Poslovni broj Pr-29/2022-59

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, protiv tuženika Opća bolnica Zadar, H Petričića 5, Zadar, OIB: 11854878552, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korljan & partneri d.o.o. Zadar, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 07. studenog 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 20. prosinca 2024. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužiteljici iznos od 6.500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade imovinske štete isplatiti tužiteljici iznos od 3.200,62 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 445,21 Eura od 16.04.2018.,

- na iznos od 445,21 Eura od 16.05.2018.,

- na iznos od 445,21 Eura od 16.06.2018.,

- na iznos od 445,21 Eura od 16.07.2018.,

- na iznos od 299,23 Eura od 16.08.2018.,

- na iznos od 132,72 Eura od 18.02.2022.,

- na iznos od 331,81 Eura od 18.02.2022.,

- na iznos od 656,00 Eura od 20.12.2024.,

do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se tužbeni zahtjev odbija u dijelu kojim se traži isplata zakonske zatezne kamate tekuće na (dosuđeni) iznos od 656,00 Eura u razdoblju od 18. veljače 2022. do 19. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 1.281,82 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 3.680,75 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se za više traženi iznos u visini od 399,25 Eura zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.031,28 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HP iz [adresa] (dalje: tužiteljica) 18. veljače 2022. sudu podnosi tužbu radi naknade štete protiv tuženika Opće bolnice Zadar (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužiteljica 19. veljače 2018. zadobila tešku tjelesnu ozljedu na radu kao zaposlenica tuženika na radnom mjestu doktora medicine specijaliste, uži specijalist primarijus u tuženikovom Odjelu za pedijatriju. Označenog dana da je tužiteljica oko 6,55 sati krenula iz liječničke sobe prema seminarskoj sobi kako bi dovršila dežurstvo od ranijeg dana, sa nedjelje 18. veljače 2018. na ponedjeljak, i predala smjenu kolegama koje su je sukladno rasporedu rada trebali zamijeniti na Odjelu pedijatrije, a kada da se je prolaskom kroz hodnik zgrade pedijatrije koji vodi do navedene dvorane poskliznula na mokar pod - lokvu vode koja je nastala uslijed prokišnjavanja krova bolnice zbog kiše koja je padala te noći. Tužiteljica je, unatoč nošenju radne odjeće i obuće, uslijed pada slomila lijevu nogu u skočnom zglobu, a budući da se radilo o kompliciranom prijelomu, tužiteljici da su uslijedile operacije i dugotrajna rehabilitacija. Tuženik da nije ničime obilježio ili ogradio dio poda ili barem upozorio zaposlenike pa tako i tužiteljicu, da je pod mokar uslijed prokišnjavanja krova. Isključivi razlog ozljeđivanja tužiteljice da su tako nesigurni uvjeti rada, neadekvatna sredstva rada te manifestacija profesionalnog rizika i povećani rizik posla kao i sustavno zanemarivanje održavanja prostora rada. S obzirom da je došlo do ozljede na radu, za ozljeđivanje tužiteljice da je isključivo odgovoran poslodavac tužiteljice ovdje tuženik, koji da za štetu odgovara temeljem odredbe čl. 111. Zakona o radu te sukladno čl. 25. Zakona o zaštiti na radu prema principu objektivne (kauzalne) odgovornosti, iz razloga propusta osiguranja zaštite na radu i sigurnih uvjeta rada. U konkretnom da je slučaju tuženik propustio osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, sve ovo u skladu s pravilima zaštite na radu (čl. 41. st.1. Zakona o zaštiti na radu). Isto tako, poslodavac da je i u smislu čl. 44.st.1. Zakona o zaštiti na radu obvezan planirati, pripremati i provoditi radne postupku te razraditi i primjenjivati tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje, uvažavajući pri tome najvišu moguću razinu zaštite od rizika na radu i u vezi s radom, u skladu s pravilima zaštite na radu i drugim propisima. Nadalje tužiteljica navodi da je u ovom štetnom događaju ona zadobila komplicirani prijelom – bimaleolarni prijelom lijeve noge, točnije frakturu medijalnog i lateralnog maleola sa pomakom fragmenata. Neposredno nakon štetnog događaja tužiteljica da je pregledana na OHBP Zadar gdje joj je pružena hitna medicinska pomoć od strane kirurga, učinjen rentgen skočnog zgloba, dijagnosticirana fraktura medijalnog maleola i multifragmentarna fraktura lateralnog maleola tj. donjeg dijela lisne kosti (tzv. fibule) s pomakom ulomaka te je hospitalizirana na Odjelu kirurgije i traumatologije radi potrebe operacijskog liječenja do 22. veljače 2018. U procesu operativnog liječenja i oporavka, tužiteljici da su ugrađeni pritezni vijci, rekonstrukcijske pločice kanalikularni vijci, a ista da je odlazila na mnogobrojne specijalističke preglede te kod fizijatara/fizioterapeuta, provodila propisane vježbe te se morala podvrgnuti zadnjoj operaciji 21. veljače 2019. kada su joj iz lijevog skočnog zgloba konačno uklonjeni prethodno opisani vijci te pločice, a kada da je liječenje tužiteljice i formalno završeno. Tužiteljica da je zbog nastupa štetnog događaja pretrpjela, a i dalje da trpi neimovinsku štetu manifestiranu kroz pretrpljene bolove različitog intenziteta - jakog, srednjeg i slabog, zatim pretrpljeni strah primarnog i sekundarnog karaktera, dalje zaostalo trajno umanjenje životnog i radnog aktiviteta te konačno pretrpljeno naruženje, a čime da su povrijeđena prava njezine osobnosti u smislu čl. 19. Zakona o obveznim odnosima. Naime, kod tužiteljice da su i nakon završenog liječenja te provedene fizikalne terapije zaostale brojne tegobe koje se manifestiraju ne samo u bolnosti lijevog skočnog zgloba, već i u zategnutosti istoga prilikom hodanja, s time da je tužiteljici bitno otežano hodanje niz stepenice, da ne može trčati, a slomljeni zglob da često otiče osobito kad je umorna, kad predugo stoji i sjedi i/ili je predugo na nogama te kod svake promjene vremena. Tužiteljica da ove posljedice osjeća i danas i to nakon dugotrajnog liječenja i provođenja fizikalne terapije. Tužiteljici da je uslijed predmetnog štetnog događaja i ozljede zadobivene od istoga također onemogućeno i bavljenje sportskom aktivnošću (npr. fitnessom) kao i nošenje obuće s visokim potpeticama. Zbog poremećaja posture, tužiteljica da primjećuje pogoršanje već postojeće skolioze zbog čega je primorana svakodnevno uzimati terapiju analgeticima, a povremeno i kortikosteroidima. Zbog ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, tužiteljici da je nastala i imovinska šteta poradi čega ista temeljem čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima od tuženika potražuje i naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege, troškova puta i liječenja te izgubljene zarade. Imajući u vidu vrstu i lokalitet ozljede, tužiteljici da je bila potrebna tuđa pomoć i njega u dužem razdoblju i to u vidu pomoći članova obitelji prilikom hodanja, obavljanja uobičajenih svakodnevnih radnji i kretanja, prilikom provođenja propisanih vježbi nakon otpuštanja iz bolnice, a i prilikom pratnji na specijalističke preglede i terapiju. Tužiteljica na ime troškova puta i liječenja potražuje naknadu štete u iznosu od 2.500,00 kn (odlasci na kontrole, preglede, troškovi lijekova, krema/gelova, a koji troškovi da su bili neophodni jer da je tužiteljica morala provoditi fizikalnu terapiju te odlaziti na specijalističke preglede. Tužiteljica da je zbog predmetne ozljede bila na bolovanju od 20. veljače 2018. do 23. srpnja 2018. u kojem periodu da je trpjela gubitak na zaradi i to u iznosu od ukupno 25.330,38 kn. Naime, prosječna plaća tužiteljice 6 mjeseci prije štetnog događaja da je iznosila 18.049,53 kn dok je ona tijekom bolovanja primala znatno manju naknadu plaće. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tužiteljica ističe da ima pravo na zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima i time od dana kada je podnijela predmetnu tužbu sudu. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 58.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate te naknadu imovinske štete u iznosu od 25.330,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 5.035,45 kn od 16. travnja 2018., na iznos od 5.679,61 kn od 16. svibnja 2018., na iznos od 4.391,29 kn od 16. lipnja 2018., na iznos od 5.679,61 kn od 16. srpnja 2018. i na iznos od 4.544,42 kn od 16. kolovoza 2018. Tužiteljica u tužbi postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 23. ožujka 2022. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima. Tvrdi da tuženik nije kriv za nastanak štetnog događaja te da je tužiteljica krajnjom nepažnjom nažalost pala, a u čemu ne može biti krivnja tuženika. Ističe da je tužbeni zahtjev previsoko iskazan o čemu tuženik pridonosi dokaze o visini isplaćene plaće, iz kojih da je razvidna visina plaće za vrijeme bolovanja odnosno da je plaća ostala ista, budući se ovdje radi o ozljedi na radu za vrijeme bolovanja zbog koje se ozljede isplaćuje naknada pune plaće. Stoga da kod tužiteljice ne postoji izgubljena zarada. Svi parametri štete da su iskazani previsoko i ničim dokazani. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Nakon što je u postupku provedeno medicinsko vještačenje, tužiteljica u podnesku od 22. svibnja 2024. navodi da nema primjedbi na zaprimljene nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka Darka Labure i Mladena Miškulina te uređuje tužbu na način da, uz već tužbom zatraženu naknadu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade u visini od 3.361,92 Eura (25.330,38 kn) i troškova pojačane vitamizirane ishrane u visini od 132,72 Eura (1.000,00 kn) te troškova prijevoza i liječenja u iznosu od 331,81 Eura (2.500,00 kn), tužiteljica od tuženika po osnovi naknade neimovinske štete sada potražuje isplatu iznosa od 6.500,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, a po osnovi naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu isplatu iznosa od 656,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je tužiteljica početno tužbom po osnovi naknade neimovinske štete od tuženika tražila isplatu iznosa od 6.967,95 Eura (52.500,00 kn), a po osnovi naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 265,45 Eura (2.000,00 kn), to tužiteljica označenim podneskom vrši preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Tuženik se tako izvršenoj preinaci nije usprotivio budući se nakon zaprimanja označenog podneska upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi konkretno na ročištu glavne rasprave održanom 20. lipnja 2024. je naveo da se protivi uređenom tužbenom zahtjevu kao i dosada te da prigovara kako osnovi tako i visini tako postavljenog tužbenog zahtjeva, a kako pri tome prema ocjeni suda tužiteljica navedenu preinaku nije mogla izvršiti do zaključenja prethodnog postupka, budući je preinaka izvršena temeljen nalaza i mišljenja sudskih vještaka kao dokaza koji se u parničnom postupku izvodi tek u tijeku faze dokaznog postupka, sud je temeljem čl. 190. st. 2. ZPP ovu preinaku cijenio dopuštenom te odlučivao po tako preinačenoj tužbi.

4. Nadalje, nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje, tužiteljica u podnesku od 26. rujna 2024. navodi da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Martine Maté te sukladno tom nalazu i mišljenju uređuje tužbu u dijelu kojim potražuje naknadu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade na način da sada od tuženika po toj osnovi traži isplatu iznosa od ukupno 2.080,09 Eura sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je tužiteljica po osnovi naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade tužbom od tuženika tražila isplatu iznosa od 3.361,91 Eura (25.330,38 kn), to tužiteljica ovim podneskom djelomično povlači tužbu i to za iznos od 1.281,82 Eura sa zakonskim zateznim kamatama. Obzirom se tuženik nije usprotivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, sud je u točci I. izreke ovog rješenja utvrdio da je tužba povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 1.281,82 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list spisa 8-9), Dodatak Ugovora o radu (list spisa 10-11), rješenje Opće bolnice Zadar od 13. veljače 2017. (list spisa 12), rješenje Opće bolnice Zadar od 15. prosinca 2017. (list spisa 13), prijavu nesretnog slučaja podnesenu 23. veljače 2018. Croatia osiguranju d.d. (list spisa 14-16), izjavu o ozljedi na radu (list spisa 17), izjave očevidaca o ozljedi na radu (list spisa 18-19), izjavu prisutnosti na radnom mjestu (list spisa 20), crno-bijelu fotografiju (list spisa 21), RTG snimke (list spisa 22, 25-27), medicinsku dokumentaciju na ime HP (list spisa 23-25, 28-34, 39-52), karticu fizikalne terapije (list spisa 35-38), sudsku praksu (list spisa 53-69), Odluku o određivanju cijena za pojedine vrste usluga pomoći i njege u kući Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 06. veljače 2009. uz dopis (list spisa 70-71), podatak o neto cijeni sata pomoći i njege u kući (list spisa 72), članak (list spisa 73-74), izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad (list spisa 75), potvrda o plaći HP za period od 01.08.2017. do 31.01.2018. (list spisa 82-83), obračunske isprave za isplatu plaće-naknade plaće za razdoblje od 04/2018 do 08/2018 (list spisa 84-88), nalaz vještaka u predmetu Pr-121/2018 (list spisa 56-111), nalaz vještaka u predmetu Pr- 141/2020 (list spisa 112-126), dopis Državnog zavoda za statistiku klasa: 957-01/22-01/323, urbroj: 555-01-08-05-22-2 od 14. srpnja 2022. (list spisa 148a), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500-06/22-01/1473, urbroj: 338-13-02-22-02 od 21. srpnja 2022. s podacima o utvrđenoj naknadu plaće (list spisa 149-150), dopis Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike klasa: 554-04/22-01/2, urbroj: 524-09-02-01- 02/5-22-2 od 08. rujna 2022. (list spisa 150a-150b), zdravstveni karton HP (list spisa 162-204), iskaz svjedoka FP (list spisa 151-152), iskaz svjedoka ČP (list spisa 152-153), iskaz svjedoka ZP (list spisa 153-155), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500-06/22-01/2118, urbroj: 338-13-02-22-02 od 05. listopada 2022. s podacima o utvrđenoj naknadu plaće (list spisa 205-206), iskaz tužiteljice HP (list spisa 207-210), potvrdu o plaćanju predujma vještačenja u iznosu od 7.000,00 kn i 400,00 Eura (list spisa 216, 266), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. Mladena Miškulina prim. dr. med. od 01. ožujka 2023. (list spisa 218-222), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka forenzičke psihijatrije Darka Labure, dr. med. od 18. travnja 2024. (list spisa 234-243) i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. kolovoza 2024. (list spisa 267-273) te je saslušan stalni sudski vještak mr. sc. Martina Maté (list spisa 288-289). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, uz napomenu da sud nije pozivao vještake medicinske struke da svoje nalaze i mišljenja dana u pisanom obliku usmeno iznesu na sudskom ročištu budući stranke nisu imale prigovora na te nalaze i mišljenja, a kako je sud iste ocijenio jasnim, potpunim i detaljnim, sud je vodeći računa o načelu ekonomičnosti parničnog postupka smatrao da sudske vještake nije potrebno posebno pozivati da usmeno pred sudom iznesenu nalaze i mišljenja prethodno dana u pisanom obliku.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6.1. Tužiteljica tužbom potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete koja joj je nastala kao posljedica ozljede na radu, pada u poslovnom prostoru tuženika u tijeku obavljanja radnih zadataka, pa je tako predmet ovog spora odgovornost poslodavca za štetu koju je radnik pretrpio na radu odnosno u vezi s radom.

6.2. Odredba čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZoR) propisuje da je ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

6.3. Odredba čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

6.4. Pri tome, odredba čl. 1046. ZOO definira da je šteta umanjenje nečije imovine (imovinska šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

6.5. Sukladno čl. 1085. st. 1. i st. 3. ZOO odgovorna je osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos nova na ime naknade štete pri čemu sukladno čl. 1089. st. 1. ZOO oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi pri čemu st. 3. tog članka propisuje da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

6.6. Pri tome, odredba čl. 1086. ZOO propisuje da se obveza naknade (imovinske) štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

6.7. Nastavno, odredba čl. 1095. st. 1. ZOO propisuje da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, je dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

6.8. Sukladno čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema pri čemu će sukladno st. 2. tog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

6.9. Pri tome, čl. 1103. ZOO propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbu, osim ako je šteta nastala nakon toga.

7. U postupku nije sporno da je na dan 19. veljače 2018. tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme s tuženikom kod kojeg je obavljala poslove položaja I. vrste – v.d. Voditelj Odjela za pedijatriju. Osim što nisu sporne, ove činjenice proizlaze i iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (list spisa 8-9), Dodatka Ugovora o radu (list spisa 10-11), rješenja Opće bolnice Zadar od 13. veljače 2017. (list spisa 12) i rješenja Opće bolnice Zadar od 15. prosinca 2017. (list spisa 13) pri čemu iz potonjeg proizlazi i to da se plaća tužiteljice od 01. prosinca 2017. na dalje određuje umnoškom osnovne plaće za koeficijent radnog mjesta tužiteljice, uvećano za dodatak za posebne uvjete rada od 16% te dodatak na liječničku odgovornost za 12%, uvećano za 0,5% za svaku godinu radnog staža.

7.1. Nadalje, u postupku nije sporno niti to da je dana 19. veljače 2018. za radnog vremena, prilikom kretanja hodnikom objekta u kojem se nalazi tuženikov Odjel za pedijatriju i time poslovnog prostora tuženika, a koji je poslovni prostor mjesto rada tužiteljice, koji hodnik vodi iz liječničke sobe prema seminarskoj sobi, tužiteljica pala poskliznuvši se na mokar pod hodnika točnije na lokvicu vode koja je na podu hodnika nastala uslijed prokišnjavanja krova objekta tuženika zbog kiše koja je padala te noći (štetni događaj).

7.2. Među stranka je nesporno i to da je tužiteljica u trenutku pada u hodniku objekta tuženika koristila radnu obuću i odjeću.

7.3. U svezi nastanka štetnog događaja, iz izjave o ozljedi na radu (list spisa 17) proizlazi da je tužiteljica i neposredno nakon samog događaja dala izjavu u kojoj je dinamiku nastanka ozljede koja je predmet ovog spora, opisala na identičan način kao i u predmetnoj tužbi, navodeći da se je u 06,55 sati dana 19. veljače 2018. na hodniku kojim je išla od sobe liječnika prema seminaru gdje je jutarnji sastanak i gdje je trebala predati službu iz dežurstva kolegama, poskliznula na ravnom i slomila nogu, a dok je ležala da je ispod nje bio mokar pod i da su joj po čelu kapale kapi vode s plafona, a ovo mjesto na kojem je pala da nije bilo obilježeno, pri čemu dalje iz prijave nesretnog slučaja podnesene 23. veljače 2018. Croatia osiguranju d.d. (list spisa 14-16) proizlazi da je tužiteljica 23. veljače 2018. osiguravajućem društvu prijavila da se je 09. veljače 2018. u 06,55 sati, u Općoj bolnici Zadar, na Odjelu za pedijatriju na adresi [adresa], dogodio nesretni slučaj u tijeku obavljanja poslova hodanja hodnikom prema seminarskoj dvorani gdje se predaje služba, kao uzrok navodeći mokar pod od vode s plafona i proklizavanje, uz napomenu da je događaj prijavljen kao ozljeda na radu u Općoj bolnici Zadar i da se o nezgodi vodi postupak od strane Inspektorata rada, Inspektora zaštite na radu. Napomenimo ovdje da spisu ne prileže druge isprave u svezi prijave štetnog događaja osiguravajućem društvu.

7.4. Cijeneći u svezi s navedenim iskaz svjedokinje ČP (list spisa 152-153) koja sudu iskazuje da je ona prethodno umirovljenju 12. rujna 2020. kod tuženika bila zaposlena 45 godina i to na Odjelu pedijatrije pa da tako zna da je krov inače prokišnjavao pa da je bio saniran i onda da nije prokišnjavao, a kako je u to vrijeme 5-6 dana padala kiša da je krov opet prokisnuo i da se iznenada to pojavilo (nedvojbeno misli na vodu na podu hodnika), dodajući da je ove prigode tužiteljica iz svoje sobe išla prema Odjelu dok je svjedokinja izlazila iz svoje kancelarije i u jednom trenu vidjela tužiteljicu da se poskliznula i doslovno proletjela uz vrisak i ostala ležati na podu, pojašnjavajući da na ovom mjestu gdje se tužiteljica poskliznula je bila nekakva kapljica, mali krug vode na koji se je tužiteljica poskliznula, promjera nekakvih 10 cm, da tu nije bilo nikakvog znaka, baš zato jer je ovo bilo sanirano prije možda nekoliko godina, na upit koju je obuću tužiteljica tom prigovorom nosila navodeći da je nosila klompe u kojima radi, klompe kakve nose doktori i medicinske sestre, konačno na upit da li je nakon pada tužiteljice taj dan ovdje još kapalo odgovarajući da su nakon pada tužiteljice tu stavljene neke deke i da se dalje pazilo na taj prostor, na iskaz koje svjedokinje nije bilo prigovora te čiji iskaz sud cijeni uvjerljivim i logičnim te ga prihvaća kao istinit, ne nalazeći razloga poradi kojih bi ova svjedokinja koja nije osobno zainteresirana za ishod spora lažno iskazivala pred sudom ostvarujući time biće kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora; a navedeno cijeneći u svezi činjenice da iz iskaza svjedokinje ZP (list spisa 153-155) ne proizlazi da je mjesto pada tužiteljice na hodniku predmetne prigode bilo obilježeno na ikakav način (primjerice oznakom da postoji opasnost od pada ili upozorenjem da je pod klizak ili pak barikadama koje priječe pristup tom dijelu hodnika), ovo budući upitana može li reći kakav je bio pod na mjestu pada odnosno da li je bio mokar ova svjedokinja navodi da ne zna i da to ne može reći, što bi po ocjeni ovog suda logično i životno mogla da je na mjestu pada postojala bilo kakva oznake upozorenja ili zabrana kretanja odnosno da su na mjestu pada prethodno padu tužiteljice bile postavljene stvari razvidne iz crno-bijele fotografije (list spisa 21), deke i kanta za sakupljanje vode koja kapa iz stropa na pod hodnika, a u svezi kojih ova svjedokinja iskazuje da su se prije konkretnog događaja, drugim prilikama kada bi bile kiše, na nekoliko mjesta znale stavljati deke da posupaju vodu i da bi spremačica znala donijeti i neku posudu, ovo jer je ploča propuštala pa je prokišnjavalo što da se sanirao, ali da se onda vjerojatno prokišnjavanje pojavilo na drugom mjestu; sud kao nedvojbeno utvrđuje da se je tužiteljica 19. veljače 2018. tijekom obavljanja uobičajenih poslova svog radnog mjesta (predaje smjene dežurstva kolegama), na mjestu rada (hodnik objekta Opće bolnice Zadar), za radnog vremena (u 06,55 sati), u prikladnoj obući koju doktori medicine i medicinske sestre uobičajeno nose tijekom obavljanja poslova svog radnog mjesta, poskliznula na mokar pod i pala, pri čemu je pod hodnika u objektu tuženika bio mokar zbog prokišnjavanja stropa hodnika, a tuženik mjesto koje je bilo mokro uslijed takvog prokišnjavanja nije pravovremeno na nikoji način obilježio s ciljem zaštite radnika koji koriste ovaj hodnik konkretno s ciljem sprječavanja pada radnika koji koriste ovaj hodnik, primjerice postavljanjem oznake da postoji opasnost od pada ili postavljanjem upozorenja da je pod klizak ili postavljanjem barikada koje priječe pristup ovom dijelu hodnika ili pak davanjem usmenog upozorenjem svim radnicima koji koriste ovaj hodnik u svom radu o tome da je pod mokar i da postoji mogućnost pada pri prolasku istim. Kanta koja je na mjestu pada tužiteljice postavljena nedvojbeno sa svrhom sakupljanja vode koja kapa iz stropa te krpe/deke koje su na mjestu pada tužiteljice postavljene nedvojbeno sa svrhom upijanja vode koja iz stropa kapa na pod hodnika, a koje su stvarni razvidne iz crno-bijele fotografije (list spisa 21), su prema utvrđenju suda na mjesto pada postavljeni tek nakon pada tužiteljice odnosno na tom se mjestu nisu nalazili prethodno njenom padu, kako to sudu uvjerljivo iskazuje svjedokinja ČP (list spisa 152-153), što je osim toga i logično budući da su ove stvari postavljene na mjestu pada prije pada tužiteljice, one bi prevenirale močenje poda i time logično pad tužiteljice, a o kojoj činjenici sudu logično i uvjerljivo iskazuje i sama tužiteljica (list spisa 207-210) koja navodi da se je hodajući po ravnome, prema dvorani koju zovu seminar i u kojoj se inače odvija primopredaja službe, u jednom trenu poskliznula i našla na podu, da je osjetila da je ispod nje mokro, pomislivši u jednom trenutku da se je popiškila, a iznad nje da je bilo fluorescentno svjetlo i da je vidjela da je kapalo sa stropa pa da su njoj kapi padale na glavu i da je tada shvatila što se dogodilo, a iz kakvog iskaza tužiteljice ne proizlazi da je tuženik na bilo koji način označio predmetni dio hodnika kao opasan za kretanje niti da je ona prethodno padu mogla uočiti da je predmetni dio hodnika mokar uslijed prokišnjavanja stropa pa da njime ne može sigurno proći kretanjem na uobičajeni način.

7.5. U cijelosti je pri tome u pogledu odgovornosti za štetu koja je nastala padom na mokar pod u hodniku objekta tuženika irelevantna činjenica koja proizlazi iz iskaza svjedokinje ZP (list spisa 153-155), ta da su liječnici i medicinske sestre znali za probleme s prokišnjavanjem u Općoj bolnici Zadar i da su negodovali zbog takvih uvjeta pa da je tako i tužiteljica znala za probleme s prokišnjavanjem te da su zaposlenici znali da se na mjestima gdje prokišnjava nalaze deke jer su tamo bile često, a o znanju kojih informacija sudu iskazuje i sama tužiteljica (list spisa 207-210) koja navodi da je situacija s prokišnjavanjem u bolnici postojala i godinama prije njenog ozljeđivanja te da je krovište u cijelosti sanirano nakon njezine ozljede i da sada više ne prokišnjava dok da je prije njene ozljede krov samo parcijalno saniran pa da bi se tako na jednom dijelu rupa zatvorila, a na drugom dijelu bi se rupa otvorila, obzirom je zakonska obveza poslodavca ovdje tuženika osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika pa u tom smislu i osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, dok nije obveza radnika u poslovnom prostoru koji je njegovo mjesto rada (a koji poslovni prostor pri tome prema svojoj naravi nije mjesto s posebnim uvjetima rada na kojem uz poduzimanje svih mjera zaštite poslodavac objektivno nije u mogućnosti osigurati potpunu zaštitu na radu) cijelo svoje radno vrijeme kretati se usporeno, očekujući zapreke koje bi mogle uzrokovati njegov pad, ovo osobito kada je taj poslodavac bolnica, a radnik doktor čiji poslovi svakodnevno nedvojbeno podrazumijevaju i hitne intervencije za koje je nužan nesmetan i slobodan prolaz hodnicima bolnice, koje je tim više poslodavac dužan održavati sigurnim, prilagođenim za rad i u ispravnom stanju.

7.6. Naime, sukladno čl. 7. st. 3. ZoR poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

7.7. Nastavno na navedeno, sukladno čl. 17. st. 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, dalje: ZZR) p oslodavac je obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu, a sukladno čl. 19. st. 1. ZZR poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima.

7.8. Sukladno čl. 41. st. 1. ZZR poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu.

7.9. Dakle, nije obveza radnika pa tako ni tužiteljice, na mjestu rada na kojem je poslodavac dužan osigurati sigurne uvjete rada, očekivati nesigurne uvjete rada, osim u slučaju kada poslodavac radnika na prikladan način upozori na postojanje nesigurnih uvjeta rada za vrijeme poduzimanja radnji sanacije takvih nesigurnih uvjeta rada, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj, budući tuženik prema utvrđenju ovog suda nije pravovremeno (prethodno padu tužiteljice) i na prikladan način obilježio predmetni dio hodnika kao mjesto na kojem postoji mogućnost od pada, što je nedvojbeno bio dužan učiniti budući je, a kako to sudu iskazuje svjedokinja ZP (list spisa 153-155), tehničkoj službi tuženika bio prijavljen problem s prokišnjavanjem te budući je, što proizlazi iz iskaza tužiteljice (list spisa 107-110) i svjedokinje ZP (list spisa 153-155), tuženik nedvojbeno bio upoznat sa problemom prokišnjavanja krova u objektima bolnice, međutim, krov je (prethodno padu tužiteljice) samo djelomično sanirao odnosno kako bi se to moglo reći „krpao je rupe“.

7.10. Odredba čl. 25. st. 1. ZZR propisuje da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti te sukladno st. 2. tog članka poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

7.11. Podvođenjem činjenice da je ozljeda koju je tužiteljica zadobila 19. veljače 2018. kada se je poskliznula na mokar pod hodnika u objektu tuženika i pala, ovo tijekom obavljanja poslova svog radnog mjesta, na mjestu rada, za radnog vremena, ozljeda na radu u smislu čl. 3. st. 1. toč. 14. ZZR koji ozljedu na radu definira kao ozljedu radnika nastalu u prostoru poslodavca u kojemu obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad, sud temeljem čl. 25. st. 1. ZZR utvrđuje da za tu ozljedu na radu tužiteljice odnosno posljedice iste odgovara upravo tuženik po načelu objektivne odgovornosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-794/16-2 od 30. svibnja 2017., Rev-656/16-2 od 08. studenog 2017. i Rev-88/17-2 od 26. studenog 2019.). Cijeneći pri tome da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je do ozljede tužiteljice došlo zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, sud kao nedvojbeno temeljem čl. 25. st. 1. ZZR u svezi čl. 111. ZoR utvrđuje da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužiteljici nastala zbog zadobivene ozljede na radu odnosno kao posljedica te ozljede. Tuženik u svom odgovoru na tužbu samo paušalno tvrdi da je tužiteljica krajnjom nepažnjom pala te da tuženik nije kriv za nastanak štetnog događaja, međutim, u prilog takvom navodu ne predlaže izvođenje niti jednog dokaza. S druge strane, ocjenom dokaza izvođenje kojih je predložila tužiteljica, sud je kao nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica predmetne prigode nosila prikladnu (radnu) obuću, da se je kretala uobičajenim načinom hoda te da na mjestu pada nisu postojali nikakvi znakovi ili upozorenja koji bi tužiteljicu upozorili na mokar pod pa da bi se njen prolazak ovim hodnikom (usprkos takvom upozorenju) mogao smatrati krajnjom nepažnjom. Sudu osim toga nije niti životno ni logično da tužiteljica koja je pri tome doktor medicine i time nedvojbeno upoznata sa težinom ozljeda koje je moguće zadobiti u padu uslijed pokliznuća, u slučaju da je vidjela da je pod hodnika mokar, ne bi zaobišla mokri dio poda odnosno u slučaju nemogućnosti zaobilaženja istog tim putem prohodala iznimno sporo, pridržavajući se rukama za zid hodnika, kao što bi učinila svaka prosječna razumna osoba. Istaknimo ovdje kao posebno značajno i to da je nadležno povjerenstvo tijekom ožujka 2019. godine predmetnu ozljedu tužiteljice priznalo kao ozljedu na radu, a kako to proizlazi iz upisa u zdravstvenom kartonu tužiteljice, konkretno, upisa na datum 28. ožujka 2019. na stranici 14 kartona (list spisa 175).

7.12. Utvrdivši tako da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužiteljici nastala zbog opisane ozljede na radu odnosno kao posljedica te ozljede, sud je dalje utvrđivao koja je točno šteta nastala tužiteljici ozljeđivanjem na radu.

8. Tužiteljica tvrdi da joj je u ovom štetnom događaju nastala neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti konkretno povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, ovo jer da je pri ozljeđivanju kao i u procesu operativnog liječenja ozljede i oporavka trpjela bolove i strah, jer joj je zbog ozljede zaostalo trajno naruženje te jer je ozljeda dovela do trajnog umanjenja opće životne aktivnosti tužiteljice.

8.1. Saslušana na okolnosti posljedica ozljeđivanja, tužiteljica sudu iskazuje (list spisa 207-210) da je nakon što se poskliznula i pala, u lijevoj nozi osjetila stravičnu bol, da joj noga nije stajala ravno nego da se iskrenula pod kutom od 90 stupnjeva, da ona nije niti shvatila što se dogodilo, da je to bilo vrijeme kada ljudi dolaze na posao pa da su odmah dotrčali do nje, donijeli nosila, stavili ju na njih i odvezli na hitni kirurški prijem gdje su ju kratko zadržali, poderali nogavicu uniforme, stavila na rendgen i kada su vidjeli o čemu se radi da su ju odvezli na kirurški odjel gdje ju je dočekao anesteziolog, pripremio ju za operaciju koja je i obavljena, a po operaciji da su ju u bolnici zadržali još 4 dana. Po dolasku kući iz bolnice da je osjećala da ju sve boli, da s lijevom nogom nije mogla ništa, a u bolnici da su ju educirali kako se nakon operacije ponašati s tom nogom, kako doći do wc-a. Tada da je trebala odabrati hoće li hodalicu ili štake, da je odabrala štake, ali kako joj nije išlo sa štakama da je ipak uzela hodalicu. Nakon nekog vremena da je počela koristiti štake bez kojih je počela hodati tek u srpnju kada se je vratila na posao. Oporavak da je trajao skoro do kraja srpnja, međutim, sada kad pogleda smatra da se vratila na posao 2 mjeseca prerano pa da nije radila dežurstva već samo kroz jutro, ambulantu i odjel. Za vrijeme oporavka da joj je apsolutno trebala tuđa pomoć jer da ništa nije mogla sama, a u veljači 2019. da je išla na operaciju vađenja vijaka i pločica iz noge, nakon koje da je operacije oporavak bio brz, možda dva tri tjedna i da se vratila na posao, dodajući da je ona između ove dvije operacije išla svakodnevno na terapije, osim vikendom, na rehabilitaciju, a kako živi u [adresa] da ju je suprug prilikom odlaska na posao odvezao u ortopedsku bolnicu, a netko drugi bi ju znao dovesti kući. Da je angažirala jednu gospođu za kuhanje, a drugu gospođu jednom tjedno za čišćenje, peglanje i slično. Dalje je tužiteljica iskazala da je nakon prve operacije uzimala lijekove protiv bolova analgetike, brufen, voltaren, ketonal, nakon dva tjedna od operacije da je krenula na rehabilitaciju, u početku da su to bile pasivne, individualne vježbe, a kasnije aktivne, svaki pokret da je bio bolan, dodajući da je uzimala i lijekove za regeneraciju oštećenog tkiva, zglobne čahure, tetive što znači kolagen, c i d vitamine, glukoazmin i kondroitin sulfat, zatim da je za zarastanje rane koristila kreme kao i gelove protiv bolova. I nadalje da redovno pije brufene, a kad osjeti da joj je noga natekla da mora uzeti kortikosteroide jer osjeća smanjenu pokretljivost u nozi. Sada da može hodali, ali ne može trčati, hodanje uza stepenice da ju i dalje boli, a spuštanje niz stepenice da joj je teže pa da se često pri spuštanju i pridržava. Više da se ne može baviti fitnesom, ne može nositi štikle, a ranije da je imala skoliozu koja da joj se nakon ozljede rapidno pogoršala, da apsolutno osjeća promjenu vremena, doslovno da može predvidjeti prognozu i da joj otiče zglob na lijevoj nozi. Citirani iskaz tužiteljice sud nije imao razloga ne prihvatiti kao isitnit, ovo prvenstveno jer takav iskaz potvrđuje sadržaj medicinske dokumentacije na ime tužiteljice koja prileži spisu. Osim toga, iskaz tužiteljice u pogledu posljedica ozljeđivanja je logičan i životan budući je općepoznato da se pri zadobivanju ozljede poput one koju je zadobila tužiteljica i pri saniranju takve ozljede trpe fizički bolovi, duševni strah za ishod liječenja kao i da postoji nemogućnost samostalnog obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti među kojima i osnovnih egzistencijalnih potreba. Konačno, iskaz tužiteljice u bitnom potvrđuju i iskazi saslušanih svjedoka ČP i ZP koje sudu iskazuju o samom događaju ozljeđivanja te svjedoka FP koji sudu iskazuje o stanju tužiteljice nakon ozljeđivanja. Tako na okolnost stanja tužiteljice u trenutku ozljeđivanja, svjedokinja ČP sudu iskazuje (list spisa 152-153) da je ona vidjela tužiteljicu kako se poskliznula i doslovno proletjela uz vrisak te ostala ležati na podu, pojašnjavajući da je to bilo strašno, da joj se noga odmah okrenula na drugu stranu i odmah bila crne boje, da je poprimila boju crnu kao sjedalica u sudnici, što da je izgledalo tako loše da je čak i svjedokinji došlo slabo, a tužiteljicu da su na nosilima odnijeli ravno na kirurgiju. Svjedokinja ZP iskazuje (list spisa 153-155) da se je ona predmetne prigode presvlačila po dolasku na posao, a kada je čula da je netko jaukuno radi čega je polu raskopčana izašla vani i vidjela tužiteljicu na podu, vidjevši da joj je noga ozlijeđena da je rekla nekome da joj stavi jastuk ispod glave, da ju pridrže, a ona da je otišla po kolica za što joj je trebalo 5 minuta, a kada se vratila da je tu već bilo drugih ljudi pa da su oni tužiteljicu stavili na kolica i odvezli na hitni prijem. Već iz ovakvih iskaza svjedoka, proizlazi težina ozljede koju je tužiteljica zadobila predmetne prigode, a kakvu težinu nedvojbeno prate kako fizička bol tako i duševni strah, obzirom osoba koja nije u boli ne bi jauknula te joj noga ne bi bila izokrenuta i potamnjela u kratkom vremenskom periodu, a opažanje čega od strane ozlijeđene osobe nedvojbeno uzrokuje duševnu bol. Nadalje, na okolnost stanja tužiteljice nakon ozljeđivanja, točnije nakon izlaska iz bolnice nakon prve operacije, sudu je iskazivao svjedok FP (list spisa 151-152), suprug tužiteljice, koji je naveo da je tužiteljica iza operacije ležala u bolnici 4 dana, da je iza operacije bila apsolutno nepokretna pa kada je došla kući iz bolnice da je bila na bolovanju do kraja srpnja te godine, da nije mogla hodati, da nije mogla ići na wc sama, da je u početku koristila hodalicu, kasnije 2 štake, a pred kraj bolovanja jednu štaku, dodajući i to da se prije ozljede bavila fitnesom, a sada da se više ne može baviti nikakvom sportskom aktivnošću, da kada ide niz stepenice ide nogu po nogu, da joj noga povremeno otiče i dalje te da u nozi osjeti promjenu vremena pa da tako zna kada će jugo, kiša i slično. 8.2. Uvidom u RTG snimke (list spisa 22, 25-27), medicinsku dokumentaciju na ime HP (list spisa 23-25, 28-34, 39-52), karticu fizikalne terapije (list spisa 35-38) te zdravstveni karton HP (list spisa 162-204) proizlazi da je uslijed predmetnog pada tužiteljica zadobila bimaleolarni prijelom lijeve potkoljenice, koji je prijelom 19. veljače 2018. imobiliziran longetom po zaprimanju tužiteljice na Odjel za traumatologiju, nakon čega je tužiteljica podvrgnuta operativnom zahvatu radi sanacije prijeloma pri kojem je zahvatu učinjena osteosinteza lateralnog maleola pomoću jednog priteznog vijka i rekonstrukcijske pločice te medijalnog maleola pomoću dva kanalikularna vijka; da je nakon otpuštanja iz bolnice četvrti dan nakon operativnog zahvata tužiteljica imala obvezu hodanja uz štake bez opterećivanja lijeve noge sve do 07. ožujka 2018. kada je upućena na fizikalnu terapiju uz obvezu hoda uz štake i postupno opterećenje lijeve noge; da su na dan 12. ožujka 2018. postoperativni ožiljci sanirani, uz osjetljiv lijevi gležanj s kretnjama limitiranim do 1/3 opsega, uz daljnju fizikalnu terapiju; da su 11. travnja 2018. kretnje noge zadovoljavajuće, uz daljnji lagano umjereni otok, prijelome u zaraštavanju s položajem bez promjena, uz daljnju obvezu hoda uz štake uz opterećenje lijevo do pola tjelesne težine i daljnju fizikalnu terapiju; da je 23. travnja 2018. utvrđena povremena bol lijevog gležnja u popodnevnim satima s oteklinom, da su prijelomi u zaraštanju s položajem bez promjena, poboljšanje kretnje i daljnju fizikalnu terapiju; da je kroz svibanj 2018. dana uputa za hod uz štake i rasterećenje lijeve noge, uz detekciju blažeg otoka lijevog gležnja i terminalno limitiranu dorzifleksiju te daljnje prisutnu povremenu bol lijevog gležnja, oteklinu i osjećaj zategnutosti s terminalno limitiranim kretnjama u gornjem nožnom zglobu te nastavak fizikalne terapije; da je 23. svibnja 2018. kretnja u lijevom gležnju zadovoljavajuća, lokalno bez izraženog otoka, uz uputu hoda bez štaka, ali uz izbjegavanje opterećenja; da je kroz lipanj 2018. i dalje prisutna povremena bol lijevog gležnja, bol prednjeg dijela lijevog gležnja pri stajanju, hodu te hodu niz stepenice, ali u mirovanju bez tegoba, uz uputu prekida fizikalne terapije, ali nastavak naučenih vježbi; da 20. lipnja 2018. tužiteljica hoda bez štaka, ali uz zatezanje pri hodanju izraženije pri silasku niz stepenice, fraktura je zarasla u dobrom položaju, uz uputu nastavka fizikalne terapije, postepeno opterećenje lijeve noge te izbjegavanje težih fizičkih opterećenja i nošenje elastičnog zavoja tijekom hoda; da je kroz srpanj 2017. i dalje prisutna oteklina i osjećaj zatezanja, izraženiji prilikom opterećenja; da je 18. srpnja 2018. tužiteljica hodala bez štaka i bez izraženijih tegoba pri hodu, da uredno izvodi kretnje u lijevom gležnju i da pri kretnjama nema boli, da nema lokalne otekline i da je funkcionalni status zadovoljavajući te da je tužiteljici dana uputa za potpuno opterećenje lijeve noge i kontrolu po potrebi; da je 21. veljače 2019. tužiteljica hospitalizirana radi uklanjanja pločica i drugih naprava za unutrašnju fiksaciju prijeloma te da je posljednji dan bolovanja uslijed ovog operativnog zahvata bio 08. ožujka 2019.

8.3. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. Mladena Miškulina prim. dr. med. od 01. ožujka 2023. (list spisa 218-222) proizlazi kao prvo, da je tužiteljica u cijelosti provodila upute liječnika tijekom sanacije predmetne ozljede, ali da su nakon provedenog adekvatnog liječenja kod tužiteljice, s ortopedsko traumatološkog motrišta, zaostale trajne posljedice u vidu umanjenja opsega pokreta lijevog gležnja u lakom stupnju uz kronične bolove i otekline nakon opterećenja te u vidu pogoršanja pre egzistentnih tegoba s kralježnicom, pa da je tako štetni događaj rezultirao umanjenjem opće i životne aktivnosti i radne aktivnosti u opsegu od 10% te naruženjem u lakom stupnju; te kao drugo, da je tužiteljica trpjela jake bolove u trajanju od 5 dana ukupno, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana ukupno te bolove lakog intenziteta u trajanju od daljnjih 90 dana ukupno, pri čemu bolovi koje je tužiteljica trpjela pored navedenih tijekom liječenja kao i bolovi koje tužiteljica trpi dalje ulaze u ocjenu trajnih posljedica predmetne ozljede. Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka forenzičke psihijatrije Darka Labure, dr. med. od 18. travnja 2024. (list spisa 234-243) proizlazi kao prvo, da kod tužiteljice nije bilo primarnog straha, dok je sekundarni strah, kao afektivno stanje izazvano bojaznošću za ishod liječenja što bi mogli nazvati i zabrinutošću, postojao pri čemu je počeo u trenutku ozljeđivanja, pri osjetu bolova u lijevoj nozi, nastavio se u fazi procesa dijagnostičke obrade, operativnog zahvata, liječenja i bolovanja, ukupno trajavši do 24. rujna 2018. kada je liječenje tužiteljice završeno pregledom fizijatra, uz što je u periodu od 19. veljače do 22. veljače 2018. kao vremenu bolničko-kirurškog liječenja to bio sekundarni strah jakog intenziteta, u periodu od tome naredna dva tjedna kao periodu koji je tužiteljica ležala u krevetu to je bio sekundarni strah srednjeg intenziteta, a u preostalom periodu do 24. rujna 2018. to je bio sekundarni strah slabijeg intenziteta; kao drugo, da je tužiteljica imala emocionalni poremećaj kao posljedicu akutne reakcije na stres i poremećaj prilagodbe, tjeskobno reaktivno stanje, u vidu teškoća spavanja i neraspoloženja, nelagode i tjeskobe, s trajanjem tog privremenog poremećaja nekoliko mjeseci nakon traume do povratka na posao; kao treće, da tužiteljica kao posljedicu ozljede ima povremene i blaže emocionalne tegobe, što ometa osjećaj dobrog ćuvstvenog stanja te stvara osjećaj nesigurnosti i nelagode te osjećaj da ne može obavljati svoj profesionalni posao kao prije te trčati i hodati brzo, a što sve dovodi do smanjenja opće životne aktivnosti s psihijatrijskog motrišta do 3% odnosno sveukupno sa psihijatrijskog i ortopedskog motrišta postoji umanjenje opće životne aktivnosti tužiteljice od 12%.

8.4. Na nalaze i mišljenja sudskih vještaka medicinske struke ni tužiteljica ni tuženik nisu imali prigovora, a kako je sud nalaze i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. Mladena Miškulina stalnog sudskog vještaka forenzičke psihijatrije Darka Labure, dr. med. ocijenio objektivnim, detaljnim, potpunim i izrađenim temeljem medicinske dokumentacije na ime tužiteljice te neposrednog pregleda tužiteljice, dakle, sukladno pravilima struke, sud je mišljenja i nalaze ovih sudskih vještaka u cijelosti prihvatio te je temeljem tih dokaza cijenjenih u svezi sa kao prvo, činjenicom da tužiteljica na nikoji način nije doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja budući se je na uobičajeni način u prikladnoj obući kretala mjestom svog rada za koje mjesto ima na zakonu utemeljeno očekivanje da će biti sigurno i prikladno za rad; kao drugo, činjenicom da je uslijed ozljeđivanja tužiteljica bila hospitalizirana ne jednom već dva puta od čega drugi put više od godinu dana nakon ozljeđivanja; kao treće, činjenicom da je nakon prve hospitalizacije bila gotovo nepokretna te je nakon 4 dana provedena u ležećem položaju u bolnici i daljnjih deset dana kod kuće provela samo ležeći i u kojem razdoblju niti osnovnu funkciju poput mokrenja nije mogla obavljati samostalno; kao četvrto, činjenicom da se je od ozljeđivanja pa do druge polovice srpnja 2018., dakle, preko pet mjeseci tužiteljica mogla kretati isključivo uz hodalicu odnosno štake uz nemogućnost opterećenja noge u cijelosti što joj je nedvojbeno znatno otežalo obavljanje ne samo uobičajenih životnih aktivnosti obiteljskog i društvenog života već i obavljanje osnovnih životnih potreba poput odlaska na toalet i održavanja osobne higijene; kao peto, činjenicom da se umanjenje životne aktivnosti kod tužiteljice očituje u umanjenju opsega pokreta lijevog gležnja uz kronične bolove i otekline nakon opterećenja, dakle, u problemima s pokretima upravo onog dijela tijela (noge) koji čovjek koristi za sve radnje kretanja i time dijela tijela koji je opterećen u svakoj prilici hodanja, a hodanje je sastavni dio svakog dana zaposlenog čovjeka; kao šesto, činjenici da tužiteljica zbog trajno narušenog stanja noge više nije u mogućnosti nositi visoke potpetice koje je prije ozljeđivanja nosila određenim prigodama; te kao sedmo, činjenice da zbog trajno narušenog stanja noge tužiteljica više ne može baviti fitnesom kao oblikom tjelovježbe kojim se bavila do ozljeđivanja, a tjelovježba je obzirom na životnu dob tužiteljice prijeko nužna radnja za održavanje kako fizičke tako i psihičke dobrobiti čovjeka; sud kao nedvojbeno utvrdio da narav tjelesnih ozljeda koje je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju na radu odnosno jačina i trajanje fizičkih bolova i straha koji je pretrpjela te duševna bol koju trpi zbog smanjenja životne aktivnosti i zbog zadobivenog naruženja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 6.500,00 Eura, pri čemu sud napominje da je takav iznos pravične novčane naknade utvrdio vodeći računa osim o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, i o cilju kojemu služi ta naknada kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom te vodeći računa o specifičnim prethodno navedenim okolnostima ovog slučaja, posebno cijeneći i onaj dio iskaza tužiteljice (list spisa 207-210) u kojem navodi da je njezin oporavak trajao od veljače do skoro kraja srpnja, da nije mogla hodati bez štaka pet mjeseci, da joj je trebala tuđa pomoć jer da ništa nije mogla sama, da je uzimala lijekove protiv bolova pa tako analgetike, brufen, voltaren, ketonal, da je nakon dva tjedna od operacije krenula na rehabilitaciju, u početku pasivne, individualne vježbe, a kasnije aktivne vježbe u kojima joj je svaki pokret bio bolan, da je uzimala i lijekove za regeneraciju oštećenog tkiva, zglobne čahure i tetive pa tako kolagen, c i d vitamine, glukoazmin i kondroitin sulfat, a i dalje da redovno pije brufene, a kad osjeti da joj je noga natekla da mora uzeti kortikosteroide jer osjeća smanjenu pokretljivost u nozi pri čemu danas može hodali, ali ne može trčati, da ju hodanje uza stepenice i dalje boli, a spuštanje niz stepenice joj je teže pa se često pri spuštanju i pridržava, te da osjeća promjenu vremena budući joj otiče zglob na lijevoj nozi; iz kakvog je iskaza tužiteljice osim boli pretrpljene uslijed zadobivanja i tijekom liječenja predmetne ozljede razvidna i promjena dotadašnjeg načina i ugode svakodnevnog života tužiteljice kao i trajne zaostale posljedice (bolnost skočnog zgloba, zategnutost prilikom hodanja, oticanje nakon opterećenja, smanjena pokretljivost) koji značajno utječu na svakodnevni život tužiteljice te time stvarni stupanj povrede prava osobnosti koji je tužiteljica pretrpjela uslijed ozljeđivanja na radu.

8.5. Istaknimo pri tome da sud pri ocjeni visine pravične novčane naknade koja tužiteljici pripada s osnova prouzročene joj neimovinske štete nije kao relevantne cijenio niti navode tužiteljice niti sadržaj medicinske dokumentacije o zdravstvenim tegobama koje su kod tužiteljice postojale od prethodno predmetnom ozljeđivanju na radu, ovo jer iste zdravstvene tegobe nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem.

8.6. Slijedom navedenog je sud točkom I. izreke presude temeljem čl. 1100. ZOO u svezi sa čl. 1046. ZOO naložio tuženiku, kao osobi koja je sukladno čl. 25. st. 1. ZZR u svezi sa čl. 111. ZoR odgovorna za štetu koja je tužiteljici nastala zbog predmetne ozljede na radu, po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužiteljici iznos od 6.500,00 Eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 18. veljače 2022. kao dana kada je predmetna tužba radi naknade štete podnesena sudu. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na dosuđeni iznose neimovinske štete je utemeljena na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, pri čemu je visinu dosuđene zakonske zatezne kamate sud odredio sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a tijek sukladno odredbi čl. 1103. ZOO koji propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

9. Tužiteljica dalje tvrdi i to da joj je u ovom štetnom događaju nastala imovinska šteta u vidu izgubljene zarade te u vidu obične štete zbog pojačane vitaminizirane ishrane, troškova prijevoza i liječenja te tuđe pomoći i njege.

9.1. U svezi tuđe pomoći i njege, tužiteljica sudu iskazuje (list spisa 207-210) da je ona hodala sa štakama pet mjeseci, od veljače do srpnja, navodeći da kroz taj period nije ništa mogla sama i da joj je trebala tuđa pomoć, pojašnjavajući da ju je suprug vodio na rehabilitaciju u otropedsku bolnicu u [adresa], a da je imala angažiranu jednu gospođu za kuhanje te drugu gospođu za čišćenje, peglanje i slično jednom tjedno. Takve navode tužiteljice svojim iskazom potvrđuje svjedok FP (list spisa 151-152), suprug tužiteljice, koji uvjerljivo, životno i logično iskazuje sudu da su nakon ozljede tužiteljice oni angažirali jednu gospođu koja im je kuhala ručak, a kako su u to vrijeme on i tužiteljica živjeli sami jer su djeca otišla na studij, da je trebalo organizirati sve one kućanske poslove koje je inače obavljala tužiteljica kao žena i majka što da je sada radio on. Cijeneći u svezi s navedenim onaj dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. Mladena Miškulina prim. dr. med. od 01. ožujka 2023. (list spisa 218-222) u kojem sudski vještak daje mišljenje da je zbog naravi zadobivene ozljede i postupka sanacije iste tuđa pomoć i njega tužiteljici bila potrebna u periodu od 19. veljače do 11. travnja 2018. u opsegu od 2 sata dnevno, u periodu od 11. travnja do 23. svibnja 2018. u opsegu od 1 sat dnevno, a od 23. svibnja 2018. pa za preostali period liječenja, kumulativno u trajanju od 6 tjedana u opsegu od 2 puta po 3 sata tjedno za obavljanje težih poslova; pa sve navedeno dalje cijeneći u svezi dopisa Državnog zavoda za statistiku klasa: 957-01/22-01/323, urbroj: 555-01-08-05-22-2 od 14. srpnja 2022. (list spisa 148a) i dopisa Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike klasa: 554-04/22-01/2, urbroj: 524-09-02-01- 02/5-22-2 od 08. rujna 2022. (list spisa 150a-150b) iz kojih dokaza cijenjenih u svezi sa činjenicom da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini minimalne plaće za 2024. godinu („Narodne novine“ br. 125/23) minimalna plaća određena na 840 eura bruto što nedvojbeno daje minimalnu neto plaću od oko 677 eura i stoga satnicu u visini od oko 4,00 Eura, proizlazi da cijena sata NKV radnika u Republici Hrvatskoj u vrijeme donošenja ove presude iznosi 4,00 Eura; sud kao nedvojbeno utvrđuje da s osnova tuđe pomoći i njege tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu imovinske štete u visini zatraženog iznosa od 656,00 Eura, a poradi čega je sud točkom II. izreke presude tuženiku naložio da tužiteljici, među ostalim (o čemu je riječ u nastavku obrazloženja), po osnovi naknade imovinske štete isplati iznos od 656,00 Eura. Naime, čl. 1095. st. 1. ZOO propisuje da je onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedi ili mu naruši zdravlje, dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s time u vezi, a prema ocjeni ovog suda tuđa pomoć i njega potpada pod pojam drugi potrebni troškovi iz čl. 1095. st. 1. ZOO (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-559/2019 od 24. travnja 2020.). Pri tome je sud sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO, cijenu tuđe pomoći i njege odredio prema cijenama u vrijeme donošenja ove presude, a poradi čega je tužiteljici na ovaj iznos štete priznao zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja, a ne kako to tužiteljica potražuje od dana podnošenja tužbe. Naime, kako tužiteljica u postupku ne dokazuje da je ona prethodno zaključenju raspravljanja u ovoj pravnoj stvari vršila kakva plaćanja za pruženu joj pomoć i njegu, štoviše, u činjeničnom supstratu tužbe navodi da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega u vidu pomoći članova obitelji prilikom hodanja, obavljanja uobičajenih svakodnevnih radnji i kretanja, prilikom provođenja vježbi i pratnji na specijalističke preglede i terapiju, to se ovdje radi o tzv. nerepariranoj imovinskoj šteti, pa kako je sud visinu ove štete utvrdio prema cijenama važećim u vrijeme donošenja ove presude i presudom točno odredio broj novčanih jedinica na koje glasi obveza tuženika po osnovi tuđe pomoći i njege (čl. 394. ZOO), to tek trenutkom presuđenja nastupa dospjelost tako utvrđenog iznosa naknade troškova tuđe pomoći i njege, pa su se tek u trenu presuđenja stvorile i pretpostavke za zakašnjenje tuženika i time pravo tužiteljice na isplatu zakonske zatezne kamate (tako i Županijski sud u Bjelovaru u odluci poslovni broj Gž-71/2023-2 od 02. veljače 2023., Županijski sud u Varaždinu u odlukama poslovni broj Gž-2201/14-2 od 08. lipnja 2015, Gž-2172/14-4 od 30. ožujka 2015. i i Gž-157/08-2 od 19. veljače 2008.; Županijski sud u Osijeku u odluci poslovni broj Gž R- 108/2022-2 od 25. travnja 2022. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-x 180/09-2 od 10. lipnja 2009., Rev-x 366/13-2 od 9. siječnja 2014. i Rev-x 1089/10-2 od 31. siječnja 2012.), a kakvo pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-702/2022-2 od 06. srpnja 2022. u kojoj navodi da u situaciji kada sud visinu naknade za tuđu pomoć i njegu utvrđuje prema cijenama važećim u vrijeme donošenja sudske odluke, zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za taj vid štete teku od donošenja sudske odluke, budući ova nenovčana imovinska štete postaje poznata tek sa donošenjem presude poradi čega dospijeće obveze osobe odgovorne za štetu nastaje tek trenutkom donošenja presude.

9.2. U svezi pojačane vitaminizirane ishrane, tužiteljica sudu iskazuje (list spisa 207-210) da je tijekom liječenja ozljede uzimala lijekove za regeneraciju ozlijeđenog tkiva, zglobne čahure i tetive što znači kolagen, c i d vitamin, glukozamin i kondroitin sulfat, a kakve navode tužiteljice svojim iskazom potvrđuje svjedok FP (list spisa 151-152) koji sudu iskazuje da je u jednom periodu oporavka tužiteljica koristila određene dodatke prehrani, vitamine. Temeljem takvih iskaza, kojima stranke nisu prigovorile te koje sud prihvaća kao istinite budući ih cijeni uvjerljivim kao i životnim budući je općepoznato da se dodacima prehrani zdravstveno stanje čovjeka može unaprijediti kao i da bi svaka prosječna osoba, a osobito doktor medicine, korištenjem dodataka prehrani u vidu suplemenata i vitamina nastojala ubrzati ozdravljenje, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužiteljica tijekom liječenja od predmetne ozljede o svom trošku kupovala i konzumirala dodatke prehrani i vitamine, sve s ciljem regeneracije ozlijeđenog tkiva, zglobne čahure i tetive, a temeljem čega sud dalje utvrđuje da tužiteljica sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO ostvaruje pravo na naknadu ovih troškova, ovo budući su troškovi vitamina i dodataka prehrani koji su tužiteljici nastali u svezi oporavka od predmetne ozljede nedvojbeno obuhvaćeni pojmom drugih potrebnih troškova u svezi liječenja iz čl. 1095. st. 1. ZOO. Iako tužiteljica pri tome u spis ne prilaže račune o kupnji ovih dodataka prehrani i vitamina kao ni potvrde o cijeni istih, sud je o visini troškova koji su tužiteljici, ovo tijekom liječenja i stoga nedvojbeno prethodno podnošenju predmetne tužbe, nastali kupnjom dodataka prehrani i vitamina kroz period liječenja predmetne ozljede na radu temeljem čl. 223. ZPP odlučio po slobodnoj ocjeni, uzimajući da je tužiteljici po osnovi pojačane vitaminizirane ishrane nastao trošak upravo u visini od 132,72 Eura kako to tužiteljica navodi u tužbi, pri ovoj slobodnoj ocjeni posebno vodeći računa o činjenici da je oporavak tužiteljice trajao preko pet mjeseci kao i o općepoznatoj činjenici da su suplementi prehrani i vitamini skuplji od uobičajenih prehrambenih proizvoda i to u toj mjeri da se isti smatraju luksuzom koji zbog visoke cijene ne može priuštiti svaki građanin u Republici Hrvatskoj. Što se tiče zakonske zatezne kamate, sukladno čl. 1086. ZOO obveza naknada imovinske štete dospijeva od trenutka nastanka štete, međutim, tužiteljica na iznos od 132,72 Eura potražuje isplatu zakonske zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe sudu 18. veljače 2022. do isplate, a poradi čega je sud, kao nedvojbeno utvrdivši da su troškovi za dodatke prehrani i vitamine tužiteljici nastali tijekom liječenja i stoga prethodno podnošenju predmetne tužbe, na ovaj iznos tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe 18. veljače 2022. kako to tužiteljica traži, visinu iste odredivši po čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

9.3. Što se tiče materijalnih troškova prijevoza i liječenja, tužiteljica sudu uvjerljivo i životno iskazuje (list spisa 207-210) da je na (fizikalne) terapije išla svakodnevno osim vikendom i da ju je na terapije vozio suprug kao i da je ona za zarastanje rane (postojeće nakon operacije) koristila kreme kao i da je koristila gelove protiv bolova. Ocjenom takvog iskaza u svezi s činjenicom koja proizlazi uvidom u medicinsku dokumentaciju na ime HP (list spisa 23-25, 28-34, 39-52) i karticu fizikalne terapije (list spisa 35-38), tu da je tužiteljica na fizikalnu terapiju išla gotovo svakodnevno kroz period od tri mjeseca (ožujak, travanj svibanj 2018.), sud kao nedvojbeno utvrđuje da su tužiteljici kao posljedica predmetne ozljede na radu nastali troškovi prijevoza (nedvojbeno u vidu potrošnje goriva i amortizacije vozila) u Ortopedsku bolnicu Biograd na Moru radi fizikalne terapije na koju ju je vozio suprug (budući tužiteljica nije bila u mogućnosti sama upravljati vozilom) kao i troškovi kupnje krema za zacjeljivanje rana (nastalih uslijed podvrgavanja operativnim zahvatima radi sanacije predmetne ozljede) i gelova protiv bolova (radi ublažavanja fizičkih bolova), a temeljem kojih činjenica sud utvrđuje da tužiteljica sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO ostvaruje pravo na naknadu ovih troškova, ovo budući su troškovi prijevoza na fizikalnu terapiju koja je sastavni dio liječenja kao i troškovi kupljenih gelova i krema korištenih s ciljem otklanjanja posljedica zadobivene ozljede na radu upravo drugi potrebni troškovi u svezi liječenja u smislu čl. 1095. st. 1. ZOO. Iako tužiteljica pri tome u spis ne prilaže račune o kupnji krema i gelova niti goriva kao ni potvrde o cijeni istih, sud je o visini troškova koji su tužiteljici nastali po osnovi prijevoza i liječenja temeljem čl. 223. ZPP odlučio po slobodnoj ocjeni, uzimajući da je po ovoj osnovi tužiteljici nastao trošak u visini od 331,81 Eura kako to tužiteljica navodi u tužbi, pri ovoj slobodnoj ocjeni posebno vodeći računa o činjenici da je tužiteljica na fizikalnu terapiju vožena gotovo svakodnevno kroz period od tri mjeseca te o općepoznatoj činjenici o visini cijene goriva. Što se tiče zakonske zatezne kamate tekuće na ovaj iznos, sud ponavlja da sukladno čl. 1086. ZOO obveza naknada imovinske štete dospijeva od trenutka nastanka štete, međutim, tužiteljica na iznos od 331,81 Eura potražuje isplatu zakonske zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe sudu 18. veljače 2022. do isplate, a poradi čega je sud, utvrdivši da su ovi troškovi tužiteljici nastali tijekom liječenja i time nedvojbeno prethodno podnošenju predmetne tužbe, na ovaj iznos tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe 18. veljače 2022. kako to tužiteljica i traži, visinu iste odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

9.4. Konačno, u svezi štete po osnovi izgubljene zarade, sud iz izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad (list spisa 75), potvrdi o plaći HP za period od 01.08.2017. do 31.01.2018. (list spisa 82-83), obračunskih isprava za isplatu plaće-naknade plaće za razdoblje od 04/2018 do 08/2018 (list spisa 84-88), dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500-06/22-01/1473, urbroj: 338-13-02-22-02 od 21. srpnja 2022. s podacima o utvrđenoj naknadu plaće (list spisa 149-150) i dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500-06/22-01/2118, urbroj: 338-13-02-22-02 od 05. listopada 2022. s podacima o utvrđenoj naknadu plaće (list spisa 205-206), utvrđuje da je tužiteljica u periodu od 20. veljače 2018. do 23. srpnja 2018. bila privremen nesposobna za rad po osnovi priznate ozljede na radu te da je tužiteljici za taj period na teret Republike Hrvatske isplaćena naknada plaće u iznosu od ukupno 70.213,44 kn. Iako je pri tome nesporno da je tužiteljica, a obzirom je njena privremena nesposobnost za rad u označenom razdoblju uzrokovana priznatom ozljedom na radu, kroz označeno razdoblje ostvarivala novčanu naknadu plaće koja se sukladno Zakonu o zdravstvenom osiguranju obračunava prema osnovici koja se računa kao prosječni iznos plaća koje su osiguraniku isplaćene u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio osigurani slučaj, sud ističe da se sukladno čl. 1089. st. 3. ZOO pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kako bi u slučaju da nije zadobila predmetnu ozljedu na radu, tužiteljica prema utvrđenju suda kroz utuženo razdoblje od 01. ožujka do 23. srpnja 2018. prema redovitom tijeku stvari ostvarila plaću prosječno u onim iznosima plaća koje je ostvarivala u mjesecima koji prethode mjesecu u kojem je zadobila ozljedu na radu, a što znači i naknadu plaće za prekovremeni rad kakav je oblik rada nedvojbeno sastavni dio rada tužiteljice u svakom mjesecu njenog zaposlenja (kako to proizlazi iz podataka o plaći tužiteljice kao i nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. sc. Martine Maté od 22. kolovoza 2024.), sud je odredio provođenje financijskog vještačenja na okolnost razlike između iznosa naknade plaće koju je tužiteljica primila u razdoblju privremene nesposobnosti za rad zbog predmetne ozljede na radu u označenom razdoblju i iznosa plaće koji bi tužiteljica ostvarila u utuženom periodu (plaće koja je utvrđena temeljem prosjeka plaća koje je tužiteljica ostvarila kroz period od 6 mjeseci prethodno mjesecu u kojem je ozlijeđena), ocijenivši da upravo takva razlika predstavlja imovinsku štetu u vidu izmakle koristi tužiteljice tzv. izgubljene zarade, a na naknadu koje štete tužiteljica ostvaruje pravo temeljem čl. 1095. st. 1. ZOO koji propisuje da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje je dužan naknaditi mu zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad u vrijeme liječenja. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. kolovoza 2024. (list spisa 267-273) izrađenog na navedenu okolnost proizlazi kao prvo, to da razlika između naknade koju je tužiteljica primala za vrijeme bolovanja i plaće koju bi primila da je u utuženom periodu radila kao i do ozljeđivanja nastaje iz razloga što se za potrebe utvrđenja naknade koju tužiteljica prima za vrijeme bolovanja satna osnovica množi sa mjesečnim fondom radnih sati pojedinog mjeseca i to samo brojem redovnih radnih sati u mjesecu dok plaća uključuje i prekovremene sate rada te kao drugo, da bi tužiteljica u utuženom razdoblju od 01. ožujka do 23. srpnja 2018. da je radila istim intenzitetom kao i prije nastanka privremene nesposobnosti za rad tj. da je prosječno ostvarivala 41,66 sati prekovremenog rada mjesečno kao što je to ostvarivala u 6-mjesečno razdoblju prije nastanka ozljede, ostvarila iznos od 2.080,09 Eura (neto) više od iznosa koji joj je isplaćen kao naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog predmetne ozljede. Na matematički obračun sadržan u nalazu i mišljenju financijskog vještaka stranke nisu imale prigovora, a kako je prigovor tuženika da tužiteljica nema pravo na isplatu u visini naknade za prekovremeni rad koja je obračunata u nalazu i mišljenju vještaka sud otklonio kao neosnovan utvrđenjem da sukladno čl. 1089. st. 3. ZOO tužiteljica ima pravo na naknadu izmakle koristi upravu u visini dobitka koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari, a plaća i po osnovi prekovremenog rada je dobitak koji se kod tužiteljice osnovano mogao očekivati i kroz utuženo razdoblje obzirom tužiteljica radi u prekovremenom radu i u 6-mjesečnom razdoblju koje prethodi utuženom razdoblju, sud je upravo temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 22. kolovoza 2024. (list spisa 267-273) koji je sud cijenio objektivnim, potpunim, detaljnim i izrađenim sukladno pravilima struke upravo temeljem podataka o plaći tužiteljice i primjenom metodologije o obračunu plaće propisanom važećim propisima, kao nedvojbeno utvrdio da je tužiteljici uslijed zadobivanja predmetne ozljede na radu koja je uzrokovala privremenu nesposobnost tužiteljice za rad po osnovi izmakle koristi (izgubljene zarade) nastala šteta u visini od ukupno 2.080,09 Eura, kao visini razlike između naknade plaće ostvarene tijekom bolovanja zbog ozljede na radu i iznosa prosječne mjesečne neto plaće koju je tužiteljica ostvarila u 6-mjesečnom razdoblju prethodno mjesecu u kojem je započela njezina privremena nesposobnost za rad (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr-44/12-2 od 20. ožujka 2012.). Slijedom navedeno je sud točkom II. izreke presude temeljem čl. 25. st. 1. ZZR u svezi čl. 111. ZoR te u svezi čl. čl. 1085., čl. 1089. st. 1. i čl. 1095. st. 1. ZOO tuženiku naložio naknaditi tužiteljici imovinsku štetu u iznosu od 2.080,09 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na dosuđeni iznos imovinske štete po osnovi izmakle koristi, odluku o kojoj je kamati sud utemeljio na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, pri čemu je visinu dosuđene zakonske zatezne kamate odredio sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 155/23), a tijek iste od 16og u mjesecu u kojem bi tužiteljici da nije bila privremeno nesposobna za rad ovaj iznos bio isplaćen kao dio plaće, budući se ovdje radi o imovinskoj šteti obveza naknade koje sukladno čl. 1086. ZOO dospijeva trenutkom nastanka štete, a nedvojbeno je da je trenutak nastanka ovog vida imovinske štete upravo onaj dan kada bi po redovnom tijeku stvari tužiteljici bila isplaćena plaća za rad u mjesecima u kojima zbog predmetne ozljede na radu nije radila.

9.5. Slijedom svega navedenog je odlučeno kao u izreci presude pri čemu sud ističe da je isključivo radi preglednosti, a obzirom sud odlučuje o naknadi različitih vidova štete (imovinska i neimovinska) na koje je tijek zakonske zatezne kamate drugačiji, odluku o tužbenom zahtjevu kojim se traži naknada po osnovi ukupne štete razdvojio u dvije točke, točku I. kojom je odlučeno o naknadi neimovinske štete te točku II. kojom je odlučeno o naknadi imovinske štete.

10. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, ocijenivši da tužiteljici pripada pravo na naknadu ukupnih opravdano joj nastalih troškova ovog parničnog postupka, ovo jer u pogledu onog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužiteljica nije uspjela u sporu (zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na dio glavnice koji je odbijen kao neosnovan) nisu nastali nikakvi posebni troškovi kao i jer bi troškovi u identičnoj visini u ovom postupku nastali i u slučaju da je tužiteljica početno tužbom tražila isplatu onog iznosa koji traži nakon što sukladno nalazu i mišljenju vještaka djelomično povlači tužbu (kako je to utvrđeno u točci I. izreke rješenja) budući obje stranke troškove obračunavaju u visini nagrade za rad punomoćnika iz reda odvjetnika, a koja se nagrada obračunava u istoj visini i kod zahtjeva na isplatu početno tužbom utuženog iznosa 83.330,38 kn i konačno djelomično povučenom tužbom traženog iznosa od 9.700,62 Eura. Konačno, ovo i stoga što sud pravila o parničnim troškovima primjenjuje u skladu s načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža interesa stranaka odnosno bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), a ocjena je ovog suda da je u konkretnom slučaju u kojem je tužiteljica radnica koja svoje pravo na naknadu štete zbog ozljede na radu nužno mora ostvarivati u parničnom postupku (budući joj tuženik osporava i samu osnovu tog prava) koja pritom odmah po zaprimanju nalaza vještaka svoj zahtjev na isplatu usklađuje s tim nalazom, jedina pravilna dosuda troškova ona koja se temelji na čl. 154. st. 5. ZPP budući bi dosuda djelomičnih troškova postupka tužiteljici nedvojbeno narušila ravnotežu i tužiteljici kao radniku kojem je sudski postupak jedini način za ostvarenje naknade štete nametnula nerazmjeran teret i time nedvojbeno predstavljala povredu prava na pristup sudu kao sadržaju prava na pravično suđenje. Visina parničnih troškova je pri tome odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljici su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 18. veljače 2022. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 05. travnja 2022. kojim se očituje na odgovor na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 12. travnja 2022. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 05. srpnja 2022. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave 27. rujna 2022., 23. studenog 2022. i 20. lipnja 2024. na kojima su se izvodili dokazi (3 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava drugog obrazloženog podneska kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskih vještaka medicinske struke i uređuje tužbeni zahtjev od 22. svibnja 2024. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak sastava trećeg obrazloženog podneska kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke i uređuje tužbeni zahtjev od 26. rujna 2024. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave održanom 07. studenog 2024. na koje se je raspravljalo o glavnoj stvari (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 2.312,50 Eura te uvećano za materijalne troškove tužiteljice nastale u tijeku ovog postupka po osnovi plaćenog predujma za sva provedena vještačenje u iznosu od 929,06 Eura (7.000,00 kn), 400,00 Eura i 39,19 Eura, iznosi ukupno 3.680,75 Eura. Sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP tužiteljici pripadaju i zatražene zatezne kamate na dosuđeni im iznos parničnog troška tekuće od dana donošenja ove odluke kojom je odlučeno o parničnom trošku pa do isplate. Nije međutim kao osnovan priznat zahtjev tužiteljice za sastav podneska od 13. travnja 2022. budući se radi o podnesku kojim tužiteljica sudu dostavlja adrese svjedoka čije saslušanje predlaže još u tužbi pa je bila obveza tužiteljice već u tužbi, a najkasnije na pripremnom ročištu održanom 12. travnja 2022. navesti adrese prebivališta svjedoka čije saslušanje predlaže. Kako je dakle do potrebe sastava podneska od 13. travnja 2022. nastalo isključivo zbog propusta tužiteljice, to trošak sastava podneska od 13. travnja 2022. sukladno čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika.

U Zadru, 20. prosinca 2024. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku (nije obveznik plaćanja sudske pristojbe),

2. Tuženiku po punomoćniku.