Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-58/2024-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PD, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 25. listopada 2024. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja MD, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Vedrana Pajić, odvjetnika u Osijeku i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srb, odvjetnika u Osijeku, dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog iznosa tečajne razlike zbog promjene tečaja isplati iznos od 1.631,46 EUR (tisućušestotridesetjedaneurčetrdesetšestcenti), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na :

- iznos od 1,38 € (10,36 kn) od 01.02.2009 god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,40 € (18,08 kn) od 01.03.2009 god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,49 € (3,68 kn) od 01.01.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 3,64 € (27,43 kn) od 01.02.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos 3,41 € od (25,67 kn) od 01.03.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 7,57 € (57,05 kn) od 01.04.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 7,27 € (54,78 kn) od 01.05.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,08 € (68,44 kn) od 01.06.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 21,63€ (162,98 kn) od 01.07.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 19,58 € (147,54 kn) od 01.08.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 27,69 € (208,66 kn) od 01.09.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 25,51 € (192,23 kn) od 01.10.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 21,70 € (163,53 kn) od 01.11.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 31,21 € (235,17 kn) od 01.12.2010 god. pa sve do isplate;

- iznos od 43,23 € (325,75 kn) od 01.01.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 35,57 € (267,98 kn) od 01.02.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 38,95 € (293,45 kn) od 01.03.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 35,79 € (269,68 kn) od 01.04.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 36,96 € (278,49 kn) od 01.05.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 53,12 € (400,26 kn) od 01.06.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 55,21 € (415,96 kn) od 01.07.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 68,91 € (519,18 kn) od 01.08.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,74 € (472,74 kn) od 01.09.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 55,91 € (421,24 kn) od 01.10.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 57,16 € (430,68 kn) od 01.11.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 56,96 € (429,14 kn) od 01.12.2011 god. pa sve do isplate;

- iznos od 60,92 € (458,97 kn) od 01.01.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 64,43 € (485,43 kn) od 01.02.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 65,24 € (491,54 kn) od 01.03.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,46 € (478,15 kn) od 01.04.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 65,32 € (492,17 kn) od 01.05.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,73 € (502,75 kn) od 01.06.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 65,43 € (493,00 kn) od 01.07.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,28 € (499,40 kn) od 01.08.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 65,41 € (492,84 kn) od 01.09.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,06 € (475,09 kn) od 01.10.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,41 € (500,34 kn) od 01.11.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 68,24 € (514,12 kn) od 01.12.2012 god. pa sve do isplate;

- iznos od 67,46 € (508,28 kn) od 01.01.2013 god. pa sve do isplate;

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535 da tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.763,33 EUR,sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12.lipnja 2019.godine podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-20-3168737 dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2404/05 dana 01.12.2005.godine. Istim Ugovorom tuženik se, kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.000,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se sukladno članku 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,07 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 3,07 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj je predmetnim Ugovorom o kreditu, preuzeo sve eventualne rizike promjene valutne klauzule i kamatne stope. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2., 3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d., "u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 09. travnja 2015. godine, pod brojem Revt- 249/14. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d., "u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,07 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, jer je tužitelj na dan puštanja kredita nesporno primio točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. Obzirom da tužitelj ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom, temeljem koje bi konkretno specificirao tužbeni zahtjev, isti je u poslovnici tuženika zatražio potrebnu dokumentaciju, međutim ista je nedostupna tužitelju koja bi mu omogućila u roku podnijeti urednu tužbu. Kako tužitelj u ovom trenutku nije u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev, na način da može definirati svaki pojedini preplaćeni iznos razlike u kamati, te razlike tečaja u svakom pojedinom anuitetu, sukladno čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku, zadržava pravo uređenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te dostave podataka od strane tuženika, koje mu isti izbjegava dati. Tužitelj je predložio da sud donese sljedeće rješenje:

Nalaže se tuženiku dostaviti u spis, po kreditnoj partiji Ugovora o kreditu broj 528-20- 3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2404/05 dana 01.12.2005.godine:

-početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu sa promjenama kamatne stope po kreditu tužitelja, pregled prometa po kreditu, u roku od 15 dana.

Tužitelj navodi da će, sukladno odredbi čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku, po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog vještačenja na gore specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev i predložiti Naslovnom sudu da temeljem odredbi čl. 232. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. istog zakona, te čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku i čl. 138 a. Zakona o zaštiti potrošača i dokaza priloženih uz tužbu, a po potrebi i drugih dokaza, da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe:

- iz čl.2. st.1 Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz čl.7. st.1. Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: "...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplatiti novčani iznos, koji će tužitelj odrediti naknadno nakon pribave dokumentacije od tuženika, te provedenog vještačenja, s pripadajućom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti novčani iznos, koji će tužitelj odrediti naknadno nakon pribave dokumentacije od tuženika, te provedenog vještačenja, s pripadajućom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužitelj u tužbi poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, iako svoj zahtjev ne postavlja sukladno navedenom članku ZPP-a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP-a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Tuženik je tužitelju dostavio traženu dokumentaciju. Tužitelj u ovom postupku nastoji posredstvom suda ishoditi dokumentaciju koju je već ishodio izvansudskim putem. Ove okolnosti ne opravdavaju primjenu stupnjevite tužbe. Obzirom da primjena instituta stupnjevite tužbe u ovome slučaju nije propisana, te s obzirom da je tužba u cijelosti neodređena i da se po njoj ne može postupiti, tuženik predlaže tužbu bez odgode odbaciti i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka. Ukoliko sud, unatoč naprijed navedenom, smatra da se po tužbi može postupati, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik navodi da iz historijata tužbe se da zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. U postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača", odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora." Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 15. -16. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž- 6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, Švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani. Pojam „prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u Švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu;

(ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti Švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka". Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

6-mjesečnog Libor-a za CHF,

3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbu odbaciti podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tijekom postupka tužitelj navodi da je prethodno zatražio od tuženika dostavu dokumentacije 2019. godine, prije podnošenja tužbe, da mu je dostavljena samo kartica kredita, dok tužitelj ne raspolaže s početnim otplatnim planom radi postavljanja tužbenog zahtjeva.

4. U pisanom podnesku od 16.srpnja 2021. godine (stranica 92 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da specificira tužbeni zahtjev ,te predlaže sudu da temeljem odredbi čl. 232. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. istog zakona, te čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku i čl. 138 a. Zakona o zaštiti potrošača, da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe:

- iz čl.2. st.1 Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz čl.7. st.1. Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplatiti novčani iznos od 6.000,00 kn, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća od 01.01.2006.do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti novčani iznos od 11.000,00 kn, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća 01.01.2006 do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

5. Tuženik se protivio preinaci tužbe, te istakao prigovor zastare.

6. U pisanom podnesku od 06.travnja 2022.godine (stranica 156 spisa) tužitelj uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, označava vrijednost predmeta spora u iznosu od 17.585,94kn (ukupna pozitivna razlika preplaćene kamate i tečaja),

te u pisanom podnesku od 25.listopada 2022.godine (stranica 176 spisa) navedeni tužbeni zahtjev uređuje po pozivu suda na način da tužbeni zahtjev za isplatu postavlja odvojeno za tražbinu po osnovu povećanja kamatne stope,a odvojeno po osnovu tečajne razlike,te utužene iznose prikazuje dvojno u kunama i eurima sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj tako da glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe:

iz čl.2. st.1 Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU- 2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: "...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

iz čl.7. st.1. Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU- 2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog iznosa kamata zbog promjene kamatnih stopa isplati iznos od 5.293,68 kn / 702,59 €, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na:

iznos od 58,87 kn/ 7,81 € od 01.12.2007. god. pa sve do isplate;

iznos od 57,79 kn/ 7,67 € od 01.01.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 58,04 kn/ 7,70 € od 01.02.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 57,79 kn/ 7,67 € od 01.03.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 57,92 kn/ 7,69 € od 01.04.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 55,68 kn/ 7,39 € od 01.05.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 108,23 kn/ 14,36 € od 01.06.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 107,97 kn/ 14,33 € od 01.07.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 104,43 kn/ 13,86 € od 01.08.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 102,92 kn/ 13,66 € od 01.09.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 102,40 kn/ 13,59 € od 01.10.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 108,96 kn/ 14,46 € od 01.11.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 101,76 kn/ 13,51 € od 01.12.2008. god. pa sve do isplate;

iznos od 106,81 kn/ 14,18 € od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 105,98 kn/ 14,07 € od 01.02.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 104,56 kn/ 13,88 € od 01.03.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 151,39 kn/ 20,09 € od 01.04.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 148,97 kn/ 19,77 € od 01.05.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 143,49 kn/ 19,04 € od 01.06.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 138,79 kn/ 18,42 € od 01.07.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 136,56 kn/ 18,12 € od 01.08.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 134,78 kn/ 17,89 € od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 131,88 kn/ 17,50 € od 01.10.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 128,09 kn/ 17,00 € od 01.11.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 127,01 kn/ 16,86 € od 01.12.2009. god. pa sve do isplate;

iznos od 125,49 kn/ 16,66 € od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

iznos od 124,44 kn/ 16,52 € od 01.02.2010. god. pa sve do isplate;

iznos od 121,00 kn/ 16,06 € od 01.03.2010. god. pa sve do isplate;

iznos od 120,43 kn/ 15,98 € od 01.04.2010. god. pa sve do isplate;

iznos od 116,85 kn/ 15,51 € od 01.05.2010. god. pa sve do isplate;

iznos od 114,58 kn/ 15,21 € od 01.06.2010. god. pa sve do isplate iznos od 118,66 kn/ 15,75 € od 01.07.2010. god. pa sve do isplate

iznos od 113,80 kn/ 15,10 € od 01.08.2010. god. pa sve do isplate

iznos od 114,70 kn/ 15,22 € od 01.09.2010. god. pa sve do isplate

iznos od 109,71 kn/ 14,56 € od 01.10.2010. god. pa sve do isplate

iznos od 103,93 kn/ 13,79 € od 01.11.2010. god. pa sve do isplate

iznos od 105,02 kn/ 13,94 € od 01.12.2010. god. pa sve do isplate

iznos od 106,95 kn/ 14,19 € od 01.01.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 99,22 kn/ 13,17 € od 01.02.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 96,72 kn/ 12,84 € od 01.03.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 91,28 kn/ 12,11 € od 01.04.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 87,71 kn/ 11,64 € od 01.05.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 89,97 kn/ 11,94 € od 01.06.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 86,35 kn/ 11,46 € od 01.07.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 86,74 kn/ 11,51 € od 01.08.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 79,96 kn/ 10,61 € od 01.09.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 73,19 kn/ 9,71 € od 01.10.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 44,17 kn/ 5,86 € od 01.11.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 41,25 kn/ 5,47 € od 01.12.2011. god. pa sve do isplate

iznos od 39,01 kn/ 5,18 € od 01.01.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 36,60 kn/ 4,86 € od 01.02.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 33,71 kn/ 4,47 € od 01.03.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 30,47 kn/ 4,04 € od 01.04.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 27,68 kn/ 3,67 € od 01.05.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 24,78 kn/ 3,29 € od 01.06.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 21,60 kn/ 2,87 € od 01.07.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 18,61 kn/ 2,47 € od 01.08.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 15,47 kn/ 2,05 € od 01.09.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 12,28 kn/ 1,63 € od 01.10.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 9,35 kn/ 1,24 € od 01.11.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 6,29 kn /0,83 € od 01.12.2012. god. pa sve do isplate

iznos od 4,62 kn/0,61 € od 01.01.2013. god. pa sve do isplate

sve u roku od 15 dana;

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog iznosa tečajne razlike zbog promjene tečaja isplati iznos od 12.292,26 kn / 1.631,46 €, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na:

iznos od 10,36 kn/ 1,38 € od 01.02.2009 god. pa sve do isplate;

iznos od 18,08 kn/ 2,40 € od 01.03.2009 god. pa sve do isplate;

iznos od 3,68 kn/ 0,49 € od 01.01.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 27,43 kn/ 3,64 € od 01.02.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 25,67 kn/ 3,41 € od 01.03.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 57,05 kn/ 7,57 € od 01.04.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 54,78 kn/ 7,27 € od 01.05.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 68,44 kn/ 9,08 € od 01.06.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 162,98 kn/ 21,63 € od 01.07.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 147,54 kn/ 19,58 € od 01.08.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 208,66 kn/ 27,69 € od 01.09.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 192,23 kn/ 25,51 € od 01.10.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 163,53 kn/ 21,70 € od 01.11.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 235,17 kn/ 31,21 € od 01.12.2010 god. pa sve do isplate;

iznos od 325,75 kn/ 43,23 € od 01.01.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 267,98 kn/ 35,57 € od 01.02.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 293,45 kn/ 38,95 € od 01.03.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 269,68 kn/ 35,79 € od 01.04.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 278,49 kn/ 36,96 € od 01.05.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 400,26 kn/ 53,12 € od 01.06.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 415,96 kn/ 55,21 € od 01.07.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 519,18 kn/ 68,91 € od 01.08.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 472,74 kn/ 62,74 € od 01.09.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 421,24 kn/ 55,91 € od 01.10.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 430,68 kn/ 57,16 € od 01.11.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 429,14 kn/ 56,96 € od 01.12.2011 god. pa sve do isplate;

iznos od 458,97 kn/ 60,92 € od 01.01.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 485,43 kn/ 64,43 € od 01.02.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 491,54 kn/ 65,24 € od 01.03.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 478,15 kn/ 63,46 € od 01.04.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 492,17 kn/ 65,32 € od 01.05.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 502,75 kn/ 66,73 € od 01.06.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 493,00 kn/ 65,43 € od 01.07.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 499,40 kn/ 66,28 € od 01.08.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 492,84 kn/ 65,41 € od 01.09.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 475,09 kn/ 63,06 € od 01.10.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 500,34 kn/ 66,41 € od 01.11.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 514,12 kn/ 68,24 € od 01.12.2012 god. pa sve do isplate;

iznos od 508,28 kn/ 67,46 € od 01.01.2013 god. pa sve do isplate;

sve u roku od 15 dana.

7. Presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-2294/2019-37 od 24.veljače 2023. usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te rješenjem dopuštena preinaka tužbe (stranica 197 spisa).

8. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-397/2023-2 od 18.siječnja 2024. ž

alba tužitelja djelomično je uvažena, te je pobijana presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2294/2019-37 od 24. veljače 2023.:

- potvrđena u deklaratornom dijelu (točka I izreke), te u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 702,59 eura / 5.293,68 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,na ime preplaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope (točka II izreke),

- ukinuta u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 1.631,46 eura / 12.292,26 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na ime preplaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o obvezi otplate kredita primjenom valutne klauzule (točka III izreke), te u odluci o parničnom trošku (točka IV izreke), te se u navedenom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak,

dok je potvrđeno pobijano rješenje poslovni broj P-2294/2019-37 od 24. veljače 2023.

9. Na ročištu držanom kod ovog suda dana 25.listopada 2024. punomoćnik tužitelja ostao je kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako je specificiran u pisanom podnesku od 25.listopada 2024. (stranica 270 spisa).

10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, novinske članke, izvršio uvid u dokumentaciju u e-spisu, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Rezultat d.o.o., te proveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, proveo dopunsko vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke i saslušan vještak financijsko - knjigovodstvene struke.

11. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-3168737 (stranica 7 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 30. studenog 2005. godine između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita PD, iz [adresa], i kao davatelja osiguranja.

Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1). Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 3,07 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1). Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, i obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose, koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora.

Namjena kredita je kupnja automobila (čl. 6 ugovora).

Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. ožujka 2006. godine. Kredit se otplaćuje u korist računa banke navedenog u ugovoru. Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.

13. Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka dana 01. prosinca 2005. godine, broj: Ou-2404/05 (str.11 spisa).

14. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Rezultat d.o.o.,koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 120- 149 spisa) naveo:

-Razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope

Pretplata po osnovi povećanja kamatne stope po predmetnom ugovoru iznosi 1.034,93 CHF-a ili preračunato po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria na dan dospijeća iznosi 5.293,68 kuna (tablica br. 3.).

- Razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

Razlike tečaja za CHF-a kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, umanjena za više plaćen iznos zbog promjenjive kamatne stope iznosi 12.292,26 kuna

REKAPITULACIJA

Iz prethodnih izračuna razvidno je da je ŠD obvezu po predmetnom Ugovoru o kreditu platio više za iznos od kuna 17.585,94 kune i to po osnovi:

-Više plaćeno zbog povećanja kamatne stope 5.293,68 kuna

-Više plaćeno zbog tečajne razlike 12.292,26 kuna

UKUPNA PRETPLATA 17.585,94 kuna.

-Varijanta izračuna kada su kamatne stope i tečaj bili niži od početno ugovorenih. Kamatna stopa tijekom otplate kredita nije bila manja od početno ugovorene kamate od 3,07 %, vidljivo iz nalaza i tablice broj 2.

Tečaj CHF-a bio je više puta manji od početnog tečaja CHF-a od 4,785507 kuna za 1 CHF, u razdoblju od 31.01.2006. godine do 30.11.2008. godine a ukupan iznos razlike iznosi 2.394,36 kuna, a sve vidljivo su iz tablice broj 6.

14.1. U pisanom očitovanju na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje (stranica 181 spisa) vještak je naveo da tuženik nema prigovor na matematički izračun, već osporava da je nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom i da je iskazana razlika kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdoblju otplate kada je bila veća od kunska protuvrijednost za CHF u odnosu na dan isplate kredita. Vještak je navela: Zadaci postavljeni po rješenju suda za provođenje vještačenja glase: Prvi zadatak je bio izračunati pretplaćene iznose po osnovi kamatne stope, kao razliku između početno ugovorene kamatne stope u odnosu na plaćanja koja je vršio tužitelj, a tako je i nalaz i izrađen. Fiksna kamatna stopa nije temelj izračuna kako se navodi u podnesku, već početno ugovorena kamatna stopa, jer se i ne može uzeti ništa drugo u izračun, osim početno ugovorene kamatne stope, budući ugovorom nisu definirani pojedinačni egzaktni parametri niti učešće pojedinog parametra, niti metodologija izračun kamatne stope. Banka je svojim jednostranim odlukama u 4 (četiri) navrata mijenjala kamatnu stopu po predmetnom kreditu, a tužitelja je dopisom samo obavijestila o iznosu nove kamatne stope i datumu od kada se ista kamatna stopa primjenjuje. Drugi zadatak je bio izračunati preplaćene iznose mjesečnih anuiteta po osnovu tečajne razlike po predmetnom ugovoru uzimajući u obzir početno stanje valute u odnosu na plaćanja koja je vršio tužitelj. Isto tako zadatak je bio i izračunati kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenih. Kamata nije bila niža od početno ugovorene, a na stranicama 15-17 nalaza, u tablici broj 6. u predzadnjem stupcu iskazan je izračun tečajne razlike u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od onog na dan isplate kredita, a u zadnjem stupcu samo kad je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita. Prema tome ne stoji da nema izračuna i za razdoblja otplate kredita kada je tečaj CHF-a bio niži.

14.2. U dopuni nalaza i mišljenja od 19. rujna 2024. (stranica 262-267 spisa) vještak financijsko knjigovodstvene struke dala je izračun negativne razlike po predmetnom ugovoru o kreditu. Vještak je navela slijedeće:

U Nalazu i mišljenje u ovom predmetu utvrđena je ukupna pretplata u iznosu od 17.585,94 kune ili 2.334,06 EUR-a i to po osnovi:

-Više plaćeno zbog povećanja kamatne stope 5.293,68 kuna ili 702,59 EUR-a

-Više plaćeno zbog tečajne razlike 12.292,26 kuna ili 1.631,47 EUR-a

UKUPNA PRETPLATA 17.585,94 kuna ili 2.334,06 EUR-a

Kamatna stopa tijekom otplate kredita nije bila manja od početno ugovorene kamate od 3,07 %, vidljivo iz nalaza i mišljenja tablice broj 3. (str. 8.,9 i 10. nalaza), te nema negativnih kamata po predmetnom kreditu.

Ukupna tečajna razlika iznosi 9.228,76 kuna ili 1.224,87 EUR-a (stupac 9. tablice br.1.) Pretplata tečajne razlike iznosi 12.292,26 kuna, ili 1.631,46 EUR-a (stupac 10. tablice br.1.)

Negativna tečajna razlika iznosi -3.063,50 kuna ili -406,60 EUR-a. (stupac 11. tablice br.1.)

REKAPITULACIJA NEGATIVNE RAZLIKE Negativna razlika po predmetnom Ugovoru o kreditu iznosi -3.063,50 kuna ili -406,60 EUR-a (tablica br. 2. ovog očitovanja.

14.3. Stalni sudski vještak Dubravka Herceg dipl. oec . saslušana na ročištu kod suda izjavila je da je na traženje suda dala izračun preplaćenih iznosa po predmetnom ugovoru o kreditu u pisanom nalazu i mišljenju od 15. ožujka 2022. godine. U konkretnom slučaju kamata tijekom otplate kredita nije bila niža od početno ugovorene kamate od 3,07 %, a u dopuni nalaza i mišljenja dala je rekapitulaciju izračuna sa uključenim negativnim stavkama odnosno kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Izračun preplaćene tečajne razlike i to samo pozitivne stavke iznosi 12.292,26 kuna odnosno 1.631,46 eura, a ako se uzme u obzir negativna tečajna razlika tj. kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, tada izračun iznosi 9.228,76 kuna odnosno 1.224,87 eura, a kako je to navela u dopuni nalaza i mišljenja. Izračun je dala na datume dospijeća sukladno ugovoru s napomenom da je banka na datume dospijeća i računala tečaj CHF, kao obaveza iznosa anuiteta u kunama na zadnji dan u mjesecu (stranica 270 spisa).

15. Odredbom 104 ZOO /91 (čl. 323. ZOO), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16. Kako je naprijed navedeno presudom Općinskog suda u Osijeku broj P- 2294/2019-37 od 24.veljače 2023. pravomoćno je utvrđeno da su ništetne odredbe čl.2. st.1 Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU- 2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: "...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.",

te čl.7. st.1. Ugovora o kreditu broj 528-20-3168737, od dana 30.11.2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU- 2404/05 dana 01.12.2005.godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...".,te pravomoćno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene iznose zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Odredbom čl.104 ZOO/91 (čl. 323. ZOO/05), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Naime,s obzirom da je citiranom presudom Općinskog suda u Osijeku P- 2294/2019-37 od 24.veljače 2023. pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te s obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli - preplatio tuženoj ukupno iznos od 12.292,26 kuna odnosno 1.631,46 eura, to je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude (čl 214 ZOO/91;čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05,čl.3. ZID ZOO-NN 78/2015). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P- 1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. U odnosu na navod tuženika da je kod izračuna potrebno uzeti u obzir manje plaćene iznose, tj. kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreno, za navesti je da je vještak financijsko-knjigovodstvene struke u dopuni nalaza i mišljenja utvrdila da negativna tečajna razlika iznosi 3.063,50 kn odnosno 406,60 EUR,te izračun preplate ukoliko se u obzir uzme negativna tečajna razlika iznosi ukupno 9.228,76 kn odnosno 1.224,87 EUR. U svezi navedenog za navesti je da s obzirom da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, da je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli. Dakle,za navesti je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP),te je za navesti da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi,te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove,te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužitelju samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli,a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

20. Dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost povijesnog kretanja 6mj. Libor za CHF,3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečnog troška regulacije ,te usporedba zbroja tih parametara sa promjenom i visinom promjenjive kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH - je neutemeljen, jer navedeni parametri nisu ugovoreni predmetnim ugovorom o kreditu.

21. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl.392 ZOO/91;čl. 245.s.t.1. ZOO/05) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12,dakle nakon 13. lipnja 2014. godine a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 12.lipnja 2019.godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155. ZPP).

22.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.763,33 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 100 bodova, sastav četiri pisana podneska po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova,te za zastupanja na ročištima od 02.07.2021. (Tbr.9.t.2.) 50 bodova,12.01.2022.god. (Tbr.9.t.2) 50 bodova, 13.12.2022. (Tbr.9.t.2) 50 bodova i 12.01.2023.(Tbr.9.t.1.) 100 bodova, 12.09.2024. (Tbr.9.t.2) i 25.10.2024. (Tbr.9.t.1.) koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR, kao i troška plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i presudu 69,79 EUR. 23. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 20. prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte