REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-685/2024-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupaju punomoćnici iz OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 13. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 20. prosinca 2024. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnom odredba Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 3214918798, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 12. studenog 2008. godine, a koji je ovjeren po Javnom bilježniku Marina Paić Čerin iz Pule, u predmetu pod posl.br. OV-8430/08, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi: « CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.», zatim sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: «CHF sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.» zatim sadržane u odredbi čl.4. koja glasi: « kunske protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke na dan plaćanja.», pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.527,52 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 12,69 EUR počev od 15. siječnja 2009. do isplate;
na iznos od 15,64 EUR počev od 15. veljače 2009. do isplate;
na iznos od 12,44 EUR počev od 15. ožujka 2009. do isplate;
na iznos od 10,12 EUR počev od 16. travnja 2009. do isplate;
na iznos od 9,85 EUR počev od 15. svibnja 2009. do isplate;
na iznos od 2,66 EUR počev od 15.lipnja 2009. do isplate;
na iznos od 0,10 EUR počev od 15. rujna 2009. do isplate;
na iznos od 0,14 EUR počev od 15. prosinca 2009. do isplate;
na iznos od 7,98 EUR počev od 15. siječnja 2010. do isplate;
na iznos od 14,88 EUR počev od 15. veljače 2010. do isplate;
na iznos od 13,32 EUR počev od 15.ožujka 2010. do isplate;
na iznos od 23,53 EUR počev od 15. travnja 2010. do isplate;
na iznos od 25,05 EUR počev od 15. svibnja 2010. do isplate;
na iznos od 30,01 EUR počev od 15. lipnja 2010. do isplate;
na iznos od 57,64 EUR počev od 15. srpnja 2010. do isplate;
na iznos od 52,29 EUR počev od 15. kolovoza 2010. do isplate;
na iznos od 80,73 EUR počev od 15. rujna 2010. do isplate;
na iznos od 65,53 EUR počev od 15. listopada 2010. do isplate;
na iznos od 58,45 EUR počev od 15. studeni 2010. do isplate;
na iznos od 88,42 EUR počev od 15. prosinca 2010. do isplate;
na iznos od 104,73 EUR počev od 15. siječnja 2011. do isplate;
na iznos od 91,93 EUR počev od 15. veljače 2011. do isplate;
na iznos od 94,78 EUR počev od 15. ožujka 2011. do isplate;
na iznos od 86,67 EUR počev od 15. travnja 2011. do isplate;
na iznos od 92,12 EUR počev od 15. svibnja 2011. do isplate;
na iznos od 126,71 EUR počev od 15. lipnja 2011. do isplate;
na iznos od 137,10 EUR počev od 15. srpnja 2011. do isplate;
na iznos od 176,13 EUR počev od 15. kolovoza 2011. do isplate; na iznos od 154,39 EUR počev od 15. rujna 2011. do isplate;
na iznos od 132,78 EUR počev od 15. listopada 2011. do isplate; na iznos od 132,78 EUR počev od 15. studeni 2011. do isplate;
na iznos od 131,38 EUR počev od 15. prosinca 2011. do isplate; na iznos od 141,06 EUR počev od 15. siječnja 2012. do isplate;
na iznos od 149,69 EUR počev od 15. veljače 2012. do isplate;
na iznos od 149,38 EUR počev od 15. ožujka 2012. do isplate;
na iznos od 144,64 EUR počev od 15. travnja 2012. do isplate;
na iznos od 147,24 EUR počev od 15. svibnja 2012. do isplate;
na iznos od 151,36 EUR počev od 15. lipnja 2012. do isplate;
na iznos od 2.601,17 EUR počev od 15. lipnja 2012. do isplate;
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku da tužitelji naknadi trošak parničnog postupka 2.410,15 EUR. zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.
IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom preostalog dijela parničnog troška kao neosnovan.
V Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom 12. studenog 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 3214918798 kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 36.990,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Odredbom čl. 1. Ugovora ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.358,10 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 762,49 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju je uručen otplatni plan u kojem je kao iznos tečaja CHF-a navedeno 4,806643. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovoren odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj 3214918798, utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 1., čl. 2 i čl. 4. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Obzirom je ništetna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 41.644,21 kn. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 41.647,09 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos kako je to navedeno u izreci ove presude, uz naknadu parničnog troška prema troškovniku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje. Tuženik osporava da je tužitelj izvršio uplatu 5. prosinca 2008. pa stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u čl. 1. ugovora gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka ne samo da nije znala nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Nguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja UR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaj CHF/EUR. Dapače, tijekom dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Nguvernera Švicarske narodne banke tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Time je jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
2.1. U podnesku zaprimljenom 1. travnja 2022. tuženik se kako je naveo protivio preinaci tužbe, prigovorio je zastaru preinačenog tužbenog zahtjeva te istaknuo da treba uzeti u obzir i negativne razlike.
3. U ovoj pravnoj stvari sud je bio donio presudu poslovni broj P- 1908/2019-33 od 25. svibnja 2022. koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-786/2022-3 od 15. listopada 2024. u bitnom uz uputu da je prvostupanjski sud dužan nedvojbeno utvrditi je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u svojstvu potrošača, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja ugovora, osobito odredbe ugovora. O tom pitanju da ovisi i osnovanost prigovora zastare s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje o zastari restitucijskih zahtjeva u kojem se navodi da kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
4. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Barbari Babić Gobbo, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka, zahtjev za kredit, Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom te je saslušan tužitelj u svojstvu parnične stranke.
5. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Među strankama nije sporno:
- da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj: 3214918798 dana 12. studenog 2008. i to u kunskoj protuvrijednosti od 36.990,00 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te da je kredit bio nenamjenski,
- nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 6. Ugovora)
7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčane iznose koje tužitelj potražuje. Sporno je među strankama mogu li se na ovaj pravni odnos stranaka primijeniti odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te ima li tužitelj svojstvo potrošača.
8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
10. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 1., 2. i 4. je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Dakle tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kako bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti budući je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema euru, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Dakle tužitelj nije prilikom ugovaranja kredita bio adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je doveden u neravnopravni položaj, to ugovornu odredbu čini nepoštenom, a nepoštene odredbe su ništetne sukladno čl. 3., 4. i 6. ZOO. Osim toga, takve ugovorne odredbe dakle čl. 1. 2. i 4. predmetnog ugovora o kreditu nepoštene su i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.
11. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
12. Sud je na ročištu održanom 13. prosinca 2024. saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke i iz njegova iskaza kojeg ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, utvrdio da je predmetni kredit podigao radi potrebe svoje obitelji za uređenjem stana u kojem žive na način da za djecu naprave dvije odvojene sobe te za adaptaciju kupaonice i wc-a. Tužitelj nije bio obrtnik niti vlasnik poduzeća.
12.1. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.
12.2. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.
12.3. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja toga Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača jer je postupao kao fizička osoba te je sredstva koje je ostvario utrošio za zadovoljenje osobnih potreba, odnosno potreba njegove obitelji.
12.4. Tuženik koji tužitelju osporava svojstvo potrošača prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.
12.5. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnosti tvrdnji da sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije ništetna, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Kako je predmetnim odredbama čl. 1., 2. i 4. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, ovaj je sud odlučujući o prethodnom pitanju ništetnosti tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da su u čl. 1., 2. i 4. predmetne ugovorne odredbe ništetne i na te okolnosti nije provodio dokaze neovisno o tome što je u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je navedeno da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Barbari Babić Gobbo.
14.1.Prema zadatku vještačenja bilo je potrebno utvrditi razliku odnosno mjesečne preplate za cijelo razdoblje otplate kredita, koja obuhvaća razliku zbog promjene tečaja, izračunom po mjesecima razlike između plaćenih anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 3214918798 od 12. studenog 2008. i iznosa koje je tužitelj trebao platiti ako se primijeni iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije (isplate) kredita. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj tijekom razdoblja otplate kredita, od 14. studenog 2008. godine do 15. lipnja 2012. godine ukupno otplatio 41.647,09 HRK više novčane iznose pojedinačnih mjesečnih anuiteta kao posljedica rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Preplate u otplati kredita po osnovu rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu ostvarene u 39 pojedinačnih mjesečnih anuiteta, odnosno u 89% razdoblja otplate kredita. Tužitelju uz utvrđene razlike po osnovu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu rasta tečaja švicarskog franka pripadaju i zakonske zatezne kamate koje teku od prvog slijedećeg dana po dospijeću preplate, pa sve do (uključivo) dana plaćanja.
15. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te sukladno njemu precizirao tužbeni zahtjev u podnesku od 5. veljače 2022. i u valuti EUR u podnesku od 29. studenog 2024. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadatka koji je sud dao vještaku, te metode izračuna. Tuženik je opetovano istaknuo prigovor zastare, zatim smatra da sud treba uzeti u obzir i negativne razlike koje je vještakinja prikazala u svom nalazu i mišljenju.
16. Naime, u postupku je utvrđeno da tužitelj ima pravo na povrat razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu. Radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.
17. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
17.1. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužitelj od tada ima pet godina vremena zahtijevati povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/17 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. prosinca 2019. utvrđeno je da od dana donošenja prethodno citirane odluke do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina niti je tužitelju nastupila zastara potraživanja pa se prigovor tuženika u odbija kao neosnovan.
17.2. Ova tužba je podnesena 6. prosinca 2019. za tražbine dospjele od 1. siječnja 2009. do 15. lipnja 2012. Budući da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012. zastara nije nastupila.
17.3. Što se tiče prigovora tuženika da je nastupila zastara potraživanja po preinačenom tužbenom zahtjevu isti je neosnovan. Valja istači da je tužbeni zahtjev preinačen podneskom od 5. veljače 2022., dakle prije nastupa zastare toga potraživanja koja je nastupila 16. lipnja 2023.
18. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja. Sud je utvrdio ništavost pojedinih ugovornih odredbi te naložio tuženici da tužitelju isplati iznos od 41.647,09 kuna, odnosno 5.527,52 EUR temeljem čl. 1111. ZOO-a, dakle one iznose koje je tužitelj pretplatio, a kako je to navedeno u izreci presude.
19. Tužitelju su priznate i zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a temeljem čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.
20. Tuženik je isticao i prigovor promašene aktivne legitimacije jer da nije vidljivo tko je platio uplatu od 5. prosinca 2008. no takav njegov prigovor je paušalan i neosnovan jer je iz Prometa po kreditu kojeg je u sudski spis dostavio upravo tuženik (str. 46 spisa) utvrđeno da je 5. prosinca 2008. u poslovnici izvršena uplata, dakle tuženik ju je primio, ali je propustio navesti tko je uplatu izvršio, navedeni propust tuženika ne može štetiti tužitelju. Tužitelj je nesporno ispunio svoju ugovornu obvezu jer je i ta uplata izvršena na ime obveze tužitelja po tom kreditu pa je time dokazao i svoju aktivnu legitimaciju.
21. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer je tužitelj nakon provedenog vještačenja povećao tužbeni zahtjev za 2,88 kuna. Tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je on za egzaktnu visinu svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), dopustio preinaku kojom je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za 2,88 kuna, odnosno za 0,38 EUR.
22. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
23. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike jer tuženik u ovoj pravnoj stvari nije postavio protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja niti je postavio materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. 15.1. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tuženika.
24. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.
25. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1, za sastav podnesaka od 10. lipnja 2020., 5. veljače 2022. i 29. studenog 2024. (3x100 bodova) prema Tbr.8/1, zatim za zastupanje na ročištu 21. rujna 2020., 11. travnja 2022. i 13. prosinca 2024. (3x100 bodova) prema Tbr. 9/1 dok mu je za zastupanje na ročištu 16. lipnja 2020. priznato (50 bodova) prema Tbr.9/2. Pristup na ročište za objavu 25. svibnja 2022. i 20. prosinca 2024. (2x50 bodova). Tužitelju je priznato sveukupno 850 bodova što s PDV-om iznosi 2.125,00 EUR. Tužitelju se priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu 766,00 kuna (101,67 EUR), na presudu 766,00 kuna (101,67 EUR) i predujam za vještačenje 2.500,00 kuna (331,81 EUR) pa ukupni trošak iznosi 2.660,15 EUR.
25.1. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja odbijen iz razloga što zatraženi trošak sastava opomene pred tužbu, sastav podneska od 10. rujna 2020., 14. listopada 2020. i 7. travnja 2022. nisu bili nužni za vođenje ovoga postupka. Nije joj priznat ni zatraženi trošak predujma za vještačenje u iznosu od 3.000,00 kuna već samo 2.500,00 kuna budući je tužiteljica uplatila 2.500,00 kuna, stoga je za 500,00 kuna predujma odbijena.
25.2. Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu troška sastava žalbe jer po žalbi nije uspio (ŽS Šibenik ocijenio ju je bespredmetnom), zatim trošak sastava prigovora na rješenje o sudskoj pristojbi jer to nije trošak koji bi trebao pasti na tuženika.
26. Tuženik nije uspio u sporu stoga je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
27. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Puli 20. prosinca 2024.
S u d a c
Andrijana Modrušan
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
