Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: Pr-160/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Ivi Graovac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Hrvatski telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupan po odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri, po punomoćniku odvjetniku Marijanu Ruždjaku, protiv tuženika DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mislavu Matijeviću, odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 26. studenoga 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni Ivana Filkovića odvjetnika iz Odvjetničkog društva Ruždjak i Partneri d.o.o. iz Zagreba i punomoćnika tuženika Mislava Matijevića odvjetnika iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da plati tužitelju Hrvatski telekom d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, neto iznos od 20.386,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. svibnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da plati tužitelju Hrvatski telekom d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 parnični trošak u iznosu od 2.812,82 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tužene radi isplate.

2. U tužbi navodi da se tuženica nalazila u radnom odnosu kod tužitelja kao poslodavca, te da joj je odlukom tužitelja od 1. travnja 2016. otkazan ugovor o radu. Temeljem navedene odluke, tužitelj je tuženici prestankom radnog odnosa dana 14. srpnja 2017. isplatio otpremninu u iznosu od 153.600,00 kuna. Tuženica je potom kod suda pokrenula postupak radi utvrđenja nedopuštenosti naprijed navedene odluke o otkazu, te je presudom i rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Pr-408/2016 od 9. svibnja 2019. utvrđeno da je predmetni otkaz nedopušten i da radni odnos tuženice kod tužitelja nije prestao. Navedena presuda u tom je dijelu potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-379/2019 od 5. ožujka 2020.

3. Obzirom na spomenutu pravomoćnu presudu, tužitelj je primitkom navedene presude dopisom od 19. svibnja 2020. pozvao tuženicu da izvrši povrat isplaćene otpremnine s obzirom da je otpala pravna osnova za isplatu iste. Međutim, tuženica do danas nije izvršila povrat dužnog iznosa otpremnine. Tužitelj smatra da tuženica drži bez ikakve pravne osnove iznos od 153.600,00 kuna koji iznos je bila dužna vratiti tužitelju nakon što je otpala valjana osnova temeljem koje je iznos stekla. Stoga je tužitelj ustao tužbom kod ovog suda radi povrata isplaćenog iznosa od 153.600,00 kuna, a kako je u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. službena valuta postao euro, to preračunato prema fiksnom tečaju konverzije (vrijednost 1 eura = 7,53450 kuna) tužitelj potražuje od tuženice iznos od 20.386,22 eura. Pozivom na odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima na navedeni iznos tužitelj potražuje pripadajuće kamate od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje istih, tj. od 20. svibnja 2020.

4. Tuženica po punomoćniku u odgovoru na tužbu ne osporava se da je tužitelj donio odluku o otkazu ugovora o radu tuženici odlukom od 1. 4. 2016. Nije sporno da je pravomoćnom presudom utvrđeno da otkaz od 1. 4. 2016. nije dopušten i utvrđeno je da radni odnos tuženice kod tužitelja nije prestao. Upravo zbog toga isplata iznosa za koji tužitelj tvrdi da je otpremnina nije otpremnina. Naime, presuda iz radnog spora, koju ovdje citira tužitelj, deklaratornog je, a ne kondemnatornog učinka. Izreka presude glasi: "Utvrđuje se kao nedopuštena i nezakonita Odluka o otkazu... te da radni odnos tužiteljice... nije prestao". Time što je sud donio presudu kojom nešto utvrđuje nije nastalo ništa novo, nego je tom deklaratornom presudom utvrđeno da je otkaz ugovora o radu bio nedopušten i nezakonit od samog njegovog donošenja. Isto tako je utvrđeno da radni odnos tužiteljice nije prestao.

5. Stoga tuženica smatra, ako otkaz nije bio dopušten i ako radni odnos ovdje tuženice nije niti prestao, nego je ona u kontinuitetu bila zaposlena kod ovdje tužitelja, tada isplata novčanog iznosa od 131.386,38 kn nije isplata otpremnine. Stoga je i tvrdnja tužitelja iz podnesene tužbe da je ugovor o radu bio otkazan netočna, jer je pravomoćnom presudom utvrđeno da radni odnos nije niti prestao. Otpremninu je poslodavac dužan platiti radniku u slučaju prestanka rada zbog otkaza. Kako je utvrđeno, otkaz ugovora o radu nije bio dopušten niti zakonit, a presudom je utvrđeno da radni odnos nije prestao, tako da isplata spomenutog novčanog iznosa nije isplata otpremnine. Nadalje, tuženica čini nespornim da je tužitelj uputio poziv tuženici da izvrši povrat isplaćene otpremnine, a također nije sporno da tuženica nije vratila isplaćeni joj iznos. Kako je već ranije navedeno, otkaz koji je tužitelj dao tuženici nije bio dopušten, niti zakonit od samoga trenutka davanja otkaza, te je to utvrđeno deklaratornom presudom. Kako je pravomoćno utvrđeno da taj otkaz nije bio dopušten niti zakonit, proizlazi da je tuženica je cijelo vrijeme bila zaposlena kod tužitelja, te stoga osnova za plaćanje nije nikada niti postojala, jer se otpremnina plaća isključivo kada radni odnos prestane. Stoga ovdje tužitelj nije bio dužan platiti ovdje tuženici navedeni iznos. Slijedom iznesenoga, tuženica predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije te naloži tužitelju isplatiti tuženici prouzročeni.

6. U očitovanju na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj te navode smatra neosnovanim. Suprotno navodima tuženice, tužitelj se poziva na odluku o otkazu ugovora o radu radnici DJ od 31. ožujka 2016. koju je tuženica zaprimila 1. travnja 2016., a iz koje odluke je vidljivo da se istoj otkazuje Ugovor o radu broj H3- 2362429-488-2015 od dana 1. srpnja 2015. zbog poslovno uvjetovanih razloga, uz navođenje da će u roku od 15 dana od dana prestanka radnog odnosa radnici biti isplaćena otpremnina u visini određenoj člankom 72. Kolektivnog ugovora tužitelja. Tužitelj posebno naglašava da je temeljem navedene odluke o otkazu bio dužan isplatiti otpremninu, tako da je u skladu s navedenim dana 14. srpnja 2017. isplatio tuženici otpremninu u iznosu od 153.600,00 kuna. Osim iz obračuna isplaćene otpremnine i mjerila za utvrđivanje otpremnine, navedeno proizlazi i iz potvrde Porezne uprave o visini dohotka i primitka od 28. studenoga 2022. iz koje je vidljivo da je tuženici isplaćena otpremnina u neoporezivom iznosu od 153.600,00 kuna. Nadalje, tužitelj naglašava da je tuženici otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, pa je prema tome ostvarila pravo na isplatu otpremnine. Nakon što je otkaz tuženici utvrđen nedopuštenim, otpala je valjana osnova temeljem koje je tuženici otplaćena otpremnina, tako da ju je tuženica dužna vratiti tužitelju sukladno članku 111. Zakona o obveznim odnosima.

7. U podnesku od 23. listopada 2024. tuženica navodi da nije sporno da joj je tužitelj isplatio u tužbi navedeni iznos od 153.600,00 kuna, dijelom na njezin račun, a dijelom kao otplatu sindikalne pozajmice, međutim tuženica i dalje osporava da se radi o otpremnini.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u priloženu presudu i rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-379/2019-2 od 5. ožujka 2020., uvid u obračun isplaćene otpremnine tuženici u visini neoporezivog iznosa od 153.600,00 kuna, uvid u poziv tuženici na povrat iznosa na ime isplaćene otpremnine od 19. svibnja 2020., uvid u priloženu Odluku o otkazu ugovora o radu broj H3-31 1254-130-2016 od 1. travnja 2016. (u samoj Odluci naveden 31. ožujka 2016.), uvid u priloženu potvrdu o visini dohotka i primitaka MF Porezna uprava Područni ured Vukovar Ispostava Vinkovci od 28. studenoga 2022., uvid u obračun isplaćene otpremnine tuženici i mjerila za utvrđivanje.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u nastavku teksta ZPP) ocijenio u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Između stranaka nije bilo sporno da je tuženica imala sklopljen ugovor o radu s tužiteljem od 1. srpnja 2015. te da je isti otkazan Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 1. travnja 2016.

11. Iz navedene odluke vidljivo je da se tužiteljici otkazuje Ugovor o radu broj:

H3-2362429-488-2015 od dana 1. srpnja 2015. zbog poslovno uvjetovanih razloga, te da će joj u roku od 15 dana od dana prestanka radnog odnosa biti isplaćena otpremnina u visini određenoj člankom 72. Kolektivnog ugovora tužitelja.

12. Također nije sporno da je radni odnos tuženici prestao dana 5. srpnja 2017. temeljem prethodno navedene Odluke o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga tužitelj je tuženici prestankom radnog odnosa dana 14. srpnja 2017. isplatio na ime otpremnine iznos od 153.600,00 kuna. Odnosno sada iznos od 20.386,22 eura s obzirom da je u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. službena valuta postala valuta eura, tako da iznos od 153.600,00 kuna preračunat prema fiksnom tečaju konverzije (1 euro = 7,53450 kuna) iznosi 20.386,22 eura.

13. Nadalje, nije sporno da je tužitelj navedeni iznos tužiteljici isplatio i to upravo u visini koja je navedena u tužbi. Također nije sporno da je tuženica potom kod suda pokrenula postupak radi utvrđenja nedopuštenosti naprijed navedene odluke o otkazu, te je presudom i rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Pr-408/2016 od 9. svibnja 2019. utvrđeno da je predmetni otkaz nedopušten i da radni odnos tuženice kod tužitelja nije prestao. Navedena presuda u tom je dijelu potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-379/2019 od 5. ožujka 2020. Obzirom na spomenutu pravomoćnu presudu, tužitelj je primitkom navedene presude dopisom od 19. svibnja 2020. pozvao tuženicu da izvrši povrat isplaćene otpremnine s obzirom da je otpala pravna osnova za isplatu iste. Međutim, tuženica do danas nije izvršila povrat dužnog iznosa otpremnine. Tužitelj smatra da tuženica drži bez ikakve pravne osnove iznos od 153.600,00 kuna koji iznos je bila dužna vratiti tužitelju nakon što je otpala valjana osnova temeljem koje je iznos stekla.

14. Sporno je je li tuženica u obvezi vratiti primljeni iznos u utuženom iznosu s pripadajućim kamatama. Također je sporan i prigovor zastare potraživanja.

15. Tužbeno traženje tužitelj temelji na odredbi članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. , dalje: ZOO) smatrajući da kod tuženice postoji obveza vraćanja otpremnine, koju je ista primila osnovom koja je kasnije otpala, dok tuženica smatra da je tužitelj donio jednostranu odluku o isplati otpremnine tuženici, koja do sada nije poništena, izmijenjena, niti stavljena izvan snage, tako da smatra da ta osnova ne postoji dakle, tuženica smatra da nije u obvezi vratiti isplaćeni joj iznos jer sama odluka o isplati otpremnine nije poništena, te se poziva na odredbu članka 1112. stavak 1. ZOO.

16. Prema mišljenju ovog suda u predmetnom slučaju na strani tuženice ostvarile su se pretpostavke propisane člankom 1111. ZOO za stjecanje bez osnove. Naime, prema odredbi članka 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Isto tako prema stavku 3. istog članka ZOO obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

17. Donošenjem pravomoćne presude kojom je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu, a koja odluka u sebi sadrži i odluku o isplati otpremnine, otpala je osnova za isplatu otpremnine tuženici u utuženom iznosu. Naime, pravo na isplatu otpremnine vezano je uz otkaz ugovora o radu, a kako je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim, to tuženica ne može zadržati otpremninu.

18. Po mišljenju ovog suda neosnovani su navodi tuženice da formalno odluka o otpremnini nije niti donesena, te da izvršena isplata nespornog novčanog iznosa ne predstavlja otpremninu. Već je spomenuto da je isplata otpremnine vezana uz otkaz ugovora o radu, osim ako otkaz nije uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Obzirom da je u ovom predmetnom slučaju otkaz ugovora o radu pravomoćno utvrđen nedopuštenim, to tuženica ne može zadržati isplaćenu otpremninu. Stoga nije bilo potrebe da se posebno donosi konstitutivna odluka o poništenju odredbe o isplati otpremnine, jer je odluka o isplati otpremnine bila sastavni dio odluke o otkazu ugovora o radu, koja odluka je u sudskom postupku utvrđena nedopuštenom (stajalište izraženo u odluci VSRH broj Revr-430/2017-2 od 24. svibnja 2017.).

19. Slijedom svega naprijed izloženog, pozivom na odredbu članka 1111. stavak 3. ZOO-a sud je tuženicu na isplatu i vraćanje iznosa od 153.600,00 kuna, sada izraženo u službenoj novčanoj jedinici neto iznosa od 20.386,22 eura, obzirom da navedeni iznos predstavlja isplaćeni iznos otpremnine.

20. Što se tiče opsega vraćanja stečenog bez osnove, isto je regulirano odredbom članka 1115. ZOO-a, te kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da ovaj sud smatra, a što i sam tužitelj također smatra, tužena nije bila nepošteni stjecatelj, tako da tužitelju pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je sud zakonsku zateznu kamatu dosudio tužitelju na način kako je to i zatraženo tužbenim zahtjevom. Naime, tužitelj je tuženicu pozvao dopisom od 19. svibnja 2020. da izvrši povrat isplaćene otpremnine s obzirom da je otpala pravna osnova za isplatu iste. Stoga je tužitelj osnovano zatražio isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 20. svibnja 2020. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi članka 20. stavak 2. ZOO-a.

21. Nadalje, prigovor zastare istaknut od strane tuženice nema osnova. Naime, drugostupanjska odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-379/2019-2 donesena je 5. ožujka 2020. što znači da je tek od tada tužitelj mogao potraživati utuženi iznos. S obzirom da je zastarni rok u ovom slučaju opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a, to je rok za podnošenje tužbe do 5. ožujka 2025., dakle očigledno da taj prigovor zastare nema osnova.

22. Na temelju svega iznijetog, sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a u odnosu na vrijednost predmeta spora, a koja je kod zaključenja rasprave iznosila 20.386,22 eura prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

24. Sud je tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) u sveukupnom iznosu od 2.562,50 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja i to sastav tužbe = 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), sastav obrazloženog podneska od 27. 09. 2024. i 4. 11. 2024. = svaki po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), sastav jednog neobrazloženog podneska od 17. 10. 2024. = 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), zastupanje na ročištu od 26. 11. 2024. = 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), koje radnje zastupanja ukupno nose 1025 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda po 2,00 eura i uz 25 % PDV-a iznosi 2.562,50 eura. Tužitelju je također odobren trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 125,16 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 125,16 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat i dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.812,82 eura. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je odobrena pripadajuća zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, po osnovi odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona.

U Vinkovcima 20. prosinca 2024.

Sudac:

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Marijan Ruždjak iz Odvjetničkog društva Ruždjak i Partneri d.o.o., Zagreb, Draškovićeva 40/II – punomoćnik tuženika

2. Odvjetnik Mislav Matijević, Osijek, K. Zvonimira 19 – punomoćnik tužene