REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj Povrv-48/2022-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u parničnom predmetu tužitelja-protutuženika AC Vuko d.o.o., Slavonski Brod, Sjeverna vezna cesta 21, OIB: 10980178654, zastupanog po punomoćnici Tajani Pracny Novak, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Pracny & Novak iz Slavonskog Broda, A. Štampara 43, protiv tuženika-protutužitelja ALU & PLAST INTERNACIONAL d.o.o., Rijeka, Brca 18, OIB: 29407267392, zastupanog po punomoćniku Velimiru Švigiru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, Vlaška 50A/4, radi isplate i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnice tužitelja-protutuženika i punomoćnika tuženika-protutužitelja, objavljene 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marine Sablić-Dorčić iz Rijeke poslovni broj Ovrv-4649/2022 (sudski predmet), odnosno poslovni broj UPP/OS-Ovrv- 195/2022 (javnobilježnički predmet) od 6. svibnja 2022. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 13.953,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Djelomično se ukida citirani platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 13.953,15 EUR od 21. svibnja 2020. do 9. ožujka 2022., te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak ovršnog postupka u iznosu od 531,11 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. svibnja 2022. do isplate.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

„ I. Nalaže se tužitelju-protutuženiku AC VUKO d.o.o., OIB: 10980178654, Sjeverna vezna cesta 21, 35000 Slavonski Brod, da tuženiku-protutužitelju ALU & PLAST INTERNACIONAL d.o.o., OIB: 29407267392, Brca 18, 51000 Rijeka, na ime naknade štete isplati novčani iznos od 38.667,50 kn/5.132,06 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja ove protutužbe do isplate, po stopi koja je propisana čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se AC VUKO d.o.o., OIB: 10980178654, Sjeverna vezna cesta 21, 35000 Slavonski Brod, da ALU & PLAST INTERNACIONAL d.o.o., OIB: 29407267392, Brca 18, 51000 Rijeka, nadoknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja je propisana čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

I. Prigovor tuženika-protutužitelja istaknut radi prebijanja odbacuje se kao nedopušten.

II. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja u iznosu od 13.953,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, određuje se

p r e t h o d n a  m j e r a

na način da se zabranjuje svim bankama u kojima protivnik osiguranja (tuženik- protutužitelj) ima otvorene račune i oročena novčana sredstva da protivniku osiguranja (tuženiku-protutužitelju) ili trećoj osobi na temelju naloga protivnika osiguranja (tuženika-protutužitelja) isplati novčana sredstva u visini novčane tražbine predlagatelja osiguranja za koji je određena prethodna mjera.

Ova prethodna mjera trajati će najduže do proteka roka od 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.

Provedba ove prethodne mjere povjerava se Financijskoj Agenciji (dalje FINA).

Troškove provedbe mjere osiguranja dužan je snositi predlagatelj osiguranja (tužitelj-protutuženik) neposredno FINI.

III. Nalaže se tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.329,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marine Sablić-Dorčić iz Rijeke poslovni broj Ovrv-4649/2022 (sudski predmet), odnosno poslovni broj UPP/OS-Ovrv-195/2022 (javnobilježnički predmet) od 6. svibnja 2022. naloženo je tuženiku (ovršeniku) isplatiti tužitelju (ovrhovoditelju) iznos od 105.130,00 kuna/13.953,15 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2020. do isplate, te troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.001,63 kune/531,11 EUR.

2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojem je naveo da tužitelj svoje potraživanje temelji na nevjerodostojnoj ispravi, u kojoj su potraživanja svjesno i namjerno opisana protivno dogovoru jer sporno potraživanje tužitelj temelji na računu br. 50/1/20 za vozilo MINI Countryman iz 2013. godine, a da predmetno vozilo nikada nije bilo predmet kupoprodaje, već je isto uzeo „pod kompenzaciju“ za prodaju iz svog asortimana (aluminijske i dr. stolarije) temeljem kupoprodajnog ugovora br. 132-2-20 od 14. svibnja 2020. po ponudi br. 132-2-20 od 27. ožujka 2020., odnosno u zamjenu za izvođenje radova i postavljanje stolarije u Slavonskom Brodu, na adresi tužitelja.

3. Rješenjem poslovni broj Povrv-48/2022-4 od 23. rujna 2022. stavljeno je izvan snage ranije citirano rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprve u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj-protutuženi (dalje tužitelj) je istaknuo da nije sporno da mu je tuženik-protutužitelj (dalje tuženik) isporučio radove u iznosu od 59.870,00 kuna, koje je uredno platio, ali da je tuženik kupio i preuzeo navedeni automobil, a isti, umanjen za kompenzirani iznos od 9.870,00 kuna, nije platio. U odnosu na kupoprodajni ugovor na koji se tuženik poziva navodi da zakonski zastupnik tužitelja nikada nije potpisao navedeni ugovor, niti na njega pristao. Također je istaknuo da su stranke bile u pregovorima i oko isporuke dvije pergole drugog stranog proizvođača, ali da je na kraju odlučio da iste neće naručiti, pa da mu nije jasno kakvu je štetu tuženik pretrpio kad se radilo o gotovim pergolama koje bi tuženik samo montirao. Istaknuo je i da je tuženiku nudio da automobil vrati, ali da je tuženik automobil ranije prodao.

5. Podneskom od 10. studenoga 2022. tužitelj je, sukladno odredbi članka 501.a Zakona o parničnom postupku, predložio određivanje prethodne mjere zabrane bankama kod kojih tuženik ima otvorene račune, da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika, isplati s računa tuženika novčani iznos za koji je određena privremena mjera, a radi osiguranja novčane tražbine tužitelja u iznosu od 105.130,00 kuna/13.953,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2020. do isplate, a sve iz razloga jer već dvije godine trpi štetu u utuženom iznosu.

6. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka osporio navod zakonskog zastupnika tužitelja da nije potpisao navedeni kupoprodajni ugovor, kojim je ugovoreno da će se automobil čija je cijena predmet ovog spora uzeti pod kompenzaciju, te istaknuo da je zakonski zastupnik tužitelja naručio dvije pergole, da bi na kraju odustao od jedne pergole i na taj način oštetio tuženika za pozamašan iznos. Također je istaknuo da nikada nije službeno zaprimio „raskid ugovora“ od tužitelja, od kojeg je tražio njegovo ispunjenje, te da ugovor i dalje egzistira. U odnosu na predloženu prethodnu mjeru ističe da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje iste jer iz stanja spisa proizlazi veća vjerojatnost njegova uspjeha u predmetnom sporu.

7. Tuženik je 8. prosinca 2022. podnio protutužbu u kojoj je naveo da bi, ukoliko sud tijekom postupka ocijeni da je ugovor između stranaka raskinut, imao pravo na naknadu štete, odnosno izmakle koristi koju bi prema redovnom tijeku stvari mogao očekivati da je došlo do ispunjenja ugovora. Naveo je i da je do potpunog ispunjenja ugovora u iznosu od 213.537,50 kuna kada se oduzme vrijednost automobila u iznosu od 115.000,00 kuna, oštećen za iznos od 38.667,50 kn/5.132,06 EUR, a sve uzimajući u obzir odredbe članka 304. i 305. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi da ukoliko bi sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, da ističe prigovor radi prebijanja, te predlaže da se presudom izvrši prijeboj njegove tražbine na ime izmakle koristi sa tražbinom tužitelja, odnosno sa iznosom od 105.130,00 kuna/13.953,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. prosinca 2022. do dana prebijanja.

8. U daljnjem tijeku postupka tuženik je istaknuo da se šteta koju je pretrpio s osnove izmakle koristi sastoji od onoga što bi ostvario da je cijeli ugovor konzumiran. S tim u vezi je u podnesku od 4. ožujka 2024. istaknuo da u odnosu na visinu štete dostavlja ponudu slovenskog dobavljača u kojoj se jasno vidi nabavna cijena pergola, a da je iz ponude tužitelju razvidna prodajna cijena po kojoj je tužitelj prihvatio posao, pa da razlika u nabavnoj i prodajnoj cijeni pergola iznosi 7.869,13 EUR. Nadalje, navodi da je ukupan neto iznos usluge transporta i montaže iz ponude 22.550,00 kuna/2.992,89 EUR, a maksimalan trošak montaže pergola 1.000,00 EUR, te da ostaje razlika od 1.992,89 EUR. Iz navedenog da proizlazi da je u konačnici oštećen s iznosom od 9.862,01 EUR (7.869,13 EUR + 1.992,89 EUR).

9. U odgovoru na protutužbu tužitelj je osporio navode protutužbe i prigovora radi prijeboja. Navodi da tuženik nije predložio niti jedan dokaz da je pretrpio bilo kakvu štetu njegovim navodim odustajanjem od pergola. Ističe da tuženik niti nije pokušao dokazati da je sporne pergole naručio od proizvođača ili da je imao bilo kakav trošak ili štetu zbog toga što u konačnici tužitelj nije naručio pergole.

10. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv-48/2022-16 određeno je da će se odvojeno raspravljati o protutužbi tuženika od 8. prosinca 2022. radi naknade štete, te da će se razdvojeni postupak voditi pod novim poslovnim brojem P-3/2023, dok je rješenjem ovoga suda poslovni broj P-3/2023-9 od 20. travnja 2023. predmet poslovni broj P-3/2023 spojen na predmet poslovni broj Povrv-48/2022, radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

11. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priležeću spisu, iskaz svjedoka VD, te zakonskog zastupnika tužitelja V L i zakonskog zastupnika tuženika LD.

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, dok protutužbeni zahtjev tuženika nije osnovan.

13. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev za isplatu iznosa od 13.953,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2020. do isplate, dok je predmet protutužbenog zahtjeva zahtjev tuženika za naknadu štete s osnova izmakle koristi.

14. Među strankama nije sporno da je između stranaka bio zaključen ugovor kojim se tuženik obvezao izraditi i ugraditi stolariju, te isporučiti i montirati dvije pergole na objektu tužitelja u Slavonskom Brodu. Naime, iako je postojanje navedenog ugovornog odnosa u početku bilo sporno, tužitelj je u podnescima od 19. rujna 2023. i 9. siječnja 2024., navedeno učinio nespornim. U podnesku od 19. rujna 2023. tužitelj je potvrdio postojanje dogovora oko nabave i ugradnje dvije pergole, dok je u podnesku od 9. siječnja 2024. (list 228 spisa, odlomak 6) jasno učinio nespornim da su stranke dogovorile izradu i montažu stolarije, te nabavu i montažu dvije pergole.

15. Pri tome, u potpunosti je irelevantno, a kraj nesporne činjenice da su stranke postigle ranije navedeni dogovor, je li isti sklopljen u pisanom ili usmenom obliku, budući da odredba članka 286. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) propisuje da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno, a što kod ugovora o kupoprodaji i ugovora o djelu nije slučaj jer ZOO za valjanost navedenih ugovora, kada se radi o pokretnim stvarima, ne propisuje obvezatni pisani oblik.

16. Iz navedenog razloga, sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dokaza grafološkim vještačenjem potpisa kupca (tužitelja) na ugovoru o kupoprodaji br. 132-2-20 od 14. svibnja 2020., koji je tuženik dostavio u spis.

17. Također, među strankama nije sporno da je navedeni dogovor samo djelomično realiziran, i to u odnosu na izradu i ugradnju stolarije, a da isti nije realiziran u odnosu na nabavu i montažu dvije pergole. Nije sporno ni da je tužitelj podmirio iznos za izradu i montažu stolarije u iznosu od 59.870,00 kuna, i to na način da je 25. svibnja 2020. uplatio tuženiku predujam u iznosu od 50.000,00 kuna, a da je tražbina tuženika u iznosu od 9.870,00 kuna prestala prijebojem sa tražbinom tužitelja, budući da je to naveo i sam zakonski zastupnik tuženika u svom iskazu.

18. Sporna je među strankama pravna osnova temeljem koje je tuženik primio od tužitelja automobil MINI Countryman 2013. godište, budući da tužitelj navodi da je tuženik isti stekao kupoprodajom, dok tuženik navodi da je automobil primio na ime dijela cijene („pod račun“) koju mu je tužitelj trebao platiti za ugovorene radove.

19. Ovaj sud, ocjenom provedenih dokaza, smatra utvrđenim da je tuženik navedeni automobil primio na ime cijene koju je tužitelj bio dužan platiti tuženiku za ugovorene radove.

20. Iz e-mail korespondencije stranaka (list 87-90 i 108 spisa), koju tužitelj tijekom postupka nije osporio, proizlazi da je tužitelj nakon zaprimljene ponude od tuženika, sam predložio tuženiku, a iz razloga previsoke cijene ponude, da razmotri može li uzeti nešto od njega (pri čemu je nesporno da se tužitelj bavi prodajom automobila), na što je tuženik odgovorio da će, iz razloga olakšavanja situacije tužitelju, „pod račun“ uzeti automobil MINI COOPER Countryman čija je cijena 115.001,00 kuna/15.464,00 EUR, nakon čega je uslijedio upit tužitelja tuženiku kada će doći po Minija. Također, u e-mailu upućenom zakonskom zastupniku tuženika 15. lipnja 2021. (list 108 spisa) zakonski zastupnik tužitelja je, iako je to u iskazu osporio, potvrdio da je „za predujam za dalje dao automobil“. Navedeno proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika, koji je iskazao sukladno navedenoj e-mail korepodenciji, kao i iskaza projektantice VD, koja je u svom iskazu potvrdila da je sastavila mail od 2. lipnja 2021. upućen zakonskom zastupniku tuženika (list 106 spisa). U tom e-mailu svjedokinja je, između ostalog, potvrdila da je upoznata s ponudama i cijenama koje su dogovorene, te da je tuženik kao avans za radove uzeo automobil MINI za 115.000,00 kuna. Također, sud je u ocjeni vjerodostojnosti navedenog iskaza cijenio i da je o sadržaju navedenog e-maila obaviješten i zakonski zastupnik tužitelja (cc: [adresa elektroničke pošte]), te da je isti u svom iskazu naveo da je VD komunicirala sa tuženikom u njegovo ime u svrhu rješavanja spora.

21. Pri tome, činjenica da je tužitelj tuženiku izdao račun br. 52/1/20 od 20. svibnja 2020. (list 10 spisa) za navedeni automobil u iznosu od 115.000,00 kuna, ne znači samo po sebi da je između stranaka zaključen ugovor o kupoprodaji navedenog automobila. Naime, provedenim dokazima utvrđeno je da je tuženik automobil primio kao dio cijene za buduće radove, te je isti, neovisno što nije primio novčani iznos, morao prikazati u svojim poslovnim knjigama, te isto potkrijepiti relevantnom dokumentacijom, odnosno predmetnim računom.

22. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 2. propisano da se pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a stavkom 3. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

23. Stoga, s obzirom da je dogovor stranaka nesporno samo djelomično realiziran, i to za izradu i ugradnju stolarije za cijenu od 59.870,00 kuna, a da u preostalom dijelu, za isporuku i montažu dvije pergole, za što je nesporno ugovorena cijena od 213.537,50 kuna, nije reliziran zbog prekida suradnje između stranaka, odnosno raskida ugovora, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio za posao koji nije obavljen, odnosno s osnove koja je otpala.

24. Tuženik je od tužitelja primio na ime zaključenog ugovora novčani avans u iznosu od 50.000,00 kuna i automobil u vrijednosti od 115.000,00 kuna. Iako je tuženik tijekom postupka naveo da je automobil prodao za manji iznos, nesporno je u trenutku primitka istog bio upoznat sa novčanim ekvivalentom automobila koji uzima "pod račun" i taj iznos nije osporio. Navedeni automobil je tuženik prodao i više nije u posjedu istog, te ga ne može vratiti, pa u odnosu na vraćanje stečenog bez osnove treba uzeti u obzir novčani ekvivalent automobila koji je tuženik dužan vratiti. Iz navedenog proizlazi da je tuženik od tužitelja na ime osnove koja je otpala primio ukupno iznos od 165.000,00 kuna, dok je vrijednost izvršenog posla 59.870,00 kuna, iz čega proizlazi da je tuženik od tužitelja primio iznos od 105.130,00 kuna s osnove koja je nakon primitka otpala, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju vratiti navedeni iznos.

25. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je odlučno je li prilikom stjecanja stjecatelj bio pošten ili nepošten, a tuženik je prilikom stjecanja bio pošten stjecatelj, jer je stekao utuženi iznos na osnovi ugovora između stranaka, koji je tek kasnije raskinut.

27. Kako je, dakle, tuženik kao pošteni stjecatelj dužan vratiti stečeno bez osnove s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a valjalo je naložiti tuženiku isplatu zateznih kamata od dana podnošenja tužbe, odnosno prijedloga za ovrhu 10. ožujka 2022., a ne od dana primitka onoga što mora vratiti 21. svibnja 2020., kako je to tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio.

28. Na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskog odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. usvojen je zaključak da se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude.

30. U odnosu na protutužbeni zahtjev, valja navesti da je odredbom članka 368. stavka 1. ZOO-a propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Odredbom članka 346. stavka 1. ZOO-a, propisano je da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

31. Odredbom članka 1045. stavka 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

32. Citirana zakonska odredba, kojom je propisan kriterij pretpostavljene krivnje, primjenjuje se i na odgovornost za štetu nastalu u okviru ugovornog odnosa, sukladno odredbi članka 349. ZOO-a.

33. Pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu su malo šire (1. postojanje ugovora, 2. neispunjenje dužnikove obveze, 3. šteta vjerovniku, 4. postojanje uzročno posljedične veze, 5. postojanje protupravnosti odnosno nepostojanje neke od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti) od onih propisani za izvanugovornu štetu te je teret dokaza pretpostavki za naknadu štete na oštećeniku, ovdje tuženiku.

34. Budući da je u ovoj parnici protutužbenim zahtjevom istaknut zahtjev za naknadu štete, prvenstveno je odlučno pitanje postoji li krivnja tužitelja za raskid ugovora, odnosno je li opravdan raskid ugovora od strane tužitelja, odnosno je li tužitelj kriv za raskid ugovora jer o tome ovisi i pitanje odgovornosti istog za eventualnu štetu koju trpi tuženik.

35. U konkretnom slučaju, iz (u tom dijelu) suglasnih iskaza zakonskih zastupnika stranaka i e-mail korespondencije (stranica 52-53, 104-105 i 108 spisa) proizlazi da je tužitelj odustao od jedne od dvije dogovorene pergole jer se ista vizualno ne uklapa u ambijent nekretnine, nakon čega je tuženik obavijestio tužitelja da ne pristaje na mijenjanje dogovorenog, odnosno na nabavu i montažu samo jedne pergole, te da je potom tužitelj e-mailom od 15. lipnja 2021. otkazao daljnju suradnju tuženiku.

36. Iz navedenog proizlazi da je krivnja za raskid ugovora u odnosu na nabavu i montažu pergola na obje ugovorne strane, i to na strani tužitelja za jednu pergolu s obzirom da je isti odustao od već ugovorene nabave i montaže pergole, te na strani tuženika za drugu pergolu, budući da tuženik nije pristao djelomično izvršiti ugovor. 37. Stoga bi tuženik imao pravo na naknadu štete u odnosu na raskid ugovora do kojeg je došlo krivnjom tužitelja.

38. Međutim, tuženik u činjeničnim navodima protutužbe navodi da mu pripada pravo na naknadu štete u pogledu izmakle koristi koju bi prema redovnom tijeku stvari mogao očekivati da je došlo do ispunjenja ugovora, i to iznosa od 38.667,50 kuna/5.132,06 EUR, a što bi predstavljalo iznos do potpunom ispunjenja ugovora u iznosu od 213.537,52 kuna (213.537,50 – 59.870,00 – 115.000,00 ꞊ 38.667,50 ).

39. Iz navedenog proizlazi da tuženik zahtjeva naknadu štete na ime izmakle koristi na način da mu je tuženik dužan isplatiti ukupan iznos ugovorenih radova za nabavku i ugradnju pergola, iako isti nisu izvršeni, pri čemu se ugovorom obvezao nabaviti pergole, odnosno kupiti iste od proizvođača, a ne ih sam izraditi, pa ukupna cijena pergola ne može predstavljati izmaklu korist tuženika.

40. Tuženik bi, prema stavu ovoga suda, imao pravo na naknadu štete za više ugovorenu cijenu jedne pergole od nabavne, odnosno na razliku između nabavne i prodajne cijene jedne pergole, te iznos transporta i montaže iste, a sve s obzirom na, u tom dijelu, utvrđenu krivnju tužitelja za raskid ugovora.

41. Međutim, tuženik u odnosu na visinu naknade štete predlaže provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, a što nije dokaz prikladan za utvrđenje razlike nabavne i ugovorene cijene jedne pergole, te za utvrđenje cijene transporta i montaže samo jedne pergole, posebno uzimajući u obzir da su u ponudi 132-2-20 od 27. ožujka 2020. (list 41-45 spisa), a na koju se poziva sam tuženik, transport i montaža dvije pergole različitih dimenzija ugovorene u ukupnom iznosu.

42. Iako je tuženik u podnesku od 4. ožujka 2024. visinu izmakle koristi obrazložio kao razliku između nabavne i prodajne cijene pergola, uvećanu za neto iznosa transporta i montaže umanjen za maksimalni trošak montaže, navedeno nije dokazao.

43. Ponudu društva Soltec d.o.o. iz Slovenije za nabavu pergola koju je tuženik dostavio uz podnesak od 4. ožujka 2024. sud nije uzeo u obzir sukladno odredbi članka 299. stavku 3. ZPP-a, s obzirom da je istu dostavio tijekom glavne rasprave, dok u navedenom podnesku niti nije naveo da bez svoje krivnje navedeni dokaz nije mogao iznijeti ranije, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki 3. izreke ove presude.

45. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja prvenstveno valja navesti da se na isti primjenjuju pravila o litispendenciji. Zbog toga, tuženik ne može u jednoj parnici podnijeti protutužbu iz odredbe članka 189. stavka 1. ZPP-a radi isplate tražbine i prigovorom radi prebijanja tražiti od suda da izvrši prijeboj te iste tražbine sa tražbinom tužitelja. Naime, u procesnoj situaciji kada je tuženik prvotno već podnio protutužbu, a potom istaknuo prigovor radi prebijanja sa iznosom tužiteljeve tražbine (čime na specifičan način ostvaruje ona ista ovlaštenja koja ostvaruje isticanjem protutužbenog zahtjeva), više nije bio ovlašten isticati i zahtjev radi prebijanja, sukladno odredbi članka 194. stavka 3. ZPP-a. Stoga je prigovor radi prebijanja valjalo odbaciti kao nedopušten i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

46. Odluka iz točke II. izreke rješenja donesena je primjenom odredbe članka 501.a ZPP-a. Naime, da bi se ispunile pretpostavke za određivanje prethodne mjere prema navedenoj odredbi ZPP-a dovoljno je da je predlagatelj (tužitelj) postojanje svoje tražbine učinio vjerojatnim, odnosno da ne postoji veća vjerojatnost da će protivnik osiguranja (tuženik) uspjeti u sporu. U konkretnom slučaju, a s obzirom na to da je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev, izvjesno je da ne postoji veća vjerojatnost uspjeha u ovom sporu na strani protivnika osiguranja (tuženika). Slijedom navedenog, ostvarene su pretpostavke za pružanje pravne zaštite predviđene odredbom članka 501.a ZPP-a.

47. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka primjenom odredbe članka 154. stavka 5. i 155. ZPP-a, i to na naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 414,76 EUR (kako je to tužitelj zatražio u troškovniku), te na naknadu troškova parničnog postupka, i to za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa), sastav odgovora na protutužbu od 3. veljače 2023., prijedloga za određivanje prethodne mjere od 10. studenoga 2022. i podnesaka od 24. listopada 2022., 19. rujna 2023. i 9. siječnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR za svaki podnesak, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, zastupanja na ročištima 25. travnja 2023., 21. studenoga 2023. i 14. studenoga 2024. u iznosu od 500,00 EUR, zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 1.228,69 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 185,98 EUR, odnosno ukupno iznos od 6.329,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024., kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a i članka 151. stavka 3. ZPP-a.

48. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan. Naime, tužitelju ne pripada nagrada za sastav podneska od 18. kolovoza 2022., 2. studenoga 2022. i 12. srpnja 2024. jer je istima tužitelj predlagao zakazivanje ročišta, odnosno požurivao postupanje suda, te stoga navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Također, tužitelju ne pripada zatraženi materijalni trošak puta zakonskog zastupnika tužitelja, budući da isti nije obrazložio, a niti je u odnosu na visinu istog dostavio dokaz.

49. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u točki III. izreke rješenja.

U Rijeci, 20. prosinca 2024.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od petnaest dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.