REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1472/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Srednoselec Pintarić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 12. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice ZV, a bez nazočnosti punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 136-100/2008 potvrđenog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5, pod poslovnim brojem: OV-5732/08 dana 18.04.2008. godine, kojeg su sklopili tužiteljica KV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, Varaždin), kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici KV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.517,11 eura (tritisućepetstosedamnaesteurajedana- estcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 3,03 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 8,19 eura od dana 01.12.2008. godine,

- na iznos od 2,31 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 12,98 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 15,71 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 18,01 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 12,86 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 12,57 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 11,24 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 12,13 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 10,52 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 11,24 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 9,96 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 10,89 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 10,81 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 14,34 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 16,69 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 15,89 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 19,65 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 21,41 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 26,27 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 30,75 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 25,17 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 39,34 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 32,58 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 34,10 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 40,10 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 49,40 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 39,03 eura od dana 01.03.2011. godine,

- na iznos od 42,16 eura od dana 01.04.2011. godine,

- na iznos od 38,20 eura od dana 01.05.2011. godine,

- na iznos od 46,21 eura od dana 01.06.2011. godine,

- na iznos od 53,66 eura od dana 01.07.2011. godine,

- na iznos od 55,62 eura od dana 01.08.2011. godine,

- na iznos od 63,57 eura od dana 01.09.2011. godine,

- na iznos od 56,81 eura od dana 01.10.2011. godine,

- na iznos od 56,09 eura od dana 01.11.2011. godine,

- na iznos od 55,57 eura od dana 01.12.2011. godine,

- na iznos od 58,79 eura od dana 01.01.2012. godine,

- na iznos od 61,60 eura od dana 01.02.2012. godine,

- na iznos od 61,97 eura od dana 01.03.2012. godine,

- na iznos od 60,03 eura od dana 01.04.2012. godine,

- na iznos od 61,34 eura od dana 01.05.2012. godine,

- na iznos od 62,24 eura od dana 01.06.2012. godine,

- na iznos od 60,73 eura od dana 01.07.2012. godine,

- na iznos od 61,13 eura od dana 01.08.2012. godine,

- na iznos od 60,00 eura od dana 01.09.2012. godine,

- na iznos od 57,58 eura od dana 01.10.2012. godine,

- na iznos od 60,19 eura od dana 01.11.2012. godine,

- na iznos od 61,44 eura od dana 01.12.2012. godine,

- na iznos od 60,53 eura od dana 01.01.2013. godine,

- na iznos od 55,61 eura od dana 01.02.2013. godine,

- na iznos od 59,79 eura od dana 01.03.2013. godine,

- na iznos od 60,16 eura od dana 01.04.2013. godine,

- na iznos od 58,52 eura od dana 01.05.2013. godine,

- na iznos od 53,42 eura od dana 01.06.2013. godine,

- na iznos od 53,29 eura od dana 01.07.2013. godine,

- na iznos od 54,55 eura od dana 01.08.2013. godine,

- na iznos od 56,55 eura od dana 01.09.2013. godine,

- na iznos od 59,33 eura od dana 01.10.2013. godine,

- na iznos od 57,90 eura od dana 01.11.2013. godine,

- na iznos od 58,91 eura od dana 01.12.2013. godine,

- na iznos od 60,06 eura od dana 01.01.2014. godine,

- na iznos od 60,78 eura od dana 01.02.2014. godine,

- na iznos od 62,29 eura od dana 01.03.2014. godine,

- na iznos od 61,80 eura od dana 01.04.2014. godine,

- na iznos od 60,12 eura od dana 01.05.2014. godine,

- na iznos od 59,58 eura od dana 01.06.2014. godine,

- na iznos od 59,83 eura od dana 01.07.2014. godine,

- na iznos od 61,73 eura od dana 01.08.2014. godine,

- na iznos od 63,33 eura od dana 01.09.2014. godine,

- na iznos od 63,00 eura od dana 01.10.2014. godine,

- na iznos od 64,38 eura od dana 01.11.2014. godine,

- na iznos od 65,32 eura od dana 01.12.2014. godine,

- na iznos od 64,76 eura od dana 01.01.2015. godine,

- na iznos od 64,92 eura od dana 01.02.2015. godine,

- na iznos od 64,92 eura od dana 01.03.2015. godine,

- na iznos od 64,92 eura od dana 01.04.2015. godine,

- na iznos od 64,71 eura od dana 01.05.2015. godine,

pa do dana 31.07.2015. godine prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.450,00 EUR (tisućučetiristopedeseteura), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, koju je podnio sudu 13. lipnja 2023., tvrdi da su tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (tada HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, Varaždin), kao Kreditor i tužitelj KV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sklopili su dana 18.04.2008. godine Ugovor o kreditu broj: 136- 100/2008, potvrđen kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5, pod poslovnim brojem: OV-5732/08 dana 18.04.2008. godine, u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 17.090,00, po srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da je mišljenja kako je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka ( među kojima se nalazio i ovdje tuženik presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od dana 04.07.2013. godine, u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do dana 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude). Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u predmetnom Ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (dapače, tužitelj je upravo od strane tuženika upućena na sklapanje kredita u valuti CHF, kao za nju najbolju opciju), usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju, koja kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bila svjesna rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogla ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njene financijske obveze. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), propisana obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika. Imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule. Naime, tužitelj tvrdi da je tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužitelju anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist. Tvrdi da sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22- nastavno ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 ZOO-a). Slijedom navedenog, tužitelj tvrdi da je gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu odnosno ugovoru, nepripadnu imovinsku korist za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Ujedno, tužitelj predlaže da se utvrdi da su ništetne odredbe odnosno dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule. Tvrdi da, sukladno odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Vrhovni sud RH da je u odluci od 20.03.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. godine. Do dana podnošenja ove tužbe da nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno korist na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga da je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćene razlike koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi da je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima od dana stjecanja do isplate. Budući da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, to da je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa.

1.2. Slijedom navedenog, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, kojeg je, u dijelu koji se odnosi na isplatu, tužitelj precizirao u podnesku od 7. studenog 2024. (listovi 175-178 spisa), tužitelj predlaže da sud donese presudu, kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu, prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je tužba podnesena dana 07.07.2022. godine, a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 07.07.2017. godine nastupila je zastara potraživanja. Navodi da se prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba da je ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega da nije došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Nadalje, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe da ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju da nije dopušteno. Nadalje, tuženik tvrdi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Navodi da se apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Nadalje, tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tužitelj da se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF. Tuženik da je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome da je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Nadalje, ugovor o kreditu da je imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Nadalje, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi i da je odredbom čl. 230. Zakona o parničnom postupku propisano da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, pa da stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Nadalje, tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je i oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja i koje bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav da je potvrdi i Sud Europske Unije u Presudi od Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Tuženik osporava i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te se protivi tijeku zateznih kamata. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja izrađenog prije pokretanja samog postupka kao odlučnog za predmetni postupak. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Nadalje, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora jer su se stranke se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu, a također i u svezi valutne klauzule. Tvrdi da je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope da su dopušteni instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku ugovora o kreditu zaključenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, Varaždin, kao kreditora i tužiteljice od 18.04.2008., broj: 136- 100/2008, ovjerenog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5, pod poslovnim brojem: OV-5732/08 dana 18.04.2008., u otplatni plan predmetnog ugovora, obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, pročitao je pisani iskaz svjedoka KVŠ od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, saslušao je tužiteljicu kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl.oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

4. U ovom postupku između stranaka je nesporno :

- da su pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, Varaždin, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita dana 18.04.2008. zaključili ugovor broj: 136-100/2008, ovjeren kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5, pod poslovnim brojem: OV-5732/08 dana 18.04.2008., kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 17.090,00, po srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

5. Sporno je:

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne

-ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK

- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja

-visina tužbenog zahtjeva

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi novčani iznos

6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula K i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 ĐV i AV od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03.) određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati. Stoga su, i po shvaćanju ovog suda, sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ova odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

8. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je, po prijedlogu tužitelja, proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je trebala sredstva za kupnju osobnog automobila kojeg je namjeravala koristi isključivo za osobne potrebe. Iz Auto-kuće u kojoj je namjeravala kupiti taj automobil bila je upućena upravo u banku prednika tuženika, tj. Hypo Alpe Adria banku da tamo uzme kredit za kupnju tog automobila. Kada je došla u poslovnicu te banke te rekla da joj je potreban kredit za kupnju osobnog automobila od strane bankarskih službenika ponuđen joj je kredit vezan uz valutu CHF i s promjenjivom kamatnom stopom kao najpovoljniji kredit kojeg je banka imala u ponudi. S obzirom da se i njoj takav kredit činio povoljnim odlučila se za zaključivanje upravo takvog ugovora o kreditu. Prije nego što je potpisala predmetni ugovor, pročitala ga je, i tada joj se činio povoljnim. Niti na bilo koji način nije joj prilikom sklapanja ugovora u banci bilo napomenuto da bi u budućnosti tečaj CHF mogao znatno rasti, a kao što se dogodilo tijekom otplate tog kredita. U početku otplate anuiteti su bili relativno stabilni, no, ubrzo su počeli znatno rasti, što joj je postalo znatno financijsko opterećenje. Unatoč svemu, otplatila je cjelokupni kredit. Još je iskazala da joj je predmetni ugovor o kreditu prilikom zaključivanja od strane bankarskih službenika uručen na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu, te da nije imala mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi ugovora.

10. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom predočen kao najpovoljniji.

11. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje KVŠ od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV- 5477/2020.

12. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

13. Po mišljenu ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, te su činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, te iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, niti da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, a koje činjenice su bitne za odluku u ovom sporu.

14. Slijedom toga, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir da tuženi u ovom sporu nije uspio dokazati suprotno činjenično stanje, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama 81., 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07. i 125/07.) pa su, sukladno odredbi čl. 90. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

15. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005, dalje – ZOO), kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

17. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba. Vještaku je naloženo u zadatak izračunati visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa koje je plaćao tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, s time da izračuna ukupni iznos preplate, te visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta te da se navedeni iznosi izraze u EUR-ima.

18. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 12. rujna 2024. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, a koji su dospjeli u razdoblju od 31.5.2008. do 30.4.2015., iznosi 26.499,84 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.517,11 EUR. Vještak je u svojem pisanom nalazu ujedno tabelarno prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule pojedinačno za sve više plaćene anuitete, te datume dospijeća istih po otplatnom planu tuženika i datume plaćanja istih od strane tužitelja.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, a koji prigovor predstavlja pravno pitanje o kojem odluku donosi sud, a o kojem je ovaj sud odlučio, kako je već naprijed obrazloženo. 20. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

21. Prema tome, sukladno naprijed navedenom izračunu stalnog sudskog vještaka, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 3.517,11 EUR. Što se tiče zatraženih zakonskih kamata, valja primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, i to iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, proizlazi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) kako je navedeno u izreci presude.

22. Na osnovu navedenog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

23. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.517,11 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 7.3.2024. i 7.11.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, za svaki, odnosno 200,00 EUR za svaki, za zastupanje na ročištima od 2.4.2024. i 12.11.2024., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.450,00 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 16.4.2024. i 25.7.2024. zatraženim po Tbr. 8. st. 4. Tarife jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, tj. uz podnesak od 25. 7. 2024. tužitelj je u spis dostavio dokumentaciju koju je mogao dostaviti već uz tužbu. Nadalje, tužitelju nije priznat putni trošak pristupa na održana ročišta te naknada za izbivanje iz pisarnice za pristup istima jer tužitelj iste nije zatražio temeljem odredbi Zakona o sudovima na koje ima pravo u slučaju delegacije predmeta, a na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika na te troškove punomoćnik tužitelja nema pravo.

25. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom III.

U Pregradi, 20. prosinca 2024.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, u tri primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika