Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2944/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužitelja ČG, sa prebivalištem na adresi: [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Katuri, odvjetniku iz Splita protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. [adresa], OIB 02535697732. koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz odvj. društva Matulić i Bilić d.o.o., odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 13. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja sa punomoćnikom i zamj. pun. tuženika Nikolom Dragun odvj. vježbenikom u OD Matulić i Bilić d.o.o., na ročištu za objavu presude održanom 20. prosinca 2024. god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu, broj 9012169497, od 14. prosinca 2006. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

a) u dijelu u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope.

b) u dijelu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

c) u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 11.

koji glasi: „1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita“, kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova.

II. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem na adresi: [adresa], OIB 02535697732 isplatiti tužitelju KG, sa prebivalištem na adresi: [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj],

d) na ime utvrđenja iz točke I. b) ove presude novčani iznos od 2.130,32 EUR, uvećano za zakonske kamate koje teku od dana preplate, pa do isplate, odnosno koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate anuiteta od dana te preplate, pa do dana isplate i to sve kako slijedi:

- na iznos od 5,07 EUR, od 10. studenog 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 3,20 EUR, od 4. prosinca 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 9,10 EUR, od 9. siječnja 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 11,01 EUR, od 12. veljače 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 12,44 EUR, od 5. ožujka 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 8,98 EUR, od 6. travnja 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 9,75 EUR, od 5. svibnja 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 7,94 EUR, od 3. lipnja 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,70 EUR, od 2. srpnja 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,55 EUR, od 12. kolovoza 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 8,29 EUR, od 2. rujna 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 6,09 EUR, od 4. studenog 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 7,81 EUR, od 4. prosinca 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 9,46 EUR, od 5. siječnja 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 12,30 EUR, od 9. veljače 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 11,95 EUR, od 1. ožujka 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 14,76 EUR, od 6. travnja 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 14,71 EUR, od 5. svibnja 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 16,16 EUR, od 1. lipnja 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 25,17 EUR, od 6. srpnja 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 21,04 EUR, od 4. kolovoza 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 30,96 EUR, od 13. rujna 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 26,11 EUR, od 4. listopada 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 29,36 EUR, od 12. studenog 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 32,07 EUR, od 1. prosinca 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 40,66 EUR, od 3. siječnja 2011. godine, pa do isplate - na iznos od 34,69 EUR, od 4. veljače 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 34,47 EUR, od 7. ožujka 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 31,75 EUR, od 5. travnja 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 39,66 EUR, od 20. svibnja 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 47,02, EUR, od 6. lipnja 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 48,64 EUR, od 2. srpnja 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 59,87 EUR, od 2. kolovoza 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 50,28 EUR, od 8. rujna 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 47,54 EUR, od 6. listopada 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 45,94 EUR, od 8. studenog 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 46,01 EUR, od 10. prosinca 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 49,32 EUR, od 4. siječnja 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 52,45, EUR, od 7. veljače 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 52,76 EUR, od 2. ožujka 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 50,51 EUR, od 5. travnja 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,82 EUR, od 3. svibnja 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 52,71 EUR, od 5. lipnja 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,31 EUR, od 2. srpnja 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,87 EUR, od 6. kolovoza 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,00 EUR, od 3. rujna 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 48,69, EUR, od 4. listopada 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,04 EUR, od 7. studenog 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 50,34 EUR, od 7. prosinca 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,92 EUR, od 8. siječnja 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 48,73 EUR, od 11. veljače 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 48,05 EUR, od 9. ožujka 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,67 EUR, od 6. travnja 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 49,78 EUR, od 3. svibnja 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 45,70, EUR, od 4. lipnja 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 45,40 EUR, od 2. srpnja 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 46,32 EUR, od 2. kolovoza 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 48,08 EUR, od 4. rujna 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 50,68, EUR, od 2. listopada 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 49,26 EUR, od 4. studenog 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 50,10 EUR, od 30. studenog 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 51,00 EUR, od 31. prosinca 2013. godine, pa do isplate, sve po stopi koja se od 14% godišnje primjenjivala od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 1.kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate po stopi prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

e) na ime utvrđenja iz točke I. c) ove presude novčani iznos od 101,53 EUR, uvećano za zakonske kamate koje teku od 14. prosinca 2006. godine, pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od

14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 1.kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.275,00 EUR u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, uvećane za zakonske kamate po stopi prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke 14. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj 9012169497, za koji tužitelj ističe daje ništetan u pogledu odredbi koje se odnose na ugovaranje promjenljive kamatne stope, valutne klauzule i odredbe o troškovima obrade kredita, s time da traži isplatu određenih novčanih iznosa iz osnove preplaćenog po odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i naknade-troškova obrade kredita,. dok ne potražuje preplaćeno po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za koju već u tužbi utvrđuje da je nastupila zastara. Ističe da sve odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništetne jer tužitelju nisu bile jasne i razumljive, a kao takve su bile dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo. Također, učinci, rizici i posljedice istih nisu uopće pojašnjene tužitelju. Navedeno (ne)postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Promjenjiva kamatna stopa se mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli niti ugovorne strane niti neke treće nepristrane strane ili tijela. U pogledu odredbi o troškovima obrade kredita navodi da nije jasno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, a ugovorene su u nerealnom i neopravdano visokom iznosu, bez konkretnih kriterija za njihovo objektivno određenje.

Tužbeni zahtjev je preciziran podneskom od 12. studenog 2024. god. sukladno izrađenom financijskom vještvu.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti, osporava osnovi i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 04.02.2014.g, dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe 01.06.2023., pa da je nastupila prekluzija podnošenja tužbe. Naglašava da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno odredbom čl. 22. ZOO-a. Tuženik, ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što uostalom proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH. Naposljetku, da se radi o tužbi radi stjecanja bez osnove, pa da korisnik kredita može povratr više plaćenog tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok, zbog čega da je nastupila zastara potraživanja.

3. U dokaznom postupku pregledana je cjelokupna pisana dokumentacija u spisu, provedeno financijsko vještačenje i saslušana tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovor o kreditu, broj 9012169497, na temelju kojega je tuženik, stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 16.640,00 CHF (slovima: šesnaesttisućašestočetrdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan isplate s kamatom od 4,99% godišnje (slovima: četiri cijelih devedesetdevet posto), promjenjivo i to o promjenljivoj kamatnoj stopi, valutnoj kaluzuli i troškovima obrade kredita, te isplata određenih iznosa na ime onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

6. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

6.1. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

6.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

6.3. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 12.06.2023. to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

6.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 12.06.2023., dakle, nakon proteka roka od 5 godina od dana pravomoćnosti navedene Presude, pa je u odnosu na potraživanja iz osnove promjenljive kamatne stope nastupila zastara, no tužitelj niti ne potražuje isplatu iz tog osnova, već samo utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu.

6.5. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23

- dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

6.6. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev u točki I a.) kao takav dopušten.

7. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

10. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

12. Ipak, na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o spornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, je li tuženik informirao tužitelja na prikladni način o ugovornim odredbama i njihovom značenju, a kako je navedeno pod točkom 9. i 9.1. provedeno i saslušanje tužitelja.

12.1. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

12.2. Tužitelj je naveo da je 2006. god. htio kupiti za kćer automobil Peguot, te je u Autokući Vukman u Kaštelima našao odgovarajući za cijenu od 73.000,00 kn. U autokući su m u kazali da oni imaju ugovor sa PBZ d.d. gdje moram podignuti kredit za kupnju vozila i da to mora biti kredit isključivo u CHF a da kamata iznosi 4,9% godišnje tako da bi na kraju trebao otplatiti nekih 78 000 kn. Rekli su m u da nema mogućnosti podići kredit u eurima ili u nekoj drugoj valuti nego isključivo u CHF. U auto kući su p ripremili sve papire i kazali mu da iduće jutro otiđe u poslovnicu PBZ-a. Kada je iduće jutro došao u PBZ već ga je če

kao pripremljeni ugovor i samo ga je trebao potpisati. Tom prilikom nitko m u ništa posebno nije govorio niti objašnjavao , vidio je da piše da je kamata promjenjiva ali nitko u banci mu nije rekao kada će se kako i zbog kojih razloga ina mijenjati

. Nakon par mjeseci, 3-4 mjeseca dobio je od banke novi otplatni plan gdje j e kamata bila 5,9% , a nakon još par mjeseci 6,9 %. Kredit je podigao za osobne potrebe na 7 godina i otplatio ga u tih 7 godina, tako da je svaki mjesec odlazio uplatiti iznos u poslovnicu PBZ-a u Lazarici.

12.3. Iskaz tužitelja logičan je i uvjerljiv. Neupitno je da kao laik po pitanju financijskih i bankarskih poslova ne zna i ne mora znati značenje pojedinih bankarskih izraza i odredbi, a iz njegova iskaza proizlazi da mu ništa u vezi samog ugovora nije objašnjeno, da mu je kupnja automobila pomoću kredita bila od strane Auto Kuće Vukman uvjetovanja zaključenjem ugovora u CHF i to upravo sa Privrednom bankom Zagreb d.d.

12.4. Svakako iz iskaza tužitelja, te ostale dokumentacije u spisu, pa i samog Ugovora o kreditu (čl.2. – 2.1.) proizlazi da je tužitelj nastupao kao potrošač prilikom zaključenja spornog ugovora, da je kredit podigao za kupnju automobila i da je iznos kredita dozunačen na račun prodavatelja. Iz iskaza tužitelja također, kao i priložene dokumentacija u spisu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužiteljica osporava u ovom postupku, te posebno da tužitelju u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu nije pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope.

13. Ništetna je i odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 11. – 11.3. ugovora, a kojom se obvezuje korisnik kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini oa 1% od iznosa kredita, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila.

13.1. Sporno je naime i da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama člana 4. Zakona o obveznim odnosima.

13.2. Prije svega očito je da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

13.13 Osim toga, ugovorna odredba čl. 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebno imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, pa se ne može zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.4. Također, tuženik je nesumnjivo prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, prikupljanje i provjera podataka, provjera kreditne sposobnosti klijenta, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva, priprema samog ugovora i slično, no sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu nakandu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

13.5. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

13.6. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP, kojeg obzirom na vrijeme zaključenja ugovora treba primijeniti) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13.7. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13.8. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84719 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13.9. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

14. Radi utvrđenja iznosa preplaćenih po naprijed navedenim osnovana, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskom vjštaku za računovodstvo i financije ŠG.

15. Vještvo je izrađeno stručno i detaljno, a konkretnih prigovora na vještvo stranke nisu imale. Naprotiv, tuženik je iskazao da nema računskih prigovora na vještvo, dok prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen, odnosno smatra da nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva budući da je sam tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

16. Sukladno utvrđenju vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 12. studenog 2024., koji se stoga i slijedom svega naprijed navedenog ukazuje osnovanim.

17. Pri tome, tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

18. Za napomenuti je da za odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove s obzirom da je došlo do nastupanja štete kod tužitelja kada je postupanjem tuženika preplaćen i naplaćen zatraženi iznos, na što ukazuje i Županijski sud u Zagrebu u presudi Gž-969/2021 od 26. svibnja 2021.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i popisu troška tužitelja.

19.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku -odvjetniku i to: za sastav tužbe 100 bodova, sastav podneska od 12.11.2024. – 100 bodova i zastupanje na ročištu od 13.11.2024. – 100 bodova, te trošak pristupa na ročište za objavu presude – 50 bodova, ukupno 350 bodova, što pomnoženo sa 2,00 eura daje 700,00 EURa, uvećano za 25% na ime PDV-a daje 875,00 Eura, te uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 400,00 Eura, daje ukupno 1.275,00 Eura, pa je odlučeno kao u točki III izreke.

U Splitu, 20. prosinca 2024. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja,

- pun. tuženika.