REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: Pn-48/2022-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju ŠK, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave 21. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Tomislava Džepine, odvjetnika u Slavonskom Brodu, zaključene istog dana, nakon javne objave, 20. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, 10000 Zagreb OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati na račun HR1001005- 1863000160, poziv na broj: HR26 5908-19-19-03041457096 platiti iznos od 90.742,46 kuna/12.043,59 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama počevši od 15.12.2021.g. pa do isplate po stopi 5,46 % godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.“
II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, da tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 916,89 EUR (devet stotina šesnaest eura osamdeset devet centi), u roku 15 dana.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, za naknadu troškova parničnog postupka u više zatraženom iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura).
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovome sudu 25. veljače 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 90.742,46 kuna.
1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako se 29. listopada 2001. dogodila prometna nesreća, na gradilištu prilikom izvođenja radova pristaništa na rijeci [adresa] u [adresa]. U prometnoj nesreći teže je ozlijeđen osiguranik tužitelja AK, iz [adresa], koji je bio zaposlenik Brodska posavina d.o.o. [adresa]. Predmetnu prometnu nesreću skrivio je NK iz [adresa], upravljajući teretnim vozilom marke „Mercedes“ probnih registarskih oznaka [registarska oznaka], a koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika po polici osiguranja broj [broj police osiguranja]. S obzirom da je AK zadobio ozljede, istom je rješenjem tužiteljeve Područne službe u Slavonskom Brodu, priznato pravo na invalidsku mirovinu, koja mu se isplaćuje od 18. travnja 2003.
1.2. Tužitelj je također naveo kako je između tužitelja i tuženika vođen sudski postupak za prethodno obračunsko razdoblje, a iz razloga što tuženik smatra da tužitelj nema pravo na naknadu štete jer je osiguranik tužitelja navršio 65 godina života. U tom smislu tužitelj se pozvao i na sudsku praksu - presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 26 Pž 5330/2019-3 od 7.prosinca 2020., kojom presudom je potvrđena odluka Trgovačkog suda Osijeku stalna služba u Slavonskom Brodu broj 1/P-4/2019-13 od 12.lipnja 2019., a kojom prvostupanjskom odlukom je odlučeno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete i nakon što je osiguranik navršio 65 godina života.
1.3. Pored navedenoga tužitelj je u tužbi naveo kako se osiguraniku tužitelja AK invalidska mirovina isplaćuje i nadalje, čime je a tužitelja nastala nova šteta za koju smatra da ju je tuženik dužan naknaditi. S tim u svezi naveo je da utužena šteta iznosi 90.742,46 kuna, a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. ožujka 2019. do 30. studenog. 2021. Tužitelj smatra da ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete, a koja obuhvaća svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja.
1.4. Također, tužitelj je naveo kako je sukladno odredbama članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013) pozvao tuženika da mu u mirnom postupku naknadi štetu, a što tuženik nije učinio. Tužitelj smatra da iznos od 90.742,46 kn za tužitelja predstavlja štetu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju za koju odgovara tuženik.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava pravo tužitelja da od tuženika potražuje naknadu utužene štete koja se odnosi na mirovinska davanja koja tužitelj ima prema svome osiguranik i to u punom isplaćenom iznosu te u vremenu nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina života.
2.1. Tuženik osporava da bi tužitelj mogao zahtijevati naknadu utužene štete prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka utužene štete, odnosno kada dolazi do umanjenja tužiteljeve imovine za
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
iznos isplaćenih mirovinskih davanja. Nadalje, tuženik je naveo kako on ne može prihvatiti pravnu osnovanost tužiteljeva potraživanja jer smatra da tužitelj od tuženika nema pravo potraživati kako iznose isplaćenih mirovinskih davanja prema tužiteljevu osiguraniku u visini punog isplaćenog iznosa, tako niti iste isplaćene mirovinske iznose nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina života.
2.2. Tuženik je također naveo kako smatra da se tužitelj ne može pozivati na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, iz razloga što navedeni zakon nije propis koji regulira obvezu tuženika prema trećim osobama u odnosu odgovornosti za štetu nastalu uporabom motornog vozila osiguranog po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U tom smislu naveo je kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koja uređuje obvezu tuženika prema tužitelju, da naknadi tužitelju stvarnu štetu, koju, kada se radi o mirovinskom izdatku, sukladno članku 2. istoga članka, čini razmjeran iznos mirovine oštećene osobe, a ne iznos mirovine u punom isplaćenom iznosu. Tuženik također smatra da je on obveznik naknade štete nastale iz uporabe motornog vozila temeljem zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti prema trećim osobama, pa tako i tužitelju, a da je pravni temelj odgovornosti u zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti. U tom smislu naveo je da tuženik nije izravni štetnik odnosno uzročnik tužiteljeve štete pa njegova pasivna legitimacija u odnosu na odštetne zahtjeve trećih osoba u vezi sa štetom iz uporabe motornog vozila, kao i opseg njegove odštetne obveze (odgovornosti) svoj pravni temelj imaju upravo u zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti i u granicama koje taj ugovor i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kao poseban propis reguliraju, a ne temeljem Zakonom o mirovinskom osiguranju.
2.3. Nadalje, tuženik je naveo da u slučajevima u kojima bi se sadržaj i opseg tuženikove odštetne obveze prema trećim oštećenim osobama (u vezi s uporabom motornog vozila osiguranog kod tuženika) utvrđivao izvan sadržaja zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, odnosno prema odredbama posebnog zakona koji ne regulira djelatnost tuženika i njegova prava i obveze (jer tuženik nije dio sustava mirovinskog osiguranja), tada bi se tuženiku kao društvu za osiguranje nametala obveza koja nije i ne može biti dijelom njegova osigurateljnog pokrića kojeg tuženik preuzima zaključenjem ugovora o osiguranju naspram trećih oštećenih osoba, uključujući i ovdje tužitelja.
2.4. Tuženik se opravdavajući svoje navode da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu punog iznosa isplaćenih mirovinskih davanja, ali niti pravo zahtijevati isplatu punih iznosa isplaćene invalidske mirovine nakon što je osiguranik tužitelja navršio 65 godina života, naveo kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da se u konkretnom slučaju imaju primjenjivati odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, te se pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev x-177/2018 od 19. prosinca 2018. Naveo je kako je predmetnom presudom izrijekom potvrđeno pravno shvaćanje da tužitelj nema pravo od tuženika na utuženu tražbinu nakon što bi tužiteljev osiguranik navršio starosnu dob od 65 godina života. Nadalje je naveo da prema redovitom tijeku stvari, da štetnog događaja nije bilo, u tom vremenu materijalno stanje tužitelja podrazumijevalo obvezu tužitelja da svom osiguraniku isplaćuje starosnu mirovinu. Kada bi se stoga tužitelju dalo pravo da i nakon spomenutog trenutka (nakon navršenih 65 godina života njegova osiguranika- oštećenika) ostvaruje od tuženika kao naknadu štete pune isplaćene mirovinske
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
izdatke, tada bi tužitelj ostvario korist a ne odštetu jer bi njegova materijalna situacija zbog nastupa štetnog događaja bila povoljnija nego li njegova materijalna situacija da ovog štetnog događaja nije bilo, koja materijalna situacija svakako ne podrazumijeva pravo tužitelja na povrat (u smislu naknade štete) onog što bi svome osiguraniku isplaćivao na ime starosne mirovine.
2.5. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao i na noviju sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske – rješenje poslovni broj: Revd 4847/2021-2 od 16. studenog 2021., iz kojeg je razvidno da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije odstupio od ranijih pravnih shvaćanja. Tuženik je također naveo kako između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svome osiguraniku i visine starosne mirovine na koju bi taj osiguranik imao pravo prema redovitom tijeku stvari da štetnog događaja nije bilo nakon što je navršio starosnu dob od 65 godina nema objektivnog identiteta tako ne postoji nikakvog materijalno pravno ili procesno pravno razloga da se u ovoj parnici spomenuta eventualna razlika utvrđuje.
3. Podneskom od 29. studenog 2022. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu te naveo kako se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. U tom smislu naveo je kako strogo tumačenje odredbe članka 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu dovodi do zaključka kako je predmetna odredba protivna i st. 1. istog članka jer taj stavak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu, a s druge strane tumačenje stavka 3. dovodi do zaključka da društva za osiguranje apsolutno nikada ne nadoknađuju štetu Zavodu kada je u pitanju ozljeda na radu, a kada je u pitanju ozljeda izvan rada da tada odgovaraju samo za razliku do iznosa koji bi bio određen zbog ozljede na radu.
3.1. Nadalje, naveo je kako odredba članak 170. Zakona o mirovinskom osiguranju propisuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. S tim u svezi tužitelj smatra da Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis ovom odredbom stavlja odredbe članka 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju iznad općeg zakona Republike Hrvatske upravo iz razloga što se navedenim člancima uređuje specifična materija naknade štete. Tužitelj smatra da je intencija zakonodavca derogirati odredbu članka 27 Zakona o obveznom osiguranju u prometu, a koja proizlazi iz činjenice da je Zakon o mirovinskom osiguranju donesen kasnije. U tom smislu tužitelj je naveo kako kasniji zakon derogira raniji zakon (lat. lex posterior derogat legi priori). S obzirom na istaknute navode, tužitelj je dodatno naveo kako je u pogledu utvrđivanja štete i visine štete Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i lex poseriori u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.
3.2. Tužitelj je također naveo kako tužiteljev osiguranik zbog tuženikove krivnje nije ostvario uvjete za starosnu mirovinu, jer je štetni događaj, odnosno ozljeda osiguranika uzrokovala invalidnost, a temeljem koje je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na invalidsku mirovinu. U tom smislu naveo je da s obzirom na navedenom tužitelj ima obvezu na novčana davanja osiguraniku. Nadalje, naveo je da uvjet stjecanja starosne mirovine nije samo navršena starosna dob osiguranika od 65 godina na koju se tuženik poziva nego i mirovinski staž koji bi trebao biti uplaćen tužitelju, a nije. Također, tužitelj je naveo da on svom osiguraniku AK nije priznao pravo na starosnu mirovinu, niti je to prema postojećem zakonu mogao to
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
učiniti jer sukladno članku 4. Zakona o mirovinskom osiguranju osiguranik AK nije podnio zahtjev za starosnu mirovinu, pa mu se ista niti ne isplaćuje.
3.3. Tuženik je osporavao i da bi se u konkretnoj pravnoj stvari mogla primijeniti pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda broj: Rev-388/18 i Rev - 2320/2015 jer se predmetne odluke odnose na utuženi period u kojem je bio na snazi Zakon o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“ broj: 102/98 – tj. razdoblje do 31. prosinca 2013. godine, dok je predmet spora naknade štete jer se tužbenog zahtjeva u predmetu Općinskog suda u Vukovaru u Pn-52/2019 odnose na razdoblje od 1.09.2016 do 31.08.2019. kada je na snazi Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13,151/14,33/15,93/15,120/16, 18/18, 115/189 koji je u primjeni od 1. siječnja 2014. Glede primjene mjerodavnog prava tužitelj smatra da ima pravo potraživati naknadu štete prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju. Nadalje, smatra da šteta tužitelju nastaje svakom isplatom davanja iz mirovinskog osiguranja, pa svaka isplata tužitelju predstavlja novu štetu, a visina naknade štete nastale tužitelju utvrđuje se na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju koji je na snazi u vrijeme nastanka štete.
3.4. U prilog svojih navoda tužitelj se pozvao i na sudsku praksu: rješenje Vrhovnog suda RH br. Revd-345/2021 od 26. studenog 2021., Ustavni sud Republike Hrvatske odluka U-I-856/2016 od 7. veljače 2017., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2530/2018-2 od 8. siječnja 2020., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x 436/10 od 2. veljače .2011., Rev 552/08 od 8.travnja 2010., Rev 1061/03 od 23.rujna 2004., Rev-x 1262/11 od 22. listopada 2014. - Rev 2530/2018 od 8. siječnja 2020., Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Revd 4101/2020 od 19. siječnja 2021.), presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi posl. Br. Gž—702/2020-2 od 2. veljače 2021., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 0201/2007 od 5 svibnja 2007.), presuda Županijskog suda u Zagrebu br.Gž- 2626/2020 od 29. ožujka 2021., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( Rev-x- 436/10 od 2. veljače 2011., Rev-552/08 od 8. travnja 2010., Rev-x 7025/16 od 29.11.2016., br. Rev 2530/2018-2 od 8. siječnja 2020.,Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Revd 4101/2020-2 od 19. siječnja 2021., Revr-412/2018-2 od 22. travnja 2020. Revd 548/2021-2 od 16. veljače 2021., Revd 387/2021-2 od 16. veljače 2021., Revd 163/2021-2 od 2. veljače 2021.
Pored navedenog tužitelj se pozivao i na brojnu praksu Županijskih sudova „ŽS u Zagrebu Gž-1836/18-2 od 18.prosinaca 2018., ŽS Split Gžnš-235/13 od 1.rujna 2014.godine ŽS u Varaždninu Gž-1468/2020-2 od 30.11.2020., ŽS u Zagrebu Gž- 1023/2021- 2 od 25.10.2021., ŽS u Zagrebu Gž-2626/2020-2 od 29.03.2021. ŽS u Zagrebu Gž-2439/2021-2 od 06.9.2021., ŽS u Zagrebu Gž-385/2021-2 od 04.06.2021. ,ŽS u Vukovaru Gž-189/2021-2 26.05.2021., ŽS u Dubrovniku Gž-416/2021-2 od 26.05.2021., ŽS u Karlovcu Gž-850/2020-2 od 31.05.2021., Županijski sud u Rijeci Gž- 3389/2020-2 19.veljače 2021. ŽSPU br.Gž-663/2022 od 13.07.2022., ŽSOS br.Gž- 1067/2022 od 14.07.2022., ŽSPU br.Gž-800/2022 od 18.07.2022., ŽSVŽ br.Gž- 1732/2021 od 18.07.2022., ŽSST br.Gž1032/2022 od 21.07.2022., ŽSBJ br.Gž- 679/2022-2 od 08.09.2022. god., ŽSVU br.Gž605/2022-2 od 22.09.2022. god.“
3.5. Podneskom od 29. studenog 2022. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je visinu tužbenog zahtjeva naznačio u valuti Euro.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
4. Podneskom od 2. rujna 2024. tuženik je dopunio navode odgovora na tužbu pozivajući se na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020.u kojoj se u bitnome navodi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom .zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Nadalje poziva se i na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021. u kojoj se u bitnome navodi da prema pravnom shvaćanju suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanaka samog štetnog događaja – prometne nezgode. Nadalje, tuženik je naveo kako su istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020.
4.1. Tuženik se, nadalje, pozivao i na utvrđenja iz presudo Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021. u kojoj je navedeno: „Od 1. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne Novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09 – dalje: ZOOP) koji je članku 27, stavak 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. se određuje da se stvarnom štetu smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iz navedenog vidljivo je da dva propisa reguliraju predmetnu materiju, te je pravilno sud drugoga stupnja primijenio pravilo da kasniji zakon derogira raniji zakon. No, osim toga prema shvaćanju revizijskog suda ZOOP je i specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a obzirom na tuženika – osiguravajuće društvo u ovom predmetu.“
4.2. Ustrajući u namjeri da svoje navode potkrijepi relevantnom sudskom praksom, tužitelj se pozvao i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj: Revd 3715/2021-2 od 8. rujna 2021., te se pozvao i na Rješenje Vrhovnog suda poslovni broj Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022. u kojemu se navodi da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stavi/motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Posebno napominje da u pogledu primjene sudske prakse Vrhovnog suda, odlučne su kasnije odluke navedenog suda.
4.3. U pogledu primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje,
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
odnosno u trenutku isplate mirovine, tuženik se pozvao i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt 634/2017-2 od 16. ožujak 2022. U tom smislu naveo je da je isti stav zauzet i na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 09. lipnja 2022. Tuženik se pozivao i na brojnu drugu sudsku praksu Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj i tuženik ustrajali su s tužbom, odnosno odgovorom na tužbu i svim navodima istaknutim u tijeku postupka.
6. Radi razjašnjenja svih spornih činjenica i utvrđivanja istih, pročitane su isprave i to: rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj spisa: 41031 od 31. listopada 2003. (stranica spisa 4-10), prijavu ozljede na radu evidencijski broj ozljede: 5/01 od 19. lipnja 2002. (stranica spisa 12-17), zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja Brodska-posavina d.o.o., Državni inspektorat, Područna jedinica Osijek, Ispostava Slavonski Brod od 11.rujna 2002. (stranica spisa 18-22), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, broj dnevnika 158, broj spisa 41031 od 29. travnja 2023. (stranica spisa 24-25), rješenje i presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, poslovni broj: 1/P-4/2019-13 od 12. lipnja 2019. (stranica spisa 26-33), obračun isplata na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 24. studenog 2021. (stranica spisa 40), uvid u Banku podataka doznačenih mirovinskih primanja (stranica spisa 42-72), zahtjev za naknadu štete za isplaćene invalidske mirovine osiguraniku ŽK **.**.2021. s povratnicom (stranica spisa 74-77), Obavijest Croatia osiguranja d.o.o. o neosnovanom zahtjevu od 7. siječnja 2022. (stranica spisa 78), karticu glavne knjige po računovodstvenom fleks polju za ŽK razdoblje 2010 – 2022, te 2023. siječanj – travanj (stranica spisa 266-267).
6.1. Na ročištu za glavnu raspravu 21. studenog 2024. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, kao i od prijedloga da sud naloži tuženiku da u sudski spis dostaviti policu osiguranja broj: [broj police osiguranja] za vozilo marke Mercedes – teretno vozilo, registarskih oznaka [registarska oznaka] s pripadajućim uvjetima osiguranja za tu policu, kao i od dokaznog prijedloga za saslušanje AK, slijedom navedenoga sud te dokaze nije izvodio.
6.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
7. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelje osnovan.
7.1. Među strankama nije sporno:
- da je osiguranik tužitelja ĆK stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 29. listopada 2001.,
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
- da je tužitelj rješenjem broj spisa: 41031 od 31. listopada 2003. svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. travnja 2003., a koja mirovina se isplaćuje i danas,
- da je predmetnu prometnu nesreću u kojoj je stradao osiguranik tužitelja AK, prouzročio osiguranik tuženika NK iz [adresa], upravljajući teretnim vozilom marke „Mercedes“ probnih registarskih oznaka [registarska oznaka],
- da je vozilo kojim je upravljao NK u trenutku nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika po polici osiguranja broj [broj police osiguranja],
- da je tužitelj protiv tuženika prethodno vodio postupke za naknadu štete po istoj osnovi za prethodna razdoblja, te je tuženik obavezan na naknadu štete zaključno s 28. veljače 2019.
- da tužitelj i nadalje isplaćuje invalidsku mirovinu AK i da je u razdoblju od 1. ožujka 2019. do 30. studenog 2020. isplatio iznos od 12.043,59 EUR / 90.742,46 kn.
7.2.Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo od tuženika potraživati štetu u vidu isplaćenih mirovinskih izdataka prema tužiteljevu osiguraniku u punom isplaćenom iznosu i nakon što bi taj osiguranik, navršavanjem zakonski propisane dobi (65 godina) prema redovnom tijeku stvari da štetnog događaja nije bilo stekao pravo na starosnu mirovinu. Posljedično navedenome, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i primjena odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 - dalje: HZMO) u konkretnom pravnom odnosu.
8. Na temelju izvedenih dokaza, sud nesporno utvrđuje kako je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku AK, zbog profesionalne nesposobnosti za rad u razdoblju od . ožujka 2019. do 30. studenog 2020. S obzirom na navedeno sud utvrđuje da je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj postavio subrogacijski zahtjev za isplatu tzv. kapitalizirane štete, pri čemu tužitelj takav zahtjev temelji na materijalnopravnoj osnovi za koju smatra da proizlazi iz odredbe članka 161-170. ZMO. Nasuprot tome, tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju.
9. Temeljem odredbe članka 2. stavak 1. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a temeljem odredbe članka 7. stavak 1. ZPP stranke u postupku su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice Odredbom članka 220. stavak 1. ZPP propisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je odredbom članka 221a ZPP propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice, zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
9. 1. Prema odredbi članka 161. stavak 1. ZMO zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
Sukladno stavku 2. istoga članka naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja; troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Nadalje, odredbom članka 161. stavak 3. ZMO propisano je da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). U stavku 4. istoga članka propisano je da kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.
9.2. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete. U stavku 5. istoga članka propisano je da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. toga članka mjerodavne odredbe toga Zakona.
9.3. Odredbom članka 165. stavak 3. ZMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od petnaest dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.
9.4. Odredbom članka 170. ZMO-a propisano je da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona.
9.5. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje u tekstu: ZOOP) člankom 27. stavkom 1. propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. istoga članka ZOOP-a glasi da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće
- 1 0 -
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
10. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju izraženom u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. se poziva na raniju odluku br. Rev- x388/2018 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je zaključeno slijedeće: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama toga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt- 412/2018 od 22. travnja 2020. prema kojemu je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.
10.1. Imajući u vidu ranije citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci broj: Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to članak 27. stavak 1., 2., i 3. mišljenje je ovoga suda kako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama. U konkretnim slučajevima to znači da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
10.2. S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra važnim istaknuti kako u konkretnoj pravnoj stvari, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. (isto Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenje poslovni broj: 1052/2023-3 od 20. prosinca 2023.)
11. S obzirom na iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a uz primjenu odredaba ZOOP-a, tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike. Naime, pravo tužitelja na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje po
- 1 1 -
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
osnovi isplaćene invalidske mirovine nakon stjecanja prava tužiteljeva osiguranika na starosnu mirovinu po ocijeni ovoga suda opseg štete koja je tužitelju nastala, nakon stjecanja prava njegova osiguranika na starosnu mirovinu, predstavlja eventualna razlika između invalidske i starosne mirovine koju bi tužiteljev osiguranik ostvario da nije bilo štetnog događaja, dakle, samo u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja manji od iznosa invalidske mirovine koju joj isplaćuje, tužitelj bi trpio štetu, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne.
12. Tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO jer tužitelj dostavlja obračun prema odredbama ZMO i otklanja mogućnost primjene izračuna prema odredbama ZOOP pa je izostala kumulacija pretpostavki odgovornosti za štetu koju propisuje Zakon o obveznim odnosima. S tim u svezi sud cijeni da je izostalo i obveza tuženika da dokazuje odlučne činjenice, samim time što je osporio primjenu ZMO.
13. Prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je šteta prema članku 1046. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
14. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje, a da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.
15. Tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO, a teret dokaza je bio na tužitelju kako to ističe i tuženik tijekom postupka, stoga je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora od12.043,59 EUR, uvažavajući činjenicu da tuženika zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) dosudio tužitelju osnovane troškove i to trošak sastava podneska od 2. rujna 2024. i 17. rujna 2024. u iznosu od 100,00 EUR svaki, sukladno Tbr. 8. točke 3. Tarife, ukupno 200,00 EUR. Nadalje sud je osnovanim priznao i zatraženi trošak zastupanja na ročištu 2. rujna 2024. (koje je odgođeno nakon upuštanja u raspravljanje) i trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu 21. studenog 2024. u iznosu 200,00 EUR svako sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, ukupno 400,00 EUR. Dakle, ukupno je osnovanim sud tužitelju priznao iznos
- 1 2 -
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 8 /2022-14
od 600,00 EUR na koji iznos je priznat i PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, što je ukupno 750,00 EUR.
U istoj točki sud je tuženiku priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 166,89 EUR sukladno odredbi Tar. br. 2. točka 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" boj: 37/23.), što sveukupno iznosi 916,89 EUR, stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
16.1. Sud tuženiku nije priznao više zatraženi iznos od 100,00 EUR na ime troška sastava podnesaka od 2. rujna 2024. i 17. rujna 2024., jer su navedeni podnesci po svom sadržaju obrazloženi podnesci izvan Tbr. 8. toč. 1.Tarife, pa sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova. S obzirom da je sud kao osnovan utvrdio iznos od 200,00 EUR ukupno, sud na navedeni iznos tuženiku nije priznao niti PDV od 25%, a što iznosi 50,00 EUR, pa je tuženika odbio za više zatraženi iznos od 250,00 EUR te je odlučeno kao u točki III. izreke.
17. Tuženik nije potraživao kamate na troškove postupka pa sud o istima nije odlučivao, u smislu odredbe članka 2. stavak 1. ZPP.
18. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 20. prosinca 2024.
Sutkinja
Anđela Bionda
Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
DNA:
1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, neposredno
2. Tuženik Croatia osiguranje d.d., po punomoćnicima Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu – oglasna ploča
