila i narav odnosno namjena ugovora o kreditu te je cijenjeno bitnim da su potrošači navodno bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja (što dopunski ukazuje da se granice pravomoćnosti tih presuda ne protežu i na predmet ovog spora);

- da tužiteljica sasvim sigurno nije bila iscrpljena, nestrpljiva i očajna, te nije podizala kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već je kreditom financirala kupnju automobila koji joj notorno nije bio neophodan;

- da tužiteljica nije morala uopće kupiti automobil, mogla je izabrati drugi izvor financiranja i slično, pa je tužiteljica ovim kreditom financirala svoj luksuz, a nije rješavala neko egzistencijalno pitanje, dakle, imala je mnogo opcija, a izabrala je ovu ne zato što je morala nego zato jer je tako htjela;

- da tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva i potraživanje s osnove tijeka kamata na pojedinačne iznose ako isti ikada budu određeni;

- da glede promjenjive kamatne stope tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu sa ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a isto da se odnosi i na valutnu klauzulu budući je ista zakonita, a promjene tečaja valute nisu ovisile niti ovise o volji tuženika.

2.1. Slijedom prednjih navoda, uz isticanje prigovora zastare tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. Tužiteljica se očitovala na navode tuženice iz odgovora na tužbu podneskom od 16. veljače 2021. godine (list 50-63) u kojemu pozivom na odredbu čl. 272. ZOO-a ukazuje da se njome izričito zabranjuje ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao posljedica je propisana ništetnost takve odredbe. Tužiteljica da prilikom sklapanja ugovora da nije dala naslutiti da će joj tužena u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će tužena od tužiteljice, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit, te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina i od tužiteljice uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke tj. tužene. Glede vezivanja glavnice uz švicarski franak ukazuje, da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužiteljice, da ista nije znala niti je mogla znati rizik koji donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak, dok s druge strane tužena je visoko specijalizirana pravna osoba registrirana za bankarske poslove koja ima odobrenje za rad HNB-a, bankarski poslovi su isključiva djelatnost tužene koja ima odgovarajuće stručne službe, slijedom čega da je notorno, da je prema pravilima osobite pažnje i dobrog gospodarskog poslovanja morala vrlo dobro znati i procijeniti pravnu narav i sve posljedice ugovaranja spornih odredbi. Nasuprot tome, tužiteljica kao fizička osoba, nestručna i nevična bankarskom poslovanju i uopće poslovnim pregovorima i sklapanjima ugovora, niti je mogla utjecati na izmjenu odredbi Ugovora, niti je znala, niti je bila upozorena da su neke odredbe ništave, a da je i bila upozorena, opet bi situacija bila ista "uzmi ili ostavi", dakle nesporno bi bila u podređenom položaju. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužiteljici da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici da je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima da je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, koji je veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi da je razvidna činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i tijekom otplate, nije znao niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, kao niti kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Stoga, da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuiteti toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu tužiteljičinu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzela takvu obvezu. Tužiteljica upire u odredbe čl. 4. st. 2. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koje da treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije, da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu da taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Tužiteljica da je podnijela tužbu iz razloga što smatra da su Ugovorom povrijeđena njezina prava, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Konačno vezano za prigovor zastare ističe se da sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje sadržano i u rješidbi VS RH broj Revd 661/2020-2 od 01. srpnja 2020. godine. Tužiteljica se ujedno poziva na shvaćanje VS RH sadržanog u odluci posl.br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, u kojoj je povodom izvanredne revizije odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131 ZZP-a tužbu definiranu člankom 241. ZOO-a kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud RH da je zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle do 13. lipnja 2014. godine, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine, nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014. godine, nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 82-87);

- čitanjem odluka o promjeni kamatnih stopa (list 88-91);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 92-105);

- čitanjem ugovora o kreditu (list 139-143);

- čitanjem dopune nalaza i mišljenja vještaka (list 157-165);

- saslušanjem vještaka Dinka Brajnovića, dipl. oec. na ročištu od 27. svibnja 2024. godine (list 145);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 27. svibnja 2024. godine (list 146).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 07. studenoga 2024. godine je osnovan.

6. Predmet spora, nakon djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva podneskom tužiteljice od 07. studenoga 2024. godine, je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 116-50-4083443 sklopljenog dana 07. svibnja 2007. godine i solemniziranog kod javnog bilježnika 11. svibnja 2007. godine pod brojem Ov-3807/07 između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnih odredbi uz pripadajuće zatezne kamate.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor kreditu broj: 116-50-4083443 sklopljenog dana 07. svibnja 2007. godine i solemniziranog kod javnog bilježnika 11. svibnja 2007. godine pod brojem Ov-3807/07, u svrhu kupnje rabljenog automobila, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 24.618,96 CHF s rokom otplate 84 (osamdesetčetiri) mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,55% godišnje;

- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 5,55% na 6,70% dana 31. listopada 2007. godine, 7,00% dana 01. svibnja 2008. godine, 7,75% dana 01. ožujka 2009. godine, 7,25% dana 14. rujna 2011. godine.

8. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva te se ističe i prigovor zastare.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica je tužbu podnijela 12. lipnja 2019. godine, zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

10. Tužiteljica tvrdi da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

11. Tužena pak s druge strane tvrdi, da ista nije postupila nepošteno jer je promjenu kamatne stope od dana sklapanja Ugovora vršila isključivo u skladu s Odlukama banke i prema uvjetima propisanih Zakonom o bankama.

12. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu odnosno 07. svibnja 2007. godine.

13. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

14. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen 07. svibnja 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

16. Odredbom 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

18. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

19. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

20. U čl. 2. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se zapravo promjenjivost kamatne stope vezuje Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriterij ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

21. Sadržaj predmetnog ugovora o kreditu upućuje na zaključak da se radi o tipskom namjenskom ugovoru (čl. 6. Ugovora) za kupnju vozila, jer se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, pa time banka ima pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita. Banke redovito prate posebnim promotivnim kreditima financiranje kupnje novih i rabljenih automobila u vidu i partnerstva pojedinih auto kuća, pa se za prigodu kupnje motornih vozila bančinim odlukama propisuju posebni uvjeti kreditiranja građana za kupnju motornih vozila. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora takvih namjenskih kredita banaka, pa je kod takvih ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

22. Ovaj sud smatra da ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora je koncipirana nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu nejasan i neodređen poziv na Odluku o kamatnim stopama kreditora, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Sukladno tome, takve su odredbe ugovora nepoštene i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Nastavno navedenom, odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tužene protivna je načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05 a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

24. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 2. Ugovora pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/03, koji je stupio na snagu od 18. lipnja 2003. godine. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

25. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl. 99. i 100. ZZP/07). Ovaj sud zaključuje, da ta odredba za prosječnog potrošača nije razumljiva jer nije jasno temeljem kojih parametara i kojim metodama izračuna će banka mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a poziv na bančinu odluku nije zasigurno jasni kriteriji da bi se uopće mogla izračunati bilo kakva eventualna promjena u odnosu na kamatu. Osim toga, način i obračun kamata vezan je za akte tuženika, radi se o dokumentima koji su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima koje imaju ekonomsku naobrazbu.

26. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takva odredba iz Ugovora (čl. 2.) nije mogla biti razumljiva što potvrđuje i po njoj iskazano, da je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu.

26.1. Naime, iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je upravo službenica banke ŽO preporučila tužiteljici kredit u valuti CHF kao povoljan jer ima niže kamate, a time i niži mjesečni anuitet, a valuta stabilna. Tvrdi, da se drugo nije ni nudilo kao alternativa jer se ovo po njoj prikazivalo kao najpovoljnije. Tužiteljica ukazuje da je bankarica nudivši ugovor o kreditu u CHF govorila da je kamata promjenjiva no, da to ne može biti velika promjena i da može računati sa 20-50 kuna. Vjerujući bankarici kojoj je i osobno bila jamac za njezin ugovor o kreditu u CHF, da se odlučila za preporučeni kredit, kada joj ista nije ništa govorila što sve može utjecati na promjenu kamatne stope odnosno, kako i zašto bi se ona mijenjala, a isto tako da ništa nije pojašnjavala niti glede zaštite te valute od HNB-a, što je sve tek kasnije saznala. Konačno, navodi da je imala povjerenja u bankaricu i da je zapravo od nje tražila da napravi najbolje što može za nju, a vjeruje da je to ista i učinila jer ju je osobno molila za njezin kredit da joj bude jamac, a ova na to i pristala.

27. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

28. U ovom konkretnom slučaju tužena je u ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bila poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,55% godišnje, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženik je financijska institucija i njegov cilj je ostvarivanje zarade, pa nesporno ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

29. Sud je motrišta, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljicu kao potrošaču bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i na taj način maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju kao potrošaču s obzirom da je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača zasigurno, superiorno. Iz sadržaja osporene odredbe u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu jasno proizlazi da banka nije ozbiljno informirala o smislu i sadržaju te odredbe niti je skrenula pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem trajanju kredita a što je sve bilo predmet raspravljanja u parnici po kolektivnoj tužbi za sve tužene banke u spornom razdoblju koje su se zadovoljile nedorečenim i nerazumljivim informacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništave, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

31. Nadalje, ocjenjujući ugovorne odredbe čl. 1., 3., 4., i 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su također nepoštene i nerazumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB- a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

32. Za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

33. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

34. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

35. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

36. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na djelomično ništetne odredbe Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a (čl. 1., 3., 4. i 7. Ugovora), a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

37. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

38. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

39. Polazeći od takva pravna stava, a radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dinku Brajnoviću, dipl. oec. 40. Vještak Dinko Brajnović prvotno je postupio po naloženom zadatku suda u svezi prvotnog zahtjeva utvrđenja ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti, to dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 25. kolovoza 2023. godine (list 92-100). Iz nalaza vještaka proizlazi da bi, pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, posljedica ništetnosti vraćanjem stečenog bez osnove predstavljala iznos od 139.822,23 kuna ili 18.557,60 eura (prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450).

40.1. Tužiteljica je podneskom od 17. svibnja 2024. godine (list 117) uskladila kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva iz točke II. tužbe, sukladno izračunu iz nalaza vještaka u iznosu od 18.557,60 eura o kojem nalazu se usmeno raspravilo na ročištu od 27. svibnja 2024. godine.

40.2. Tužena osporava osnovni nalaz vještaka dostavljen 25. kolovoza 2023. godine u bitnome prigovarajući da vještak nije dobio zadatak da izračuna i zakonske zatezne kamate na svaku pojedinačnu uplatu, kao i da isti ne može preuzeti ulogu suda navodeći tko bi imao pravo na zatezne kamate i tijek istih, dok glede matematičkog izračuna ne ističe nikakav prigovor.

41. Glede preinake kondemnatornog zahtjeva iz točke II. tužbe iz podneska tužiteljice od 17. svibnja 2024. godine, sud je istu dopustio ocjenjujući je dopuštenom i oportunom u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a. Navedenom odredbom članka je propisano da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio. 42. Tužiteljica je nakon usmene rasprave o prethodno dostavljenom pisanom nalazu predložila sudu dopunu nalaza vještaku na način da se izračun preplate sačini pod pretpostavkom djelomične ništetnosti ugovora o kreditu s time da se sa obračunom krene od početnih parametara iz ugovora odnosno početnom kamatnom stopom 5,55% i tečajem CHF na dan isplate.

42.1. Sud je naložio dopunu nalaza vještaka te je ista dostavljena u pisanom obliku dana 02. kolovoza 2024. godine (list 157-165).

42.2. Prema dopuni nalaza proizlazi da je tužiteljica ostvarila preplatu između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta iz predmetnog ugovora u razdoblju od sklapanja do konačne otplate predmetnog kredita i mjesečnih anuiteta koje bi plaćala u tom razdoblju da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i da se ni je mijenjao početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate u iznosu od 7.077,34 eura. U svome nalazu vještak je u tablici broj 2, stupcu 10, prikazao svakomjesečnu preplatu uz izvršen prijeboj dospjelih tražbina (preplate pojedinih anuiteta i manje plaćeni pojedini anuiteti), iz kojeg je razvidno da bi prva preplata bila utvrđena sa dospijećem od 24. prosinca 2007. godine u iznosu od 9,74 eura, pa tako dalje po izračunu preplate iz tog stupca broj 10 u valuti EUR i ukupnog iznosa od 7.077,34 eura.

43. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz vještaka smatrajući da je sačinjen stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke i dokumentacije dostavljene u spisu, a kao takav i financijski utemeljen, pa upravo sukladno dopuni nalaza i pravnom shvaćanju da je riječ o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu usklađuje tužbeni zahtjev prema dopuni nalaza vještaka podneskom od 07. studenoga 2024. godine (list 168-169) sadržajno kao u izreci ove presude.

44. Podneskom od 12. studenoga 2024. godine (list 170-173) tuženica se očitovala na podnesak tužiteljice od 07. studenoga 2024. godine kojim ista povlači djelomično zahtjev iz točke I. i točke II. tužbe, to prije upuštanja u raspravljanje tužena pristaje na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva i potražuje trošak postupka u odnosu na povučeni dio, a sve pozivom na recentnu praksu glede takve situacije (ŽS u Rijeci posl.br. Gž-959/2022-4 od 14. veljače 2023. godine). U preostalom dijelu toga podneska tužena ne izlaže nikakve primjedbe na dopunu nalaza vještaka, a u tom smislu niti na matematički izračun obračunate preplate.

45. Sud prihvaća dopunu nalaza i mišljenja vještaka u cijelost jer je dana na jasan i određeni način, to ne nalazi razloga za sumnju u točnost i stručnost istoga, tim više što ni tužena nije imala prigovora na matematički izračun.

46. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

47. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

48. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

49. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

50. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

51. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz čl. 1., 2., 3., 4. i 7. Ugovora o kreditu.

52. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno dana kad je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

53. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično je i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

54. Pored svega navedenog, valja imati na umu i Zaključak Građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. godine naprijed istaknutog stoga slijedi zaključak da utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti u cjelokupnosti zatraženih zateznih kamata i prije utuženja.

55. U pogledu zahtjeva tužene glede naknade razmjernog dijela troška koji se odnosi na povučeni dio tužbenog zahtjeva, primjenom odredbe čl. 158. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.

55.1. U tom smislu, a kako se tužena podneskom od 12. studenoga 2024. godine složila s djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva i zatražila naknadu parničnog troška u odnosu na taj povučeni dio, valjalo je primjenom naprijed navedene odredbe članka odlučiti o tom zahtjevu, a sukladno dostavljenom troškovniku iz toga podneska tužene.

55.2. Tužena je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška pogrešno naznačivši da je tužiteljica povukla kondemnatorni dio zahtjeva u cijelosti u iznosu 18.557,60 eura, a sve kako je ista samo djelomično povukla tužbeni zahtjev u iznosu od 11.480,26 eura, dok je ostala kod kondemnatornog dijela zahtjeva potražujući iznos od 7.077,34 eura. S obzirom na ovu vrijednost predmeta spora, valjalo je odlučiti i o tuženikovom zahtjevu za naknadu parničnog troška, pa je shodno troškovniku tužene sud priznao traženi trošak za sastav odgovora na tužbu (200,00 eura), zastupanja na ročišta od 23. ožujka 2021. godine, 27. svibnja 2024. godine i 13. studenoga 2024. godine, u punoj vrijednosti nagrade od 100% (svako po 200,00 eura), dok je za ročište od 16. veljače 2021. godine priznata nagrada u vrijednosti od 25% s obzirom da je ročište odgođeno prije početka raspravljanja (50,00 eura) te za sastav podnesaka od 23. svibnja 2024. godine i 12. studenoga 2024. godine (svako po 200,00 eura). Dakle, sud je priznao tuženoj trošak zastupanja u iznosu od 1.250,00 eura uvećano za PDV u iznosu 312,50 eura, odnosno ukupno 1.562,50 eura.

55.3. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u ukupnom iznosu od 2.125,00 eura (sa PDV-om), sastojeći od troškova sastava tužbe (200,00 eura), zastupanja na ročišta od 16. veljače 2021. godine, 23. ožujka 2021. godine, 27. svibnja 2024. godine i 13. studenoga 2024. godine (svako po 200,00 eura), te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, a za sastav podnesaka od 16. veljače 2021. godine, 17. svibnja 2024. godine i 07. studenoga 2024. godine (svako po 200,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a.

55.4. Sud je ocijenio osnovanim gotovo sve nastale troškove izuzev traženog troška za pristup na ročište od 16. veljače 2021. godine u punoj vrijednosti jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja pa je za to ročište priznata nagrada od 25% vrijednosti ili 50,00 eura. Dakle tužiteljici je priznat ukupan trošak u iznosu od 1.937,50 eura, pa kad se od tog troška oduzme priznati trošak tuženoj u dijelu razmjernog priznatog troška povučene tužbe u iznosu od 1.562,50 eura, ostaje da je tužena dužna tužiteljici parnični trošak u iznosu od 375,00 eura.

55.5. Slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154., 155. i 158. ZPP-a, primjenjive tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.).

U Rovinju, 20. prosinca 2024. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.