REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3826/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 14. studeni 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice ČČ, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika VČ, odvjetničke vježbenice, dana 20. prosinca 2024., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.855,98 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 14,87 EUR od 1.11.2008.

- 3,72 EUR od 1.12.2008.

- 17,89 EUR od 1.1.2009.

- 20,07 EUR od 1.2.2009.

- 21,05 EUR od 1.3.2009.

- 18,88 EUR od 1.4.2009.

- 19,41 EUR od 21.4.2009.

- 15,14 EUR od 1.6.2009.

- 12,00 EUR od 1.7.2009.

- 12,83 EUR od 1.8.2009.

- 14,49 EUR od 1.9.2009.

- 14,35 EUR od 1.10.2009.

- 12,67 EUR od 1.11.2009.

- 15,81 EUR od 1.12.2009.

- 18,33 EUR od 1.1.2010.

- 21,92 EUR od 1.2.2010.

- 21,10 EUR od 1.3.2010.

- 25,96 EUR od 11.4.2010.

- 25,04 EUR od 1.5.2010.

- 26,84 EUR od 25.5.2010.

- 42,40 EUR od 1.7.2010.

- 39,20 EUR od 1.8.2010.

- 48,99 EUR od 12.9.2010.

- 45,60 EUR od 29.9.2010.

- 40,16 EUR od 1.11.2010.

- 2287,26 EUR od 30.11.2010.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.000,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 20. prosinca 2024. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 16. travnja 2008. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-4827656, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg joj je tuženik, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.955,86 CHF prema srednjem tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se sukladno članku 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja je iznosila 6,75%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužiteljica je u cijelosti ispunila. Ističe da joj prilikom sklapanja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed istog. Dapače, ponuđen joj je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Ističe da je imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da joj ugrožava u egzistenciju, nikada ne bi preuzela takvu obavezu. Poziva se na presude donijete u postupku kolektivne zaštite potrošača, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.; te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., slijedom čega drži da joj je tuženik dužan vratiti iznose koje je preplatila uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu 2.855,98 EUR koji iznos je tuženik stekao bez osnove, temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli, uz naknadu troška postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, prigovara zastari. Navoda da budući je tužiteljica predmetni ugovor zaključila radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se ona poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Drži da se ne može primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTSRH) na koju se ona poziva; u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju, tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost, a time i tečaj valuta, kako nacionalne, tako i drugih svjetskih valuta. Osim što je tuženik tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je ona mogla donijeti informiranu odluku, predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika, koji ju je također upozorio na posljedice zaključenja istog. Ističe da je u postupku potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, a kako bi se utvrdilo ima li ista pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu. Tvrdi ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljici. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav poseban profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Sukladno odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (2007.), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica imala mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu i dobiti nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu. Ističe da ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito, jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Na pripremnom ročištu održanom 9. travnja 2024. čini neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je izračun tečajne razlike za kredit RBA banke - korisnica JČ (stranica 6-8 spisa), otplatni plan (stranica 11-14, 16-19 spisa), kontrolni ispis unošenja korištenja (stranica 15 spisa), Ugovor o kreditu broj 218-50-4827656 od 16. travnja 2008. (stranica 21-24 spisa) s ponudom za kupnju motornog vozila i ovjerom javne bilježnice Jasenke Crnčec (stranica 25-26 spisa), zahtjev za kredit (stranica 38 spisa), promotivni uvjeti (stranica 39-40 spisa), te saslušanjem tužiteljice (stranica 56-57 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o kreditu broj 218-50- 4827656 od 16. travnja 2008., kojim je ugovoren iznos kredita od 22.955,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije 31. srpnja 2008. radi kupnje novog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju po isplati kredita, te ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje valutnu klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupovala automobil i u samoj auto kući su joj preporučili kredit preko tuženika u valuti CHF, što je tada bio uobičajeno jer je bilo najpovoljnije. Uopće nije trebala otići u banku nego je sve obavljeno u auto kući. Tom prilikom je nitko nije upozorio na rizik ugovaranja valute CHF. Ugovor je prije potpisivanja pročitala. Po zanimanju je prodavač i u vrijeme zaključenja Ugovora nije bila vlasnica trgovačkog društva ili obrta, a vozilo joj je bilo potrebno za osobne potrebe. Nije imala bilo kakvih nejasnoća vezanih uz kredit, a nije joj preporučen niti jedan drugi kredit budući su tražili najpovoljnije rješenje i kao takvo joj je ponuđen samo kredit u CHF. Isključivo je ona plaćala anuitete.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

10. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje VTSRH u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o svim rizicima koje ona prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

11. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

12. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

13. Prema čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati je o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku.

14. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica je u ovom predmetu podnijela 22. svibnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

17. Kako je tuženik učinio neprijepornim visinu tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen iznos od 2.855,98 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

18. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

19. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Jasenke Crnčec, budući isti nije relevantan za razjašnjenje ove pravne stvari.

20. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.855,98 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

21. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 9.4.2024. i 14.11.2024. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 8.10.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 400 bodova ili 800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

22. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 20. prosinca 2024. do isplate.

23. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer prema shvaćanju ovoga suda traženi trošak nije osnovan budući isti nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

25. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, sud će stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

26. Na ročištu za objavu presude može pristupiti stranka ili njezin punomoćnik, a na istom sud pročita svoju odluku i iznese razloge za istu, te se primjerak iste uruči nazočnim strankama ili punomoćnicima, a onima koji nisu nazočili istom se dostava vrši putem e glasne ploče, te je istu punomoćnici u osobi odvjetnika mogu preuzeti i iz sustava e komunikacije.

27. Stoga po stavu ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti iz čl. 155. ZPP-a, traženi trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice, radi čega je taj dio zahtjeva za troškom odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika