Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Poslovni broj: Gž-402/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Vesne Vrkić Perak kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Ivice Raguž kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VOŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-633/2023-22 od 14. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-633/2023-22 od 14. lipnja 2024.:
a) potvrđuje u pobijanoj točki I. izreke presude, te u točki II. izreke do iznosa od 2.244,35 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; b) preinačava u točki II. izreke presude, te se preko iznosa od 2.244,35 EUR do iznosa od 2.342,56 EUR (za iznos od 98,21 EUR) tužiteljica odbija sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
" I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužiteljici OOŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova valutne klauzule u CHF iznos od 5.142,49 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:
- na iznos od 15,72 eur od 15.9.2005. do isplate,
- na iznos od 13,78 eur od 15.10.2005. do isplate,
- na iznos od 14,91 eur od 15.11.2005. do isplate,
- na iznos od 15,58 eur od 15.12.2005. do isplate,
- na iznos od 0,76 eur od 15.8.2008. do isplate,
- na iznos od 0,69 eur od 15.9.2008. do isplate,
- na iznos od 8,30 eur od 15.10.2008. do isplate,
- na iznos od 12,93 eur od 15.11.2008. do isplate,
- na iznos od 6,35 eur od 15.12.2008. do isplate,
- na iznos od 24,10 eur od 15.1.2009. do isplate,
- na iznos od 24,28 eur od 15.2.2009. do isplate,
- na iznos od 18,32 eur od 15.3.2009. do isplate,
- na iznos od 19,69 eur od 15.4.2009. do isplate,
- na iznos od 19,96 eur od 15.5.2009. do isplate,
- na iznos od 17,61 eur od 15.6.2009. do isplate,
- na iznos od 18,02 eur od 15.7.2009. do isplate,
- na iznos od 16,29 eur od 15.8.2009. do isplate,
- na iznos od 18,83 eur od 15.9.2009. do isplate,
- na iznos od 16,01 eur od 15.10.2009. do isplate,
- na iznos od 17,83 eur od 15.11.2009. do isplate,
- na iznos od 17,54 eur od 15.12.2009. do isplate,
- na iznos od 22,45 eur od 15.1.2010. do isplate,
- na iznos od 25,60 eur od 15.2.2010. do isplate,
- na iznos od 24,92 eur od 15.3.2010. do isplate,
- na iznos od 28,05 eur od 15.4.2010. do isplate,
- na iznos od 33,79 eur od 15.5.2010. do isplate,
- na iznos od 34,80 eur od 15.6.2010. do isplate,
- na iznos od 41,50 eur od 15.7.2010. do isplate,
- na iznos od 41,27 eur od 15.8.2010. do isplate,
- na iznos od 55,17 eur od 15.9.2010. do isplate,
- na iznos od 47,08 eur od 15.10.2010. do isplate,
- na iznos od 48,95 eur od 15.11.2010. do isplate,
- na iznos od 57,01 eur od 15.12.2010. do isplate,
- na iznos od 57,79 eur od 15.1.2011. do isplate,
- na iznos od 54,70 eur od 15.2.2011. do isplate,
- na iznos od 56,57 eur od 15.3.2011. do isplate,
- na iznos od 56,57 eur od 15.4.2011. do isplate,
- na iznos od 62,37 eur od 15.5.2011. do isplate,
- na iznos od 74,49 eur od 15.6.2011. do isplate,
- na iznos od 88,29 eur od 15.7.2011. do isplate,
- na iznos od 102,83 eur od 15.8.2011. do isplate,
- na iznos od 79,17 eur od 15.9.2011. do isplate,
- na iznos od 71,21 eur od 15.10.2011. do isplate,
- na iznos od 71,75 eur od 15.11.2011. do isplate,
- na iznos od 72,84 eur od 15.12.2011. do isplate,
- na iznos od 79,71 eur od 15.1.2012. do isplate,
- na iznos od 81,78 eur od 15.2.2012. do isplate,
- na iznos od 79,53 eur od 15.3.2012. do isplate,
- na iznos od 79,19 eur od 15.4.2012. do isplate,
- na iznos od 80,33 eur od 15.5.2012. do isplate,
- na iznos od 82,31 eur od 15.6.2012. do isplate,
- na iznos od 79,84 eur od 15.7.2012. do isplate,
- na iznos od 79,15 eur od 15.8.2012. do isplate,
- na iznos od 73,09 eur od 15.9.2012. do isplate,
- na iznos od 78,32 eur od 15.10.2012. do isplate,
- na iznos od 80,75 eur od 15.11.2012. do isplate,
- na iznos od 79,13 eur od 15.12.2012. do isplate,
- na iznos od 77,19 eur od 15.1.2013. do isplate,
- na iznos od 76,53 eur od 15.2.2013. do isplate,
- na iznos od 75,84 eur od 15.3.2013. do isplate,
- na iznos od 80,66 eur od 15.4.2013. do isplate,
- na iznos od 73,56 eur od 15.5.2013. do isplate,
- na iznos od 72,40 eur od 15.6.2013. do isplate,
- na iznos od 73,09 eur od 15.7.2013. do isplate,
- na iznos od 72,36 eur od 15.8.2013. do isplate,
- na iznos od 74,96 eur od 15.9.2013. do isplate,
- na iznos od 76,64 eur od 15.10.2013. do isplate,
- na iznos od 77,46 eur od 15.11.2013. do isplate,
- na iznos od 80,39 eur od 15.12.2013. do isplate,
- na iznos od 77,44 eur od 15.1.2014. do isplate,
- na iznos od 79,72 eur od 15.2.2014. do isplate,
- na iznos od 81,51 eur od 15.3.2014. do isplate,
- na iznos od 79,95 eur od 15.4.2014. do isplate,
- na iznos od 77,71 eur od 15.5.2014. do isplate,
- na iznos od 78,19 eur od 15.6.2014. do isplate,
- na iznos od 79,79 eur od 15.7.2014. do isplate,
- na iznos od 81,07 eur od 15.8.2014. do isplate,
- na iznos od 81,40 eur od 15.9.2014. do isplate,
- na iznos od 82,77 eur od 15.10.2014. do isplate,
- na iznos od 84,74 eur od 15.11.2014. do isplate,
- na iznos od 85,11 eur od 15.12.2014. do isplate,
- na iznos od 85,40 eur od 15.1.2015. do isplate,
- na iznos od 85,25 eur od 15.2.2015. do isplate,
- na iznos od 85,25 eur od 15.3.2015. do isplate,
- na iznos od 85,25 eur od 15.4.2015. do isplate,
- na iznos od 85,25 eur od 15.5.2015. do isplate,
- na iznos od 85,25 eur od 15.6.2015. do isplate,
- na iznos od 85,25 eur od 15.7.2015. do isplate
- na iznos od 85,21 eur od 15.8.2015. do isplate
sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.342,56 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. lipnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te na povredu čl. 354. st. 1. a u vezi s čl. 8. i čl. 338. ZPP-a.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ali je utvrđeno da je odlučujući o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza predloženim po parničnim strankama i njihove ocijene (članak 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenično stanje. Sud prvog stupnja je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene, potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje, tako da je neosnovan i žalbeni razlog postojanja bitne povrede iz čl. 354. st. 1. a u vezi s čl. 8. ZPP-a na koji u žalbi ukazuje tuženik.
8. Nadalje, pobijana presuda je sastavljena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a na način da su izloženi zahtjevi parničnih stranaka , obrazloženo je koje od spornih činjenica je sud utvrđivao te na koji način, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje odredbe materijalnog prava je primijenio prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i to u iznosu od 5.142,49 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
10. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je:
- da su stranke 9. srpnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s rokom otplate 10 godina;
- da je namjena kredita bila kupnja stana u [adresa];
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja;
- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da je tužiteljica preplatila iznos ostvarenog kredita tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja, a uzevši u obzir prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te tečaj CHF na dan isplate kredita i to u visini od 5.142,49 eura;
- da tuženik nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže jasne i razumljive kriterije da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja instituta valutne klauzule.
11. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to čl. 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).
13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502.c u svezi čl. 502.a ZPP-a ima direktan učinak i da se potrošač može pozivati na pravna utvrđenja prihvaćena po tužbi iz čl. 502.a ZPP-a.
14. Stoga se tužiteljica, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvala na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.
15. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
16. Međutim, iz stanja spisa proizlazi kako tuženik tijekom postupka isto nije dokazao niti saslušanjem svojeg djelatnika VO, saslušane kao svjedoka, koja se ne sjeća tužiteljice iako je sama potpisnik spornog ugovora. Iskazala je kako nema saznanja o nikakvim pregovorima sa tužiteljicom, te da je bilo uobičajeno da stankama prezentiraju da postoje i drugi ugovori osim "švicaraca". Dakle, tuženik predloženim dokazima nije dokazao da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužiteljici značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
17. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i to u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.
18. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sve to iz razloga što je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/20 koje se u duhu prava EU imaju primijeniti i na ovaj postupak.
18.1. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno budući je tako propisano odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali takva odredba nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka iz bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. Takva odredba je, po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako je u konkretnom slučaju sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, a da ista prije toga nije informirana o svim rizicima eventualne fluktuacije tečaja i to na način da može donijeti informiranu odluku o istome, to je stoga sud prvog stupnja pravilno zaključio da je i u konkretnom slučaju takva ugovorna odredba ništetna. Pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje iz kolektivne presude donesene povodom tužbe za zaštitu interesa potrošača.
19. U odnosu na osporavanje statusa tužiteljice kao potrošača pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica taj status ima. Za odgovoriti je žalitelju i to da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit korišten za kupnju stana, koji je korišten za njene osobne svrhe, pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti. Nadalje, po članku 3. ZZP/03 potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, a u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Naime, za utvrđenja statusa potrošača odlučan je objektivni funkcionalni kriterij što znači da fizička osoba sklapa konkretan ugovor radi obavljanja osobnih, odnosno privatnih potreba. Upravo navedeno proizlazi iz sadržaja, ali i samog naziva ugovora, koji je sklopljen kao namjenski kredit za kupnju nekretnine i to od strane tužiteljice kao fizičke osobe. Teret dokazivanja suprotnog je i prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-18/2018 upravo na tuženiku.
20. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.
21. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.
21.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.
21.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.
21.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 30. siječnja 2023., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.
22. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na dozvoljenu preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istoga nakon što je u postupku provedeno financijsko
– knjigovodstveno vještačenje valja odgovoriti kako je u odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. ovog članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odredbom stavka 3. ovog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
22.1. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje kako tužiteljica sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogla pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva, budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe čl. 190. ZPP-a dopustio navedenu preinaku. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.
22.2. Nadalje, valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV- 123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
23. Nadalje, na žalbene navode tuženika vezano uz tzv. negativnu razliku valja odgovoriti kako na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne stranke ugovora, koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev. Tuženik takav zahtjev nije postavio, s time da ga nije niti mogao postaviti jer je tijekom postupka iz nalaza i mišljenja, te danog očitovanja vještaka, nakon kojeg nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, jasno utvrđeno kako manje plaćenih anuiteta nije bilo, odnosno kako tečaj tijekom otplate kredita nije bio niži od ugovorenog. 24. Polazeći od svega naprijed navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnih odredbi sukladno čl. 323., čl. 324. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a.
25. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO obzirom da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu te se ne može smatrati poštenim stjecateljem. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.
25.1. Pozivanje tuženika na primjenu Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/20) glede zabrane tijeka zatezne kamate u određenom periodu nije osnovano, jer se isti propisi primjenjuju na ovršne i stečajne postupke.
26. Što se tiče žalbenih navoda u odnosu na odluku o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT).
27. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužiteljica nije dužna platiti sudsku pristojbu na presudu jer da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbi u smislu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, valja reći da je odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 dalje: ZIDZPP/23), izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23) tako, da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
28. Zbog naprijed navedenog djelomično je osnovana žalba tuženika u odnosu na dosuđeni trošak sudskih pristojbi budući da je ZIDZPP/23 stupio na snagu 20. svibnja 2023. tužiteljica je u ovom predmetu oslobođena plaćanja pristojbi na presudu u visini od 98,21 euro, a koja je donijeta 14. lipnja 2024. . Pobijanu odluku o troškovima parničnog postupka valjalo je djelomično potvrditi i to do iznosa od 2.244,35 EUR, a preko toga iznosa i to za iznos od 98,21 EUR preinačiti pobijanu toč. II izreke i odbiti zahtjev tužiteljice za zahtjevom za naknadom troška parničnog postupka.
29. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.
30. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu i to u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka.
U Vukovaru, 20. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Vesna Vrkić Perak
