Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8787/2019-58

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Martin Sherri, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 07. studenog 2024., održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Martina Sherrija, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika Hane Porobije, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 isplatiti tužiteljici UŠ, iz [adresa].C, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 25.617,83 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 3,99 eura od 16. 11. 2007. g. pa do isplate;

- iznos od 3,92 eura od 16.12. 2007. g. pa do isplate;

- iznos od 4,04 eura od 16. 1. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 4,02 eura od 16. 2. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,42 eura od 16. 3. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,25 eura od 17. 4. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,32 eura od 22. 5. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,66 eura od 16. 6. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,37 eura od 16. 7. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,30 eura od 29. 8. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,30 eura od 16. 9. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,39 eura od 16. 10. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,98 eura od 20. 11. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,99 eura od 17. 12. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 31,64 eura od 16. 1. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 32,21 eura od 20. 2. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 31,17 eura od 27. 3. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 31,07 eura od 17. 4. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 31,05 eura od 16. 5. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 30,72 eura od 16. 6. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 30,77 eura od 16. 7. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,21 eura od 16. 8. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,77 eura od 16. 9. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,15 eura od 16. 10. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,55 eura od 16. 11. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 48,20 eura od 29. 12. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 48,64 eura od 19. 1. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 49,24 eura od 16. 2. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 49,09 eura od 16. 3. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 49,92 eura od 23. 4. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 51,02 eura od 16. 5. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 51,29 eura od 16. 6. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 52,76 eura od 16. 7. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 54,73 eura od 18. 9. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 54,96 eura od 26. 11. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 57,69 eura od 28. 12. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 56,97 eura od 2. 3. 2011.g. pa do isplate;

- iznos od 56,95 eura od 7. 5. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 57,35 eura od 13. 5. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 21,07 eura od 16. 3. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,04 eura od 16. 4. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,13 eura od 16. 5. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,28 eura od 16. 6. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,09 eura od 16. 7. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,04 eura od 7. 9. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,01 eura od 17. 10. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,16 eura od 22. 11. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,11 eura od 22. 12. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 20,54 eura od 19. 1. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 20,61 eura od 16. 5. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 20,58 eura od 16. 7. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 20,89 eura od 15. 10. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 21,54 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate;

- iznos od 245,41 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate;

- iznos od 22,15 eura od 16. 1. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 30,89 eura od 20. 2. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 14,95 eura od 27. 3. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 13,41 eura od 17. 4 .2009. g. pa do isplate;

- iznos od 13,12 eura od 16. 5. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 7,98 eura od 16. 6. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 8,87 eura od 16. 7. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 4,6 eura od 16. 8. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 10,05 eura od 16. 9. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 3,99 eura od 16. 10. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 7,91 eura od 16. 11. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 14,30 eura od 29. 12. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 18,71 eura od 19. 1. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 24,63 eura od 16. 2. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 23,17 eura od 16. 3. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 31,36 eura od 23. 4. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 42,26 eura od 16. 5. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 44,91 eura od 16. 6. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 59,43 eura od 16. 7. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 78,91 eura od 18. 9. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 81,27 eura od 26. 11. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 108,27 eura od 28. 12. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 101,09 eura od 2. 3. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 100,89 eura od 7. 5. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 104,91 eura od 13. 5. 201. g. pa do isplate;

- iznos od 149,92 eura od 16 3. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 149,15 eura od 16. 4. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 151,75 eura od 16. 5. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 156,27 eura od 16. 6. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 150,63 eura od 16. 7. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 148,89 eura od 7. 9. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 148,23 eura od 17. 10. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 152,60 eura od 22. 11 .2012. g. pa do isplate;

- iznos od 150,99 eura od 22. 12 .2012. g. pa do isplate;

- iznos od 134,23 eura od 19. 1. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 136,31 eura od 16. 5. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 135,25 eura od 16. 7. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 144,58 eura od 15. 10. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 163,91 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate;

- iznos od 16.716,42 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate,

po stopi određenoj do 31. 12. 2007.g. sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a koja kamata je od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, naknaditi tužiteljici UŠ, iz [adresa].C, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka u iznosu od 10.387,01 EUR, zajedno sa zateznom kamatom na isti trošak počev od 20. prosinca 2024. godine pa do isplate, a koja kamata je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s dijelom zahtjeva s naslova potraživanja isplate neosnovao stečenog po tuženiku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 34,68 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos kako slijedi:

- iznos od 5,63 eura od 16. 9. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 1,17 eura od 16. 10. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 3,77 eura od 16. 11. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 5,30 eura od 16. 12. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 2,94 eura od 16. 1. 2006. g. pa do isplate;

te se odbija tužiteljica s dijelom zahtjeva koji glasi: „Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 159,27 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je dana 13.06.2019. godine podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je ona kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom kao kreditorom, dana 09.05.2005.g. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3204759658, kreditna partija: 7102701301, solemniziran kod javnog bilježnika Milana Glibote, u Zagrebu, pod brojem OU-120/2005 dana 12.05.2005.g. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 108.000,00 CHF (slovima: stoosamtisuća švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po s rednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB), s rokom otplate od 20 godina odnosno s rokom dospijeća najkasnije 09.05.2026.g.

2. Člankom 1. Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istom ugovorom. Istim člankom je ugovoreno i da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika i da na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje.

3. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužiteljica dužna tuženiku platiti u anuitetima odobreni iznos kredita i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

4. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 734,77 CHF ( slovima: sedamstottridesečetiri i 77/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Istim člankom je također navedeno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, no da za slučaj promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužiteljica pristaje da tuženik povisi ili snizi gore navedeni iznos anuiteta/rate, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

5. Nakon sklapanja Ugovora o kreditu više se puta mijenjala visina prvotno ugovorene kamatne stope od 5,50 %, kao što se mijenjao i tečaj CHF-a, što je s obzirom na Ugovor o kreditu imalo za utjecaj povećanje mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu koje je tužiteljica tako povećane i plaćala odnosno konačno prema obračunu koji je dobila od tuženika i otplatila u cijelosti.

6. Tužitelj ističe kako su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu:

- u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu - u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a sve iz razloga koje tužiteljica obrazlaže u samoj tužbi. Tužiteljica navodi da je buduća redovna kamata određena Ugovorom o kreditu kao promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika nije bila određena, niti odrediva u smislu odredbi čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO), a tužitelju nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da bi on mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija procijeniti i predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, točnije tužitelj nije raspolagao s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Osim toga, odredbe o kamatnim stopama bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je tuženik unaprijed sastavio, te o njima s tuženikom kao potrošačem nije pregovarao niti je tuženik imao kakav utjecaj na njihov sadržaj, što znači da je tuženik, kao trgovac i jača ugovorna strana, nametnuo tužitelju obvezu koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, čime je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

7. Nadalje, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj kao potrošač nije imao niti znanje niti mogućnosti da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka vezano za obim njegove obveze i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Slijedom iznesenog, tužitelj navodi da nije znao da valuta švicarski franak tzv. „valuta utočišta“, što znači da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne i za potrošače, o čemu je tuženik trebao obavijestiti tužitelja. Zbog toga tužitelju odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu bile razumljive. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji i sigurniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.

8. Tužiteljica ističe kako je u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule iz ugovora o kreditu u CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04.07.2013.g. donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik):

- u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te

- u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09.04.2015.g. donio presudu posl.br. Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 04.07.2013.g.u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.06.2018.g. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), sud je u ovom postupku vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu. Naime, predmetne odluke predstavlja rješavanje prethodnog pitanja. Tužiteljica navodi da obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

12. Tužiteljica zaključuje da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,50 % za redovnu kamatu, a nakon 01.01.2014.g. (i početka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13)) po zakonski određenoj kamatnoj stopi od 3,23 %.

13. Tužiteljica navodi da ona ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14. Na svaki pojedinačno utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja, tužiteljicu pripada i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a da je radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu tužiteljica je angažirao stalnog sudskog vještaka financijske struke mr. sc. Zrinko Ručević.

15. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 09.06.2019.g. naveo da, u razdoblju od 20.05.2005. do 18.11.2014.g. razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da je kamatna stopa bila kako je ugovoreno iznosi 39.995,07 kn, dok razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženika za CHF iznosi 174.009,78 kn. Sveukupno tužiteljici je nastala imovinska šteta odnosno tuženik je stekao ne pripadajuću imovinska korist u iznosu od 214.004,85 kn, a na navedeni iznos od 214.004,84 kn tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate.

16. Tužiteljica navodi da ju je usluga vještačenja mr.sc. Zrinku Ručeviću koštala 1.200,00 kn, koji iznos predstavlja daljnju štetu za tužitelju, naknadu koje tužiteljica potražuje u ovoj tužbi, a obzirom da je riječ o nužnom trošku koji je bio potreban da bi tužiteljica mogla uopće podnijeti predmetnu tužbu. Naime, izračuni utvrđeni od strane vještaka predstavljaju komplicirane izračune za koje je potreban stupanj stručnosti, koji tužiteljica kao laik ne posjeduje.

17. Tuženik je predmetnim ugovorom o kreditu doveo tužiteljicu praktički u stanje bankrota te ju natjerao da vlastitu nekretninu kojom je jamčila tuženiku za predmetni kredit, s obzirom da je na istu tuženik upisao založno pravo odnosno hipoteku, proda čim prije da ne ostane bez ičega odnosno da joj kuća ne ode ''na bubanj'' te bude prodana za 1/3 cijene, te u ovom dijelu tužbe tužiteljica iskazuje o nastaloj imovinskoj šteti koju je potraživala u tijeku ovog postupka zbog prodaje kuće po nižoj od stvarne tržišne cijene iste kuće, a kako je sud za taj dio tužbe i tužbenog zahtjeva razdvojio postupak od postupka u povodu potraživanja tužiteljice s naslova potraživanja stečenog po tuženiku bez pravne osnove zbog primjene ništetnih dijelova ugovornih odredbi, te je u povodu tužbe i zahtjeva vezano uz potraživanje štete oformio spis koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pn-2211/2024, to sud neće o istome iznositi navode tužitelja i tuženika, jer je isto sada predmet posebnog parničnog postupka.

18. Tužiteljica navodi da je pravni tilus za predmetno potraživanje tužiteljica crpi iz odredbi čl. 323.st.2. ZOO, ali i čl. 30.st.2. ZOO-a i drugih odredbi.

19. Tužitelj u samoj tužbi predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

„1. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 214.004,85 kn (slovima: dvijestoičetrnaesttisućaičetiri kuna i osamdesetipetlipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

iznos od 183,11 kn počam od 16.11.2007.g. pa do isplate;

iznos od 179,97 kn počam od 16.12.2007.g. pa do isplate;

iznos od 185,41 kn počam od 16.01.2008.g. pa do isplate;

iznos od 184,54 kn počam od 16.02.2008.g. pa do isplate;

iznos od 380,13 kn počam od 16.03.2008.g. pa do isplate;

iznos od 377,90 kn počam od 16.04.2008.g. pa do isplate;

iznos od 366,52 kn počam od 31.05.2008.g. pa do isplate;

iznos od 370,26 kn počam od 16.06.2008.g. pa do isplate;

iznos od 366,61 kn počam od 16.07.2008.g. pa do isplate;

iznos od 365,63 kn počam od 29.08.2008.g. pa do isplate;

iznos od 368,54 kn počam od 01.10.2008.g. pa do isplate;

iznos od 379,71 kn počam od 16.10.2008.g. pa do isplate;

iznos od 387,34 kn počam od 20.11.2008.g. pa do isplate;

iznos od 374,53 kn počam od 17.12.2008.g. pa do isplate;

iznos od 567,95 kn počam od 16.01.2008.g. pa do isplate;

iznos od 607,69 kn počam od 25.02.2009.g. pa do isplate;

iznos od 510,11 kn počam od 27.03.2009.g. pa do isplate;

iznos od 497,79 kn počam od 17.04.2009.g. pa do isplate;

iznos od 495,43 kn počam od 16.05.2009.g. pa do isplate;

iznos od 454,16 kn počam od 16.06.2009.g. pa do isplate;

iznos od 461,36 kn počam od 16.07.2009.g. pa do isplate;

iznos od 553,02 kn počam od 16.08.2009.g. pa do isplate;

iznos od 598,25 kn počam od 16.09.2009.g. pa do isplate;

iznos od 547,99 kn počam od 16.10.2009.g. pa do isplate;

iznos od 580,47 kn počam od 16.11.2007.g. pa do isplate;

iznos od 633,54 kn počam od 29.12.2009.g. pa do isplate;

iznos od 670,06 kn počam od 19.01.2010.g. pa do isplate;

iznos od 719,24 kn počam od 16.02.2010.g. pa do isplate;

iznos od 707,06 kn počam od 16.03.2010.g. pa do isplate;

iznos od 775,03 kn počam od 23.04.2010.g. pa do isplate;

iznos od 865,45 kn počam od 16.05.2010.g. pa do isplate;

iznos od 887,41 kn počam od 16.06.2010.g. pa do isplate;

iznos od 1007,87kn počam od 16.07.2010.g. pa do isplate;

iznos od 1169,56kn počam od 18.09.2010.g. pa do isplate;

iznos od 1189,05kn počam od 26.11.2010.g. pa do isplate;

iznos od 1413,08kn počam od 28.12.2010.g. pa do isplate;

iznos od 1313,76 kn počam od 18.01.2011.g. pa do isplate;

iznos od 1353,50 kn počam od 02.03.2011.g. pa do isplate;

iznos od 1351,87 kn počam od 07.05.2011.g. pa do isplate;

iznos od 1385,19 kn počam od 13.05.2011.g. pa do isplate;

iznos od 4495,61 kn počam od 01.06.2011.g. pa do isplate;

iznos od 1456,34 kn počam od 16.03.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1450,31 kn počam od 16.04.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1470,57 kn počam od 16.05.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1505,78kn počam od 16.06.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1461,86kn počam od 16.07.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1448,29kn počam od 07.09.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1443,15kn počam od 17.10.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1477,19kn počam od 22.11.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1464,67kn počam od 22.12.2012.g. pa do isplate;

iznos od 1334,17kn počam od 19.01.2013.g. pa do isplate;

iznos od 1350,10kn počam od 14.06.2013.g. pa do isplate;

iznos od 1323,85kn počam od 14.09.2013.g. pa do isplate;

iznos od 1419,24kn počam od 16.01.2014.g. pa do isplate;

iznos od 1565,23kn počam od 24.12.2014.g. pa do isplate;

iznos od 1109,63kn počam od 24.12.2014.g. pa do isplate;

iznos od 134535,11kn počam od 24.12.2014.g. pa do isplate,

po stopi određenoj do 31.12. 2007. g. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim, od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.200,00 kn (slovima: tisućuidvijestotinekuna) sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 367.703,61 kn (slovima: tristoišezdesetisedamtisućasedamstotinaitrikuneišezdesetijednulipu) sa zateznim kamatama koje teku počam od dana 24.12.2014.g. pa do isplate po stopi određenoj do 31.12. 2007. g. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim, od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena.

4. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

20. Tužiteljica u tijeku postupka osporava sve prigovore i navode tuženika iz samog odgovora na tužbu, da bi tužiteljica prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva kao na ročištu kod ovog suda dana 07. studenog 2024. godine ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao u što je konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 24.05.2024. godine navodeći da zbog razdvajanja postupka u povodu zahtjeva za naknadu štete, tužbeni zahtjev je kao u podnesku od 24.05.2024.

21. Tužitelj posebno naglašava da tuženikov prigovor kako ne bi postojala aktivna legitimacija tužiteljice, nije utemeljen. To jer, za legitimaciju nije relevantno, je li tužiteljice osobno ili netko treći za njezin račun izvršio uplatu rata kredita tuženiku. Tužiteljica je obveznik plaćanja kredita i ista je podmirivala tu obvezu, bilo osobno vršeći uplatu, bilo na način da je netko treći po njenoj uputi i njezin račun izvršio uplatu, kao i da je neosnovan tuženikov prigovor da je, ,,ugovor o kreditu zbog neurednosti u otplati otkazan 24.12.2014.g.'', te da se stoga isti ne može utvrditi ništetnim, jer ga više nema, predstavlja pravno neutemeljen stav, unatoč pozivanju na nerelevantnu sudsku prakse. Tužiteljica osporava osnovanost svih istaknutih prigovora tuženika.

22. Tužitelj kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva ostaje do zaključenja glavne rasprave, te predlaže da mu sud dosudi i parnične troškove zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

23. Tužiteljica nakon što je zaprimila nalaz i mišljenje sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja od 13.07.2021.g. ističe da nema primjedbi na isto. Isto je izrađeno u skladu s pravilima struke te u skladu s dokumentacijom u spis, ali predlaže nadopunu vještačenja na način da se utvrdi koliko bi iznosila godišnja kamatna stopa po kojoj bi tužiteljica UŠ uzela identičan kredit u kunama i ukupno ga u 104 mjeseca otplaćivala ukupnim iznosom koliko ga je platila, podijeljeno u 104 jednaka mjesečna anuiteta i da ostatak duga na datum 18.11.2014. bude jednak otplaćenom ostatku duga, sve izraženo u kunama, te navodi da će tužiteljica tužbeni zahtjev specificirati po nadopuni vještačenja.

24. U svom podnesku od 11.04.2022. godine navodi da nema primjedbi na dopunsko vještačenje Centra za financijsko vještačenje d.o.o. od dana 2. 2. 2022., pa navodi da je vještak u dopunskom vještačenju, između ostalog utvrdio da je tužiteljica zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit ukupno preplatila 193.278,81 kuna, od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više platila 18.149,12 kn, a 175.129,69 kn je više platila zbog rasta tečaja. Tužiteljica će u skladu s provedenim vještačenjem specificirati točku I. tužbenog zahtjeva na način da će s osnove preplaćene razlike zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja potraživati ukupno 193.278,81 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu, dok u preostalom dijelu ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

25. Tužiteljica ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o smanjenju tužbenog zahtjeva nego o preinaci, koja je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sukladno zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 26. 11. 2021. g., posl.br. Su IV- 162/2021, koja se dostavlja u prilogu. Temeljem svega navedenog, tužiteljica predlaže naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:

„I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 isplatiti tužiteljici UŠ, iz [adresa].C, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 193.278,81 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od dospjelosti, tj. od kada je isti iznos platila tuženiku, pa do isplate, kao pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 11.04.2022., potražuje i trošak privatno provedenog vještačenja po financijskom vještaku u iznosu od 1.200,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a ovim podneskom potražuje i isplatu imovinske štete u iznosu od 367.703,61 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.06.2019. g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

26. Tužiteljica svojim podneskom od 09.02.2023. godine osporava osnovanost navoda i prigovora iz podneska tuženika od 12.12.2022. u prilogu Rješenja suda od 19.12.2022.

27. Opetovano u odnosu na nedostatak aktivne legitimacije tužiteljica ističe da je isplata izvršena po računu, u ime tužiteljice, za račun tuženika, zaprimljena od tuženika, sve navedeno nesporno, odjednom nije uplata koja se računa tužiteljici, jer ju je izvršio netko treći, a po neosnovanom navodu i tvrdnji tuženika. U spisu prileži i ugovor o kupoprodaji nekretnine koja je predmet ovog spora s točka naknade štete, a iz kojeg je potpuno razvidno kako je došlo do toga da je ''treći'' izvršio uplatu za račun tužiteljice, te da tu nema govora o ikakvom trećem, niti o stjecanju bez osnove.

28. Tužiteljica osporava i navod tuženika da bi mu pripadao neki trošak postupka razmjerno uspjehu u sporu odnosno da tužiteljici pripada trošak samo razmjerno uspjehu, podsjeća se na presudu Županijskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 2022. poslovni broj Gž-1341/2022, u kojoj se pozivanjem na recentne stavove USRH, VRSH, suda EU, tvrdi da bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donijeta odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Time bi ograničila i pravo na pristup sudu. Isto i VRSH rev1014/18 od 10.10.2021., EU C- 224/19 i C-259/19, pa tužiteljica navodi da ako tužiteljica uspije makar s 1 euro od zahtjeva, tuženiku ne pripada niti jedan cent za trošak postupka koji mu je nastao. Dok tužiteljica ima pravo na potpunu naknadu troškova.

29. Tužiteljica u tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako je isti specificirala svojim podneskom od 24.05.2024. pod toč. I., II. i IV. petita tužbenog zahtjeva, te kao na ročištu kod ovog suda dana 07. studenog 2024. godine, a nakon razdvajanja postupka u odnosu na zahtjev tužiteljice radi naknade imovinske štete. Tužiteljica tako iz podneska od 24.05.2024. godine navodi na ročištu 07.11.2024. godine da iz njega potražuje kao pod toč. I., II. i IV. petita tog tužbenog zahtjeva, što je:

- iznos od 3,99 eura od 16. 11. 2007. g. pa do isplate;

- iznos od 3,92 eura od 16.12. 2007. g. pa do isplate;

- iznos od 4,04 eura od 16. 1. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 4,02 eura od 16. 2. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,42 eura od 16. 3. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,25 eura od 17. 4. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,32 eura od 22. 5. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,66 eura od 16. 6. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,37 eura od 16. 7. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,30 eura od 29. 8. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,30 eura od 16. 9. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,39 eura od 16. 10. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 29,98 eura od 20. 11. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 28,99 eura od 17. 12. 2008. g. pa do isplate;

- iznos od 31,64 eura od 16. 1. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 32,21 eura od 20. 2. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 31,17 eura od 27. 3. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 31,07 eura od 17. 4. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 31,05 eura od 16. 5. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 30,72 eura od 16. 6. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 30,77 eura od 16. 7. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,21 eura od 16. 8. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,77 eura od 16. 9. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,15 eura od 16. 10. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 47,55 eura od 16. 11. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 48,20 eura od 29. 12. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 48,64 eura od 19. 1. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 49,24 eura od 16. 2. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 49,09 eura od 16. 3. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 49,92 eura od 23. 4. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 51,02 eura od 16. 5. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 51,29 eura od 16. 6. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 52,76 eura od 16. 7. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 54,73 eura od 18. 9. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 54,96 eura od 26. 11. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 57,69 eura od 28. 12. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 56,97 eura od 2. 3. 2011.g. pa do isplate;

- iznos od 56,95 eura od 7. 5. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 57,35 eura od 13. 5. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 21,07 eura od 16. 3. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,04 eura od 16. 4. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,13 eura od 16. 5. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,28 eura od 16. 6. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,09 eura od 16. 7. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,04 eura od 7. 9. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,01 eura od 17. 10. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,16 eura od 22. 11. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 21,11 eura od 22. 12. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 20,54 eura od 19. 1. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 20,61 eura od 16. 5. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 20,58 eura od 16. 7. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 20,89 eura od 15. 10. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 21,54 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate;

- iznos od 245,41 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate;

- iznos od 5,63 eura od 16. 9. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 1,17 eura od 16. 10. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 3,77 eura od 16. 11. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 5,30 eura od 16. 12. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 2,94 eura od 16. 1. 2006. g. pa do isplate;

- iznos od 22,15 eura od 16. 1. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 30,89 eura od 20. 2. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 14,95 eura od 27. 3. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 13,41 eura od 17. 4 .2009. g. pa do isplate;

- iznos od 13,12 eura od 16. 5. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 7,98 eura od 16. 6. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 8,87 eura od 16. 7. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 4,6 eura od 16. 8. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 10,05 eura od 16. 9. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 3,99 eura od 16. 10. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 7,91 eura od 16. 11. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 14,30 eura od 29. 12. 2009. g. pa do isplate;

- iznos od 18,71 eura od 19. 1. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 24,63 eura od 16. 2. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 23,17 eura od 16. 3. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 31,36 eura od 23. 4. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 42,26 eura od 16. 5. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 44,91 eura od 16. 6. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 59,43 eura od 16. 7. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 78,91 eura od 18. 9. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 81,27 eura od 26. 11. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 108,27 eura od 28. 12. 2010. g. pa do isplate;

- iznos od 101,09 eura od 2. 3. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 100,89 eura od 7. 5. 2011. g. pa do isplate;

- iznos od 104,91 eura od 13. 5. 201. g. pa do isplate;

- iznos od 149,92 eura od 16 3. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 149,15 eura od 16. 4. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 151,75 eura od 16. 5. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 156,27 eura od 16. 6. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 150,63 eura od 16. 7. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 148,89 eura od 7. 9. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 148,23 eura od 17. 10. 2012. g. pa do isplate;

- iznos od 152,60 eura od 22. 11 .2012. g. pa do isplate;

- iznos od 150,99 eura od 22. 12 .2012. g. pa do isplate;

- iznos od 134,23 eura od 19. 1. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 136,31 eura od 16. 5. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 135,25 eura od 16. 7. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 144,58 eura od 15. 10. 2013. g. pa do isplate;

- iznos od 163,91 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate;

- iznos od 16.716,42 eura od 24. 12. 2014. g. pa do isplate,

po stopi određenoj do 31. 12. 2007.g. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate zatim po stopi od 14% godišnje od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1.srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine pa do 30.6.2019., a od 01.07.2019. do 31.12.2022. prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 159,27 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

30. Tužiteljica potražuje troškove postupka prema troškovniku koji je do zaključenja glavne rasprave dostavila u spis, te na iste troškove potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

Odgovor na tužbu od 11.03.2020.

31. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je vidljivo da tužitelj postavlja slijedeće tužbene zahtjeve i to:

(i) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 214.004,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama, s osnove promjenjive kamatne stope i CHF valutne klauzule; (ii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, s osnove računa privatnog vještačenja; te

(iii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 367.703,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. prosinca 2014. g. pa do isplate, s osnove naknade štete.

32. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu, te napominje da se protivi korištenju izračuna tužiteljeva vještaka, kao i naknadi troška privatnog vještačenja.

33. Tuženik ističe da tužba ne sadrži sve propisane sastojke jer nije potpisana. Stoga, tuženik predlaže Naslovnom sudu, na temelju čl. 109. ZPP, da tužiteljima naloži da tužbu isprave odnosno dopune.

34. U odnosu na kondemnatorni zahtjev iz toč. 1. petita tužbe, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 13. lipnja 2014. g.

35. U odnosu na kondemnatorni zahtjev iz toč. 3. petita tužbe, tuženik ističe prigovor zastare. Naime, zastara s osnove trogodišnjeg zastarnog roka (a koji se primjenjuje na zahtjeve s osnove naknade štete) računajući od dana nastanka navodne štete kao i saznanja za istu (23. prosinca 2014. g.) istekla je 23. prosinca 2017. g., a tužitelj tužbu po osnovi naknade štete, podnosi tek 13. lipnja 2019. g. 36. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora. Na tužitelju je teret dokaza o suprotnome, u smislu odredbe 3. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošačka svrha se, naime, ne podrazumijeva. Na tužitelju je teret dokaza da je potrošač, jer na toj činjenici tužitelj temelji svoj zahtjev. Niti jedna zakonska odredba, u tom smislu, ne „prebacuje" teret dokaza na tuženika, te tuženik detaljnije obrazlaže svoje prigovore.

37. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja iz toč. III. tužbe o tome da sud naloži tuženiku "dostavu ostale financijske dokumentacije o kreditu", te napominje da je ovakav dokazni prijedlog je neodređen i tužitelj prevaljuje teret dokazivanja na tuženika. Napominje da je tuženik tužitelju dostavljao tijekom ugovornog odnosa svu relevantnu dokumentaciju, a svakako tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja stranka i svjedoka, jer tvrdi da je tuženik tužitelja informirao o svim elementima ugovora koji su sada za tužitelja sporni.

38. Tuženik navodi da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Ujedno se niz uplata ne može povezati s konkretnim tužiteljem, te tuženik osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari i napominje da ostale dokaze o tome da je otplaćivao obveze po kreditu, tužitelj nije dostavio uz tužbu.

39. Tuženik je kao banka tužitelju tolerirala višegodišnje kašnjenje u plaćanju kredita. Kredit je zbog neurednosti u otplati otkazan 24. prosinca 2014. godine, te je otkazom Ugovor o namjenskom kreditu prestao postojati, a samim time, ne može se utvrđivati isti ništetnim, kao niti odredbe koje su bile u njemu sadržane. Tako i Visoki trgovački sud RH u novijoj odluci Pž-1342/2014 od 29. ožujka 2018. Tuženik smatra da je isključena i mogućnost potraživati iznos koji tužitelj potražuje, s obzirom da je potraživanje tužitelja, u suštini, restitucijski zahtjev s naslova ništetnosti ugovora, odnosno, s naslova ništetnosti pojedinih odredaba ugovora. Tuženik predlaže stoga tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

40. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja, kao i tvrdnje u kojima se obrazlaže da je tuženik tužitelju prouzročio štetu, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

41. Tuženik u cijelosti osporava i osnov, visinu kao i sve ostale elemente zahtjeva tužitelja o naknadi imovinske štete, a kako je sud razdvojio postupanje vezano uz taj dio tužbe tužitelja, to sud neće posebno obrazlagati navode stranaka vezano uz zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete.

42. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare u odnosu na potraživanje tužitelja s naslova stjecanja bez osnove, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

43. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245 /17- 2 od 20.03.2018. Prema članku 502.C. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa.

44. Tuženik navodi da je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Slijedom svog pozivanja na EU Direktive, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. 45. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

46. Tuženik smatra da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tužena banka nije znala niti je mogla/morala znati za rast tečaja CHF, kao što nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, pa da je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti" tečaj CHF / EUR. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF.

47. Tuženik tvrdi da je on kao banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije, a u odnosu na informaciju kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice - guverner HNB-a MŠ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, te se poziva na različite domaće tiskovine i intervjue vezano uz isto. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.

48. Tuženik se poziva na standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača" kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu - uzimanje kredita, te tuženik tvrdi da o navedenoj okolnosti je informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu, te da je u konkretnom pravnom sporu u ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao o njemu dostupnim i poznatim informacijama.

49. Tuženica navodi da se od 01.01.2013. godine kamata sastoji od fiksnog djela i objektivnog parametra, pa u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve.

50. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" br. 127/12 - u daljnjem tekstu „ZID ZPK/12") dodana je odredba čl. 11.a, koja je u stavku 1. i 2. propisala sljedeće:

"(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan:

a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i

b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). (2) Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamama stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane."

51. Uprava banke je na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (u i tekstu „OUP/2013"), kojim je implementirala naprijed navedenu zakonsku obvezu. Tužena banka je korisnika kredita o tome ujedno obavijestila obaviješću od 8.1.2013. Počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope - u konkretnom slučaju 6,485 postotnih poena.

52. Prema tome, od 01.01.2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu.

53. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

54. Tuženik u cijelosti ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu.

55. Tuženik tvrdi da samo opreza radi, u odnosu na izmjene kamatne stope prije izmjena ZIDZPK/12, odnosno prije 1. siječnja 2013.g., ukazuje na to da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. godine, a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu „OUP/1999“), te se banka obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, koja odredba je bila u skladu s Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas.

56. Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. Ugovora (što je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. „Jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju upire tužitelj, nema materijalno-pravno isti tretman, kao i „promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru.

57. Tuženik i nadalje osporava da bi bilo ništetno ugovarati valutnu klauzulu u CHF, a s obzirom na činjenicu da je tužitelj postavio sumaran tužbeni zahtjev, čak kada bi i postavio neki novi i budući tužbeni zahtjev samo za isplatu navodne preplate s osnove načina promjene kamatne stope, taj bi zahtjev (sasvim izvjesno) bio obuhvaćen zastarom budući da bi bio postavljen pet godina nakon pravomoćnosti presude TSZ br. Zagreb br. P– 1401/12 (VTS RH br. Pž-7129/13), odnosno pet godina nakon 13. lipnja 2014.g. kada je navedena kolektivna presuda postala pravomoćna. U skladu s navodima iz odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud zaključi raspravljanje i odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku, uvećano za zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

58. Tuženik svojim podneskom od 25.08.2021. godine navodi da je zaprimo nalaz i mišljenje sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja od 13. srpnja 2020. godine te se ovime očituje na način da istome prigovora iz razloga što je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita. Vještak je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Dakle, kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna.

59. Tuženik osporava način izračuna financijskog vještaka, navodeći da mu je zadatak bio izračunati preplatu prema tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na iznose obračunate samo primjenom tečaja na dan isplate kredita, a također je sačinjen i izračun razlike kamate, jer je sudski vještak uzimao u obzir samo razdoblja u kojima je kamata bila viša od početno ugovorene, međutim, ignorira razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Predlaže da se na prigovore tuženika proslijedi podnesak tuženika sudskom vještaku na očitovanje.

60. Tuženik se svojim podneskom od 12.12.2022. godine očituje na podnesak tužitelja od 11.04.2022. godine očituje kojim tužiteljica preinačava tužbu, odnosno tužbeni zahtjev. Tuženik se takvoj preinaci protivi, a o čemu će više riječi biti u nastavku ovog podneska. Tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tužiteljica je podneskom od 11. travnja 2022. preinačila tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare.

61. Tuženik ističe da je tužbeni zahtjev od 11. travnja 2022. za isplatu, zastario u cijelosti jer je podnesen kao jedinstven i sumaran tužbeni zahtjevi za isplatu po dvije različite osnove: način promjene kamatne stope i primjene CHF valutne klauzule nakon više od 5 godina od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora u odnosu na osnovu koja je ranije postala pravomoćna (način promjene kamatne stope – 13. lipnja 2014.g.). Čak i da se može smatrati da je zastara “ponovo počela teći“ pravomoćnošću sudske presude iz kolektivnog spora (13. lipnja 2014.g. i 14. lipnja 2018.g.), čak i pod pretpostavkom da je na zahtjeve trebalo primijeniti stajalište o tome da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P - 1401/12 prekinula tijek zastarnog roka, što sve tužena banka osporava, preinaka tužbenih zahtjeva je u zastari u cijelosti s obzirom na dan preinake u kontekstu shvaćanja utjecaja pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora. Ovo stoga, što je podneskom od 11. travnja 2022. tužiteljica zatražila sumarnu, jedinstvenu isplatu po dvije različite osnove – ništetnost odredbe o promjenama kamatne stope i CHF valutnoj klauzuli, pa nije moguće razabrati KOLIKO od svake dosuđene mjesečne preplate se odnosi na način promjene kamatne stope, a KOLIKO na valutnu klauzulu, pa posljedično nije moguće znati niti od KADA (da li od 14. lipnja 2014.g. ili pak od 14. lipnja 2018.g.) na neodređene iznose unutar dosuđenih mjesečnih preplata, zastara počinje iznova teći. Stoga su zastarjeli svi preinačeni tužbeni zahtjevi u cijelosti. Nastup zastare jedinstvenog zahtjeva za isplatu u konkretnom slučaju, posljedica je slobodne volje i tužiteljske dispozicije da traži isplatu kako smatra da je za nju najbolje kao i činjenice da su presude iz kolektivnog spora postale pravomoćne u različito vrijeme: 13. lipnja 2014.g. (način promjene kamatne stope) i 14. lipnja 2018.g. (CHF valutna klauzula). Stoga su zastarjeli svi preinačeni tužbeni zahtjevi od 19. kolovoza 2022.g.

62. Prema recentnom objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.g. (tč. 4. shvaćanja), zaključak je:

“Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

63. Tuženik ističe da se tužiteljica već u tužbi pozvala na pravne učinke presude iz kolektivnog spora. Međutim, u okolnostima postavljanja preinačenog i usvojenog, a jedinstvenog i sumarnog tužbenog zahtjeva za isplatu od 11. travnja 2022., objedinjenog u svakomjesečnim i presuđenim preplatama po dvije različite osnove (način promjene kamatne stope i primjena CHF valutne klauzule) koje su postale pravomoćnima u različito vrijeme (13. lipnja 2014.g. te 14. lipnja 2018.g.), jasno je da prema prethodno navedenom pravnom shvaćanju VSRH, nije moguće utvrditi početak tijeka i nastup zastare zahtjeva za isplatu od 11. travnja 2022. po svakoj od zatraženih osnova u svakoj od mjesečnih preplata s obzirom na obje istaknute osnove i postizanje pravomoćnosti u različito vrijeme, te da tužiteljica mora snositi rizik postavljanja tako postavljenog tužbenog zahtjeva je na rizik tužiteljice.

64. Tuženik navodi da je također, preinaka nakon zaključenja prethodnog postupka nedopuštena u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP.

65. Tuženik smatra da se razlika treba računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike.

66. Ukoliko ovaj sud ne smatra da se radi o preinaci tužbe u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je tužiteljica isti djelomično povukla te se povlačenju ne protivi, ali predlaže da Naslovni sud donese rješenje kojim utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku kako je niže navedeno, jer da tuženik ima pravo na naknadu troška za razmjerni dio uspjeha u parnici, a povlačenje tužbe se smatra uspjehom tuženika sukladno članku 158. Zakona o parničnom postupku stava je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci VSRH Rev 1426/2010.

67. I nadalje tuženica smatra da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, te da nije dovoljno da se tužiteljica pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica, a i nadalje prigovara nedostatku aktivne legitimacije, uz napomenu da je osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat, jer sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.

68. Tuženik ustraje na osporavanju istaknutog tužbenog zahtjeva te na svim prigovorima, uključujući na postupovnim prigovorima, prigovoru zastare, te navodima iz odgovora na tužbu i podnesaka tijekom postupka. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže sudu da na sljedećem ročištu za glavnu raspravu: zaključi glavnu raspravu i odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice, a tuženiku dosudi parnični trošak prema priloženom troškovniku.

69. Zbog ovog specificiranja tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 24.05.2024. godine, tuženik se svojim podneskom od 04.09.2024. godine protivi istom, navodeći da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 24. svibnja 2024.g. (svi ukupni iznosi su povećani) te ističe prigovor zastare i u odnosu na preinačene dijelove. Tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva kako izvornih tako i preinačenih. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, te opetovano obrazlaže svoje prigovore već ranije istaknute.

70. Tuženik prigovara zatraženom tijeku zatezne kamate.

71. Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe, a smatra da u svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio teku od trenutka kada je isti postavljen, jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

72. Tuženik u daljnjem tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva kako izvornih tako i preinačenih. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.

73. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

74. Tuženik se svojim podneskom od 18.05.2023. godine protivi pravnim stavovima tužitelja iznesenim u podnesku tužitelja od 09.02.2023. godine, ustraje na svim navodima iz podneska od 12. prosinca 2022. godine, te i nadalje tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

75. Tužitelj u svom podnesku od 24.05.2024. godine postavlja tužbeni zahtjev preračunavanjem potraživanja u kunama u EUR prema fiksnom tečaju konverzije kuna u eure, koji iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR, a kako je to već ranije navedeno u obrazloženju ove presude, te ističe da ostaje kod tužbe i tužbenih navoda kao i svih iznesenih navoda i dokaznih prijedloga u ovom sudskom postupku te specificira ovime tužbeni zahtjev u važećoj valuti RH (eurima), gdje je svoj zahtjev iz podneska od 11.04.2022. godine postavljen nakon dopunskog financijskog vještačenja i iskazan u ukupnom iznosu od 193.278,81 kn iskazao u EUR sa 25.652,51 EUR, te predlaže sud donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od ukupno 25.652,51 EUR i zateznim kamatama na taj iznos tekućima na pojedine mjesečne iznose koje teku od pojedine uplate koja je vršena od strane tužitelja i u ime i za račun tužitelja, pa do isplate, kao i trošak privatnog financijskog vještačenja, trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj trošak od presuđenja pa do isplate, dok je u istom zahtjevu potraživao i imovinsku štetu, za koju je kasnije razdvojen postupak, zbog čega je u ovoj presudi postala irelevantna.

76. Tuženik do zaključenja glavne rasprave ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i svih svojih istaknutih prigovora, te potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave, a na njih potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

77. Sud je u tijeku postupka proveo slijedeće dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu po strankama, s time da se nije koristio kao dokaz u ovom postupku financijski nalaz i mišljenje proveden van parnice na privatno traženje tužitelja po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., saslušana je tužiteljica osobno kao stranka, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. na okolnosti predložene po tužitelju na ročištu kod ovog suda dana 14.01.2021. godine, na prigovore i prijedloge tuženika i na prijedloge tužitelja sud je pozvao financijskog vještaka da se dopunski očituje, što je financijski vještak Centar za financijska vještačenja i učinio, na traženja i prijedloge obiju stranaka sud je odredio provođenje daljnjeg dopunskog očitovanja sudskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o., pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, već da se odluka donese temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

78. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

79. Među stranka nije sporno da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za dovršenje kuće na adresi [adresa], kako je ista nekretnina opisana u čl. 6. Ugovora, u iznosu od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 5,50 % godišnje i to promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., tj. tuženika, pa je tako pored iznosa glavnice tužiteljica prema Ugovoru bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,50% godišnje. Nije sporno da je isti kredi bio prema čl. 6. Ugovora za dovršenje kuće, da je došlo do otkaza kredita od strane tuženika, kao i da je naknadno tužiteljica zatvorila predmetni kredit i isplaćen preostali dug po kreditu.

80. Sporno je da li tužiteljica ima aktivnu legitimaciju obzirom da je dio uplate s naslova otplate kredita isplatila osoba različita od tužiteljice, da li tužiteljica ima status potrošača u predmetnom ugovoru, da li je ugovor namjenski korišten, da li tužiteljica ima pravo nakon otkaza ugovora pozivati se na ništetnost pojedinih njegovih dijelova, temeljem koje ništetnosti traži isplatu od tuženika, da li su predmetni dijelovi ugovora ništetni, da li ima tužiteljica prava pozivati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, od kada tužiteljica ima pravo potraživati zateznu kamatu na svoja novčana potraživanja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme pojedinog stjecanja uplata od tužiteljice, da li se po tužiteljici više plaćeno treba umanjivati za manje plaćeno, iako tuženik nije postavio u ovom sporu niti prigovor prijeboja, niti prigovor radi prijeboja, kao niti postavio protutužbeni zahtjev niti specificirao visinu i dospjelost svog potraživanja spram tužiteljice, te u biti osnov i visina tuženog zahtjeva.

81. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

82. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

83. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

84. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju, o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

85. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a što potvrđuje i brojna sudska praksa koja prihvaća primjenu direktnog učinka iako se ne radi o pojedinačnoj tužbi radi naknade štete, već u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva radi potraživanja od tuženika stečenog po tuženiku od tužiteljice bez pravne osnove.

86. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa, jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a, iako je sud na inzistiranje stranaka saslušao tužiteljicu osobno kao stranku, a nakon tako provedenog dokazanog postupka stranke su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa (i do tada provedenih dokaza) pa je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi, jer nakon ukupno provedenog dokaznog postupka do zaključenja glavne rasprave su stranke suglasno i izjavile da nemaju daljnje dokazne prijedloge i da sud donese odluku temeljem stanja spisa.

87. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

88. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu kod ovog suda održanom dana 18.09.2024. godine iz kojeg je sud utvrdio da je tužiteljica rođena 1961. po zanimanju viša medicinska sestra, s adrese [adresa], koja je u svom iskazu navela da je on digla u banci tuženika kredit, jer je oduvijek bila klijent tuženika, a kredit joj je trebao za gradnju obiteljske kuće na adresi [adresa]. Prvi kredit je podigla 2002.godine u iznosu od 30.000,00 EUR, a drugi 2005. godine u iznosu od 80.000,00 CHF. Kredite je otplaćivala. Za drugi kredit u CHF, ne sjeća se kakva je bila kamatna stopa, jer je prošlo puno vremena i puno toga se dogodilo.

89. Njezin anuitet za otplatu kredita u CHF je rapidno rastao. Kuću su izgradili do kraja, s fasadom, ogradama, unutarnjem uređenjem, spremnu za useljenje te smo istu kuću i uselili 2008.godine. Kako bi u cijelosti dovršili ovu kuću, prodli su svoju manju raniju kuću na adresi [adresa]. Taj kredit i kamate su rasle i to je doseglo iznos koji nije više mogla plaćati. Kako bi mogla podmirivati te obveze prodavala je tužiteljica zlato i umjetnine. Kad više nije imala što prodati zatražila je moratorij kredita 2012. godine i mislila je da će se u tih pola godine nešto promijeniti, no nije se ništa promijenilo. Tada su kuću dali na prodaju, jer drugačije nisu mogli podmiriti ostale obveze po kreditu. U kući su živjeli muž, svekrva, dvoje djece i tužiteljica. Kuća je bila oko 500 kvadrata, te su uz kredit bile visoke režije i svi ostali troškovi naše obitelji.

90. Tužiteljica navodi da su oni kuću oglasili sami na prodaju 2012. godine, te se javio potencijalni kupac LŠ sa svojom firmom, te je sklopljen predugovor na cijenu od 380.000,00 EUR, ali on nije uspio realizirati kredit, iako je to pokušavao pa od tog predugovora nije bilo ništa, potrošio je na ishođenje kredita 6 mjeseci. Nakon toga su kuću probali prodati preko agencije i u tome je prošlo godinu dana, a cijelo vrijeme je tužiteljica bila u kontaktu s bankom, odnosno tuženikom i obavještavala je o svemu što se događa. Banka nije bila baš "fer" prema tužiteljici, jer su je zvali u svako doba dana podsjećajući tužiteljicu na dug. 91. Tužiteljica navodi da joj je u 10. mjesecu 2014. godine preminuo suprug, a u 11. mjesecu joj je banka otkazala kredit i dospio je preostali dug u cijelosti. Za desetak dana otkad joj je banka otkazala Ugovor o kreditu, došli su joj ljudi iz Planinarskog društva "Željezničar" te su rekli da su oni upravo prodali jednu nekretninu na moru i da bi im kuća tužiteljice odgovarala i ponudili su tužiteljici tada 260.000,00 EUR za kuću i sav namještaj u njoj. Tužiteljica navodi da nije imala druge mogućnosti nego prihvatiti tu ponudu koju nije smatrala povoljnom, a bojala se ovrhe, deložacije i da će završiti na cesti, a svekrva joj je umrla iste godine. Navodi da je samo 1.000,00 EUR po kvadratu to bi bilo 500.000, 00 EUR i bez namještaja i svega ostaloga, govoreći o vrijednosti prodane kuće.

92. Tužiteljica je iskazala da nju nitko nije upozorio na posebnu rizičnost CHF spram valute EUR, niti o kamatnoj stopi niti o bilo čemu, niti u banci niti kod javnog bilježnika. Tužiteljica navodi da je ona osobno podmirivala kreditne obveze do trenutka kada to više nije bilo moguće. Nije imala namjeru prodavati svoju kuću, ali je bila prisiljena na to kako bi joj nastala što manja šteta, odnosno da djeca i ona ne ostanu bez krova. Od novaca koji je dobila od prodaje kuće od 500 kvadrata, i kada je podmirila dug prema banci te po raznim karticama i slično, više nije imala novca za kupnju neke druge nekretnine za stanovanje, već je preuredila poslovni prostor njezina pokojnog supruga i tamo su se uselili i to je i danas adresa tužiteljice. Nije bila dobra godina za prodaju nekretnine, ali kako je bila u velikoj financijskoj stisci spram tuženika odlučila se prihvatiti ponuđenu cijenu i nije imala nikakvih drugih opcija niti kupaca.

93. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da se uključila u Udrugu franak, ali tu nije ostvarila nikakvu zaštitu, nego već po pravomoćnosti presuda za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, shvatila je da ih je banka iskoristila i prevarila.

94. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da je pročitala ugovor prije potpisivanja. Kada je došla u banku tražila je kredit u EUR, no rekli su joj da je u CHF najpovoljniji i tužiteljica je to prihvatila kao dobar savjet i uzela upravo taj kredit. Tužiteljica misli da ni službenici banke nisu to znali, jer su i oni sami uzimali te kredite.

95. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je u ugovoru gledala iznos koji će dobiti i koliko će joj biti mjesečna rata te rok otplate, te da nije vidjela posebnih nejasnoća. Nije znala što znači pojam valutna klauzula, niti joj je to netko objasnio. Više se ne sjeća detalja, niti da li je koga što pitala, a 2005. godine nije ni Internet bio tako razvijen da se moglo po njemu nešto gledati. Na adresi te njihove kuće koju je morala prodati, nije bio registriran nikakav obrt ni firma, već je služila isključivo za stanovanje njezine obitelji.

96. Tužiteljica navodi da kada je ona od banke zatražila od banke kredit, dobila ponudu od banke, koju je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti. Obzirom na iznos kredita i visinu rate i primanja tužiteljice i njezina supruga, ocijenili su da kredit mogu otplatiti u roku od 20 godina.

97. Sud je ovaj iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan životno, logično, dosljedno i potkrijepljen utvrđenjima suda iz dokumentacije dostavljene u spis, a isto potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari kao i dopune istog. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala da je kredit potrošila namjenski, da je nekretnina koja je građena i dovršavana sredstvima ovog kredita korištena u osobne svrhe tužiteljice i njezine obitelji, bez ikakve komercijalne namjene, da je time, uz sadržaj i samog Ugovora o namjenskom kreditu, tužiteljica dokazala i svoj status potrošača, a time i refleksiju i primjenu iz kolektivne presude za zaštitu potrošača, te da je sama otplaćivala kredit, a da je isti, kako proizlazi i iz spisu dostavljene dokumentacije, uplatom koju je izvršio kupac predmetne nekretnine, zbog nemogućnosti tužiteljice da bez prodaje te nekretnine otplati predmetni kredit. Dio koji se odnosio na otplatu i zatvaranje kredita, bio je dio kupoprodajne cijene, te je tako tužiteljica zatvorila kredit, što nije neuobičajene, a niti tuženiku nepoznata praksa u svakodnevnom životu naših građana, a posebno onih opterećenih kreditnim obvezama. Za tuženika je ta uplata izvršena po kupcu nekretnine tužiteljice, jednaka uplati koju je izvršila tužiteljica osobno u korist tuženika, jer je to novac tužiteljice dobiven kupoprodajom predmetne nekretnine, a kupac je u skladu s dogovorom postignutim s prodavateljem (tužiteljica) uplatio tamo gdje je tužiteljici to trebalo, a to je bilo u svrhu otplate i zatvaranja kredita.

98. Nadalje, sud je utvrdio da tužiteljica nije bila upoznata niti s rizičnošću valute CHF uz koju je vezan kredit, kao niti o tome kakva je kamatna stopa, pa niti kada bi se, kako i pod kojim uvjetima i na koji način mijenjala kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, te da su ništetne odredbe uglavljene u tipski ugovor koji je sačinio i pripremio za sklapanje tuženik, a da tužiteljica na sporne odluke o CHF kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama tuženika nije mogla utjecati, da su iste dovele do neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, te ništetnost dijelova ugovornih odredbi na što se poziva u historijatu tužbe.

99. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je i ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva (kao i neposredno izvedenim dokazima u ovoj pojedinačnoj parnici, kao što je saslušanje tužiteljice osobno kao stranke), a koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno- pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

100. Sud je, nadalje, utvrdio ništetnost odredbi kako to navodi tužiteljica u historijatu ove tužbe, a kao prethodno pitanje za odluku o meritumu spora temeljem dokaza provedenih u ovoj pojedinačnoj parnici, kao i temeljem primjene ranije citiranih pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, tj. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na primjenu valutne klauzule u CHF, kao i u odnosu na primjenu promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, tj. banke, utvrdivši i u ovom pojedinačnom ugovoru njihovu ništetnost, a kako to osnovano ističe tužiteljica u ovoj parnici.

101. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.

102. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari, a vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovaranjem valutne klauzule u CHF obuhvaćene, da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi te odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.

103. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici ne radi o naknadi štete, već o parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplate zbog iste s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, te to što je tužitelj uredno izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi, te da tužitelj ima pravni interes tražiti i pozivati se na takvo utvrđenje upravo za svoj konkretan ugovor. 104. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), pa iako je tužitelj petitom tužbenog zahtjeva istakao taj deklaratorni zahtjev, sud svejedno o tome mora odlučivati kao o prethodnom pravnom pitanju za odluku o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelja. 105. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, pod uvjetom da za isti nije nastupila zastara, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužiteljica ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora, također pod uvjetom da isti nisu u zastari.

106. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. te je sud iz ovog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. utvrdio da vještak prvenstveno navodi koji mu je dan zadatak i to izračunati mjesečnu preplaćenu razliku u podmirenim anuitetima po predmetnom kreditu na način da izračuna mjesečnu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno povećane kamatne stope mijenjane odlukom tuženika kao i da izračuna mjesečnu razliku nastalu zbog povećanja tečaja na način da izračuna razliku tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja te da navedene iznose preplate iskaže u dvije zasebne tablice sa konačnim zbrojem, kako ukupnog iznosa preplate tako i mjesečnih iznosa preplate te da li je tužiteljica do povećanja kamatne stope i tečajne razlike uredno izvršavala ugovorom preuzete obveze spram tuženika tj. u kojem trenutku je tužiteljica prestala uredno izvršavati ugovorom preuzete obveze (kašnjenje i si.). Sudski vještak daje prikaz samog Ugovora o kreditu, navodeći da je tužiteljica bila korisnik kredita, a tuženik kreditor i to:

Ugovor/ kreditna parija

3204759658

Datum ugovora

9.5.2005

Iznos kredita

108.000,00 CHF

Tečaj CHF na dan isplate kredita

4,742698

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 5,50%

otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 700,48 CHF

Iznos anuiteta na dan isplate kredita 3.322,17 kn

Ugovoreni tečaj za otplatu

srednji tečaj HNB na dan plaćanja. 107. Ugovor o namjenskom kreditu je sklopljen dana 09.05.2005. godine, te je isplaćen dana 20.05.2005. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,50% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 240 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 01.07.2005., u iznosu od 700,48 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.322,17 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Kredit je u cijelosti podmiren dana 24.12.2014. godine. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu).

108. U odnosu na izračun visine potraživanja financijski vještak navodi da na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o namjenskom kreditu, Promet po kreditu, te pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102701301 ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 5,50% godišnje iz Ugovora nije primijenjena u otplati,

- 4,90% godišnje do 1.10.2007. ,

- 5,55% godišnje do 1.2.2008.,

- 6,30% godišnje do 1.7.2009.,

- 6,80% godišnje do 1.3.2012.,

- 5,75% godišnje do 1.1.2014.,

- 3,23% godišnje do kraja otplate kredita.

109. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 700,48 CHF do 809,04 CHF kao najveći iznos anuiteta odnosno kod smanjenja kamatne stope u konačnici je anuitet iznosio 683,24 CHF, pri čemu je tužitelju bila niže obračunava kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu iz ugovora u razdoblju počevši od 01.01.2014. godine pa do kraja utuženog razdoblja.

110. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi sljedeće u Članku 11.b:

„(1) Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom (a) u kunama bez valutne klauzule, (b) u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i (c) u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, ne s mije biti viša o prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u Republici Hrvatskoj, određene za svaku od valuta uvećane za 1/3.

(2) Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite koji nisu obuhvaćeni stavkom 1. ovoga članka ne smije biti viša od najniže prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. ovoga članka uvećane za 1/3. (3) Prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. ovoga članka prema utvrđenoj metodologiji i podacima dostupnim na zadnji dan predzadnjeg mjeseca polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu određuje Hrvatska narodna banka i dužna ih je objaviti svakog 1. siječnja i 1. srpnja u »Narodnim novinama«. Istim Zakonom se u Članku 11.a. navodi sljedeće: (5) Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili– NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka.“

111. Temeljem navedenog od 1.1.2014.g. je za kredite vezane uz valutu CHF u primjeni, a slijedom aprecijacije valute CHF više od 20% te slijedom izračuna HNB da je prosječna kamatna stopa za kredite u CHF iznosila 4,62%, utvrđena nepromjenjiva kamatna stopa od 3,23 %, pa vještak u nastavku sačinjava usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama, sa anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu. Ujedno je, u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja, tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita.

112. Uvidom u dostupnu dokumentaciju, Odluka o odobravanju moratorija na kredit i Otplatni plan, tuženik je s kreditorom dana 24.05.2011. godine potpisao Odluku o odobravanju moratorija na kredit kojom je ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci, i to u periodu od 01.05.2011. godine do 01.11.2011 godine. Moratorij se ugovara za nedospjelu glavnicu kredita, koja na dan početka tijeka moratorija iznosi 87.828,35 CHF, a nakon uvećanja za naknadu za provedbu moratorija iznosi 90.892,80 CHF. Za provedbu moratorija ugovorena je naknada u iznosu 3,5% na iznos glavnice kredita, odnosno 3.064,45 CHF za koji je iznos uvećana glavnica kredita. Broj anuiteta u otplati nakon isteka moratorija ostao je nepromijenjen. 113. Slijedom navedenog vještak je uzeo u obzir stvarno nastale promjene ugovorenim moratorijem te je izvršio prilagodbu inicijalnog otplatnog plana na način da je izvršio pripis naknade glavnici za vrijeme ugovorenog moratorija, odnosno uvećao je glavnicu za 3,5% što predstavlja naknadu za provedbu moratorija, odnosno, primijenjena je metodologija koja je vrijedila prilikom stvarne otplate kredita. Nastavno na prethodno ugovoreni moratorij, korisnik je s kreditorom dana 28.11.2011. godine potpisao Odluku o odobravanju odgode otplate kredita (moratorij) u trajanju od tri mjeseca, odnosno do 01.02.2012. godine. Odgoda otplate odobrava se bez naknade, odnosno produžuje se odgoda otplate kredita. Prvi anuitet nakon isteka moratorija dospijeva na naplatu dana 01.03.2012. godine.

114. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan ugovaranja kredita, a zbog promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na ugovorenu kamatnu stopi i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita se daje u tabeli na listovima spisa 263-265.

115. Zbog promjene kamatne stope u utuženom razdoblju otplate kredita tužitelj je više platio iznos od 18.149,85 kn, a zbog promjene tečaja u utuženom razdoblju otplate kredita, tužitelj je više platio iznos od 198.429,60 kn odnosno tužitelj je ukupno zbog promjene kamatne stope i tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno preplatio iznos od 216.579,45 kn. 116. Sud je utvrdio da je financijski vještak na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak dao mišljenje na postavljeni zadatak:

− Pod pretpostavkom da se tijekom utuženog razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 5,50% iznosi 18.149,85 kn (stupac ‘18’ Tabele 1 nalaza), − Pod pretpostavkom da se tijekom utuženog razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 198.429,60 kn (stupac ‘19’ Tabele 1 nalaza), te da temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu iznosi 216.579,45 kn. 117. Tuženik ovom financijskom nalazu i mišljenju svojim podneskom od 25.08.2021. godine prigovara smatrajući da je vještak odstupio od zadatka, jer je svojim nalazom obuhvaćao samo one uplate anuiteta koji su bili viši od početnog, a nije prikazao i one koji su bili manje plaćeni od početnog, a sve iz razloga što tuženik smatra da je potrebno radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva više plaćene iznose umanjiti za manje plaćene i tuženik predlaže da se ovaj njegov podnesak uputi sudskom vještaku na očitovanje.

118. Tužitelj svojim podneskom od 29.09.2021. godine navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o., ali da predlaže nadopunu vještačenja na način da se utvrdi koliko bi iznosila godišnja kamatna stopa po kojoj bi tužiteljica uzela identičan kredit u kunama i ukupno ga 104 mjeseca otplaćivala ukupnim iznosom koliko ga je platila, podijeljeno u 104 jednaka mjesečna anuiteta i da ostatak duga na datum 18.11.2014. bude jednak otplaćenom ostatku duga, sve izračeno u kunama.

119. Sud je na prijedlog tuženika i tužitelja pozvao sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. da se očituje te je iz dopunskog pismenog očitovanja ovog financijskog vještaka od 22.10.2021. godine sud utvrdio da vještak navodi da podneskom od 29.09.2021.g. tužitelj predlaže nadopunu vještačenja na način da se utvrdi koliko bi iznosila godišnja kamatna stopa po kojoj bi tužiteljica UŠ uzela identičan kredit u kunama i ukupno ga u 104 mjeseca otplaćivala ukupnim iznosom koliko ga je platila, podijeljeno u 104 jednaka mjesečna anuiteta i da ostatak duga na datum 17.11.2014. bude jednak otplaćenom ostatku duga, sve izraženo u kunama.

120. U odnosu na prijedlog dopune od strane tužitelja, vještak se očituje kako traženo nije bio zadatak vještačenja te isto ne bi predstavljalo dopunu već dodatno novo vještačenje.

121. Podneskom od 25.08.2021.g. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te se istom protivi smatrajući da je vještak odstupio od zadatka, jer je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, a da u situacijama kada je tečaj bio niži vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna. Nadalje, kod izračuna kamate tuženik navodi da je vještak uzimao u obzir samo razdoblja u kojima je kamata bila viša od početno ugovorene, te da ignorira razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

122. Sud je iz ove dopune financijskog vještaka utvrdio kako vještak naglašava da je zadatak vještaka bio izračunati mjesečnu preplaćenu razliku u podmirenim anuitetima po predmetnom kreditu na način da se izračuna mjesečnu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno povećane kamatne stope mijenjane odlukom tuženika kao i da izračuna mjesečnu razliku nastalu zbog povećanja tečaja na način da izračuna razliku tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja te se očitovati da li je tužiteljica do povećanja kamatne stope i tečajne razlike uredno izvršavala ugovorom preuzete obveze spram tuženika tj. u kojem trenutku je tužiteljica prestala uredno izvršavati ugovorom preuzete obveze (kašnjenje i si.), pa je slijedom navedenog vještak izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo te tuženik predlaže izračune koji nisu bili zadatak vještaka.

123. Obzirom da su i tužitelj i tuženik zatražili izračune koji prethodno nisu bili zadatak vještaka te bi bila riječ o sasvim novim i dodatnim izračunima, vještak je spreman izvršiti traženo dodatno vještačenje uz prethodnu uplatu predujma u iznosu usluge 1.000,00 kn uvećano za PDV što je sveukupno 1.250,00 kn. 124. Nakon ovog dopunskog pismenog očitovanja financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. tuženik se i dodatno očituje, pa je sud na prijedlog tužitelja i tuženika pozvao sudskog vještaka na izradu nadopune financijskog nalaza i mišljenja. Sud je tako iz dopunskog vještačenja od 02.02.2022. godine utvrdio da vještak navodi kako je rješenjem od 29.12.2021.g. sud je pozvao vještaka na izradu dopunskog vještačenja na okolnosti koje su zatražene u podnescima tužitelja od 29.09.2021.g. te tuženika u podnesku od 25.08.2021.g., a u nastavku vještak daje izračune temeljem navedenih podnesaka.

125. Ad 1) Izračuni temeljem podneska tuženika

Podneskom od 25.08.2021.g. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te se istom protivi smatrajući da je vještak odstupio od zadatka, jer je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, a da u situacijama kada je tečaj bio niži vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna. Nadalje, kod izračuna kamate tuženik navodi da je vještak uzimao u obzir samo razdoblja u kojima je kamata bila viša od početno ugovorene, te da ignorira razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. 126. Zadatak vještaka je bio izračunati mjesečnu preplaćenu razliku u podmirenim anuitetima po predmetnom kreditu na način da se izračuna mjesečnu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno povećane kamatne stope mijenjane odlukom tuženika kao i da izračuna mjesečnu razliku nastalu zbog povećanja tečaja na način da izračuna razliku tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja te se očitovati da li je tužiteljica do povećanja kamatne stope i tečajne razlike uredno izvršavala ugovorom preuzete obveze spram tuženika tj. u kojem trenutku je tužiteljica prestala uredno izvršavati ugovorom preuzete obveze (kašnjenje i si.).

127. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo. Opreza radi, ukoliko Sud zauzme stav da se uzimaju u obzir i razdoblja u kojem je anuitet u CHF bio niži od početnog zbog niže primijenjene kamatne stope, te da se uzimaju i razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja prilikom isplate kredita, u nastavku se u Tabeli 1.a. daju traženi izračuni. Vještak napominje da je dodatnom kontrolom uočio da je omaškom prilikom izrade inicijalnog vještačenja za pojedine uplate izvršene 2005.g. upotrijebio podatke o tečaju na isti datum, ali 2015.g. koja omaška je korigirana u izračunima koji se daju u nastavku.

128. Sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. u ovom dopuni svog nalaza i mišljenja, dao dopunsko mišljenje:

129. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početne vrijednosti:

- Zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit tužitelj je više platio iznos od 193.473,89kn (Tabela 1.a. stupac '15') od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više platio 18.149,12 kn (Tabela 1.a. stupac '13') te je zbog rasta tečaja više platio iznos od 175.129,69 kn (Tabela 1.a. stupac '14').

- Zbog smanjenja kamatne stope i nižeg tečaja koji je primijenjen za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit tužitelj je manje platio iznos od 14.446,07 kn (Tabela 1.a. stupac '18') od kojeg iznosa je zbog niže kamatne stope manje platio 9.342,84 kn (Tabela 1.a. stupac '16') te je zbog nižeg tečaja za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit manje platio iznos od 5.103,23 kn (Tabela 1.a. stupac '14').

130. Slijedom navedenog, pod pretpostavkom da se tužitelju u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ni kamatna stope u odnosu na početne vrijednosti tužitelj je sveukupno (zbroj više i manje plaćenog) više platio 178.832,74 kn (Tabela 1.a. stupac '12') od kojeg iznosa je zbog promjene kamatne stope ukupno više plaćen iznos od 8.806,28 kn (Tabela 1.a. stupac '10') te zbog promjene tečaja iznos od 170.026,46 kn (Tabela 1.a. stupac '11').

131. Ad 1) Izračuni temeljem podneska tužitelja:

Podneskom od 29.09.2021.g. tužitelj je predložio nadopunu vještačenja na način da se utvrdi koliko bi iznosila godišnja kamatna stopa po kojoj bi tužiteljica UŠ uzela identičan kredit u kunama i ukupno ga u 104 mjeseca otplaćivala ukupnim iznosom koliko ga je platila, podijeljeno u 104 jednaka mjesečna anuiteta i da ostatak duga na datum 17.11.2014. bude jednak otplaćenom ostatku duga, sve izraženo u kunama.

132. Obzirom da je zadatak izvršiti izračune po kojem bi ostatak glavnice iznosio kao što je bio na dan prijevremene otplate kredita u CHF, vještak je pri izračunu uvažio navedeni zahtjev te izvršio izračune anuiteta po kreditu s ostatkom glavnice koja bi bila istovjetna glavnicom na dan 18.11.2014.g. Vještak napominje da je prema raspoloživoj dokumentaciji glavnica u iznosu 77.724,00 CHF na dan 18.11.2014.g. prenesena u cijelosti na dospjelu te je u konačnici kredit otplaćen zaključno s danom 23.12.2014.g. na koji dan bi ista iznosila 494.850,44 kn. 133. Stoga se u nastavku u Tabeli 2. daje izračun simuliranog kredita u kunama s iznosom glavnice u kunama na dan isplate kredita, s otplatama u 104 jednaka anuiteta te s ostatkom glavnice koja bi bila podmirena prilikom konačne otplate kredita. Opreza radi, vještak napominje da je tužiteljica imala odobren kredit u CHF koji se trebao otplaćivati u 240 jednaka anuiteta s početnom kamatnom stopom navedenom u ugovoru u visini 5,50% (koja se mijenjala tijekom otplate), za koji bi se u 104 anuiteta otplatilo u redovnom tijeku gotovo 30% glavnice te bez ostatka vrijednosti koji bi se jednokratno plaćao. Pod pretpostavkom da je tužiteljici bio odobren kredit u kunama i s ostatkom glavnice koji bi odgovarao kunskoj protuvrijednosti glavnice koja je proglašena dospjelom po kreditu u CHF na dan 18.11.2014.g. tad bi simulirani kredit u kunama bio odobren s kamatnom stopom u visini 9,015% ali bi bila riječ o kreditu po kojem bi se unutar 104 jednaka anuiteta plaćala kamata na cjelokupan iznos neotplaćene glavnice te bi bila riječ o kreditu po kojem bi se u 104 anuiteta otplaćivao iznos glavnice od 17.360,94 kn koji bi činio samo 3,39% odobrenog kredita dok se ostatak glavnice u iznosu 494.850,44 kn (koji bi činio 96,61% odobrenog kredita koji se ne bi otplaćivao unutar 104 anuiteta) jednokratno dospijevao na dan 18.11.2014.g. Vještak napominje da u poslovnoj praksi nije uobičajeno da bi, kod kredita koji bi se ugovorio s ostatkom vrijednosti, ostatak glavnice koji se plaća po isteku razdoblja otplate kredita iznosio gotovo cijeli iznos odobrenog kredita.

134. Stoga, pod pretpostavkom da je tužiteljici bio odobren kredit na način da u 104 jednaka anuiteta za koje vrijeme se plaća kamata na cjelokupni iznos neotplaćene glavnice te u kojem razdoblju se otplaćuje 3,39% ukupno odobrenog iznosa kredita, te s jednokratnom otplatom preostale glavnice u visini 96,61% nakon 104. anuiteta, tad bi tužiteljica platila za 104 jednaka anuiteta te konačnu otplatu ukupno 913.044,91 kn (Tabela 2. stupac '5') što bi odgovaralo iznosu ukupno plaćenom po kreditu u CHF preračunato u kune po tečaju na dan plaćanja. Kamatna stopa po kojoj bi takav kredit bio odobren bi iznosila 9,015% .

135. Tužiteljica nakon ove nadopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 02.02.2022. godine navodi da je za utvrditi da je tužiteljica zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit ukupno preplatila 193.278,81 kn, od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više platila 18.149,12 kn, a 175.129,69 kn je više platila zbog rasta tečaja. U skladu s ovim dopunskim nalazom i mišljenjem tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev i vrši njegovu specifikaciju.

136. Tuženik se ne očituje izričito na ovu dopunu nalaza i mišljenja, već se protivi izvršenoj preinaci tužbenog zahtjeva kao i što ustraje kod svih svojih ranijih prigovora.

137. Sud je nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o., njegovo dopunsko očitovanje i naknadnu dopunu nalaza i mišljenja na nove okolnosti predložene po strankama, prihvatio u cijelosti, osim u dijelu gdje navodi iznos zbira kod zadnje dopune gdje vještak navodi da je zbir 18.149,12 kn (nastao zbog rasta kamatne stope) i iznosa od 175,129,69 kn (nastao zbog rasta tečaja) zbog očite greške u pisanju iznos od 193.478,89 kn, dok je točan iznos zbira 193.278,81 kn. Osnovni nalaz i mišljenje i njegove dopune dane su objektivno, detaljno obrazloženo, na osnovi relevantne dokumentacije i u cijelosti s pravilima znanosti i struke, te je vještak svaki put dao odgovor na postavljene mu zadatke, a stvar je odluke suda što je od izvršenih izračuna relevantno za odluku suda o meritumu spora.

138. Tužiteljica je prema dopuni od dana 02.02.2022. godine izvršila specifikaciju svog tužbenog zahtjeva, i zatražila pod toč. I. stvarni zbir više plaćenog po osnovi kako rasta kamatne stope, tako i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, sve prema početnom, u iznosu od ukupno 193.278,81 kn, koji iznos je svojim podneskom od 24.05.2024. godine tužiteljica iskazala kao potraživanje od 25.652,51 EUR, te i pojedinačna potraživanja iskazala u EUR, a prema tečaju fiksne konverzije kune u EUR.

139. Sud je utvrdio da je tužiteljica upravo u skladu s ovim utvrđenjem iz financijskog nalaza i mišljenje specificirala svoje kondemnatorno potraživanje podneskom od 11.04.2022. godine iskazao svoje potraživanje u cijelosti s dopunom i ispravkom očite greške u pisanju kod iskazivanja zbira dvaju osnova potraživanja. Tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom od 11.04.2022. i iskazivanjem istog u EUR podneskom 24.05.2024. godine potražuje sve što je izvještačeno kao više plaćeno, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečno zatražene iznose kako je financijski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je tužiteljica tuženiku platila isto, te time dokazala da je ove navedene i utvrđene uplate izvršila tuženiku koji je to stekao od nje bez pravne osnove.

140. Tuženik smatra da se ne može utvrditi samo što je tužiteljica više platila, već i ono što je manje platila temeljem sada spornih dijelova ugovora, u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kune, kao i u odnosu na početnu kamatu navedenu u samom ugovoru o kreditu.

141. Tužiteljica ustraje kod svog potraživanja i tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 11.04.2022. godine, te kao u podnesku od 24.05.2024. godine kako je specificirano na ročištu 07.11.2024. godine, a nakon razdvajanja postupka, ustraje do zaključenja glavne rasprave, te u odnosu na navode tuženika o potrebi umanjenja tužiteljeva potraživanja s naslova više plaćenog za ono što je tužitelj manje platio zbog povremenog pada tečaja u odnosu na onaj koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita, sud je utvrdio da je tužitelj u pravu kada navodi da ne postoji takva obveza tužitelja ili suda, a ti navodi tužitelja su Takvi navodi su u skladu s odlukom Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-549/2023, od 18. prosinca 2023. godine:

„18. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

18.1. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

19. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. 19. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.“

142. Slijedom upravo citiranog, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj točno postavio svoj konačno postavljen tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, ne umanjujući više plaćeno po tužitelju za tzv. manje plaćeno, kao i da tužitelj nije u obvezi umanjivati ono što je više platio, kao što to nije u obvezi sud, pa kako tuženik nije postavio svoje potraživanje s naslova tzv. manje plaćenog niti u formi prigovora prijeboja, niti prigovora radi prebijanja, a niti podnio protutužbu, te ni na koji način nije specificirao takvo svoje eventualno potraživanje, sud o istom smatra da ne treba donositi niti meritornu niti procesno pravnu odluku, jer za to nisu ispunjeni niti procesni niti materijalno pravni uvjeti.

143. Sud je utvrdio da je tužiteljica postavila svoj tužbeni zahtjev potražujući samo više plaćeno, te da te iznose više plaćenog nije bila u obvezi umanjivati za tzv. manje plaćeno, kako to neosnovano prigovara tuženik. 144. Sud je utvrdio da što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno u ovoj pravnoj stvari da li je postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

145. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

146. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. IV. izreke ove presude u odnosu na potraživanje s naslova primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iskazanoj u CHF, jer je u ovoj pojedinačnoj parnici tužba podnesena neposredno preko prijemne pisarnice suda dana 13.06.2019. godine, što je bilo unutar novog općeg zastarnog roka od pet godina koji je počeo teći za dosuđeno potraživanje tužitelja počev od dana 14.06.2018. godine, a koji je ponovo prekinut podnošenjem ove konkretne pojedinačne tužbe dana 13.06.2019. godine, i ponovo počeo teći iznova kao opći zastarni rok od 5 godina, a sve primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega je sud utvrdio da su i sve korekcije i specifikacije tužbenog zahtjeva bile unutar unutar tog novog zastarnog roka koji je započeo teći ponovo dana 13.06.2019. godine.

147. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina po pravomoćnom presuđenju dana 14.06.2018. godine u odnosu na potraživanje tužiteljice na isplatu zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iskazanoj u CHF, kao i vezano uz novčano potraživanje tužiteljice zbog primjene ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, a specifikacija je izvršena 11.04.2022. godine nakon provođenja financijskog vještačenja, i unutar tog novog zastarnog roka od pet godina, koji je počeo teći od dana podnošenja tužbe u ovoj pojedinačnoj parnici.

148. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

149. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, koji na dan 04.04.2012. godine nisu bili u zastari, te za te zahtjeve dospjele nakon 04.04.2007. godine zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, kako u odnosu na potraživanja zbog primjene ništetnog dijela ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, kao i zbog primjene ništetnih dijelova ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope temeljem Odluka banke, i to dakle, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, što su prema utvrđenju ovog suda potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. I. izreke ove presude, a u vrijeme nastupanja prekida zastare, dana 04.04.2012. godine, ova pa je sud utvrdio da za ta potraživanja tužitelja dosuđena joj kao pod toč. I. izreke ove presude, prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan, jer ista potraživanja tužitelja nisu bila u zastari dana 04.04.2012. godine, kao i što su utužena unutar novog općeg zastarnog roka od pet godina koji je za ova potraživanja počeo iznova teći od dana 14.06.2018. godine (dosuđena pod toč. I. izreke), a od 13.06.2014. godine (dosuđena pod toč. I. izreke).

150. Sud je temeljem iznesenih pravnih i činjeničnih utvrđenja utvrdio da je dio potraživanja tužitelja, a kako je specificiran u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva iz podneska od 11.04.2022. nakon provođenja financijskog i dopunskog financijskog vještačenja, te u podnesku od 24.05.2024. i neposredno na ročištu kod ovog suda dana 07.11.2024. godine, jeste u zastari, i to s osnova potraživanja stečenog bez pravne osnove zbog ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF, što je sud utvrdio iz Table koje prileže kako osnovnom vještačkom nalazu i mišljenju, tako i dopuni nalaza i mišljenja, i to sa dospijećem od 16.09.2005. do zaključno s dospijećem 16.01.2006. godine, u ukupnom iznosu od 34,68 EUR, što je u pojedinačnim iznosima zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na iste kako slijedi:

- iznos od 5,63 eura od 16. 9. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 1,17 eura od 16. 10. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 3,77 eura od 16. 11. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 5,30 eura od 16. 12. 2005. g. pa do isplate;

- iznos od 2,94 eura od 16. 1. 2006. g. pa do isplate. Ova potraživanja tužitelja, iako su utužena u zastarnom roku od pet godina od pravomoćnosti čak obje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, ipak su u zastari, jer su bila u zastari u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe dana 04.04.2012. godine, pa za njih nije mogao nastupiti prekid zastare. Slijedom iznesenog, sud je u tom dijelu utvrdio osnovanim tuženikov prigovor zastare, te odbio tužitelja s ovim dijelom tužbenog zahtjeva kao pod toč. III. izreke ove presude.

151. Slijedom iznesenog, umanjenjem ukupnog potraživanja tužitelja koji s naslova razlike po osnovi redovne kamate potražuje iznos od 18.149,12 kn i po osnovi rasta tečaja CHF temeljem ništetnih dijelova odredbi ugovora potražuje 175.129,69 kn, što je zbir od 193.278,81 kn, a u eurskoj protuvrijednosti čine u zbiru iznos od 25.652,51 EUR, sud je dosudio ukupan iznos po oba osnova od 25.617,83 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama od pojedine dospjelosti pa do isplate, a sve kao pod toč. I. izreke ove presude, kao osnovan, dospio i koji nije u zastari vezano uz glavna i sporedna potraživanja.

152. Specifikacija tužbenog zahtjeva po tužitelju izvršena nakon financijskog i dopunskog financijskog vještačenja kao u podnesku od 11.04.2022. godine, za potraživanja dosuđena pod toč. I. izreke ove presude, nisu u zastari, obzirom da je i pokretanjem ove pojedinačne parnice ponovo prekinut zastarni rok koji je počeo teći od pojedine presude VTSRH, kako su već navedene.

153. Na osnovi ovih utvrđenja, sud je utvrdo da potraživanja tužiteljice nisu u zastari, kao pod toč. I. izreke ove presude, i to niti glavna niti sporedna. 154. Dakle, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.

155. Tako je sud utvrdio da je konačno specificirani tužbeni zahtjeva tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO- a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u dijelu na potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. I. izreke ove presude.

156. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).

157. Valja ponovo napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), te da primjenom odredbe čl. 295. podzakonski akti tuženika čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja, kao i da tuženik niti kroz ugovor niti kroz svoje opće akte, niti na bilo koji drugi način nije dao tužiteljici parametre o tome kada će, kako i pod kojim uvjetima i na koji način mijenjati redovna kamatna stope jednostranim odlukama tuženika, iako je prema odredbi čl. 26. ZOO-a, dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne način kako je to činio tuženik i u ovom konkretnom slučaju, te kako je to utvrđeno i u sporu vođenom radi kolektivne zaštite potrošača. To je sud utvrdio da način određivanja valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan, kao i način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika bez da bi tužitelju bio poznati i jedan parametar vezano uz to kada će i kako doći to promjene kamatne stope.

158. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala osnovanost svog zahtjeva, visinu i dospjelost u iznosima dosuđenima mu pod toč. I. izreke ove presude, kao i da ista nisu u zastri, svoj status potrošača kao i aktivnu legitimaciju, da je sredstva kredita trošila namjenski, te je postavila svoje novčano potraživanje u skladu s provedenim financijskim vještačenjem vezano uz visinu svakog mjesečnog potraživanja i dospjelost kao u svojoj konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva usklađenjem istog s provedenim financijskim vještačenjem.

159. Sud je prihvatio specifikaciju tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijskog vještačenja podneskom tužitelja od 11.04.2022. godine, kao i onu od 24.05.2024. kojom tužiteljica tužbeni zahtjev postavlja i u valuti EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske, primjenom odredbi čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 2. ZPP-a, te je time utvrdio neosnovane i neutemeljene na ZPP-u prigovore tuženika koji je protivio ovim preinakama tužbe.

160. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužiteljica u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužiteljice takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. I. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužiteljici, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužiteljici dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužiteljice, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem (sve kao pod toč. I. izreke ove presude). Sud je utvrdio da u ponašanju i djelovanju tužitelja nije bilo nesavjesnosti.

161. Sud je utvrdio da nije osnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška vještačenja zatraženog privatno po tužiteljici zatražen kao pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva, obzirom da isti nalaz i mišljenje nije bilo moguće koristiti u ovoj parnici, te inače nije uobičajena praksa da se takvi troškovi dosuđuju, jer nisu parnični i nisu bili neophodni. Slijedom iznesenog i s tim dijelom tužbenog zahtjeva je sud odbio tužiteljicu kao pod toč. III. izreke ove presude. Treba napomenuti, da iako je ovaj zahtjev tužiteljice bio dio petita njezina konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao poseban zahtjev, da je taj trošak privatnog vještačenja u istom iznosu od 159,27 EUR (ranijih 1.200,00 kn), zatražila i u troškovniku kao dio parničnih trošaka, koji trošak sud niti tu nije prihvatio kao neophodan za parnicu i učinjen u parnici, te ga nije niti na taj način dosudio tužiteljici.

162. Odluka suda o stopi zatezne kamate zasniva se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. I., II. izreke ove presude. 163. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja i dopunskog vještačenja u okviru ovog parničnog postupka i troška sudske pristojbe na tužbu, dok je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužiteljica je potrošač. Treba napomenuti da je sud vezan visinom zatraženog troška kao gornjom granicom za odlučivanje o njegovoj visini, te da je sud dosuđivao trošak prema zadnjoj visini postavljenog tužbenog zahtjeva, a da će za razdvojeni dio tužbe i tužbenog zahtjeva biti odlučeno u tom postupku, jer bi prihvaćanje po tužitelju, ali i tuženiku postavljenog troška prema visini tužbenog zahtjeva do razdvajanja parničnog postupka značilo da će im dva puta biti dosuđen isti trošak (u ovoj parnici kao i u razdvojenom postupku), što nije prema odredbama ZPP-a.

164. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 30.06.2020., podnesak 07.10.2020., podnesak 29.12.2020., podnesak 08.02.2021., podnesak 29.09.2021., podnesak 15.11.2021., podnesak 11.04.2022., podnesak 09.02.2023., podnesak 29.11.2023., podnesak 08.02.2024., podnesak 24.05.2024. godine, ročište 18.09.2024., ročište 07.11.2024. – svaka od ovih parničnih radnji po 250 bodova; ročište 12.10.2020., ročište 14.01.2021. – svaka od ovih parničnih radnji po 125 bodova, što čini ukupno 3750 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 7.500,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 1.875,00 EUR, te čini zbir od 9.375,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, trošak dopunskog financijskog vještačenja u iznosu od 82,95 EUR, sudsku pristojbu plaćenu na tužbu od 663,61 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 10.387,01 EUR i dosuđen tužiteljici u cijelosti, kao pod toč. II. izreke ove presude, jer tužiteljica nije uspjela u ovoj parnici samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nije nastao poseban trošak tužitelja. Vezano uz smanjenje potraživanja tužitelja nakon dopunskog vještačenja, sud cijeni da istim tužitelju nisu nastali nikakvih posebni troškovi, a da domaća i praksa Suda EU, te Direktive ukazuju da se potrošačima dosuđuju nastali troškovi u cijelosti, a posebno kada je tužitelj ostao i nakon odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva u istom tarifno razredu odvjetničke Tarife. Razdvojeni dio tužbe i tužbenog zahtjeva bit će predmet drugog spora i druge odluke suda, kako o glavnom tužbenom zahtjevu, sporednim zahtjevima tužiteljice, a tako i o troškovima postupka. 165. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 20. prosinca 2024., pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

166. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. prosinca 2024.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte